Hamlet - William Shakespeare
Bilješke o piscu (verzija 1):
William Shakespeare (1564. – 1616.) smatra se najvećim svjetskim dramatičarom. U svim njegovim kritičkim izdanjima potanko se raspravlja o vremenu nastanka njegovih djela, tj. o mjesecu u godini ili o godini u kojoj je pojedina drama napisana, i to upravo zato što se svako njegovo književno djelo može najbolje procijeniti u odnosu na djela koja ga slijede, u odnosu na druge spisatelje i mnoge druge razloge. Shakespeare je živio za vladanja kraljice Elizabete I (1558. – 1603.) i kralja Jakova I (1603. – 1625). Velika zanimljivost koja se tiče Shakespearea je ta što ni za jedno njegovo djelo nije pronađen autograf (rukopis napisan vlastitom rukom).
Bilješke o piscu (verzija 2):
William Shakespeare (1564. - 1616.), bio je pjesnik i dramatičar. Mnogi tvrde da je najveći dramski stvaratelj svih vremena. Rodio se i umro u Stratfordu u Engleskoj. Oko 1585. godine odlazi u London gdje djeluje kao glumac, redatelj i kazališni pisac. Napisao je trideset i šest drama koje obično dijelimo na:
1. Tragedije: Hamlet, Julije Cezar, Otelo, Antonije i Kleopatra, Koriolan, Kralj Lear, Macbeth
2. Komedije: Ukroćena gospodarica, San Ivanjske noći, Na Tri kralja, Mjera za mjeru, Mnogo vike ni za što
3. Romance: Romeo i Julija, Zimska priča i oluja
4. Povijesne drame: Kralj John, Richard drugi, Henrik četvrti, Henrik peti, Henrik šesti, Richard treći, Henrik sedmi
Shakespeare je svoje dramske tekstove tvorio podacima iz usmene književnosti, iz starije pisane književnosti, iz povijesti, iz svoje suvremenosti, ali i iz svakidašnjeg pripovijedanja. Sve to samo znači da svi podaci potječu iz ljudskog ponašanja, neovisno o tome gdje i kada čovjek živi. 1609. godine izašli su njegovi soneti, zbirka od 154 pjesme. Zacijelo je većina tih soneta nastala puno prije njihova objavljivanja. Kritičari obično ističu da fabule Shakesperovih djela nisu osobito originalne. Zna se da je svoje priče za svoje drame preuzimao od drugih autora. To vrijedi i za Hamleta. Pretpostavljalo se da je postojao pra-Hamlet i da mu je autor bio Shakespearov nešto mlađi suvremenik Thomas Kyd. No dok je to samo predpostavka, neki izvori su dobro poznati, npr. legenda o Hamletu danskog povijesničara iz ranog 13. st. Saxa Grammaticusa, odakle ju je preuzeo francuski pjesnik Francois de Bellforest. Osim toga Shakespearove drame, pa naravno i Hamlet, satkane su od bezbrojnih čestica preuzetih iz najraznovrsnijih izvora.
Vrsta djela:
Tragedija.
Mjesto radnje:
Danski dvor Elsinor (Danska).
Vrijeme radnje:
Na prijelazu iz XV. u XVI. st.
Tema:
Tema ove drame je propast kraljevske obitelji zbog međusobne mržnje, izdaje, očaja i ljubomore koja dovela od kraja postojanja, a time i nesigurnosti u državi. Glavni krivac tomu je Klaudije koji je to uzrokovao zbog političkog i društvenog okvira.
Ideja:
Ideja ove drame bi bio temeljit i ne uvijek lak životni prikaz jedne ugledne kraljevske danske obitelji. Shakespeare nam je htio objasniti da nije tako završila samo jedna obitelj već ih je u tom vremenu, doba renesanse mnogo izgubilo kontrolu nad dvorom.
Kratki sadržaj:
Danski kralj nenadano umire, a nasljeđuje ga njegov brat Klaudije koji se uskoro ženi s udovicom pokojnog kralja. Sinu pokojnog kralja, Hamletu, javlja se duh oca i otkriva mu da ga je Klaudije zapravo otrovao i da nije umro prirodnom smrću. Hamlet želi potvrdu za te riječi duha, pa se pretvara da je lud kako bi na taj način saznao istinu. Kraljevski savjetnik Polonije uvjeren je da je Hamlet poludio zato što njegova kći Ofelija odbija Hamletovo udvaranje. Hamlet na dvoru organizira predstavu koja sadržajem nalikuje na umorstvo njegova oca. Kralj ne može izdržati očitu aluziju na njegov zločin i prekida predstavu. Hamletu to služi kao dokaz da su riječi duha bile istinite. Nakon prekinute predstave Hamlet posjećuje majku i misleći da kralj prisluškuje iza zavjese ubija Polonija koji se tamo sakrio. Lukavi kralj osjeća da mu od Hamleta prijeti opasnost te ga šalje brodom u Englesku uz tajni nalog da ga tamo smaknu. Ofelija poludi od boli za ocem, ali i zbog Hamletove sudbine. Njezin brat Leart hitno se vraća iz Pariza i doznavši da je Hamlet ubio njegovog oca, želi mu se osvetiti. Hamlet se, kada je bio na brodu otkrio zavjeru protiv sebe, vraća u Dansku i sprema se na dvoboj. Kralj i Leart se dogovaraju kako će na prijevaru ubiti Hamleta. Za vrijeme dvoboja Hamlet i Leart u metežu mijenjaju mačeve te obojica bivaju ranjena otrovnom oštricom. I kraljica koja je popila otrovno vino, koje je kralj namijenio Hamletu, umire, a umirući Leart otkriva spletku nakon čega ovaj, još prije nego je počeo djelovati smrtonosni otrov, ubija kralja.
