Osman - Ivan Gundulić
Bilješke o piscu (verzija 1):
Ivan Gundulić rodio se 1589. godine u Dubrovniku, gdje je i umro 1638. godine. Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku. Školovao se isključivo u svojem rodnom gradu, tj. u Dubrovniku, jer su u to vrijeme u Dubrovniku počeli djelovati isusovci, koji su bili borbeni nosioci ideja katoličke obnove. Obavljao je različite dužnosti u državnoj upravi, i to kao član Velikog vijeća, Vijeća umoljenih (senat) i Malog vijeća (vlada).
Književnim radom Gundulić se bavio tijekom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija dijela: Dubravka (1628.) - pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.) – refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) - ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Ivan Gundulić rođen je u plemićkoj obitelji. U rodnom gradu se školovao i poslije obavljao više državnih dužnosti: bio je dva puta knez u Konavlima, sudac, senator i član Malog vijeća. Odgojen je u duhu katoličke obnove te je u tom smislu živio i pisao u svojim djelima. Nije postao knez Dubrovačke Republike, jer je umro godinu prije nego što je formalno to mogao postati (bilo je nužno imati 50 godina). Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.
Književno stvaranje je započeo u mladosti pišući ljubavne pjesme i prerađujući talijanske mitološke drame. Poznati su naslovi deset mitoloških drama, ali je samo četiri sačuvano i to ne u potpunosti. To su drame: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida.
Prvo je Gundulićevo tiskano djelo - Pijesni pokorne kralja Davida (Rim 1621.) u kojem je prepjevao sedam pokorničkih psalma kralja Davida (iz biblijske knjige Psalmi).
Godinu poslije objavio je u Veneciji religioznu poemu Suze sina razmetnoga (1622.), u kojoj je na književno - umjetnički način progovorio o problemu ljudskog grijeha i Božjeg opraštanja. Djelo je zasnovano na evanđeoskoj priči o izgubljenom sinu, ali oblikotvorno, izražajno i proučeno sadrži Gundulićev samostalni barokni sadržaj. Dubravka je pastirska igra izvedena 1628. U Dubrovniku.
Značajni povijesni događaji - turski poraz kod Hoćima u Poljskoj 1621., pobuna u Carigradu i nasilna smrt sultana Osmana - potakli su Gundulića na pisanje najznačajnijeg njegova djela Osmana.
Gundulić je najbolji hrvatski barokni pisac i jedan od najboljih hrvatskih književnika uopće.
Kratki sadržaj:
Pod vodstvom Osmana 1621. godine bila je poražena turska vojska u bici kod Hoćima. Za tu je pobjedu bio zaslužan kraljević Vladislav. Nakon tog poraza Osman je pobjegao natrag na Istok, da bi prikupio snažnu vojsku da ponovo osvoji Zapad.
Kada se vratio kući, dogovara se sa savjetnicima o potrebi nasljednika (o ženidbi) te o sklopi mir sa Poljskom u svrhu skupljanja nove vojske. Na pregovore je u Poljsku poslao Ali-pašu. Kazlar-aga je dobio zadatak da ide tražiti Osmanu žene, te je tako otišao u Smederevo i oteo lijepu Sunčanicu ocu.
Sokolica je bila turska junakinja koja je obećala da se više neće boriti protiv kršćana te se vratila u Carigrad kod Osmana, jer je bila jako zaljubljena u njega i tako spriječila brak Osman s Sunčanicom.
Na kraju je u Carigradu izbila pobuna, koju su vješti iskoristili za svrgavanje Osmana i ponovnog dolaska na vlast sultana Mustafe. Osman je na kraju bio zadavljen.
Bilješke o djelu (verzija 1):
Gundulić u Osmanu govori o stvarnim događajima koji su se zbivali u ono vrijeme, ali ih malo izmjenjuje. Djelo počinje pisati oslanjajući se na vijesti koje stižu iz Hoćima 1621. - poraz Turaka pred Poljskom vojskom. U Osmanu osim što se govori o bitci kod Hoćima i o Osmanovom ubojstvu, govori se i o konačnoj propasti turske vojske. Osman je ep u 20 pjevanja, pisan je u osmercu a rima je ABAB. U Osmanu ima i lirskih osobina kojima je Gundulić pružio širok spektar suvremenih povijesnih zbivanja i odnosa. Nedostaju dva pjevanja i to XIV. i XV. koje su mnogi pjesnici pokušali nadopjevati, ali je to uspjelo samo pjesniku Ivanu Mažuraniću (1844).
I. pjevanje
Ep započinje pripovjedačevom refleksijom o ljudskoj oholosti koja uvijek mora biti kažnjena, čime se odmah u početku deklarira kao djelo utemeljeno na kršćanskom svjetonazoru, kršćanskim moralno-etičkim načelima. Nakon zazivanja Muza da mu pomognu u opijevanju smrti mladog sultana Osmana, pripovjedač predstavlja dva glavna epska lika: poljskog kraljevića Vladislava, pobjednika nad Osmanom, čiju slavu pjesnik želi pronijeti po cijelom svijetu, a zatim mladog sultana Osmana koji mora biti kažnjen zbog prevelike oholosti. Odmah zatim pripovjedač prelazi na pripovijedanje epske radnje, i to in medias res: opisuje se car Osman u trenutku kad, nezadovoljan zbog poraza s Poljacima kod Hoćima, saziva svoje savjetnike da se s njima savjetuje o budućnosti carstva. Jedna od glavnih tema epa, ona u sukobu Poljaka i Turaka kod Hoćima, smještena je u epsku prošlost. Sa savjetnicima, Dilaverom, hadžom i Kazlar-agom, Osman dogovara što da se poduzme u teškoj situaciji u kojoj se zateklo carstvo. Tako prvo pjevanje sadrži ne samo jezgru prošle epske radnje, nego i nagoviješta o budućoj epskoj radnji. Sve to pokazuje da Osman nije komponiran linearno: pričanje će se u epu vraćati u prošlost isto toliko koliko će se kretati u budućnost.
II. pjevanje
Započinje razmišljanjem o mladosti koja često postupa nerazborito, čemu je primjer mladi Osman. Pripovjedač opisuje mladog sultana u svečanoj odori, a zatim se nastavlja pripovijedanje o sultanovu savjetovanju s najvišim savjetnicima carstva. Svaki od savjetnika daje prijedloge kako da se riješi krizna situacija u državi i kako da ojača carstvo.
