Ljubičasti planet - Anto Gardaš

Ljubičasti planet - Anto Gardaš

Bilješke o piscu:
Anto Gardaš rođen je 1938. godine u Agićima u blizini Dervente u Bosni i Hercegovini. Od djetinjstva je živio u Slavoniji i zatim gimnaziju završio u Našicama i pravni fakultet u Zagrebu. Njegov se opus sastoji od romana, bajki, priča, igrokaza i pjesama.

Među njegova najpoznatija djela ubrajaju se zbirke pjesama Uvijek netko nekoga voli, Prvi suncokreti, zatim priče Jež i zlatni potok, Zvijezda u travi i Damjanovo jezero. Vjerojatno je mlađim čitateljima najpoznatiji po svojim romanima Tajna zelene pećine, Ljubičasti planet , Duh u močvari, Izum profesora Leopolda, Moron na tragu svetog grala, Miron u Škripcu.

Romani su izuzetno popularni kod djece bez obzira na teme, bilo da se radi o znanstvenoj fantastici ili ekološkim problemima. Piše maštovite i zanimljive priče jednostavnim jezikom koji je djeci lako i zabavno čitati. Iako se u mnogim njegovim romanima javljaju isti likovi, uvijek se radi o drugačijim situacijama i sve priče se čitaju odvojeno. Umro je 2004. godine u Osijeku.

Sadržaj:
Profesor Leopolod, njegova žena, sin i kći žive u selu Treskavcu blizu Osjeka. Kako je profesor Leopold sveučilišni profesor atomske fizike a njegov sin Miron ima dvojku iz fizike profesor mu je naložio da ostane doma učiti dok ostatak obitelji ide posjetiti Moronova strica. Miron je htio ići do strica ali ipak se nije želio svađati sa ocem pa je ostao doma učiti tj. sanjariti nad knjigom.

Odjednom su se počele događati neobične stvari kako je pala noć. Televizor i radio su se sami gasili i palili, zatim je nestalo struje. Miron se prepao i odjednom je zasljepljujuća svjetlost ispunila prostoriju. Odjednom je na livadi ispred kuće ugledao loptu svjetlosti koja je mijenjala boje. Malo je bila žuta, malo je bila plava. Miron se prepao i kada je izletio iz kuće uhvatio ga je zračni vrtlog. Pokušao se uhvatiti za stablo jabuke u vrtu li snop svjetlosti ga je otrgnuo i u sekundi je bio uvučen u svjetleću kuglu koja je odjednom imala oblik tanjura.

Miron se probudio i sve oko njega je bljeskalo i treperilo. Bio ja jako preplašen i nedostajao mu je tata, no odjednom je vidio kako na ležaju do njega leži upravo profesor Leopold. Ubrzo su se pojavila neobična žutolika bića i samo su proizvodili neobične piskutave zvukove. Upozorili si ih da pogledaju u veliki ekran i tamo su Zemljani vidjeli još jedno žućkasto biće, koje ih je pozdravilo i zaželjelo im dobrodošlicu na planet Sanon.

Posljednji vanzemaljac koji je sa njima pričao bio je vođa svemirske ekspedicije, profesor i savjetnik u kulahartskom institutu za međunarodnu suradnju. Ljubazno se ispričao na otmici i bio je vrlo ugodan. Ime mu je bilo neobično i ne može se napisati našim slovima. Leopold i Miron su se u naredno vrijeme u potpunosti udomaćili u svemirskom brodu. Miron se uskoro prestao bojati jer je sve oko njega bilo tako neobično: bezukusna hrana poput stiropora i stvari koje lebde uokolo u bestežinskom stanju.

Savjetnik je ispričao kako oni stižu sa planeta Sanona . Taj planet nalazi se daleko izvan sunčeva sustava. Njegovi stanovnici mnogo su naprednija bića od Zemljana, ali računala su im rekla da im samo Miron i Leopold mogu pomoći riješiti problem sa kojim su suočeni. Sanoniti su vrlo napredna kultura i njeni članovi žive vječno ako to žele, no odjednom se nalaze pred prijetnjom istrebljenja. U orbitu planeta Sanona odjednom se ubacio planetoid sa nepoznatim bićima i odjednom su Sanoniti počeli nestajati ili su ih pronalazili mrtve.

Kada je brod sletio na svoj matični planet za Mirona i njegova oca priređen je doček sa največim uglednicima i pjevala se himna planeta. Sam planet bio je neobičan. Uokolo su plutali oblaci ljubičaste pare, livade su bile pune mahovinaste trave i posute cvijećem, a rijeke su imale ljubičasto plavi ton. Čak se i samo drveće okitilo raznobojnim lišćem.

Profesor Leopold i Miron došli su u grad Kulahara koji je svakako i sam bio vrlo neobičan. Imao je pokretne ulice i kuće pa kada je Miron naučio sanonsku djecu igrati nogomet u tren su razmaknuli kuće i napravili mjesta za igralište. Na ulicama su se vozili neobični aerobusi koji su se podizali i spuštali, a djeca su se vozila na malenim samovoskama kojima su upravljala pomoću palca na nozi.

