Wednesday, March 28, 2012

Grof Monte Cristo - Alexandre Dumas

Grof Monte Cristo - Alexandre Dumas

Bilješke o piscu:
Alexandre Dumas je francuski pisac rođen 1802. g. Najpopularniji je romanopisac i dramatičar svoga vremena. Bio je jedan od začetnika roman - feljtona. Bio je pisac nevjerojatnog plodnog talenta, bogate fantazije i živa duha. Otac mu je bio poznati Bonapartin general, a Alexandre je bez oca ostao u svojoj četvrtoj godini. Pošto je bio odgajan samo sa strane majke u njemu se razvio pustolovan duh kojemu nikada nije manjkalo slobode. Napisao je mnoga djela, neka sam, a neka u suradnji sa drugima. Njegovo izuzetno bogato stvaralaštvo sadrži oko 300 drama i romana. Za kazalište je zaslužan što je dao prvu povijesnu romantičku dramu «Henrik III. i njegov dvor» koja je izvedena godinu dana prije Hugove poznate drame Hernani. Temelji se na povijesnim činjenicama koje su kombinirane sa ljubavnom dramom. To je prvo francusko kazališno djelo prikazano na francuskoj sceni. Nakon uspjeha drame «Antony - tragedija ljubomore», Dumas je napisao još mnogo drama, melodrama, tragedija i lakih komedija. Tragedije imaju sve osobine romantičnog kazališta. Golem aparat, mnogo osoba, patetičan ton, složene sukobe i mnoštvo obrata. Velik su uspjeh postigli njegovi pseudo povijesni romani u kojima povijest oživljava kao zanimljiva i slikovita stvarnost. Dokument vremena obogaćen je zanimljivim zapletom, mnogim pustolovinama, simpatičnim i hrabrim junacima. Najpoznatije Dumasovo djelo je trilogija romana «Tri mušketira», «Dvadeset godina kasnije», «Vicomte de Bragelonne», zatim slijede «Grof Monte Cristo», «Kraljica Margot», te «Gospođa de Montsoreau». Utjecaj avanturističko–povijesnih Dumasovih romana osjetio se gotovo u cijeloj europskoj trivijalnoj literaturi. Međutim, sama kompozicija, svjež dijalog i živ opis privlače i danas pažnju i interes široke publike. Umro je 1870. g.

Sadržaj:
U luci Notre Dame de la Garde u gradu Marseillu svi su s nestrpljenjem očekivali brod Faraon koji je trebao stići još prije tjedan dana. Svi su bili sretni i radosni, ali mlada zanosna Mercedes je vidjela da je na brodu zastava na pola koplja, što je označavalo neku nesreću. Fernand Mondego je provodio posljednje trenutke sa svojom nećakinjom Mercedes u koju je bio zaljubljen. Ona nije marila za to, već je s nestrpljenjem očekivala svoga zaručnika Edmonda Dantesa. Dantes je bio časnik na brodu, a nakon smrti kapetana Lecrela preuzeo je ulogu kapetana. Zavisan Dangles želio je samo najbolje Dantesu, jer se i on borio za tu titulu. Dangles otkriva Morellu, vlasniku broda da je brod pristao na Elbi što je značilo da je kapetan Lecrel imao sastanak s Napoleonom. Dantes, ne znajući ništa o politici, priznaje da kod sebe ima pismo koje mu je na samrti dao kapetan. Niti ne sluti da bi mu taj komad papira mogao uništiti život. Navečer, Mondego i Dangles pišu pismo tužiocu u kojemu optužuju Dantesa da je bonapartist. Pijani Caderousse im pomaže ne znajući što čini. Caderousse je Dantesov susjed koji zbog zavisti želi uništiti Dantesa. Inače, on se uvijek više zanimao za tuđe živote nego li za svoj vlastiti. Mladi odvjetnik de Villefort uhapsi Dantesa te saznaje da je pismo namijenjeno njegovu ocu Noirtieru.

