Moja Zlatna dolina - Zlata Kolarić-Kišur

Moja Zlatna dolina - Zlata Kolarić-Kišur

Bilješke o piscu:
Zlata Kolarić-Kišur rodila se 1894. u Slavonskom Brodu. Kao malena seli se u Požegu u kojoj provodi djetinjstvo i mladost i zavoljela ju je kao svoj rodni grad. Samu Požegu Rimljani su još nazivali Valis aurea tj. Zlatna dolina. U njenom opusu nalaze se pjesme, priče, drame, pripovijetke i komedije. Napisala je nekoliko zbirki za djecu posvećenih malim trenutcima iz dječjih života koji su njima jako bitni.

Od 1919. živjela je u Zagrebu i tu je i završila djevojačku školu i žensku stručnu školu. Za vrijeme njena života u Zagrebu ovdje je djelovalo i Društvo hrvatskih književnica od 1937. - 1939. i ona je bila ponosna članica. Čak su izdavale i svoj časopis u cilju promicanja ženske književnosti.

Napisala je i scenarije za velik broj igrokaza od kojih su mnogi izvedeni na sceni. Tu možemo uključiti i jednu iznimno zapaženu dramu za odrasle Povratak. Moja Zlatna dolina zapravo je zbirka autobiografskih pripovijesti iz njena života koju je objavila 1972. Nakon ispunjenih 96 godina umrla je u Zagrebu 1990.

O knjizi:
Moja Zlatna dolina sakupljene su pripovijesti iz života Zlate Kolarić-Kišur u kojima se govori o djetinjstvu koje je provela u Slavoniji. Podijeljena je na dio Moja Zlatna dolina koje pričaju o zgodama iz djetinjstva i Rastanak sa Zlatnom dolinom koje pričaju o djevojačkim danima. Predstavit ćemo tri pripovijesti, dvije iz prvog djela pod nazivima Graja i Neuspjelo kumovanje, i jednu iz drugog dijela naziva Susreti koji se ne zaboravljaju.


Graja

Sadržaj:
Mala djevojčica Zlata stanovala je u dijelu Požege gdje kuće imaju velika dvorišta i široka vrata kroz koja se u njih ulazi. U Slavoniji ta vrata zovu kapija. Vrlo blizu kuća nalazi se i stariji dio grada sa parkom i šetalištem i ostatcima stare turske tvrđave. Raj za maštovitu dječju igru. Ulice sa prostranim dvorištima, park sa borovima ispresijecan stazama za šetnju, tvrđava, Grabrik sa svojim visokim stablima i dovoljno hlada, izvor pitke vode i rijeka Orljava oko koje posvuda rastu vrbe.

Djeca su imala uigranu rutinu svako jutro. Onaj koji bi se prvi probudio izađe u svoje dvorište, sa doručkom još u rukama, i glasno zazviždi. Sva djeca iz susjedstva budila su se na taj zvižduk. Ni jedna majčina molba nije ih mogla tako brzo ustati iz kreveta kao ovaj visoki ton. Djeca kao djeca glasno su pričala i derala se svakoga jutra dok su kovala planove za igru i stoga su ih prozvali Graja. Nekim odraslima je to smetalo pa bi stali zatvarati prozore kako bi još malo počinuli ili se primili vlastita posla u miru.

Park je bio omiljeno mjesto za igru i često su se igrali bitke u kojoj je jedna strana bila Turci a drugi su bili branitelji Požege. No nisu bili sami u parku. Tu se nalazio i njegov čuvar, stari Boško, kojem je dječja buka smetala i svakodnevno im je prijetio i tjerao ih. Prijetio im je i derao se no djeca su znala da mogu potrčati brže od njega i da će ih noge uvijek spasiti od mrzovoljnog Boška.

Neki stanovnici Požege ipak su blagonaklono gledali na ovu razigranu družinu. Jedan od njih je bio i stari umirovljeni predsjednik suda kojeg su zvali Prezident. Volio je djecu i imao puno razumijevanja za nestašluke i igru. Čak ih je znao i sve povesti na slatkiše kod Koydla. Djeca su bila raznih uzrasta, ali svi su se veselili kada bi im Prezident svakome udijelio po novčić.

Njihova igra nije bila ograničena samo na park. Lumpovali su i po gradu i pokušali zamisliti sebe u budućnosti. Djevojke su uglavnom sebe zamišljale kao majke uzimajući vlastite mame kao uzor, a dječaci su zamišljali svašta. Malo bi bili kočijaši fijakera, malo vozači automobila, za tren opet piloti. Tako je Graja u radosti provodila svoje vrijeme u najljepšoj dolini na svijetu.

Vrsta djela:
Autobiografska pripovijest.

Mjesto radnje:
Požega.

Vrijeme radnje:
Početak 20.st.

Likovi:
Zlata i njeni prijatelji iz Graje, Boško, Prezident.


Neuspjelo kumovanje

Sadržaj:
Bilo je ljeto i vrućina je bila nepodnošljiva, ali Zlata Đurica i Ljubica igrali su se u dvorištu kao da im ne smeta. Prazna bačva im je poslužila kao fijaker. Prvi na redu za vožnju je bio Đurica dok su Zlata i Ljubica gurale. Tri kruga su prošla i tada su zamijenili uloge. Kada im je ova igra dosadila uhvatili su se igre gađanja. U dvorištu je na kolac bio nataknut stari lonac i cilj je bio u njega ubaciti trule jabuke. Kokice i guske koje su se kretale dvorištem također su tu i tamo bile pogođene zalutalom jabukom pa bi se razbježale.