Sadržaj:
Bernardo i Marcelo stražarili su preko noći na kraljevom dvoru kralja Klaudija koji je od nedavna vladao Danskom jer je njegov brat Hamlet “nekim nesretnim slučajem” umro. Klaudije se odmah prihvatio kraljevstva i ženi se ženom ubijenog kralja Hamleta, udovicom Gertrudom. To je najviše smetalo Hamletu, sinu pokojnog kralja. Nije mogao gledati stričeve greške, a posebno stupanje u vezu s njegovom majkom odmah nakon očeve smrti. Nije volio pričati o ničemu i živio je mirno. Stražarima Bernardu i Marcelu se, oko ponoći, počeo javljati duh koji je ličio na pokojnog kralja Hamleta. Stražari su to rekli Hamletu i Horaciju (Hamletovu prijatelju). Jedne noći Hamlet odlazi sa stražarima na stražu, duh ubijenog kralja javlja se na gradskim zidinama i Hamlet hrabro istupi pred duha pitajući ga tko je i zašto dolazi. Duh ga je odveo na stranu i rekao mu je da je duh pokojnog kralja i da Hamlet nije umro prirodnom smrću, nego ga je ubio vlastiti brat Klaudije nalivši mu otrov u uho dok je spavao u vrtu. Rekavši mu to zatražio je od Hamleta da se osveti. Hamlet obeća da će se ravnati prema uputama duha u svemu, a duh se izgubi. Kad je Hamlet ostao sam donio je odluku da će smjesta zaboraviti sve što se nalazi u njegovom sjećanju, sve što je nekad naučio iz knjiga ili opažanja, i da mu u pameti neće ostati ništa drugo nego samo ono što mu je duh rekao i zamolio da učini. Hamlet nije pojedinosti svoga razgovora s duhom nikome rekao nego samo svom dragom prijatelju Horaciju i naredio njemu i Marcelu neka se zakunu da će šutjeti o onom što su vidjeli te noći. U strahu da bi se to moglo primijetiti i da bi stric Klaudije mogao postati oprezan ako posumnja da Hamlet nešto sprema protiv njega, ili da je doista više saznao o smrti svoga oca nego što se moglo misliti, Hamlet je odlučio da se pravi lud. Mislio je pri tome da će izazvati manju sumnju ako ga stric bude smatrao za bilo kakav ozbiljniji čin, a da će tajnu pojave duha najbolje skriti njegova ludost. Od tog se vremena Hamlet počeo oblačiti veoma čudno i neobično, govoriti i vladati se tako da je savršeno glumio luđaka. Kralj i kraljica bili su prevareni, no nisu vjerovali da je očeva smrt bila jedini razlog za njegovu ludost (jer nisu ništa znali o pojavi duha), nego su zaključili da je razlog tome zlu zacijelo ljubav i mislili su da su pronašli predmet njegove ludosti. Prije nego što se Hamlet počeo pretvarati da je lud bio je jako zaljubljen u lijepu djevojku Ofeliju, kćer Polonija, glavnog kraljevog savjetnika. Slao joj je pisma i prstenje i iskazivao svoje osjećaje navaljujući na nju, što je njoj bilo drago. Ali ludost koja ga je nedavno zaokupila, učinila je da ju je zanemario i prema njoj vladao dosta surovo, no ona, dobra srca, umjesto da mu zamjeri što ju je iznevjerio, opravdavala ga je pred sobom. Hamlet se ne može pomiriti s ljupkim udvaranjem lijepe Ofelije te joj je napisao pismo u kojem je bilo puno divnih skokova strasti i neobičnih riječi, koje su se poklapale s njegovom tobožnjom ludošću. Ofelija je po svojoj dužnosti pokazala to pismo svom ocu, a on je smatrao svoju dužnost da ga pokaže kralju i kraljici, koji od tog vremena nisu više sumnjali da je uzrok Hamletovoj ludosti ljubav. Od tog trenutka kralj i kraljica bili su uvjereni da je Hamletova ludost zaražena Ofelijinom ljepotom. Dok se Hamlet tako borio, pretvarao, stigoše na dvor neki glumci u kojima je on uživao. Srdačno ih je pozdravio, a njihova gluma navela ga je na misao da na dvoru napravi gozbu koja bi sličila na umorstvo njegova oca.
Sljedeći dan je bila predstava:
Ulaze "Kralj i kraljica" (glumci Gonzago i njegova žena Baptista)" kao nježni zaljubljenici; Kraljica grli njega, a on nju. Ona klekne i u nijemoj igri iskazuje mu ljubav. On je pridigne i nasloni svoju glavu na njezin vrat, zatim legne na cvjetnu lijehu; kad je vidi da je usnuo, ostavi ga sama. Odmah zatim uđe neki čovjek (glumac Lucijan), uzme Kraljevu krunu, poljubi je, ulije otrov u kraljevo uho (u uho glumca Gonzaga) i izađe. Kraljica se vrati, nađe kralja mrtva i prenemaže se. Trovač opet uđe s dva - tri statista i pretvara se da tuguje s Kraljicom. Statisti iznose mrtvo tijelo. Trovač snubi Kraljicu darovima; neko se vrijeme čini da se ona opire i da oklijeva, ali na kraju prihvaća njegovu ljubav.
Vidjevši to kralj Klaudije napušta predstavu i izašavši iz dvorane predstava se prekinula. Hamlet je dovoljno vidio i uvjerio se da su riječi duha bile istinite. Nakon prekinute predstave Hamlet posjećuje majku želeći joj nešto važni reći i misleći da kralj prisluškuje iza zavjese, ubija Polonija koji se tamo sakrio. Lukavi kralj sluti da mu prijeti opasnost od Hamleta ta ga šalje brodom u Englesku uz tajni nalog da ga tamo smaknu. Hamlet, sluteći izdajstvo, izvadi potajno pismo noću, vješto izbriše svoje ime i mjesto njega postavi imena dvojice dvorjanina koji su ga pratili. Stigavši kući, pred oči pojavio mu se tužan prizor, obavljao se pokop mlade i lijepe Ofelije, nekadašnje njegove ljubavi, koja je vješajući vijenac na vrbi iznad potoka pala u njega i utopila se. Lukavi kralj je, kad je vidio da je Laretova tuga i mržnja za njegovim ocem Polonijem i njegovom sestrom Ofelijom prevelika, htio to iskoristiti nagovorivši ga da za vrijeme natjecanja na dvoru izazove Hamleta na dvoboj. Povod tom izazovu bilo je to što mu je Klaudije rekao da je Hamlet kriv za ubojstvo njegova oca i smrt njegove sestre. Hamlet je pristao na dvoboj ne znajući što ga čeka.