Bilješke o djelu (verzija 2):
Kada je 1621 g. u Dubrovnik stigla vijest o bitci kod Hoćima, gdje je turska vojska bila poražena od strane poljske vojske, Gundulić prestaje s prijevodom Tassovog Oslobođenog Jeruzalema i počinje pisati svoj ep Osman. Uzrok poraza turske vojske bio je pobuna janjičara. 1622. g. janjičari su ubili Osmana u Carigradu. Djelo koje se sastoji od 20
pjevanja, opisuje ne samo te događaje, već i najavljuje propast turskog carstva.
Pod utjecajem protureformacije (Tridenski koncil 1545. - 1563.) Gundulić u djelu prikazuje sukob Istoka i Zapada tj. zla i dobra:
“S istoka mu do zapada
sunce upisa zlatnim zracim
ime kojim slava vlada. ”
Da bi prikazao još bolje dekadenciju turskog carstva, Osmana prikazuje kao hrabrog i časnog vladara: “Osman car čestiti” kojega ubija vlastita vojska:
“Nu sve rane srca moga
i muke su i žalosti
s neposluha viteškoga
i s vojničke nevjernosti. ”
I. pjevanje
Prvo pjevanje, koje je pisano u duhu protureformacije i baroka, obiluje obiljem metafora. U njemu Gundulić opisuje prolaznost svega upotrebljavajući simbol kola:
“Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko je gori, eto je doli,
a tko doli, gori ustaje.”
Motiv prolaznosti karakterističan je za sve barokne stvaraoce. Svjesni te prolaznosti, barokni ljudi shvaćaju da trebaju uživati u životu, ali tu se javlja problem grijeha, time ljudi postaju podvojeni, rastrgnuti između dva dijela svoje osobnosti što često dovodi do šizofreničnosti, kao što je slučaj bio s Tassom.
U ovom pjevanju Gundulić nam u grubim crtama opisuje radnju svog djela:
“Barecite sad i meni
kao istočnome caru mladu
smrt vitezi nesmiljeni
daše u svom Carigradu.”
To se odnosi na Osmana kojega su Janjičari ubili u Carigradu. Pad Osmana nam najavljuje još na početku pjevanja zamršenom metaforom:
“A u visocijeh gora vrhe
najprije ognjen trijes udari”
tj. u vrhove najviših stabala najprije udara grom. Time Gundulić aludira na Osmana, koji se nalazi na vrhuncu moći, a kojega će udariti grom (janjičari).
Dalje u pjevanju Gundulić nam govori kako turska sila slabi, hvaleći nekadašnje turske vojnike:
“Lasno dobit krunu od scita
bi s vitezim tač hrabrenim.”
te koreći kasnije turske vojnike:
“Ljudska obličja, ženske ćudi”!
II. pjevanje
“O mladosti tašta i plaha
koja srneš s nerazbora
bez bojazni i bez straha
gdi poguba tva se otvora”
Mladi i nerazboriti Osman srlja u opasnosti ne razmišljajući, što je svojstveno mladosti. On ima volju ali je kratkog vida:
“U sve volje samoj sili
ka nadlek ne podlega”
te on poziva svoje savjetnike da ga savjetuju, što mu je najbolje napraviti. Oni ga obavještavaju o uroti koju kuje žena njegova strica da ga svrgne s prijestolja i na njegovo mjesto postavi njezina sina. Savjetuju ga da ih se riješi po kratkome postupku. Savjetnici mu govore da si nađe ženu plemenita podrijetla i da ostavi potomka koji će ga naslijediti na prijestolju. Rekli su mu da si ne uzme ženu neplemenita roda, da ne bi oslabio dinastiju. Tu progovara Gundulić sa svojim konzervativnim, plemićkim shvaćanjima svijeta.
Bilješke o djelu (verzija 3):
Posljednjih godina svog života Gundulić piše složeni ep Osman, koji je, iako sačuvan u velikom broju rukopisnih primjeraka, tiskan tek u 19. stoljeću. Iz neutvrđenih razloga Osmanu nedostaju dva pjevanja (14. i 15.), koja je nadopunio Ivan Mažuranić. Autori starijih i manje uspješnih nadopuna Osmana su P. Sorkočević i M. Zlatarić. I drugo Gundulićevo slavno djelo, polimetrična pastorala Dubravka, izvedena 1628. godine u Dubrovniku, ostala je u rukopisu sve do 1883. godine. Dubravka nije prvo Gundulićevo dramsko djelo, već je on autor i deset drama, kojih se, nazivajući ih porod od tmine, odrekao u predgovoru za Pjesni pokorne kralja Davida (Venecija, 1621). Od drama koje Gundulić spominje u predgovoru u potpunosti je sačuvan prijevod Rinuccinija, odnosno Arijadna, te Prozepina ugrabljena, dok su Dijana i Armida samo djelomično sačuvane. U istom predgovoru Gundulić se odriče i svojih mladenačkih ljubavnih pjesama, koje se smatraju izgubljenima. Sačuvano Gundulićevo svjetovno pjesništvo uključuje prijevod G. Pretijeve Amante timido (Ljubovnik sramežljiv), prigodnicu Visini privedroj Ferdinanda II. velikog kneza od Toskane, te elegiju Žalosno cviljenje u smrt gospođe Marije Kalandice. Pjesni pokorne kralja Davida sadržavaju slobodne prepjeve biblijskih psalama, kojima je pridodana teološko-meditativna pjesma Od veličanstva božijeg. Pobožne tematike su i Suze sina razmetnoga, djelo nastalo na tragu religiozno-didaktičnih djela talijanskih pjesnika (L. Tansillo i E. Valvasone). Suzama sina razmetnoga Gundulić utemeljuje žanr religiozne poeme, koji će nasljedovati I. Bunić, I. Đurđević, A. Kanižlić i dr.
Gundulićev je ep Osman postao predmetom znanstvenog proučavanja tek krajem 19. stoljeća, no to ne znači da je najznačajnije Gundulićevo djelo ostalo nepoznato čitateljskoj publici. Ep je veličan (tekst je pisan 1637.-38. g.), rado čitan i stoga u 17. i 18. stoljeću više puta prepisan. Gundulićevu rukopisu nedostaju dva pjevanja. Nisu poznati razlozi zbog kojih je ostala praznina na mjestu 14. i 15. ili 13. i 14. pjevanja, nakon koje slijedi još pet odnosno šest kronološki povezanih pjevanja. Možda Gundulić nije stigao dovršiti ep, jer je umro 1638. pa možemo pretpostaviti da pjevanja nisu onim redoslijedom kakvim su nanizana pred čitateljem ili su spomenuti dijelovi epa jednostavno izgubljeni. Kako su nepostojanjem tih pjevanja neke fabularne linije ostale nedovršene, svakako je bilo potrebno dopjevati Gundulićevo djelo. Mnogi se likovi više nisu pojavljivali od 16. pjevanja nadalje, a događaji vezani uz njih, spominjani od 1. do 13. pjevanja, ostali su nepoznati. Najpoznatiji dopjev zasigurno je onaj Ivana Mažuranića iz 19. stoljeća.