Da bi spasio svoju karijeru Dantesa osuđuje na robiju, a oca dovodi u Pariz. Dantes se nalazi u zamku. Pokušava shvatiti zašto je u zatvoru, ali ne pronalazi njemu shvatljiv razlog. Nakon deset godina u zamku upoznaje abbu Faria koji je pokušavši pobjeći iskopao tunel u krivom smjeru te došao do Dantesove tamnice. On pomaže Dantesu da razotkrije istinu, te ga podučava o svemu. Svećenik Faria umre, a domišljati Dantes sakrije njegov leš i u vreću zamota sebe. Vreća je bačena u more, a Dantes je spašen od robije. Nakon mnogo sati provedenih na pučini Dantesa pronalaze talijanski krijumčari i spašavaju mu život. Edmund saznaje da mu je otac umro od gladi što u njemu budi veliku želju za osvetom. Dantes odlazi na otok Monte Cristo gdje pronalazi najveći dio Spadinog blaga, sačuvanog više od 3,5 stoljeća – to je blago Monte Crista.

Dantes saznaje da je Caderousse vlasnik krčme vlasnik krčme Mast du Gard gdje živi sa svojom ženom Carconte. Predstavlja se kao abba Busoni i daje mu 100000 franaka, ali pod uvjetom da izvrši jedan zadatak – mora saznati sve o Danglesu, Mondegu i Villefortu.

Fernando Mondego postao je general s novim imenom lord de Marcerf, a oženjen je za prekrasnu Mercedes, nekadašnju Edmundovu zaručnicu. Villefort je postao državni odvjetnik, a Dangles najpoznatiji i najčuveniji bankar u Parizu.

Dantes odlazi u Marseille gdje saznaje da je njegov prijatelj Morrel pred bankrotom. Predstavlja se kao blagajnik tvrtke Thomson and French te spašava prijatelja od bankrota. Morrelova obitelj zahvalna je nepoznatom darovatelju. Nakon što je spasio prijatelja od nevolje, odlazi u Rim na karneval i upoznaje Franza di Epinaza i Fernandova sina Alberta. Tu se po prvi put predstavlja kao grof Monte Cristo.

U Rimu su Alberta oteli rimski razbojnici i odveli ga u katakombe. Dantes spašava Alberta, a on ga uvodi u visoko pariško društvo. Upoznaje baruna Danglesa i njegovu kćer Eugeniju, grofa de Morcerfa, baruna Villeforda, njegovu kćer Valentine, sina Ednarda i ženu Heloisu. Odlazi u Pariz u posjet barunu Danglesu kao grof Monte Cristo kojemu se čitav svijet divi u proteklih pet godina. Otvara kod njega račun od pet milijuna franaka. Nakon toga odlazi De Villefortu od kojeg traži obranu od razbojnika. Valentine ga upoznaje sa svojim djedom Noirtierom kojemu je pismo kapetana Lecrala bilo namijenjeno. Valentine je bila zaljubljena u Morrela, koji je sin vlasnika broda Faraon. Ona je trebala naslijediti veliko bogatstvo i zbog toga je njezina maćeha želi ubiti. kada bi se riješila čitave obitelji nasljedstvo bi pripalo njenom sinu Ednardu. Nakon što maćeha ubija cijelu njenu obitelj, Morrel je vrlo zabrinut za Valentine. Edmund je pristaje čuvati, no ona je ipak otrovana. Na sreću nije umrla i Edmund je odvodi na otok Monte Cristo dok svi ostali smatraju da je mrtva. Kasnije i sam Morrel dolazi na otok gdje sretno žive ostatak svoga života.

Odlazi u kuću Mondega gdje vidi Mercedes koja ga prepoznaje, ali ga ne želi izdati. Zajedno sa kćerkom Ali-paše, kojega je Mondego ubio, smišlja osvetu i prikuplja sve dokaze koje će upotrijebiti protiv njih. Upoznaje i poznatog varalicu Faustina te ga proglašava grofom Andrea Cavalcante. Od Danglesa kupuje Journal de Globe i španjolske vladine obveznice u iznosu od jednog milijuna franaka. Dangles također kupuje obveznice te ih preporučuje svim svojim mušterijama. Dantes odlazi u Španjolsku i potplaćuje glasnika. U Parizu nastaje panika zbog informacije da je u Španjolskoj započeo građanski rat. Dangles prodaje španjolske obveznice. Kada Dangles sazna da je informacija bila lažna poludi. Nitko mu ne vjeruje da je prodao i svoje obveznice pa mu svi prijete sudskom parnicom. Na kraju Dangles završava u ludnici.