Na dan natjecanja:
Tom je natjecanju prisustvovao cijeli dvor, a Laret je po kraljevoj uputi spremio otrovno oružje. Dvorani su se kladili za visoke svote tko će pobijediti, budući da su obadvojica bili poznati kao vrsni mačevaoci. Hamlet je izabrao sablju ne sumnjajući u Lareta i ne brinući se da ispita Laretovo oružje, koji je mjesto tupe sablje, kakva se uzima po propisima mačevanja, uzeo oštru i otrovnu. Na početku se Laret s Hamletom igrao i dopuštao mu da ga nekoliko puta posiječe. Nakon nekoliko prekida Laret napadne žestoko na Hamleta otrovnim mačem i zada mu smrtonosan udarac. Hamlet se razbjesni i ne znajući za podmetnuto izdajstvo u sukobu zamijeni svoju sablju s Laretovim mačem i probode ga njegovim vlastitim mačem. U taj čas kraljica vikne da su je otrovali. Neoprezno je ispila pehar, koji je kralj pripremio za Hamleta ako u borbi ožedni, no zaboravio je upozoriti kraljicu na pehar, koji je ona ispila i smjesta pala mrtva. Hamlet, sumnjajući u izdajstvo, zapovijedi da se sva vrata pozatvaraju dok ne pronađe izdajnike. Laret mu reče neka dalje ne traži, jer je on izdajnik i osjećajući da umire od rane koju mu je zadao Hamlet, prizna kakvom se izdajom poslužio i kako je i on bio žrtvom svoje izdaje. Reče Hamletu da je vrh mača bio otrovan i da Hamletu preostaje samo pola sata života jer nema načina koji bi ga mogao izliječiti od otrova, Umirući, Laret zadnjim riječima optužuje kralja Klaudija kao tvorca te nesreće. Hamlet koji je saznao kako mu je blizu kraj i da je još ostalo otrova u maču, naglo se okrene prema svom podlom stricu i zabode mu šiljak mača u srce. Hamlet osjećajući da mu ponestaje daha i da ga život napušta, obrati se svom prijatelju Horaciju koji je bio svjedok te kobne tragedije i umirujući ga zamoli neka ostane na životu i neka svijetu ispriča taj događaj. Horacije obeća da će sve vjerno ispričati svim tajnama koje su potakle te događaje. Tim obećanjem "puče" plemenito Hamletovo srce.
Zapažanja o djelu:
Ova drama spada u jedno od Shakespearovih remek djela koja su ga proslavila u cijelom svijetu. Smatra se da je Hamlet već postojao prije te je Shakespeare samo poboljšao, nadopunio Hamlet. Ta drama je možda doživila najraznovrsnija tumačenja ostalih kritičara. Da se radi o drami to vidimo po načinu pisanja te po završetku koji u drami uvijek završava tragično, odnosno smrću glavnih likova. Pisac opisuje staru dansku uglednu, kraljevsku obitelj u kojoj vlada tjeskobna atmosfera. Vrlo jako dolazi do izražaja nezadovoljstvo i mržnja te su svi osjećaji u negativnom pravcu. Radnja se odvija u Danskoj u kraljevskom dvorcu. Osim što se radi o spletkama na kraljevskom dvoru, državi prijeti i vanjska opasnost od neprijatelja. Čitajući knjigu možemo primijetiti da je uništen život te obitelji jer se međusobno sukobljavaju. Opis je vrlo detaljan što znači da je i najmanja sitnica zapažena. Na mene je ova drama ostavila trag u savjesti, jer sve na ovom svijetu kao novac ne može nas usrećiti ako nas stalno “grize” savjest. Sigurno je bolje biti pošten s čistom savjesti nego da sve imamo te da nas savjest muči cijeli život. Inače odnosi su vrlo primitivni, a postupci se svi svode na staru izreku “Oko za oko, zub za zub”, što se posebno vidi na Hamletu.
Stilske karakteristike djela:
Ovo je povijesna drama koja nam govori o tragičnom životu danske obitelji. Svodi se na osjećajnost, očaj i nadu koja se posebno vidi kod Hamleta. Drama je prevedena s engleskog jezika, pisana je u dijalogu i sastoji se od pet glavnih činova. Ima posuđenih riječi iz latinskog, a nejasni izrazi su objašnjeni ili prevedeni pa su na krajevima stranica otisnuti mali rječnici. Također kod svakog novog prizora je kratko opisano mjesto radnje i ponašanje osoba, koje nas kratko uvodi u situaciju.
Citat:
Kao citat bih izdvojio tekst od strane 37. od 40. (četvrti čin), gdje se Hamletu javlja duh mrtvog oca te mu ispovijeda istinu. Ja bih taj duh definirao kao neku energiju, savjest koja je mučila Hamleta, te se njegov otac pojavio u obliku duha tj. energije da mu odgonetne tajnu koju je ponio sa sobom u grob. Isto tako vrlo mi se dopao peti čin i to od 141. od 150. stranice gdje se vidi sva ta mržnja, pokvarenost i zlo u obitelji. U borbi Hamlet i Laert iskazuju svu mržnju i dolazi do borbe za život ili smrt, no pošto su oštrice otrovane oni umiru, a zajedno i kraljica s kraljem kojeg je probo Hamlet. Tada prestaje postojanje kraljevske obitelji, ona propada.
Temeljni sukob u djelu:
Temeljni sukob u djelu je sukob Hamleta i Klaudija.
Osvrt na fabulu:
Fabula je dinamična i sama daje poticaj za daljnje čitanje.
Likovi:
Klaudije - Danski kralj
Hamlet - Sin pokojnog i sinovac sadašnjeg kralja
Polonije - Kraljev komornik i glavni državni tajnik
Horacije - Hamletov prijatelj
Laret - Polonijev sin
Voltimande
Kornelije - Danski poklisar u Norveškoj
Rosencrantz
Guildenstern - Nekadašnji Hamletov prijatelj na sveučilištu
Osric - Smiješni dvoranin
Marcel
Bernardo - časnik na straži
Francisco - vojnik
Reynaldo - Polonijev sluga
Fortinbras - Norveški kraljević
Gertruda - Danska kraljica, Hamletova majka
Ofelija - Polonijeva kći
Jedan gospodin
Jedan svećenik
Norveški kapetan
Engleski poklisari
Plemići, plemkinje, časnici, vojnici, mornari, glasnici i pratnja, Duh
Hamletova oca.
Analiza likova (verzija 1):
Hamlet
Danski kraljević koji je ujedno i glavni lik ove tragedije. On je istovremeno hrabar i plah, odgađa osvetu zbog svoje neodlučnosti jer on za cijelu situaciju više tereti majku nego Klaudija.