Gundulićev Osman započinje refleksijom o ljudskoj oholosti.
„Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti.“
Ista govorna perspektiva poslije prelazi u razmišljanje o ljudskoj prolaznosti. I u njemu autor poziva muze kako bi se uz njihovu pomoć osigurala uspješnost pripovijedanja, a odmah je dan i sažetak epa. U invokaciji se otkriva da je tema epa poraz turske vojske kod Hoćima te smrt Osmanova.
U prvom pjevanju Osman odlučuje nakon neuspjeha u Poljskoj okupiti novu vojsku da bi povratio narušenu slavu. Zbog nepovjerenja u svoje janjičare, odlučuje objaviti da se sprema na hodočašće u Meku. Svoj je plan izložio najpouzdanijim suradnicima.
U drugom pjevanju oni savjetuju što bi trebao učiniti. Osman prihvaća savjete o sklapanju mira s Poljacima i o pronalaženju plemenite žene preko koje bi potomstvom mogao učvrstiti prijestolje. Nije prihvatio savjet o pogubljenju svog strica Mustafe koji će mu na kraju doći glave.
Ali-pašinu putovanju u Poljsku posvećeno je treće pjevanje. Na tom se putu pripovijeda o borbi s Poljacima, romantičnoj ratnici Sokolici koja je zaljubljena u sultana, o Krunoslavi, zaručnici poljskog plemića Korevskog koja se nakon njegova zarobljavanja pridružuje poljskoj vojsci i bori se sa Sokolicom.
U šestom pjevanju Krunoslava odlučuje prerušena u ugarskog plemića krenuti u Carigrad, ne bi li otkupila zaručnika koji je tamo zatočen. Istodobno Kazlar-aga traži djevojke za Osmanov harem i doznaje za lijepu Sunčanicu koja živi u srpskom selu Smederevu. Nakon što ju je oteo, Osman mu naloži da dovede u Carigrad i Sokolicu.
U devetom pjevanju pripovijeda se sukob između Sokolice i poljskog kraljevića Vladislava. Vladislav svladava Sokoličinu družinu, ali je zadivljen njezinom hrabrošću odmah oslobađa. Sokolica obećava da više neće ratovati po poljskim zemljama i kreće put Carigrada. Slijede pjevanja koje govore o Ali-pašinu dolasku na poljski dvor i uspješnim pregovorima. Ali-paša razgledava slike s prizorima hoćimske bitke. On u bježećim turskim vojnicima prepoznaje i svoj lik.
U desetom pjevanju govori se kako Lucifer nezadovoljan primirjem šalje u Carigrad demone koji bi uz pomoć hodža trebali pobuniti janjičare i narod protiv Osmana.
Pobuna i Osmanova smrt ispripovijedane su od šesnaestog do dvadesetog pjevanja. Pobunjenici zarobljavaju Osmana, svlače s njega odjeću, posjednu ga na kljuse i vode do novo ustoličenog sultana, njegova strica Mustafe. Ep završava dugim Osmanovim monologom, u kojem se prisjeća slavnih predaka i žali što mu carstvo otimaju podanici, a ep naposljetku završava Osmanovom smrću.
Ep je sastavljen od tri glavne fabularne linije: prva vezana uz hoćimsku bitku, druga o putovanjima dvojice turskih podanika Ali-paše od Carigrada do Varšave zbog sklapanja primirja i putovanju Kazlar-age od Carigrada do Srbije da bi Osmanu našao ženu plemenita roda. Pripovijedanje ne teče kronološkim slijedom i obrađuje povijesno razdoblje od tri mjeseca. Različitim postupcima integracije u ep su ušli udaljeni povijesni prostori i različito udaljena pripovjedna vremena. Neobična raslojenost potakla je neke povjesničare književnosti na sumnju u jedinstvenost djela. Postoji, naime, tvrdnja da je Osman sastavljen od dviju samostalnih epskih cjelina: Vladislavijade – koja je posvećena zbivanjima u Poljskoj i Smrti Osmanove – koja obuhvaća sudbinu mladog sultana.
Dubrovnik u Gundulićevo doba:
U 17. st. Dubrovnik slabi zbog gubitka monopola nad trgovinom između Istoka i Zapada, javljaju se novi konkurenti: Francuzi, Židovi, Armeni… Mlečani sve više i više istiskuju Dubrovnik sa svjetske scene. Sredozemljem je sve opasnije ploviti zbog gusara, a i kopnom trgovati zbog čestih ratova s Turcima. Svjetski se trgovački putovi pomiču sa Sredozemlja na Atlanski ocean i javljaju se nove pomorske sile. Građanstvo, relativni mlad sloj društva koje nije imalo nikakvih ograničenja, bavilo se trgovinom, manufakturom i drugim unosnim poslovima, te se sve više bogatilo i težilo prema vlasti. Kako su u Dubrovniku vladali plemići, građanstvo je težilo da postane plemstvo i da ima udjela u vlasti. Plemkinje se zbog strogih, konzervativnih normi nisu mogle udavati za građane, ma koliko god da je iznosilo njihovo bogatstvo. Protiv građanstva koje je svojim novcem kupovalo plemićke titule oštro je istupio Gunduliuć blateći ih i iznoseći svoja mišljenja u Dubravci i Osmanu.
Analiza djela:
Osman je barokni ep u dvadeset pjevanja od kojih je četrnaesto i petnaesto pjevanje izgubljeno. U 19. st. Ivan Mažuranić je vrlo dobro nadomjestio ova dva pjevanja, tako da je danas ono cijelo. Mažuranić je odlično nadopunio Gundulićevo dijelo zbog njegovog dobrog poznavanja Gundulićeva načina pisanja. Gotovo je nemoguće prepoznati da su djelo pisala dva različita autora. Osman je ponegdje lirski oblikovan osjećajima likova, ali ipak najveću težnju daje na epski stil.
Pri nastanku ovog djela Gundulić je zapravo htio prevesti Tassov “Oslobođeni Jeruzalem”, ali je potaknut stvarnim događajima, bitkom kod Hoćina 1621. godine, napisao povijesni ep. Odstupao je od povijesne teme uvodeći i druge likove koji ne pripadaju tom događaju.
Sljedećim stihovima Gundulić prikazuje ljudsku oholost i promjenjivost sreće. S napomenom da što se više uzdižemo, to ćemo i dublje pasti.