Faustino, kojemu je pravo ime Benedito, prije sedam godina je trebao pobjeći zajedno sa Caderoussom sa galije. No, Benedito je izdao Caderoussa. Kada Caderousse ugleda Benedita izaziva ga na dvoboj u kojem Benedito ranjava Caderoussa. Dantes odvodi ranjenog Caderoussa k svojoj kući i otkriva mu da se ispod grofa Monte Crista krije Edmund Dantes. Kada je to Caderousse saznao umire od šoka.

Benedito je optužen za ubojstvo i odveden je u tamnicu. Tužitelj je de Villefort. Benedito dobiva upute od grofa Monte Crista. Tijekom čitave parnice ne želi reći svoje ime. Na kraju priznaje da je njegov otac iznajmio 1871. g. kuću u Autenili gdje je boravio s nekom djevojkom mjesec dana. Žena je zatrudnjela i ubrzo nakon poroda umrla. Njegov otac je neželjeno dijete zakopao u vrtu, no to je vidjela jedna sluškinja koja je spasila dijete. Na svim dokumentima nalazio se potpis de Villeforta – njegova oca.

U Dantesovim novinama izašao je članak o Mondegu u kojemu piše sva istina o Ali-paši. Pročitavši to Alberto izaziva grofa Monte Crista na dvoboj. Prije dvoboja Dantes priznaje Mercedes čitavu istinu, a ona sve kaže Albertu. U dvoboju nitko ne želi pucati, a Alberto se ispriča Dantesu.

Mondego je osuđen da je tijekom grčkog rata kao francuski izaslanik na dvoru Ali-paše izdao Ali-pašu Turcima. Ali-paša mu je povjerio kćer i ženu, za koje Mondego tvrdi da ih je neprijatelj zaklao. U sudnicu kao svjedok ulazi kći Ali-paše, a Mondego ostaje zaprepašten kada shvati da je ona živa. Istina dolazi navidjelo i otkriva drugu stranu poznatog generala. Mondego je ubio Ali-pašu, a njegovu kćer i ženu prodao u roblje.

Dolazi grof Monte Cristo i otkriva svoj pravi identitet. Mondego se ne želi tako lako predati i izaziva Edmunda na dvoboj. Edmund pobjeđuje, ali ga ne želi ubiti, nego želi da pati u tamnici kao on. Ne želeći to prihvatiti očajan Mondego se ubija. Mercedes odlazi u Marseille kako bi otputovala k svome sinu u Afriku. Ne želi Edmunda pokraj sebe, jer je ta ljubav već odavno nestala. Mercedes je razočarana i očajna, jer je Edmund uništio budućnost njena sina. Alberto je otišao u vojsku da plati očeve grijehe. Edmund i Heidi, kći Ali-paše, odlazi na otok Monte Cristo. Izjavljuju si međusobno ljubav i odlaze u Ameriku.