Hamletova smrt:
Hamletova smrt, taj zaista nepobitan podatak u zbivanju Hamleta, nije neizbježan. On umire u dvoboju od rane koja ga je mogla i zaobići, kao što ga je zaobišao i otrov iz pehara. Mislim da smrt tragičnog junaka predstavlja posljednju, i vjerojatno najtežu u nizu nevolja koje su se događale da bi se junak na njima okušao i potvrdio nesavladljivost onoga što ga čini velikim čovjekom. Hamlet je mogao živjeti da je samo svoju ulogu čovjeka i svoj zadatak kraljevića shvatio manje ozbiljno, s manje mržnje i savjesnosti; da se nagodio sa stricem i pristao živjeti u njegovoj milosti ili da je sebi dopustio da strica ubije prvom prilikom, makar i iz osobnih razloga, sve je to Hamlet mogao - a sve to, onakav kakav je, nije ni htio, ni mogao, jer je tragični junak uvijek i jedna vrsta samoubojice: sam između dvije mogućnosti bira onu koja ga vodi u smrt.
Klaudije
Hamletov stric, pohlepan čovjek. Ubija svog brata kako bi se domogao veće moći, a kad mu ni to nije bilo dovoljno ženi se za njegovu ženu. To da mu ljudske žrtve nimalo ne znače pokazuje i to kako je na sve načine bez straha pokušao ubiti svog nećaka Hamleta. Hamlet je znao od početka kakav mu je stric, no više zbog svega toga prebacuje krivnju na majku. Klaudije na kraju dobiva sigurno ono što je i zaslužio - "sigurno mjesto u 9 krugu pakla".
Gertruda
Danska kraljica i Hamletova majka. Sam sin ju više krivi zbog očeva ubojstva nego strica. On ne shvaća kako je majka tako brzo mogla zaboraviti oca i čak štoviše, udati se za njegova brata ako ga je za života tako snažno voljela. Izravno joj prebacuje krivnju, a i neizravan je krivac za njezinu smrt. Ona ispija otrov iako zna što je u čaši, a to čini vjerojatno zbog osjećaja krivnje i sinova prebacivanja koje više nije mogla podnositi, a i cjelokupna zbrka na dvoru dovodi je do ruba smrti.
Ofelija
Hamletova ljubav. Lijepa i mlada djevojka, oprašta Hamletu iako se on prema njoj ponaša surovo. Grubim riječima je tjera od sebe. Grdi nju a i cijeli ženski rod na dvoru zbog šminke koju stavljaju na sebe. Smatra da bi ljepota i potenciranje ljepote mogli dovesti do krivog puta. On je neizravan krivac zbog toga što se ona utopila. Ofelija s ispletenim vijencem odlazi na potok, pa kad se htjela popeti na vrbu da na nju objesi svoj vijenac, prelomila se grana na koju se bila naslonila i pala je u vodu zajedno s cvijećem koje je sa sobom ponijela.
Polonije
Laretov i Ofelijin otac. Čovjek doista niskog morala, sličan Klaudiju. Glavni je državni tajnik i kraljev komornik. Znatiželjan je i zbog toga biva ubijen što pokazuje da ima neke istine u uzrečici "Znatiželja je ubila mačku".
Analiza likova (verzija 2):
Hamlet
Bio je dobro odgajan i ugledan muškarac koji je trebao naslijediti svog oca, no očevom smrti on gubi nadu, postaje nesiguran i zna da otac nije mogao odjednom umrijeti. Vrlo se teško, gotovo nikako nije mogao pomiriti s tim događajem i pojavom očevog duha on se zaklinje da će se osvetiti. Ostale osobe u dvoru to shvaćaju kao da je Hamlet poludio te da ne želi prihvatiti stvarnost. Vrlo je nesretan i postavlja si pitanje “biti ili ne biti”, pitanje života ili smrti u svom životu. Jako je osjećajan i sentimentalan što se posebno vidi u njegovom ponašanju.
Kraljica Gertruda
Hamletova majka, vrlo se lako pomirila sa smrću svog muža što nam govori da ta ljubav nije mogla biti velika, ljubav života. Ipak, za Hamleta je vrlo vezana, osjećamo ljubav koja nema granica te bi sve učinila za njega. Možemo pretpostaviti da je bila prisiljena da se uda za Klaudija, no to joj je bila najveća greška u životu koju je morala platiti smrću. Da ju je Klaudije uistinu volio spriječio bi ju da popije otrovani vrč no njemu to nije bilo bitno.
Horacije
Hamletov najbolji prijatelj, zajedno su odrasli. Uvijek je bio uz Hamleta i spreman saslušati ga te ga nikada nije ostavio u “štihu” te se pokazao kao njegov brat. Njih dvoje mogli su međusobno diskutirati probleme, ma kakvi oni bili. Nije imao svoje mišljenje i mogao se lako nagovoriti.
Klaudije
Danki kralj, vrlo je hladna, bezosjećajna i tvrdoglava osoba koja si je zabila cilj u glavu i uporno ga želi dostići, pa možemo reći da za njega vrijedi izreka “prošao bi kroz vatru da dostigne cilj”. Ne obazire se ni na što te nema nikakvih osjećaja i nikakvu odgovornost prema drugima. Možda on želi biti kralj, ali po svojim sposobnostima on to nikako ne može postići ili biti. Ubojica je i to je platio svojom smrću te je od Hamleta pronađen i uklonjen kao izdajnik kraljevskog dvora.
Dojam o djelu (verzija 1):
Važno je uočiti da se drama odvija u tjeskobnoj atmosferi. Ne radi se samo o pogibeljnim dvorskim spletkama, (svima su nam poznate izreke iz drame kako je "nešto trulo u državi Danskoj " ili "kako je vrijeme izgubljeno"), nego državi prijeti i vanjska opasnost. Pojačane su straže i zemlja se grozničavo naoružava a da narod ne zna zašto.
Dojam o djelu (verzija 2):
Ova drama mi se vrlo svidjela, jer na čitatelje ostavlja osjećaj tragedije, nečega tužnog. Iza pisanih riječi nalazi se više značenja kod kojih se treba malo zadržati jer se inače gubi stvarna smisao te Shakespearove drame. Ima mnogo radnje i nema opisnih odlomaka te mi se zato sviđa i svakako bih ju dalje preporučio za čitanje, ne samo za lektiru već i za opće obrazovanje.