“...Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholosti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti.“
Gundulićev način izražavanja je aforističan i za sva vremena istinit, jer piše paralelama. Stih je pisan u osmercu, rimovan parnom rimom - abab rimom. Djelo je pisano dubrovačkom štokavštinom s nekim elementima čakavštine; pretežno prevladava ijekavica, ali i malo ikavice.
Po uzoru na Tassa Gundulić je u djelo ubacio i romantično – viteške epizode. Otmica Sunčanice pisana je lirskim i emotivnim tonovima - ljubav oca prema kćeri i bol za njenim gubitkom.
Ideja:
U djelu se ističu ideje o relativnosti i prolaznosti života. Djelo je napisano u kontrastima (lijepo-ružno - Europa-Turci, Kršćanstvo-Islam - dobro-zlo).
Strah za Dubrovnik:
U djelu “Osman” Ivan Gundulić prikazuje opasnost za svoj Dubrovnik od Tuaraka i Mlečana, a to možemo vidjeti kroz suprotnosti između kršćanstva i islama. Pošto se otkrićem Amerike konkurencija za prevlast nad morskom trgovinom u mediteranskom moru povećala, Gundulić strahuje za Dubrovnik zbog konkurencije Venecije u tom pogledu.
Stil:
Stihovi epa većinom su osmerci, ali javljaju se i duži metri (deveterci, deseterci). Rima je unakrsna:
„Da poklisar caru mladu
mir donijeti bude prije
iz Varšave u Carigradu
putujući miran nije;
ne poteži mu ga tjera
želja oglasit kako uzroči,
društvo Sunca od Sjevera
do Mjeseca od Istoči.“
Analiza retoričkih figura osvjetljava ep u izrazito baroknom svjetlu. Vrlo je često upotrebljavan repertoar stilskih sredstava tipičan za barok. To su hiperbole, personifikacija, metonimija, anafora, gradacija, simetrično nabrajanje, kontrasti, igre riječima i naravno metafora i antiteza. Gundulić nerijetko upotrebljava i narodnu frazeologiju (bijeli grad, suho zlato, sinje more, vedro čelo, itd). Pojavljuju se i stihovi koje prepoznajemo kao stalna mjesta Gundulićeva pjesništva. Dovoljno je spomenuti motiv prolaznosti i motiv slobode, tipičan za Dubravku:
„O slobodo slatka i draga,
izvrsno te vik ne ljubi,
ni poznava tvoga blaga
tko te ovako ne izgubi.“
Jezik Osmana je štokavski jekavski s vrlo mnogo ikavskih i nekoliko ekavskih oblika. Kao barokni pjesnik kojemu je glavna stilska osobina bujnost u izražavanju, Gundulić je morao imati i bogat rječnik, a njegovi nam stihovi pokazuju da ga je i imao.
Najveće Gundulićevo djelo, ep Osman, čija je osnovna tema tursko-turski sukob, genealoški je složen žanr. Pjesnikova oštroumnost prisutna je u svakom stihu da bi čitatelja što više začudila. Misaone riječi o životnoj prolaznosti, o slobodi i o ljudskoj oholosti istodobno navode čitatelja na spoznaju o njegovu mjestu gdje je sve tek trenutak jedan.
Analiza likova:
Osman je u epu prikazan kao lijep čovjek, crnih očiju, sjajne kose i rumenog lica:
„Mlađahan se car ponosi
ispod toga lip nad svima:
crne oči, zlatne kosi,
a rumeno lice ima.“
Osman se svojim ponašanjem izdiže iznad svojih neprijatelja koji potječu iz kruga janjičara. On im oprašta premda zna za njihovu pobunu i ne uzima pratnju jer je uvjeren kako mu je carska kruna dovoljna zaštita. Budući da je stavljen u mnoge antitetičke parove kao što su npr. Daut, Mustafina majka pa i sam Mustafa, Osmanu su zajamčene čitateljske simpatije. Mladi ja car dan opisom "nekada" i opisom "sada". Na početku epa opisana govorna perspektiva prati sjaj Osmanove moći:
„U zelenoj tuj haljini,
zlato i biser ku nakiti,
s podvitijem sprid kolini
sjedi Osman car čestiti.
Veo na rusnoj glavi okolo
snježan svit mu je u sto dijela,
a u kamenu dragu oholo
sunce sja mu vrh čela.“
Na kraju ona još više pojačava stanje u kojem se junak našao nakon pobune, kada ga janjičari odvode u Jedi-kulu:
„Konj biješe ovi okoš, mladan
go, star, sadnit, tromijeh stopa:
mješte uzde ga bojnik jedan
smuca za oglav konopa.
Tim gologlav car na njemu
tad u kratkoj toj haljini
po prilici i po svemu
viđaše se rob istini.“
Poljski kraljević Vladislav predstavljen kao pobjednik u bici protiv Turaka, kao netko tko je u tom trenutku odlučio o Osmanovoj sreći i kao "sivi soko od sjevera" prerasta u simbol kršćanske pobjede. On je malo kad izravno uključen u radnju; pojavljuje se kao sudionik u borbi sa Sokolicom, ali je često prisutan u iskazima drugih aktera priče:
"…on sam turskoj vojsci odoli
i od nas mrtvijeh gore uzdiže,
i od krvi rijetke proli
od Nestera šire i više."
U epu se javlja i mnoštvo ženskih likova od kojih važnu ulogu imaju tek Sokolica i Krunoslava. Sokolica je opisana kao mlada, hrabra i romantična ratnica koja je zaljubljena u Osmana. Krunoslava je zaručnica poljskog plemića Korevskog. Nakon što ga u hoćimskoj bitci Turci zarobljavaju, ona riskira svoj život i odlazi u Carigrad da bi ga otkupila prerušena u ugarskog trgovca. Ona time dokazuje svoju doživotnu odanost i privrženost zaručniku.
Zaključak (verzija 1):
Gundulić u svom djelu vješto isprepleće formu i sadržaj, bira izraze koji mi ponekad nisu bili i najrazumljiviji. Teme njegovih djela su stvarne, životne, a autor je inspiriran izrazom narodne poezije.
Zaključak (verzija 2):
Djelo spada među najveća dostignuća hrvatskog baroka. Ono što izdiže Gundulića iznad suvremenika je iskonska, živahna i narodu bliska struja, koja u njegovom Osmanu izbija na površinu, udaljujući ga od talijanskog sečentizma i daje mu vlastiti hrvatski pečat, jer Osman nije nikakva romantička, fantastična literarna figura, već je živ, psihološki sa puno realizma izgrađen lik.