Analiza likova:
Edmund Dantes
Edmund Dantes je bio časnik na brodu Faraon. Nakon kapetanove smrti preuzeo je njegovu funkciju. Mnogi su mu na tom zamjerali smatrajući da je to učinio iz osobnih interesa. No, Dantes nije bio takav čovjek i on je najvjerojatnije to učinio zato jer je smatrao da je to njegova dužnost. Dantes je znao što želi postići u životu. Svu svoju pažnju posvetio je svojoj zaručnici, ocu i poslu. Bio je vrlo pošten čovjek, uvijek spreman da pomogne prijatelju u nevolji. Svoju sreću nikada nije krio pred drugima i mnogi su mu na tom zavidjeli, a on je zapravo htio svoju sreću podijeliti sa drugima. Nakon što je odveden u zatvor osjeća se vrlo razočarano i povrijeđeno. Ne može shvatiti kakvu je to kobnu grešku napravio da je morao ići u zatvor. On je oduvijek bio pošten, dobar čovjek i svakako nije zaslužio takvu kaznu i takvu zlu sudbinu. Njegove misli uvijek su vezane za prelijepu Mercedes i na njihov zajednički život koji je izgubljen u nepovrat. Očajan je, želi umrijeti, jer sve lijepo u njegovom životu, sav njegov rad i uloženi trud, sve je uništeno. Najviše ga boli činjenica da je bespomoćan i da se više ne može boriti protiv nepravde, jer nepravda nas okružuje, ona je svuda oko nas. Bio je neiskusan da bi sam mogao doći do razumnog odgovora. Kada uz pomoć abbe Farija otkriva istinu, on postaje drugi čovjek. Sve na što može misliti je velika želja za osvetom sa kojom se dobri svećenik ne može složiti. Dantes postaje okrutan, zaokupljen je osvetom, a mržnja ga je potpuno preuzela u svoje ruke. Stekao je mnogo znanja zahvaljujući dobrom svećeniku i sada je dovoljno iskusan da učini ono što ga proganja kroz čitav život, da vrati sve što mu je oduzeto. Život mu je pokazao da zna biti vrlo nepravedan i nepošten i da najpravedniji ljudi gotovo uvijek loše završavaju. Nije se mogao pomiriti sa tim, nije mogao, a zapravo i nije želio shvatiti da je sav njegov trud u njegovoj mladosti otišao u nepovrat. Mislio je da će osvetom vratiti sebe, no nije znao da mora postati novi čovjek sa novim stavovima i razmišljanjima o životu, jer je onaj stari Edmund Dantes već odavno nestao. Kada saznaje da mu je otac umro od gladi želja za osvetom mu je dodatno narasla. Noćima ga muče strašne noćne more u kojima vidi svoga izgladnjeloga oca. Ljubav prema ocu stvorila je preveliku mržnju u njemu, mržnju koju nitko ne može nadvladati, čak i njegova voljena Mercedes. Sve koji su mu nanijeli nepravdu želi postepeno uništiti, želi ih vidjeti kako pate, kako gube sve najdraže što imaju u životu. Želi u njima vidjeti sebe i žele da i oni sami na svojoj koži osjete kako je to osjećati takvu bol i očaj kakvu on sada osjeća. Sa smijehom i bijesom na licu uništava jednog po jednog, no tek tada negdje duboko u duši shvaća da mu uništavanje tuđih života ne pruža nikakvo zadovoljstvo i to ga dovodi u još veću bol i očaj. Na kraju umjesto da postane sretan, on shvaća da se zbog osvete promijenio, ne prepoznaje više onu osobu koja bi svakome pomogla. Bez imalo žalosti napušta svoju Mercedes, ipak shvaća da osveta zapravo ne donosi nikakvo zadovoljstvo, već da je u životu mnogo važnije opraštanje. Na kraju svoje rane liječi uz Heidi, možda jedinu osobu koja ga je mogla razumjeti. Postaje sasvim druga osoba koja se predstavlja kao grof Monte Cristo koji nema nikakve sličnosti sa časnikom broda Faraon.

Abba Faria
Abba Faria je svećenik koji veliki dio svoga života provodi u zatvoru, no ipak nikada nije imao loše misli. Bio je iznimno dobar čovjek. Jedina želja mu je bila izaći iz zatvora. Ipak, uvelike se razlikovao od drugih zatvorenika, jer on nije samo čeznuo za slobodom, već je želio pronaći blago Monte Crista i izgraditi mnoge humanitarne ustanove. Nije imao svoju obitelj, jer je bio svećenik, no bio je naučen svoju ljubav nesebično dijeliti. Volio je pomagati bespomoćnima i osjećati se korisnim. Najveće zadovoljstvo činilo mu je podučavanje drugih. Bio je vrlo učen čovjek i svoje je znanje želio širiti na druge ljude. Podučavao je matematiku, jezike, teologiju, filozofiju, povijest i logiku. Bio je i vrlo snalažljiv i inteligentan čovjek. U svojoj je ćeliji izradio sunčani sat i kalendar, tako da je uvijek znao koji je datum i koliko je sati. Bio je jedan od rijetkih, a možda i jedini zatvorenik koji nije izgubio pojam o vremenu tijekom robije.