Pravila sdanonitske zajednice bila su toliko drugačija od naših. Nije bilo granica, vojski, ni policije. Najčešći način izražavanja je još uvijek smijeh pa oni čak i u školi imaju predmet smijanja. Profesor Leopold izazivao je posebnu pažnju jer je imao bradu, a muškarci na ovom planetu je nisu imali. Nekoliko puta su je pokušavali skinuti. Nisu poznavali sve one ružne stvari poput laži, ubojstava i laganja. Miron je pokušao slagati u jednom trenu i odjednom osjetio peckanje na jeziku. Na Ljubičastom planetu sam koncept laži uopće nije postojao.

Imali su ministarstva poput ministarstava smijeha, igara, ptičjeg cvrkutanja , cvjetnih mirisa, sunčeve svijetlosti… Bolesti su u potpunosti iskorijenili i stvorili planet savršene sreće i mira. Sanoniti su bili miroljubiva rasa koja je ovu poruku mirnog sretnog života željela proširiti u sve kutke svemira. Miron i tata odsjeli su kod savjetnika, a on je imao ženu i dvoje djece imenom Pam i Pim. Miron se pomalo zaljubio u Pam i ona u njega i čak je pomislio kako bi je volio oženiti.

Dok su provodili dane u igri oni su njega učili sanonske igre, a on je njih učio one koje igre igraju djeca na Zemlji. Jednoga dana uspio je kroz napredni teleskop pronaći zemlju i svoju kuću i vidio mamu i sestru koje su bile vrlo tužne pa se i on rastužio. Dok se Miron zabavljao i gledao svakojake neobične stvari profesor Leopold je išao sa Savjetnikom svaki dan u institut. Pokušavali su naći rješenje za prijetnju koja se nadvila nad Sanon. Planetoid u orbiti mogao se uočiti golim okom.

Dok su se Miron, Pim i Pam zabavljali kraj rijeke jednoga dana uočili su strašno čudovište. Bio je nalik na kutiju,. a umjesto glave imao je rupu iz koje su naizmjenično provirivale razni predmeti. Djeca su se uspjela sakriti u špilju gdje su ostala sve dok ih roditelji nisu pronašli. Svojim tijelom ih je uspio zaštititi haragu, životinja slična konju sa 24 noge.

Odjednom se počelo bilježiti sve više i više neobičnih pojava. Nestajalo je struje, Biljke bi povenule, smrznuti oblaci padali na tlo, neki sanoniti bi se ukočili, neki padali u stanja nalik hipnozi. Jednoga dana Pim i Pam se nisu vratili iz škole. Započela je panična potraga, ali ona nije dala rezultate. Sanoniti nisu mogli shvatiti kako jedno biće drugome ikada može nanijeti zlo.

Savjetnik i profesor Leopold napravili su specijalno oklopljen brod kojim će poći na planetoid. Profesor se pobrinuo da budu naoružani pa je napravio spravu koja može paralizirati bilo što. Računalo je reklo da i Miron mora poći i profesor mu je dopustio iako se probojavao za sina. Planetoid je bio zastrašujuće mjesto, Svuda se protezala magla koja je napadala sve oko sebe. Saznali su da se ne radi o pravom planetoidu već o umjetnom satelitu sa hodnicima ispunjenim čudovištima nalik na one kraj rijeke.

Kockolika čudovišta bila su zapravo sa drugog planeta. Izradila ih je civilizacija koja je, baš kao i Sanoniti, željela širiti ljubav i mir. Poslali su ove robote načinjene od zgusnutog elektriciteta da prouče civilizacija s kojima dolaze u kontakt, ali ta su bića u međuvremenu razvila svijest i pobunila se i zarobila svoje vlasnike. Svako biće mora nešto jesti kako bi živjelo, a ova čudovišta su hvatala Sanonite i hranila se njihovim intelektom. Što su više Sanonita pojeli tako je rastao i njihov intelekt i čak su stvorili i tvornice za konzerviranje intelekta.

Svi Sanoniti još su bili živi, ali bili su samo prazne ljušture nakon što im je oduzet intelekt. Profesor je na nagovor tvoraca ovih bića zamrznuo sve svojom spravom. To je značilo da je zamrznuo i sebe i Savjetnika i djecu. Za to vrijeme napredna bića su uništila pobunjene robote. Bića od zgusnutog elektriciteta pretvorila su se u svoje dvojnike, pa je tako postojao i Miron 2. Svi Sanoniti dobili su svoj intelekt nazad i vratili se u prijašnje stanje.

Svi su klicali od sreće, a Miron je bio sretan jer je spasio prijatelje Pima i Pam. Odjednom se na ovaj najsretniji planet u svemiru vratio mir i ravnoteža. Napokon je došlo vrijeme za povratak i prijatelji su se dogovorili da Pim i Pam i njihov otac posjete Mirona i njegovu obitelj u Treskavcu. Dok su se Profesor Leopold i Miron vratili natrag kući školska godina je završila i on nikada nije ispravio dvojku iz fizike, ali mama je primijetila nešto zanimljivo, Miron se odvikao od laganja.

Vrsta djela:
Znanstveno fantastični roman za djecu.

Mjesto radnje:
Treskavac blizu Osijeka, Planet Sanon.

Vrijeme radnje:
Pred kraj školske godine.

Likovi:
Miron, profesor Leopold, Savjetnik, Pim i Pam.