Bilješke o piscu (verzija 1):
Ivan Gundulić rodio se 1589. godine u Dubrovniku, gdje je i umro 1638. godine. Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku. Školovao se isključivo u svojem rodnom gradu, tj. u Dubrovniku, jer su u to vrijeme u Dubrovniku počeli djelovati isusovci, koji su bili borbeni nosioci ideja katoličke obnove. Obavljao je različite dužnosti u državnoj upravi, i to kao član Velikog vijeća, Vijeća umoljenih (senat) i Malog vijeća (vlada).
Književnim radom Gundulić se bavio tijekom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija dijela: Dubravka (1628.) - pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.) – refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) - ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Ivan Gundulić rođen je u plemićkoj obitelji. U rodnom gradu se školovao i poslije obavljao više državnih dužnosti: bio je dva puta knez u Konavlima, sudac, senator i član Malog vijeća. Odgojen je u duhu katoličke obnove te je u tom smislu živio i pisao u svojim djelima. Nije postao knez Dubrovačke Republike, jer je umro godinu prije nego što je formalno to mogao postati (bilo je nužno imati 50 godina). Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.
Književno stvaranje je započeo u mladosti pišući ljubavne pjesme i prerađujući talijanske mitološke drame. Poznati su naslovi deset mitoloških drama, ali je samo četiri sačuvano i to ne u potpunosti. To su drame: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida.
Prvo je Gundulićevo tiskano djelo - Pijesni pokorne kralja Davida (Rim 1621.) u kojem je prepjevao sedam pokorničkih psalma kralja Davida (iz biblijske knjige Psalmi).
Godinu poslije objavio je u Veneciji religioznu poemu Suze sina razmetnoga (1622.), u kojoj je na književno - umjetnički način progovorio o problemu ljudskog grijeha i Božjeg opraštanja. Djelo je zasnovano na evanđeoskoj priči o izgubljenom sinu, ali oblikotvorno, izražajno i proučeno sadrži Gundulićev samostalni barokni sadržaj. Dubravka je pastirska igra izvedena 1628. U Dubrovniku.
Značajni povijesni događaji - turski poraz kod Hoćima u Poljskoj 1621., pobuna u Carigradu i nasilna smrt sultana Osmana - potakli su Gundulića na pisanje najznačajnijeg njegova djela Osmana.
Gundulić je najbolji hrvatski barokni pisac i jedan od najboljih hrvatskih književnika uopće.
Kratki sadržaj:
Pod vodstvom Osmana 1621. godine bila je poražena turska vojska u bici kod Hoćima. Za tu je pobjedu bio zaslužan kraljević Vladislav. Nakon tog poraza Osman je pobjegao natrag na Istok, da bi prikupio snažnu vojsku da ponovo osvoji Zapad.
Kada se vratio kući, dogovara se sa savjetnicima o potrebi nasljednika (o ženidbi) te o sklopi mir sa Poljskom u svrhu skupljanja nove vojske. Na pregovore je u Poljsku poslao Ali-pašu. Kazlar-aga je dobio zadatak da ide tražiti Osmanu žene, te je tako otišao u Smederevo i oteo lijepu Sunčanicu ocu.
Sokolica je bila turska junakinja koja je obećala da se više neće boriti protiv kršćana te se vratila u Carigrad kod Osmana, jer je bila jako zaljubljena u njega i tako spriječila brak Osman s Sunčanicom.
Na kraju je u Carigradu izbila pobuna, koju su vješti iskoristili za svrgavanje Osmana i ponovnog dolaska na vlast sultana Mustafe. Osman je na kraju bio zadavljen.
Bilješke o djelu (verzija 1):
Gundulić u Osmanu govori o stvarnim događajima koji su se zbivali u ono vrijeme, ali ih malo izmjenjuje. Djelo počinje pisati oslanjajući se na vijesti koje stižu iz Hoćima 1621. - poraz Turaka pred Poljskom vojskom. U Osmanu osim što se govori o bitci kod Hoćima i o Osmanovom ubojstvu, govori se i o konačnoj propasti turske vojske. Osman je ep u 20 pjevanja, pisan je u osmercu a rima je ABAB. U Osmanu ima i lirskih osobina kojima je Gundulić pružio širok spektar suvremenih povijesnih zbivanja i odnosa. Nedostaju dva pjevanja i to XIV. i XV. koje su mnogi pjesnici pokušali nadopjevati, ali je to uspjelo samo pjesniku Ivanu Mažuraniću (1844).
I. pjevanje
Ep započinje pripovjedačevom refleksijom o ljudskoj oholosti koja uvijek mora biti kažnjena, čime se odmah u početku deklarira kao djelo utemeljeno na kršćanskom svjetonazoru, kršćanskim moralno-etičkim načelima. Nakon zazivanja Muza da mu pomognu u opijevanju smrti mladog sultana Osmana, pripovjedač predstavlja dva glavna epska lika: poljskog kraljevića Vladislava, pobjednika nad Osmanom, čiju slavu pjesnik želi pronijeti po cijelom svijetu, a zatim mladog sultana Osmana koji mora biti kažnjen zbog prevelike oholosti. Odmah zatim pripovjedač prelazi na pripovijedanje epske radnje, i to in medias res: opisuje se car Osman u trenutku kad, nezadovoljan zbog poraza s Poljacima kod Hoćima, saziva svoje savjetnike da se s njima savjetuje o budućnosti carstva. Jedna od glavnih tema epa, ona u sukobu Poljaka i Turaka kod Hoćima, smještena je u epsku prošlost. Sa savjetnicima, Dilaverom, hadžom i Kazlar-agom, Osman dogovara što da se poduzme u teškoj situaciji u kojoj se zateklo carstvo. Tako prvo pjevanje sadrži ne samo jezgru prošle epske radnje, nego i nagoviješta o budućoj epskoj radnji. Sve to pokazuje da Osman nije komponiran linearno: pričanje će se u epu vraćati u prošlost isto toliko koliko će se kretati u budućnost.
II. pjevanje
Započinje razmišljanjem o mladosti koja često postupa nerazborito, čemu je primjer mladi Osman. Pripovjedač opisuje mladog sultana u svečanoj odori, a zatim se nastavlja pripovijedanje o sultanovu savjetovanju s najvišim savjetnicima carstva. Svaki od savjetnika daje prijedloge kako da se riješi krizna situacija u državi i kako da ojača carstvo.