Od riblje kosti pravio je igle, dijetlo od željezne spone s okvira kreveta, a blagdansko meso koristio je loj za izradu svjetiljki. Podučavajući Dantesa pomogao mu je da otkrije istinu o sebi. Mnogo puta je zažalio zbog toga, jer je Dantes kasnije postao sasvim drugi čovjek. Nije mu se nimalo sviđalo toliko mržnje u Dantesovim očima. Često je sebe osuđivao što je nenamjerno stvorio želju za osvetom u tom čovjeku. Dantes je prije nego što je otkrio istinu zapravo bio vrlo sličan Fariju, oboje su širili ljubav i poštenje svijetom. Faria je smatrao da se ljudi nemaju pravo osvećivati, jer osveta pripada samo Bogu, a ljudska osveta je veliki grijeh. Po tome niti jedan čovjek ne bi smio uzeti pravo da sudi nekoga ili se osvećuje nekome.

Mercedes
Mercedes je bila mlada, privlačna djevojka, zaručena za Dantesa. Čitav smisao svoga života pronašla je u njegovoj ljubavi. Čitavo vrijeme dok je Dantes plovio, ona ga je nestrpljivo i vjerno čekala. Nakon što ga odvode, ona osjeća veliku tugu. Napušta grad i godinama pokušava zaboraviti Dantesa, ali to je bilo uzaludno jer ga nije mogla zaboraviti. Pomirila se sa svojom sudbinom i nastavila živjeti raskošan život s Mondegom. Takav život je nikada nije uspio usrećiti. Ona zapravo živi takvim životom za dobrobit svoga sina. Kada se Dantes vraća, ona razočarano shvaća da je čovjek kojeg je ona voljela odavno nestao i da se njihova nekadašnja ljubav nikad više neće moći vratiti. Shvaća da je Dantesu stalo jedino do osvete i ne pronalazi više ni malo ljubavi u njemu. Nakon što je Dantes uništio Mondega, ona mu ne želi oprostiti što je njezinom sinu oduzeo oca. Ljubav Mercedes prema njenom djetetu ipak pobjeđuje ljubav prema Dantesu.

Fernand Mondego
Fernand Mondego je lik koji nam pokazuje kako ne bi smjeli biti ljubomorni u životu jer ljubomorom ništa ne postižemo. U njegovim mislima bilo je mjesta samo za zavist i želju da ima nešto što njemu ne pripada. Vrlo je pohlepan, a spreman je čak i ubiti zbog svoje pohlepe i sebičnosti. Nikada nikome ne bi pomogao. Sve čini samo radi svojih vlastitih interesa.

Dangles i De Villefort
Ova dvojica imaju gotovo identične karakteristike kao Mondego. Sve čine iz osobnih potreba, kroz život ih vodi pohlepa i sebičnost. Životni cilj im je novac i želja za slavom, ali ne shvaćaju da se slava ne može steći na taj način. Možda su tom svojom ohološću i uspjeli u životu, no zaboravili su da će im sve te njihove pogreške jednom i zasmetati. Nisu marili za to koliko će nečiji život biti upropašten, jer su previše sebični da bi iskazivali osjećaje kao što su ljubav ili sažaljenje nad nekim.

Osnovne misli djela:
1. Ljudski je griješiti, no isto je tako ljudski opraštati i najgore zločine.
2. Čovjek mora shvatiti da na ovom svijetu ne može uspjeti sam. Važno je da stvara prijateljstva, ali ne ona lažna, već ona kada se uvijek možeš osloniti na svoga prijatelja. Najgora kazna za svakog čovjeka je samoća, dok je iskreno prijateljstvo najveći dar koji si čovjek može priuštiti.
3. Majčinska ljubav jača je od bilo koje druge ljubavi. U ovom romanu to se vidi na primjeru Mercedes koja je za dobrobit svoga djeteta čak i napustila čovjeka kojeg je čekala dugo vremena.
4. Ljubomorom se ne postiže ništa. Ljudi moraju surađivati i uopće ne misliti o tome da li netko ima nešto više od nas. Uostalom, mi nismo na ovom svijetu da bismo sređivali račune sa drugim ljudima. Ako ti netko nanese zlo, treba mu uzvratiti dobrim djelom, jer će onda i taj čovjek shvatiti da je nešto krivo učinio.
5. Ljudi koji se pošteno probijaju kroz život da bi došli do svoga cilja i pritom ne zanemaruju i ne gaze druge možda će kasnije doći do toga cilja, ali im se neće moći osporiti da su to stekli vlastitim radom i htijenjem, za razliku od onih koji gaze sve pod sobom i dođu također do toga cilja, ali tek tada pred njih dolaze problemi i oni shvaćaju da su najobičnije kukavice, da moraju priznati poraz i moliti za oproštenje.