Bilješke o piscu (verzija 1):
William Shakespeare (1564. – 1616.) smatra se najvećim svjetskim dramatičarom. U svim njegovim kritičkim izdanjima potanko se raspravlja o vremenu nastanka njegovih djela, tj. o mjesecu u godini ili o godini u kojoj je pojedina drama napisana, i to upravo zato što se svako njegovo književno djelo može najbolje procijeniti u odnosu na djela koja ga slijede, u odnosu na druge spisatelje i mnoge druge razloge. Shakespeare je živio za vladanja kraljice Elizabete I (1558. – 1603.) i kralja Jakova I (1603. – 1625). Velika zanimljivost koja se tiče Shakespearea je ta što ni za jedno njegovo djelo nije pronađen autograf (rukopis napisan vlastitom rukom).
Bilješke o piscu (verzija 2):
William Shakespeare (1564. - 1616.), bio je pjesnik i dramatičar. Mnogi tvrde da je najveći dramski stvaratelj svih vremena. Rodio se i umro u Stratfordu u Engleskoj. Oko 1585. godine odlazi u London gdje djeluje kao glumac, redatelj i kazališni pisac. Napisao je trideset i šest drama koje obično dijelimo na:
1. Tragedije: Hamlet, Julije Cezar, Otelo, Antonije i Kleopatra, Koriolan, Kralj Lear, Macbeth
2. Komedije: Ukroćena gospodarica, San Ivanjske noći, Na Tri kralja, Mjera za mjeru, Mnogo vike ni za što
3. Romance: Romeo i Julija, Zimska priča i oluja
4. Povijesne drame: Kralj John, Richard drugi, Henrik četvrti, Henrik peti, Henrik šesti, Richard treći, Henrik sedmi
Shakespeare je svoje dramske tekstove tvorio podacima iz usmene književnosti, iz starije pisane književnosti, iz povijesti, iz svoje suvremenosti, ali i iz svakidašnjeg pripovijedanja. Sve to samo znači da svi podaci potječu iz ljudskog ponašanja, neovisno o tome gdje i kada čovjek živi. 1609. godine izašli su njegovi soneti, zbirka od 154 pjesme. Zacijelo je većina tih soneta nastala puno prije njihova objavljivanja. Kritičari obično ističu da fabule Shakesperovih djela nisu osobito originalne. Zna se da je svoje priče za svoje drame preuzimao od drugih autora. To vrijedi i za Hamleta. Pretpostavljalo se da je postojao pra-Hamlet i da mu je autor bio Shakespearov nešto mlađi suvremenik Thomas Kyd. No dok je to samo predpostavka, neki izvori su dobro poznati, npr. legenda o Hamletu danskog povijesničara iz ranog 13. st. Saxa Grammaticusa, odakle ju je preuzeo francuski pjesnik Francois de Bellforest. Osim toga Shakespearove drame, pa naravno i Hamlet, satkane su od bezbrojnih čestica preuzetih iz najraznovrsnijih izvora.
Vrsta djela:
Tragedija.
Mjesto radnje:
Danski dvor Elsinor (Danska).
Vrijeme radnje:
Na prijelazu iz XV. u XVI. st.
Tema:
Tema ove drame je propast kraljevske obitelji zbog međusobne mržnje, izdaje, očaja i ljubomore koja dovela od kraja postojanja, a time i nesigurnosti u državi. Glavni krivac tomu je Klaudije koji je to uzrokovao zbog političkog i društvenog okvira.
Ideja:
Ideja ove drame bi bio temeljit i ne uvijek lak životni prikaz jedne ugledne kraljevske danske obitelji. Shakespeare nam je htio objasniti da nije tako završila samo jedna obitelj već ih je u tom vremenu, doba renesanse mnogo izgubilo kontrolu nad dvorom.
Kratki sadržaj:
Danski kralj nenadano umire, a nasljeđuje ga njegov brat Klaudije koji se uskoro ženi s udovicom pokojnog kralja. Sinu pokojnog kralja, Hamletu, javlja se duh oca i otkriva mu da ga je Klaudije zapravo otrovao i da nije umro prirodnom smrću. Hamlet želi potvrdu za te riječi duha, pa se pretvara da je lud kako bi na taj način saznao istinu. Kraljevski savjetnik Polonije uvjeren je da je Hamlet poludio zato što njegova kći Ofelija odbija Hamletovo udvaranje. Hamlet na dvoru organizira predstavu koja sadržajem nalikuje na umorstvo njegova oca. Kralj ne može izdržati očitu aluziju na njegov zločin i prekida predstavu. Hamletu to služi kao dokaz da su riječi duha bile istinite. Nakon prekinute predstave Hamlet posjećuje majku i misleći da kralj prisluškuje iza zavjese ubija Polonija koji se tamo sakrio. Lukavi kralj osjeća da mu od Hamleta prijeti opasnost te ga šalje brodom u Englesku uz tajni nalog da ga tamo smaknu. Ofelija poludi od boli za ocem, ali i zbog Hamletove sudbine. Njezin brat Leart hitno se vraća iz Pariza i doznavši da je Hamlet ubio njegovog oca, želi mu se osvetiti. Hamlet se, kada je bio na brodu otkrio zavjeru protiv sebe, vraća u Dansku i sprema se na dvoboj. Kralj i Leart se dogovaraju kako će na prijevaru ubiti Hamleta. Za vrijeme dvoboja Hamlet i Leart u metežu mijenjaju mačeve te obojica bivaju ranjena otrovnom oštricom. I kraljica koja je popila otrovno vino, koje je kralj namijenio Hamletu, umire, a umirući Leart otkriva spletku nakon čega ovaj, još prije nego je počeo djelovati smrtonosni otrov, ubija kralja.