Bilješke o djelu (verzija 2):
Kada je 1621 g. u Dubrovnik stigla vijest o bitci kod Hoćima, gdje je turska vojska bila poražena od strane poljske vojske, Gundulić prestaje s prijevodom Tassovog Oslobođenog Jeruzalema i počinje pisati svoj ep Osman. Uzrok poraza turske vojske bio je pobuna janjičara. 1622. g. janjičari su ubili Osmana u Carigradu. Djelo koje se sastoji od 20
pjevanja, opisuje ne samo te događaje, već i najavljuje propast turskog carstva.
Pod utjecajem protureformacije (Tridenski koncil 1545. - 1563.) Gundulić u djelu prikazuje sukob Istoka i Zapada tj. zla i dobra:
“S istoka mu do zapada
sunce upisa zlatnim zracim
ime kojim slava vlada. ”
Da bi prikazao još bolje dekadenciju turskog carstva, Osmana prikazuje kao hrabrog i časnog vladara: “Osman car čestiti” kojega ubija vlastita vojska:
“Nu sve rane srca moga
i muke su i žalosti
s neposluha viteškoga
i s vojničke nevjernosti. ”
I. pjevanje
Prvo pjevanje, koje je pisano u duhu protureformacije i baroka, obiluje obiljem metafora. U njemu Gundulić opisuje prolaznost svega upotrebljavajući simbol kola:
“Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko je gori, eto je doli,
a tko doli, gori ustaje.”
Motiv prolaznosti karakterističan je za sve barokne stvaraoce. Svjesni te prolaznosti, barokni ljudi shvaćaju da trebaju uživati u životu, ali tu se javlja problem grijeha, time ljudi postaju podvojeni, rastrgnuti između dva dijela svoje osobnosti što često dovodi do šizofreničnosti, kao što je slučaj bio s Tassom.
U ovom pjevanju Gundulić nam u grubim crtama opisuje radnju svog djela:
“Barecite sad i meni
kao istočnome caru mladu
smrt vitezi nesmiljeni
daše u svom Carigradu.”
To se odnosi na Osmana kojega su Janjičari ubili u Carigradu. Pad Osmana nam najavljuje još na početku pjevanja zamršenom metaforom:
“A u visocijeh gora vrhe
najprije ognjen trijes udari”
tj. u vrhove najviših stabala najprije udara grom. Time Gundulić aludira na Osmana, koji se nalazi na vrhuncu moći, a kojega će udariti grom (janjičari).
Dalje u pjevanju Gundulić nam govori kako turska sila slabi, hvaleći nekadašnje turske vojnike:
“Lasno dobit krunu od scita
bi s vitezim tač hrabrenim.”
te koreći kasnije turske vojnike:
“Ljudska obličja, ženske ćudi”!
II. pjevanje
“O mladosti tašta i plaha
koja srneš s nerazbora
bez bojazni i bez straha
gdi poguba tva se otvora”
Mladi i nerazboriti Osman srlja u opasnosti ne razmišljajući, što je svojstveno mladosti. On ima volju ali je kratkog vida:
“U sve volje samoj sili
ka nadlek ne podlega”
te on poziva svoje savjetnike da ga savjetuju, što mu je najbolje napraviti. Oni ga obavještavaju o uroti koju kuje žena njegova strica da ga svrgne s prijestolja i na njegovo mjesto postavi njezina sina. Savjetuju ga da ih se riješi po kratkome postupku. Savjetnici mu govore da si nađe ženu plemenita podrijetla i da ostavi potomka koji će ga naslijediti na prijestolju. Rekli su mu da si ne uzme ženu neplemenita roda, da ne bi oslabio dinastiju. Tu progovara Gundulić sa svojim konzervativnim, plemićkim shvaćanjima svijeta.
Bilješke o djelu (verzija 3):
Posljednjih godina svog života Gundulić piše složeni ep Osman, koji je, iako sačuvan u velikom broju rukopisnih primjeraka, tiskan tek u 19. stoljeću. Iz neutvrđenih razloga Osmanu nedostaju dva pjevanja (14. i 15.), koja je nadopunio Ivan Mažuranić. Autori starijih i manje uspješnih nadopuna Osmana su P. Sorkočević i M. Zlatarić. I drugo Gundulićevo slavno djelo, polimetrična pastorala Dubravka, izvedena 1628. godine u Dubrovniku, ostala je u rukopisu sve do 1883. godine. Dubravka nije prvo Gundulićevo dramsko djelo, već je on autor i deset drama, kojih se, nazivajući ih porod od tmine, odrekao u predgovoru za Pjesni pokorne kralja Davida (Venecija, 1621). Od drama koje Gundulić spominje u predgovoru u potpunosti je sačuvan prijevod Rinuccinija, odnosno Arijadna, te Prozepina ugrabljena, dok su Dijana i Armida samo djelomično sačuvane. U istom predgovoru Gundulić se odriče i svojih mladenačkih ljubavnih pjesama, koje se smatraju izgubljenima. Sačuvano Gundulićevo svjetovno pjesništvo uključuje prijevod G. Pretijeve Amante timido (Ljubovnik sramežljiv), prigodnicu Visini privedroj Ferdinanda II. velikog kneza od Toskane, te elegiju Žalosno cviljenje u smrt gospođe Marije Kalandice. Pjesni pokorne kralja Davida sadržavaju slobodne prepjeve biblijskih psalama, kojima je pridodana teološko-meditativna pjesma Od veličanstva božijeg. Pobožne tematike su i Suze sina razmetnoga, djelo nastalo na tragu religiozno-didaktičnih djela talijanskih pjesnika (L. Tansillo i E. Valvasone). Suzama sina razmetnoga Gundulić utemeljuje žanr religiozne poeme, koji će nasljedovati I. Bunić, I. Đurđević, A. Kanižlić i dr.
Gundulićev je ep Osman postao predmetom znanstvenog proučavanja tek krajem 19. stoljeća, no to ne znači da je najznačajnije Gundulićevo djelo ostalo nepoznato čitateljskoj publici. Ep je veličan (tekst je pisan 1637.-38. g.), rado čitan i stoga u 17. i 18. stoljeću više puta prepisan. Gundulićevu rukopisu nedostaju dva pjevanja. Nisu poznati razlozi zbog kojih je ostala praznina na mjestu 14. i 15. ili 13. i 14. pjevanja, nakon koje slijedi još pet odnosno šest kronološki povezanih pjevanja. Možda Gundulić nije stigao dovršiti ep, jer je umro 1638. pa možemo pretpostaviti da pjevanja nisu onim redoslijedom kakvim su nanizana pred čitateljem ili su spomenuti dijelovi epa jednostavno izgubljeni. Kako su nepostojanjem tih pjevanja neke fabularne linije ostale nedovršene, svakako je bilo potrebno dopjevati Gundulićevo djelo. Mnogi se likovi više nisu pojavljivali od 16. pjevanja nadalje, a događaji vezani uz njih, spominjani od 1. do 13. pjevanja, ostali su nepoznati. Najpoznatiji dopjev zasigurno je onaj Ivana Mažuranića iz 19. stoljeća.