Jezik i stil:
Pisac piše opsežno i zadržava se na detaljima, a opsežnosti toga djela pridodaju brojni epiteti, metafore i poredbe. Tim detaljima želi čitatelja čim više uvesti u radnju. Često se malo duže zadržava na psihičkoj karakterizaciji pojedinog lika, a u prvi plan često dovodi osjećaje i misli.

Dojam o djelu:
Djelo mi se sviđa jer ima zanimljivu radnju, a i prepuno je raznih pouka u određenim životnim situacijama. Nakon što čovjek pročita ovaj roman, zasigurno će ostati barem malo razmišljati o tome kakve stavove ima prema drugim ljudima i što sve treba promijeniti u životu. Premda je djelo nastalo prije dosta vremena, radnje koje se odvijaju u tom djelu gotovo da se mogu poistovjetiti sa radnjama koje se odvijaju u današnjici. Ovo djelo je zasigurno vrlo preporučljivo pročitati jer ljudi mnogo toga ne znaju o životu, a svaka nadopuna toga znanja je vrlo vrijedna.

Sunday, March 11, 2012

Antigona - Sofoklo

Antigona - Sofoklo

O piscu:
Sofoklo je rođen 495.g. pr. Kr. a umro je 406.g. pr. Kr. U svom je dugom životu imao prilike da vidi uspon i pad atenske demokracije. Čitavog je života bio istaknuta ličnost i u ratu i u miru. Bio je vojskovođa i diplomat, cijenjeni pjesnik, prijatelj Perikla i ljubimac cijele Atene. Napisao je 123 drame,te je njima i drugim svojim djelima unaprijedio Grčko kazalište i dramu uopće. Najpoznatije Sofoklove drame su: Ajant, Antigona, Kralj Edip, Elektra...

Mjesto i vrijeme:
Atena oko petog stoljeća prije Krista.

Sadržaj:
Edip, kralj Tebe, je imao dvije kćeri i dva sina; Antigonu i Ismenu i Eteokla i Polinika. Kada je saznao da je ubio oca i oženio svoju majku, Edip se oslijepio i napustio Tebu. Antigona je krenula s njim. Nedugo nakon toga Eteoklo i Polinik su se posvađali oko vlasti. Eteoklo se udružio s Kreontom-svojim stricem i prognao Polinika iz Tebe. Oboje su nastojali uz sebe pridobiti Edipa, ali on je bacio prokletstvo na obojicu. Polinik se udružio s Argejcima i napao Tebu. Tebanci su pobjedili, ali su Eteoklo i Polinik poginuli. Kreont je počasno pokopao Eteokla, a Polinika je ostavio nepokopanog ispred zidina Tebe, zato što je izdao svoj grad. Edip je ubrzo umro i Antigona je došla u Tebu i odlučila sahraniti brata, iako je to Kreont zabranio. Pokušala je nagovoriti Ismenu da joj pomogne, ali se Ismena toliko bojala Kreonta da joj se nije usudila pomoći. Oko tijela su stajali stražari, ali su Bogovi odlučili pomoći Antigoni, te su podigli oluju. Stražari nisu ništa vidjeli i Antigona je pokopala brata. Ali tek što ga je pokopala oluja je prestala i stražari su je uhvatili. Kada su je doveli Kreontu ona je hrabro priznala i rekla mu da nije počinila zločin nego pobožno djelo, te ako se po svjetskim zakonima pobožnost kažnjava ona se ne boji smrti već čezne za njom. Kreont se na te riječi još više naljutio te je odlučio osuditi Antigonu i njenu sestru, jer je mislio da joj je Ismena pomogla. Ismena se toliko bojala Kreonta da je priznala nepočinjeno djelo. Antigona ne želi žrtvovati i Ismenu pa joj protuslovi, a Ismena se, želeći joj pomoći, poziva i na Antigoninog zaručnika Hamona-Kreontovog sina. Hamon upozorava Kreonta da se puk ne slaže s njim, ali Kreont se ne obazire na to. Kaže Hamonu da mu Antigona neće biti žena, a ovaj mu odvraća da neće ni umrijeti sama. Kreont odlučuje da Antigona neće umrijeti, ali neće ni živjeti u svijetu živih, te ju zazida u kraljevsku grobnicu. Nakon što odvedu Antigonu prorok Tirezij dolazi Kreontu i kaže mu da mora pokopati Polinika i pustiti Antigonu jer će inače prekršiti Božje zakone, te će to izazvati još smrti u njegovoj obitelji. Kreont se ipak odluči pokopati Polinika i osloboditi Antigonu. Priredi svečan pogreb Poliniku, ali kada dođe osloboditi Antigonu nađe ju obješenu, a Hemona kako ju oplakuje. Kada ga Hemon vidi pokuša ga ubiti, ali ne uspije, te počini samoubojstvo. Njegova majka Euridika počini samoubojstvo od žalosti za njim, a Kreont ostavljen sam počne se kajati i moliti Bogove da mu podare smrt.