Sadržaj:
Bernardo i Marcelo stražarili su preko noći na kraljevom dvoru kralja Klaudija koji je od nedavna vladao Danskom jer je njegov brat Hamlet “nekim nesretnim slučajem” umro. Klaudije se odmah prihvatio kraljevstva i ženi se ženom ubijenog kralja Hamleta, udovicom Gertrudom. To je najviše smetalo Hamletu, sinu pokojnog kralja. Nije mogao gledati stričeve greške, a posebno stupanje u vezu s njegovom majkom odmah nakon očeve smrti. Nije volio pričati o ničemu i živio je mirno. Stražarima Bernardu i Marcelu se, oko ponoći, počeo javljati duh koji je ličio na pokojnog kralja Hamleta. Stražari su to rekli Hamletu i Horaciju (Hamletovu prijatelju). Jedne noći Hamlet odlazi sa stražarima na stražu, duh ubijenog kralja javlja se na gradskim zidinama i Hamlet hrabro istupi pred duha pitajući ga tko je i zašto dolazi. Duh ga je odveo na stranu i rekao mu je da je duh pokojnog kralja i da Hamlet nije umro prirodnom smrću, nego ga je ubio vlastiti brat Klaudije nalivši mu otrov u uho dok je spavao u vrtu. Rekavši mu to zatražio je od Hamleta da se osveti. Hamlet obeća da će se ravnati prema uputama duha u svemu, a duh se izgubi. Kad je Hamlet ostao sam donio je odluku da će smjesta zaboraviti sve što se nalazi u njegovom sjećanju, sve što je nekad naučio iz knjiga ili opažanja, i da mu u pameti neće ostati ništa drugo nego samo ono što mu je duh rekao i zamolio da učini. Hamlet nije pojedinosti svoga razgovora s duhom nikome rekao nego samo svom dragom prijatelju Horaciju i naredio njemu i Marcelu neka se zakunu da će šutjeti o onom što su vidjeli te noći. U strahu da bi se to moglo primijetiti i da bi stric Klaudije mogao postati oprezan ako posumnja da Hamlet nešto sprema protiv njega, ili da je doista više saznao o smrti svoga oca nego što se moglo misliti, Hamlet je odlučio da se pravi lud. Mislio je pri tome da će izazvati manju sumnju ako ga stric bude smatrao za bilo kakav ozbiljniji čin, a da će tajnu pojave duha najbolje skriti njegova ludost. Od tog se vremena Hamlet počeo oblačiti veoma čudno i neobično, govoriti i vladati se tako da je savršeno glumio luđaka. Kralj i kraljica bili su prevareni, no nisu vjerovali da je očeva smrt bila jedini razlog za njegovu ludost (jer nisu ništa znali o pojavi duha), nego su zaključili da je razlog tome zlu zacijelo ljubav i mislili su da su pronašli predmet njegove ludosti. Prije nego što se Hamlet počeo pretvarati da je lud bio je jako zaljubljen u lijepu djevojku Ofeliju, kćer Polonija, glavnog kraljevog savjetnika. Slao joj je pisma i prstenje i iskazivao svoje osjećaje navaljujući na nju, što je njoj bilo drago. Ali ludost koja ga je nedavno zaokupila, učinila je da ju je zanemario i prema njoj vladao dosta surovo, no ona, dobra srca, umjesto da mu zamjeri što ju je iznevjerio, opravdavala ga je pred sobom. Hamlet se ne može pomiriti s ljupkim udvaranjem lijepe Ofelije te joj je napisao pismo u kojem je bilo puno divnih skokova strasti i neobičnih riječi, koje su se poklapale s njegovom tobožnjom ludošću. Ofelija je po svojoj dužnosti pokazala to pismo svom ocu, a on je smatrao svoju dužnost da ga pokaže kralju i kraljici, koji od tog vremena nisu više sumnjali da je uzrok Hamletovoj ludosti ljubav. Od tog trenutka kralj i kraljica bili su uvjereni da je Hamletova ludost zaražena Ofelijinom ljepotom. Dok se Hamlet tako borio, pretvarao, stigoše na dvor neki glumci u kojima je on uživao. Srdačno ih je pozdravio, a njihova gluma navela ga je na misao da na dvoru napravi gozbu koja bi sličila na umorstvo njegova oca.
Sljedeći dan je bila predstava:
Ulaze "Kralj i kraljica" (glumci Gonzago i njegova žena Baptista)" kao nježni zaljubljenici; Kraljica grli njega, a on nju. Ona klekne i u nijemoj igri iskazuje mu ljubav. On je pridigne i nasloni svoju glavu na njezin vrat, zatim legne na cvjetnu lijehu; kad je vidi da je usnuo, ostavi ga sama. Odmah zatim uđe neki čovjek (glumac Lucijan), uzme Kraljevu krunu, poljubi je, ulije otrov u kraljevo uho (u uho glumca Gonzaga) i izađe. Kraljica se vrati, nađe kralja mrtva i prenemaže se. Trovač opet uđe s dva - tri statista i pretvara se da tuguje s Kraljicom. Statisti iznose mrtvo tijelo. Trovač snubi Kraljicu darovima; neko se vrijeme čini da se ona opire i da oklijeva, ali na kraju prihvaća njegovu ljubav.
Vidjevši to kralj Klaudije napušta predstavu i izašavši iz dvorane predstava se prekinula. Hamlet je dovoljno vidio i uvjerio se da su riječi duha bile istinite. Nakon prekinute predstave Hamlet posjećuje majku želeći joj nešto važni reći i misleći da kralj prisluškuje iza zavjese, ubija Polonija koji se tamo sakrio. Lukavi kralj sluti da mu prijeti opasnost od Hamleta ta ga šalje brodom u Englesku uz tajni nalog da ga tamo smaknu. Hamlet, sluteći izdajstvo, izvadi potajno pismo noću, vješto izbriše svoje ime i mjesto njega postavi imena dvojice dvorjanina koji su ga pratili. Stigavši kući, pred oči pojavio mu se tužan prizor, obavljao se pokop mlade i lijepe Ofelije, nekadašnje njegove ljubavi, koja je vješajući vijenac na vrbi iznad potoka pala u njega i utopila se. Lukavi kralj je, kad je vidio da je Laretova tuga i mržnja za njegovim ocem Polonijem i njegovom sestrom Ofelijom prevelika, htio to iskoristiti nagovorivši ga da za vrijeme natjecanja na dvoru izazove Hamleta na dvoboj. Povod tom izazovu bilo je to što mu je Klaudije rekao da je Hamlet kriv za ubojstvo njegova oca i smrt njegove sestre. Hamlet je pristao na dvoboj ne znajući što ga čeka.