Gundulićev Osman započinje refleksijom o ljudskoj oholosti.
„Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti.“
Ista govorna perspektiva poslije prelazi u razmišljanje o ljudskoj prolaznosti. I u njemu autor poziva muze kako bi se uz njihovu pomoć osigurala uspješnost pripovijedanja, a odmah je dan i sažetak epa. U invokaciji se otkriva da je tema epa poraz turske vojske kod Hoćima te smrt Osmanova.
U prvom pjevanju Osman odlučuje nakon neuspjeha u Poljskoj okupiti novu vojsku da bi povratio narušenu slavu. Zbog nepovjerenja u svoje janjičare, odlučuje objaviti da se sprema na hodočašće u Meku. Svoj je plan izložio najpouzdanijim suradnicima.
U drugom pjevanju oni savjetuju što bi trebao učiniti. Osman prihvaća savjete o sklapanju mira s Poljacima i o pronalaženju plemenite žene preko koje bi potomstvom mogao učvrstiti prijestolje. Nije prihvatio savjet o pogubljenju svog strica Mustafe koji će mu na kraju doći glave.
Ali-pašinu putovanju u Poljsku posvećeno je treće pjevanje. Na tom se putu pripovijeda o borbi s Poljacima, romantičnoj ratnici Sokolici koja je zaljubljena u sultana, o Krunoslavi, zaručnici poljskog plemića Korevskog koja se nakon njegova zarobljavanja pridružuje poljskoj vojsci i bori se sa Sokolicom.
U šestom pjevanju Krunoslava odlučuje prerušena u ugarskog plemića krenuti u Carigrad, ne bi li otkupila zaručnika koji je tamo zatočen. Istodobno Kazlar-aga traži djevojke za Osmanov harem i doznaje za lijepu Sunčanicu koja živi u srpskom selu Smederevu. Nakon što ju je oteo, Osman mu naloži da dovede u Carigrad i Sokolicu.
U devetom pjevanju pripovijeda se sukob između Sokolice i poljskog kraljevića Vladislava. Vladislav svladava Sokoličinu družinu, ali je zadivljen njezinom hrabrošću odmah oslobađa. Sokolica obećava da više neće ratovati po poljskim zemljama i kreće put Carigrada. Slijede pjevanja koje govore o Ali-pašinu dolasku na poljski dvor i uspješnim pregovorima. Ali-paša razgledava slike s prizorima hoćimske bitke. On u bježećim turskim vojnicima prepoznaje i svoj lik.
U desetom pjevanju govori se kako Lucifer nezadovoljan primirjem šalje u Carigrad demone koji bi uz pomoć hodža trebali pobuniti janjičare i narod protiv Osmana.
Pobuna i Osmanova smrt ispripovijedane su od šesnaestog do dvadesetog pjevanja. Pobunjenici zarobljavaju Osmana, svlače s njega odjeću, posjednu ga na kljuse i vode do novo ustoličenog sultana, njegova strica Mustafe. Ep završava dugim Osmanovim monologom, u kojem se prisjeća slavnih predaka i žali što mu carstvo otimaju podanici, a ep naposljetku završava Osmanovom smrću.
Ep je sastavljen od tri glavne fabularne linije: prva vezana uz hoćimsku bitku, druga o putovanjima dvojice turskih podanika Ali-paše od Carigrada do Varšave zbog sklapanja primirja i putovanju Kazlar-age od Carigrada do Srbije da bi Osmanu našao ženu plemenita roda. Pripovijedanje ne teče kronološkim slijedom i obrađuje povijesno razdoblje od tri mjeseca. Različitim postupcima integracije u ep su ušli udaljeni povijesni prostori i različito udaljena pripovjedna vremena. Neobična raslojenost potakla je neke povjesničare književnosti na sumnju u jedinstvenost djela. Postoji, naime, tvrdnja da je Osman sastavljen od dviju samostalnih epskih cjelina: Vladislavijade – koja je posvećena zbivanjima u Poljskoj i Smrti Osmanove – koja obuhvaća sudbinu mladog sultana.
Dubrovnik u Gundulićevo doba:
U 17. st. Dubrovnik slabi zbog gubitka monopola nad trgovinom između Istoka i Zapada, javljaju se novi konkurenti: Francuzi, Židovi, Armeni… Mlečani sve više i više istiskuju Dubrovnik sa svjetske scene. Sredozemljem je sve opasnije ploviti zbog gusara, a i kopnom trgovati zbog čestih ratova s Turcima. Svjetski se trgovački putovi pomiču sa Sredozemlja na Atlanski ocean i javljaju se nove pomorske sile. Građanstvo, relativni mlad sloj društva koje nije imalo nikakvih ograničenja, bavilo se trgovinom, manufakturom i drugim unosnim poslovima, te se sve više bogatilo i težilo prema vlasti. Kako su u Dubrovniku vladali plemići, građanstvo je težilo da postane plemstvo i da ima udjela u vlasti. Plemkinje se zbog strogih, konzervativnih normi nisu mogle udavati za građane, ma koliko god da je iznosilo njihovo bogatstvo. Protiv građanstva koje je svojim novcem kupovalo plemićke titule oštro je istupio Gunduliuć blateći ih i iznoseći svoja mišljenja u Dubravci i Osmanu.
Analiza djela:
Osman je barokni ep u dvadeset pjevanja od kojih je četrnaesto i petnaesto pjevanje izgubljeno. U 19. st. Ivan Mažuranić je vrlo dobro nadomjestio ova dva pjevanja, tako da je danas ono cijelo. Mažuranić je odlično nadopunio Gundulićevo dijelo zbog njegovog dobrog poznavanja Gundulićeva načina pisanja. Gotovo je nemoguće prepoznati da su djelo pisala dva različita autora. Osman je ponegdje lirski oblikovan osjećajima likova, ali ipak najveću težnju daje na epski stil.
Pri nastanku ovog djela Gundulić je zapravo htio prevesti Tassov “Oslobođeni Jeruzalem”, ali je potaknut stvarnim događajima, bitkom kod Hoćina 1621. godine, napisao povijesni ep. Odstupao je od povijesne teme uvodeći i druge likove koji ne pripadaju tom događaju.
Sljedećim stihovima Gundulić prikazuje ljudsku oholost i promjenjivost sreće. S napomenom da što se više uzdižemo, to ćemo i dublje pasti.