Likovi:
Antigona i Ismena -Edipove kćeri
Kreont - njihov ujak
Euridika - Kreontova žena
Heman - Kreontov sin
Tiresija - Prorok
Stražari, glasnici, zbor.

Karakterizacija likova:
Antigona je odlučna i hrabra žena koja ne odustaje od svojeg nauma ni pod prijetnjom smrti. Ni u jednom trenutku se ne koleba i ne kaje se zbog toga što je sahranila svoga brata Polinika, koji je ipak bio napadač na njen rodni grad Tebu. Hrabro se odupire Kreontu i ne pokorava mu se. Njezina sestra Ismena nije tako hrabra, ali joj je ipak odana i želi umrijeti s njom. Kreontov sin Hemon je pravedan i odlučan, te drži svoju riječ. Neizmjerno voli Antigonu i to dokazuje time što umire kraj nje u grobnici svoje obitelji. Kreont je tiranin. Ne sluša mišljenje drugih ljudi, već čini samo ono što on misli da je ispravno. Usprkos tome mora se priznati da on drži svoju riječ i čini ono što je rekao, a to bi se u drugim prilikama i uvjetima moglo nazvati i vrlinom. U duši je ipak samo čovjek, i to dokazuje na kraju drame pjevajući tužaljku u kojoj sebe okrivljuje za smrt svoje žene i svoga sina.

Sukobi:
U Antigoni u sukob dolaze Kreont i Antigona zbog zahtjeva države i zahtjeva porodice, a kako ni Kreont ni Antigona ne odstupaju tragedija je neminovna. Kako se Kreont ogriješio i o Božje zakone postoji i sukob između Bogova i Kreonta, a budući da su Bogovi svemoćni, tu gubitnik mora biti Kreont.

Ideja:
Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i koji ističu ljudsko dostojanstvo.

Bajke i priče - Hans Christian Andersen

Bajke i priče - Hans Christian Andersen

O piscu:
Hans Christian Andersen (1805. – 1875.) je danski književnik, sin siromašnog postolara koji je proveo djetinjstvo u bijedi, prepušten sam sebi i svojoj mašti. Izbjegavao je školu, pa je s redovitom obukom počeo kasno, kad je sa 14 godina došao u Kobenhavn. Kasnije mnogo putuje po Europi i Americi. Godine 1827. objavio je svoju prvu pripovijest, a zatim 1829. i putopis "Pješice od Kanala Holmen do istočne točke Amagu", pa niz lirskih pjesama, melodrama, romana itd. Svoj pravi izraz našao je tek u bajkama kojima je stekao svjetsku slavu i priznanje. Bajke, bilo da su uzete iz vilinskog svijeta, pučke predaje, bilo da pripovijedaju o jednostavnim ljudima i stvarima svakidašnjice, zapravo su slike života s njegovim dobrim i lošim stranama. Odlikuju se humanošću, prostodušnošću i mudrošću, a prožete su profinjenim osjećajem pjesnika za neiscrpive ljepote svijeta. Njegova ostala dijela su: "Melodije srca", "Fanazije i skice", "Vinjete", "Dvanaest mjeseci", "Agneta i vilenjak", "Improvizator", "O.T.", "Samo guslač", "Mulat", "Slikovnica bez slika", "Maurka", "Pjesnikov bazar, "Nove bajke", "Sabrane bajke i priče", "Ahasver", "Dvije baronese", "U Švedskoj", "Bajka mog života", "Biti ili ne biti", "U Španjolskoj", "Posijet Portugalu", "Sretni Peer" i "Bajki i priča".