Đurica je zatim predložio novu pustolovinu. Htio je da odu posjetiti mačiće na sjeniku i nadjenu im imena. on će biti kum a Zlata kuma. Ljubica se malo naljutila jer nije ona izabrana za kumu i napomenula je kako su roditelji zabranili penjanje na sjenik jer je to vrlo opasno. Mogli bi se okliznuti i jako se ozlijediti. Đurica ju je utješio rekavši da su mame pozaspale jer je vruće i da nitko neće saznati za njihov poduhvat.

Djevojčice su se bojale konja koji su se nalazili u staji, ali Đurica je baš poput pravog muškarca prošao pokraj njih i pomalo im se rugao što se boje i ohrabrivao ih. Mačići su se nalazili iznad staje i da bi do njih došli morali su se popeti visokim strmim ljestvama. Bilo je jako naporno ali kada su ugledali macu i njena četiri crno-bijela mačića Zlata se oduševila. Nije više mislila ni na nesnosnu vrućinu, niti na zabrane.

Iako se mačka prvo nakostriješeno ljutila, nakon što su je malo pomilovali dopustila im je da maze mačiće. Đurica je zatim uzeo mačiće, stavio ih u svoju kapu i odlučio da će ih odnijeti do bunara, poškropiti vodom i tako propisno krstiti. no pojavio se nepredviđeni problem. Zlata nije mogla sići po ljestvama koje nisu bile napravljene za male dječje noge. Rasplakala se od straha jer je pomislila što će biti ako padne pod kopita konja. Nemoćni i ne znajući kao da je utješe rasplakali su se i Ljubica i Đurica.

Plač i dreku čuo je postolar iz susjedstva i ljutit došao do sjenika. Iako je galamio Zlati je bilo drago da je napokon došao netko odrastao. Nakon što je Zlata bila spašena djeca su se zahvaljivala, ali mrzovoljnog postolara zahvale nisu zanimale. No, ipak ih nije tužio roditeljima. Dok se ova mala drama odvijala maca je već sve mačiće jednog po jednog odnijela iz Đuričine kape.

Vrsta djela:
Autobiografska pripovijest

Mjesto radnje:
Dvorište, sjenik

Vrijeme radnje:
Ljeto 1901.

Likovi:
Zlata, Đurica, Ljubica, postolar


Susreti koji se ne zaboravljaju

Sadržaj:
Miroslav Kraljević, veliki slikar, rado je svoje slobodno vrijeme provodio u Požegi. Tu mu je rođen otac, a i stričevi su još uvijek ovdje živjeli. Još dok je bio mlad stalno su mu govorili kako će proslaviti Požegu. Bio je mlad i simpatičan. Izvan zemlje je studirao slikarstvo i ljudi oko njega su ga uglavnom zvali Fric. U grad je također navraćao još jedan budući slavni slikar Vladimir Becić koji je naslikao portret starija Zlatine sestre. No ipak Kraljeviće je bio puno omiljeniji u društvu i bolje je znao sa ljudima.

Zlata je jednoga dana šetala Grabrikom sa svojom prijateljicom Ženkom koja je bila učenica zagrebačkog Glazbenog zavoda. Kraljević im je bez sustezanja prišao, srdačno ih pozdravio i pitao hoće li ga primiti u svoje društvo. Prirodne ljepote Grabrika odmah su mu zarobile srce i Zlata, sada već petnaestogodišnjakinja pomogla mu je pronaći mirno skrovito mjesto na kojem može raditi. Postavio je stalak i počeo slikati pejzaž. Djevojke su se nemalo iznenadile kada je odlučio i njih uključiti u sliku.

Bilo im je pomalo neugodno jer nisu planirale ovaj susret pa su iz kuće izašle neuređene i u pregačama, no njemu se baš to sviđalo, jedna je imala crnu, druga bijelu pregaču. Padao je mrak on je pokupio svoje stvari i zamolio djevojke bi li bile toliko ljubazne da dođu i sutra. Za sljedeći dan su se lijepo obukle i uredile kosu misleći da će mu biti drago no on se naljutio i rekao im kako su se napirlitale. Djevojke su se na to uvrijedile i nakon što ih nije mogao uvjeriti da ponovo odjenu pregače, one su ljutito otišle prošetati gradom, a on je poderao započetu sliku.

Dvije godine kasnije u Zagrebu je bila izložba na kojoj je između ostalih slika prikazan i ovaj pejzaž. Zlata je posjetila izložbu. Da su stvari krenule drugačije mogla je ovdje sad stajati zauvijek ovjekovječena na platnu slavnog slikara. Kraljević nije još dugo poživio. Bolovao je od tuberkuloze i umro u 28. godini života 1913.

Vrsta djela:
Autobiografska pripovijest.

Mjesto radnje:
Grabrik.

Vrijeme radnje:
1909., 1911.

Likovi:
Kraljević, Zlata i Ženka.