“...Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholosti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti.“
Gundulićev način izražavanja je aforističan i za sva vremena istinit, jer piše paralelama. Stih je pisan u osmercu, rimovan parnom rimom - abab rimom. Djelo je pisano dubrovačkom štokavštinom s nekim elementima čakavštine; pretežno prevladava ijekavica, ali i malo ikavice.
Po uzoru na Tassa Gundulić je u djelo ubacio i romantično – viteške epizode. Otmica Sunčanice pisana je lirskim i emotivnim tonovima - ljubav oca prema kćeri i bol za njenim gubitkom.
Ideja:
U djelu se ističu ideje o relativnosti i prolaznosti života. Djelo je napisano u kontrastima (lijepo-ružno - Europa-Turci, Kršćanstvo-Islam - dobro-zlo).
Strah za Dubrovnik:
U djelu “Osman” Ivan Gundulić prikazuje opasnost za svoj Dubrovnik od Tuaraka i Mlečana, a to možemo vidjeti kroz suprotnosti između kršćanstva i islama. Pošto se otkrićem Amerike konkurencija za prevlast nad morskom trgovinom u mediteranskom moru povećala, Gundulić strahuje za Dubrovnik zbog konkurencije Venecije u tom pogledu.
Stil:
Stihovi epa većinom su osmerci, ali javljaju se i duži metri (deveterci, deseterci). Rima je unakrsna:
„Da poklisar caru mladu
mir donijeti bude prije
iz Varšave u Carigradu
putujući miran nije;
ne poteži mu ga tjera
želja oglasit kako uzroči,
društvo Sunca od Sjevera
do Mjeseca od Istoči.“
Analiza retoričkih figura osvjetljava ep u izrazito baroknom svjetlu. Vrlo je često upotrebljavan repertoar stilskih sredstava tipičan za barok. To su hiperbole, personifikacija, metonimija, anafora, gradacija, simetrično nabrajanje, kontrasti, igre riječima i naravno metafora i antiteza. Gundulić nerijetko upotrebljava i narodnu frazeologiju (bijeli grad, suho zlato, sinje more, vedro čelo, itd). Pojavljuju se i stihovi koje prepoznajemo kao stalna mjesta Gundulićeva pjesništva. Dovoljno je spomenuti motiv prolaznosti i motiv slobode, tipičan za Dubravku:
„O slobodo slatka i draga,
izvrsno te vik ne ljubi,
ni poznava tvoga blaga
tko te ovako ne izgubi.“
Jezik Osmana je štokavski jekavski s vrlo mnogo ikavskih i nekoliko ekavskih oblika. Kao barokni pjesnik kojemu je glavna stilska osobina bujnost u izražavanju, Gundulić je morao imati i bogat rječnik, a njegovi nam stihovi pokazuju da ga je i imao.
Najveće Gundulićevo djelo, ep Osman, čija je osnovna tema tursko-turski sukob, genealoški je složen žanr. Pjesnikova oštroumnost prisutna je u svakom stihu da bi čitatelja što više začudila. Misaone riječi o životnoj prolaznosti, o slobodi i o ljudskoj oholosti istodobno navode čitatelja na spoznaju o njegovu mjestu gdje je sve tek trenutak jedan.
Analiza likova:
Osman je u epu prikazan kao lijep čovjek, crnih očiju, sjajne kose i rumenog lica:
„Mlađahan se car ponosi
ispod toga lip nad svima:
crne oči, zlatne kosi,
a rumeno lice ima.“
Osman se svojim ponašanjem izdiže iznad svojih neprijatelja koji potječu iz kruga janjičara. On im oprašta premda zna za njihovu pobunu i ne uzima pratnju jer je uvjeren kako mu je carska kruna dovoljna zaštita. Budući da je stavljen u mnoge antitetičke parove kao što su npr. Daut, Mustafina majka pa i sam Mustafa, Osmanu su zajamčene čitateljske simpatije. Mladi ja car dan opisom "nekada" i opisom "sada". Na početku epa opisana govorna perspektiva prati sjaj Osmanove moći:
„U zelenoj tuj haljini,
zlato i biser ku nakiti,
s podvitijem sprid kolini
sjedi Osman car čestiti.
Veo na rusnoj glavi okolo
snježan svit mu je u sto dijela,
a u kamenu dragu oholo
sunce sja mu vrh čela.“
Na kraju ona još više pojačava stanje u kojem se junak našao nakon pobune, kada ga janjičari odvode u Jedi-kulu:
„Konj biješe ovi okoš, mladan
go, star, sadnit, tromijeh stopa:
mješte uzde ga bojnik jedan
smuca za oglav konopa.
Tim gologlav car na njemu
tad u kratkoj toj haljini
po prilici i po svemu
viđaše se rob istini.“
Poljski kraljević Vladislav predstavljen kao pobjednik u bici protiv Turaka, kao netko tko je u tom trenutku odlučio o Osmanovoj sreći i kao "sivi soko od sjevera" prerasta u simbol kršćanske pobjede. On je malo kad izravno uključen u radnju; pojavljuje se kao sudionik u borbi sa Sokolicom, ali je često prisutan u iskazima drugih aktera priče:
"…on sam turskoj vojsci odoli
i od nas mrtvijeh gore uzdiže,
i od krvi rijetke proli
od Nestera šire i više."
U epu se javlja i mnoštvo ženskih likova od kojih važnu ulogu imaju tek Sokolica i Krunoslava. Sokolica je opisana kao mlada, hrabra i romantična ratnica koja je zaljubljena u Osmana. Krunoslava je zaručnica poljskog plemića Korevskog. Nakon što ga u hoćimskoj bitci Turci zarobljavaju, ona riskira svoj život i odlazi u Carigrad da bi ga otkupila prerušena u ugarskog trgovca. Ona time dokazuje svoju doživotnu odanost i privrženost zaručniku.
Zaključak (verzija 1):
Gundulić u svom djelu vješto isprepleće formu i sadržaj, bira izraze koji mi ponekad nisu bili i najrazumljiviji. Teme njegovih djela su stvarne, životne, a autor je inspiriran izrazom narodne poezije.
Zaključak (verzija 2):
Djelo spada među najveća dostignuća hrvatskog baroka. Ono što izdiže Gundulića iznad suvremenika je iskonska, živahna i narodu bliska struja, koja u njegovom Osmanu izbija na površinu, udaljujući ga od talijanskog sečentizma i daje mu vlastiti hrvatski pečat, jer Osman nije nikakva romantička, fantastična literarna figura, već je živ, psihološki sa puno realizma izgrađen lik.
No comments:
Post a Comment