Vrsta djela:
Bajka.

Mjesto radnje:
U velikom gradu.

Vrijeme radnje:
Kao u svim bajkama, prije mnogo godina.

Likovi:
Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje svojih strasti za lijepom odjećom. Pri tom je bio suviše ponosan na dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće, jer se jedino na tom polju osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima, koji bojeći se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu, s čime zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova stoji dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu.

Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposobni glumci i pantomimičari, koji su znali i uspjeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti, oni igraju na tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.

Analiza stila pisanja i jezika djela:
Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga pisana jednostavnim stilom i jezikom, koji oni mogu razumjeti. Odlikuje se svim epskim elementima, pisana je u prozi, ima fabulu i možemo je svrstati u sveobuhvatnu podjelu književnih rodova.

Sadržaj:
U jednom je gradu živio car poznat po tome što je najviše volio lijepo, novo ruho, te je sav svoj novac trošio samo na to da se lijepo obuče, dok je sve ostale carske dužnosti u velikoj mjeri zanemarivao. Saznavši za tu neobičnu carevu strast u grad su pristigli varalice koji su tvrdili da mogu istkati najljepše ruho na svijetu, ali tako neobično ruho da ga mogu vidjeti samo oni koji su nadasve sposobni i pametni. Polakomivši se za novim ruhom car je naručio da mu se istka to neodoljivo lijepo ruho, platio je varalicama velike novce i živio u iščekivanju novog ruha.

Podanici kao podanici, vidjevši da od tog ruha nema ništa, a bojeći se za svoj položaj i carsku milost nisu se usuđivali glasno izreći svoja saznanja da ruho ustvari ne postoji. Tako i car, bojeći se da ne ispadne glup i nesposoban, nije niti samom sebi priznao da ne vidi ruho, obukao ga, i ponosan na njegovu ljepotu izašao pred svoje podanike i građane. "Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao kako nije za svoju službu ili kako je veoma glup."

Jedino je dječak sa svojom iskrenošću i nevinošću viknuo kako car nema ništa na sebi od čega je car protrnuo ali ipak odluči da ostane u povorci do kraja, "a komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo".

Baraka 5B - Miroslav Krleža

Baraka 5B - Miroslav Krleža

O piscu:
Najplodniji i najsvestraniji književnik u povijesti hrvatske književnosti, Miroslav Krleža, koji se rodio 7. srpnja 1893. u Zagrebu, ostvario je vrhunske domete u svim književnim vrstama. Iako je gajio bogatu europsku kulturnu i književnu baštinu, nije se priklonio niti jednom utvrđenom modelu pa se ni njegov opus ne može svrstati ni u jednu stilsku formaciju. Oko Krležina života i djela lomila su se koplja, od ideološke pripadnosti do uklopljenosti u društveni sistem. Najveću je možda poruku dao suvremenim Baladama Petrice Kerempuha. Tri puta nominiran za Nobelovu nagradu. Umro je 29. prosinca 1981. u Zagrebu.

Sadržaj:
Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji obilazi ranjenike. Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno. Front je probijen (radi se o II. svjetskom ratu, logor - baraka je smješten negdje oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid puškaranja, tj. da se puškaranje od njih udalji. Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast pobjede. Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni; napola mrtvi; bez udova; medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.

Ideja:
Krleža želi pokazati besmislenost rata, kako u njemu plaćaju samo mali ljudi svoj danak u krvi, dok se oni glavni, koji su ga i prouzrokovali često ostaju u foteljama.