Na dan natjecanja:
Tom je natjecanju prisustvovao cijeli dvor, a Laret je po kraljevoj uputi spremio otrovno oružje. Dvorani su se kladili za visoke svote tko će pobijediti, budući da su obadvojica bili poznati kao vrsni mačevaoci. Hamlet je izabrao sablju ne sumnjajući u Lareta i ne brinući se da ispita Laretovo oružje, koji je mjesto tupe sablje, kakva se uzima po propisima mačevanja, uzeo oštru i otrovnu. Na početku se Laret s Hamletom igrao i dopuštao mu da ga nekoliko puta posiječe. Nakon nekoliko prekida Laret napadne žestoko na Hamleta otrovnim mačem i zada mu smrtonosan udarac. Hamlet se razbjesni i ne znajući za podmetnuto izdajstvo u sukobu zamijeni svoju sablju s Laretovim mačem i probode ga njegovim vlastitim mačem. U taj čas kraljica vikne da su je otrovali. Neoprezno je ispila pehar, koji je kralj pripremio za Hamleta ako u borbi ožedni, no zaboravio je upozoriti kraljicu na pehar, koji je ona ispila i smjesta pala mrtva. Hamlet, sumnjajući u izdajstvo, zapovijedi da se sva vrata pozatvaraju dok ne pronađe izdajnike. Laret mu reče neka dalje ne traži, jer je on izdajnik i osjećajući da umire od rane koju mu je zadao Hamlet, prizna kakvom se izdajom poslužio i kako je i on bio žrtvom svoje izdaje. Reče Hamletu da je vrh mača bio otrovan i da Hamletu preostaje samo pola sata života jer nema načina koji bi ga mogao izliječiti od otrova, Umirući, Laret zadnjim riječima optužuje kralja Klaudija kao tvorca te nesreće. Hamlet koji je saznao kako mu je blizu kraj i da je još ostalo otrova u maču, naglo se okrene prema svom podlom stricu i zabode mu šiljak mača u srce. Hamlet osjećajući da mu ponestaje daha i da ga život napušta, obrati se svom prijatelju Horaciju koji je bio svjedok te kobne tragedije i umirujući ga zamoli neka ostane na životu i neka svijetu ispriča taj događaj. Horacije obeća da će sve vjerno ispričati svim tajnama koje su potakle te događaje. Tim obećanjem "puče" plemenito Hamletovo srce.
Zapažanja o djelu:
Ova drama spada u jedno od Shakespearovih remek djela koja su ga proslavila u cijelom svijetu. Smatra se da je Hamlet već postojao prije te je Shakespeare samo poboljšao, nadopunio Hamlet. Ta drama je možda doživila najraznovrsnija tumačenja ostalih kritičara. Da se radi o drami to vidimo po načinu pisanja te po završetku koji u drami uvijek završava tragično, odnosno smrću glavnih likova. Pisac opisuje staru dansku uglednu, kraljevsku obitelj u kojoj vlada tjeskobna atmosfera. Vrlo jako dolazi do izražaja nezadovoljstvo i mržnja te su svi osjećaji u negativnom pravcu. Radnja se odvija u Danskoj u kraljevskom dvorcu. Osim što se radi o spletkama na kraljevskom dvoru, državi prijeti i vanjska opasnost od neprijatelja. Čitajući knjigu možemo primijetiti da je uništen život te obitelji jer se međusobno sukobljavaju. Opis je vrlo detaljan što znači da je i najmanja sitnica zapažena. Na mene je ova drama ostavila trag u savjesti, jer sve na ovom svijetu kao novac ne može nas usrećiti ako nas stalno “grize” savjest. Sigurno je bolje biti pošten s čistom savjesti nego da sve imamo te da nas savjest muči cijeli život. Inače odnosi su vrlo primitivni, a postupci se svi svode na staru izreku “Oko za oko, zub za zub”, što se posebno vidi na Hamletu.
Stilske karakteristike djela:
Ovo je povijesna drama koja nam govori o tragičnom životu danske obitelji. Svodi se na osjećajnost, očaj i nadu koja se posebno vidi kod Hamleta. Drama je prevedena s engleskog jezika, pisana je u dijalogu i sastoji se od pet glavnih činova. Ima posuđenih riječi iz latinskog, a nejasni izrazi su objašnjeni ili prevedeni pa su na krajevima stranica otisnuti mali rječnici. Također kod svakog novog prizora je kratko opisano mjesto radnje i ponašanje osoba, koje nas kratko uvodi u situaciju.
Citat:
Kao citat bih izdvojio tekst od strane 37. od 40. (četvrti čin), gdje se Hamletu javlja duh mrtvog oca te mu ispovijeda istinu. Ja bih taj duh definirao kao neku energiju, savjest koja je mučila Hamleta, te se njegov otac pojavio u obliku duha tj. energije da mu odgonetne tajnu koju je ponio sa sobom u grob. Isto tako vrlo mi se dopao peti čin i to od 141. od 150. stranice gdje se vidi sva ta mržnja, pokvarenost i zlo u obitelji. U borbi Hamlet i Laert iskazuju svu mržnju i dolazi do borbe za život ili smrt, no pošto su oštrice otrovane oni umiru, a zajedno i kraljica s kraljem kojeg je probo Hamlet. Tada prestaje postojanje kraljevske obitelji, ona propada.
Temeljni sukob u djelu:
Temeljni sukob u djelu je sukob Hamleta i Klaudija.
Osvrt na fabulu:
Fabula je dinamična i sama daje poticaj za daljnje čitanje.
Likovi:
Klaudije - Danski kralj
Hamlet - Sin pokojnog i sinovac sadašnjeg kralja
Polonije - Kraljev komornik i glavni državni tajnik
Horacije - Hamletov prijatelj
Laret - Polonijev sin
Voltimande
Kornelije - Danski poklisar u Norveškoj
Rosencrantz
Guildenstern - Nekadašnji Hamletov prijatelj na sveučilištu
Osric - Smiješni dvoranin
Marcel
Bernardo - časnik na straži
Francisco - vojnik
Reynaldo - Polonijev sluga
Fortinbras - Norveški kraljević
Gertruda - Danska kraljica, Hamletova majka
Ofelija - Polonijeva kći
Jedan gospodin
Jedan svećenik
Norveški kapetan
Engleski poklisari
Plemići, plemkinje, časnici, vojnici, mornari, glasnici i pratnja, Duh
Hamletova oca.
Analiza likova (verzija 1):
Hamlet
Danski kraljević koji je ujedno i glavni lik ove tragedije. On je istovremeno hrabar i plah, odgađa osvetu zbog svoje neodlučnosti jer on za cijelu situaciju više tereti majku nego Klaudija.
Hamletova smrt:
Hamletova smrt, taj zaista nepobitan podatak u zbivanju Hamleta, nije neizbježan. On umire u dvoboju od rane koja ga je mogla i zaobići, kao što ga je zaobišao i otrov iz pehara. Mislim da smrt tragičnog junaka predstavlja posljednju, i vjerojatno najtežu u nizu nevolja koje su se događale da bi se junak na njima okušao i potvrdio nesavladljivost onoga što ga čini velikim čovjekom. Hamlet je mogao živjeti da je samo svoju ulogu čovjeka i svoj zadatak kraljevića shvatio manje ozbiljno, s manje mržnje i savjesnosti; da se nagodio sa stricem i pristao živjeti u njegovoj milosti ili da je sebi dopustio da strica ubije prvom prilikom, makar i iz osobnih razloga, sve je to Hamlet mogao - a sve to, onakav kakav je, nije ni htio, ni mogao, jer je tragični junak uvijek i jedna vrsta samoubojice: sam između dvije mogućnosti bira onu koja ga vodi u smrt.
Klaudije
Hamletov stric, pohlepan čovjek. Ubija svog brata kako bi se domogao veće moći, a kad mu ni to nije bilo dovoljno ženi se za njegovu ženu. To da mu ljudske žrtve nimalo ne znače pokazuje i to kako je na sve načine bez straha pokušao ubiti svog nećaka Hamleta. Hamlet je znao od početka kakav mu je stric, no više zbog svega toga prebacuje krivnju na majku. Klaudije na kraju dobiva sigurno ono što je i zaslužio - "sigurno mjesto u 9 krugu pakla".
Gertruda
Danska kraljica i Hamletova majka. Sam sin ju više krivi zbog očeva ubojstva nego strica. On ne shvaća kako je majka tako brzo mogla zaboraviti oca i čak štoviše, udati se za njegova brata ako ga je za života tako snažno voljela. Izravno joj prebacuje krivnju, a i neizravan je krivac za njezinu smrt. Ona ispija otrov iako zna što je u čaši, a to čini vjerojatno zbog osjećaja krivnje i sinova prebacivanja koje više nije mogla podnositi, a i cjelokupna zbrka na dvoru dovodi je do ruba smrti.
Ofelija
Hamletova ljubav. Lijepa i mlada djevojka, oprašta Hamletu iako se on prema njoj ponaša surovo. Grubim riječima je tjera od sebe. Grdi nju a i cijeli ženski rod na dvoru zbog šminke koju stavljaju na sebe. Smatra da bi ljepota i potenciranje ljepote mogli dovesti do krivog puta. On je neizravan krivac zbog toga što se ona utopila. Ofelija s ispletenim vijencem odlazi na potok, pa kad se htjela popeti na vrbu da na nju objesi svoj vijenac, prelomila se grana na koju se bila naslonila i pala je u vodu zajedno s cvijećem koje je sa sobom ponijela.
Polonije
Laretov i Ofelijin otac. Čovjek doista niskog morala, sličan Klaudiju. Glavni je državni tajnik i kraljev komornik. Znatiželjan je i zbog toga biva ubijen što pokazuje da ima neke istine u uzrečici "Znatiželja je ubila mačku".
Analiza likova (verzija 2):
Hamlet
Bio je dobro odgajan i ugledan muškarac koji je trebao naslijediti svog oca, no očevom smrti on gubi nadu, postaje nesiguran i zna da otac nije mogao odjednom umrijeti. Vrlo se teško, gotovo nikako nije mogao pomiriti s tim događajem i pojavom očevog duha on se zaklinje da će se osvetiti. Ostale osobe u dvoru to shvaćaju kao da je Hamlet poludio te da ne želi prihvatiti stvarnost. Vrlo je nesretan i postavlja si pitanje “biti ili ne biti”, pitanje života ili smrti u svom životu. Jako je osjećajan i sentimentalan što se posebno vidi u njegovom ponašanju.
Kraljica Gertruda
Hamletova majka, vrlo se lako pomirila sa smrću svog muža što nam govori da ta ljubav nije mogla biti velika, ljubav života. Ipak, za Hamleta je vrlo vezana, osjećamo ljubav koja nema granica te bi sve učinila za njega. Možemo pretpostaviti da je bila prisiljena da se uda za Klaudija, no to joj je bila najveća greška u životu koju je morala platiti smrću. Da ju je Klaudije uistinu volio spriječio bi ju da popije otrovani vrč no njemu to nije bilo bitno.
Horacije
Hamletov najbolji prijatelj, zajedno su odrasli. Uvijek je bio uz Hamleta i spreman saslušati ga te ga nikada nije ostavio u “štihu” te se pokazao kao njegov brat. Njih dvoje mogli su međusobno diskutirati probleme, ma kakvi oni bili. Nije imao svoje mišljenje i mogao se lako nagovoriti.
Klaudije
Danki kralj, vrlo je hladna, bezosjećajna i tvrdoglava osoba koja si je zabila cilj u glavu i uporno ga želi dostići, pa možemo reći da za njega vrijedi izreka “prošao bi kroz vatru da dostigne cilj”. Ne obazire se ni na što te nema nikakvih osjećaja i nikakvu odgovornost prema drugima. Možda on želi biti kralj, ali po svojim sposobnostima on to nikako ne može postići ili biti. Ubojica je i to je platio svojom smrću te je od Hamleta pronađen i uklonjen kao izdajnik kraljevskog dvora.
Dojam o djelu (verzija 1):
Važno je uočiti da se drama odvija u tjeskobnoj atmosferi. Ne radi se samo o pogibeljnim dvorskim spletkama, (svima su nam poznate izreke iz drame kako je "nešto trulo u državi Danskoj " ili "kako je vrijeme izgubljeno"), nego državi prijeti i vanjska opasnost. Pojačane su straže i zemlja se grozničavo naoružava a da narod ne zna zašto.
Dojam o djelu (verzija 2):
Ova drama mi se vrlo svidjela, jer na čitatelje ostavlja osjećaj tragedije, nečega tužnog. Iza pisanih riječi nalazi se više značenja kod kojih se treba malo zadržati jer se inače gubi stvarna smisao te Shakespearove drame. Ima mnogo radnje i nema opisnih odlomaka te mi se zato sviđa i svakako bih ju dalje preporučio za čitanje, ne samo za lektiru već i za opće obrazovanje.
No comments:
Post a Comment