Kabanica - Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Bilješke o piscu (verzija 1):
Nikolaj Vasiljevič Gogolj rođen je 1809., a umro je 1852. Ruski književnik ukrajinskog podrijetla (Soročincy, Poltava). U Petrogradu radi kao činovnik, predavač povijesti na Sveučilištu, odgajatelj. S Puškinom surađuje u reviji Sovremenik 1836. Te godine izvodi se i njegova drama Revizor. Putuje po Italiji, Njemačkoj i Francuskoj, obilazi Jeruzalem. Posljednje godine života provodi u Moskvi radeći na drugom dijelu Mrtvih duša.
Objavio je zbirku pripovijesti iz ukrajinskog života „Večeri na imanju Dikanjke“ (Soročinski sajam, Svibanjska noć, Strašna osveta, Začarano mjesto…), Mirgorod, pripovijetke Starovremenske spahije, Priča kako su se posvađali Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič, Kabanica, Nos, Vij, Petrogradske priče, roman novelu Portret, Dnevnik jednog luđaka, Nevski prospekt, povijesni roman Taras Buljba, roman Mrtve duše, komediju Ženidba, dramu Revizor.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Nikolaj Vasiljevič Gogolj je ruski književnik. Rođen je 1809. u Soročincima, Poltavska gubernija, a umro je 21. 2. 1852. godine u Moskvi. Godine 1829. seli se u Petrograd. Odgojitelj po velikaškim kućama, niži činovnik, jedno vrijeme predavač povijesti na Petrogradskom univerzitetu. 1836.godine izvodi se prva predstava Gogoljeve komedije - Revizor. Od 1836. do 1849. boravi u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj. Godine 1842. izlazi prvi dio romana Mrtve duše. Približavanje slavjanofilima, nevjerica u vlastitu darovitost, osjećanje krivice i religiozno-mistično raspoloženje obilježavaju daljni Gogoljev život. On hodočasti u Jeruzalem, odriče se ranijeg rada, spaljuje drugi dio Mrtvih duša, brani crkvu i samodržavlje u knjizi Odabrana mjesta iz prepiske o prijateljima (1847.). Pismo Bjelinskoga i negodovanje napredne javnosti navode ga da objasni svoj stav, da objavi tzv. autorsku ispovijed. Puslijednje godine provodi u Moskvi. Pisac idilična pejzaža, seoskih običaja, praznovjerja i dr. Gogolj je vješto povezivao zbilju s predajom, zgode stvarnog života prožimao "strašnim pričama", smiješno miješao sa žalosnim, realno s fantastičnim. Gogoljeva je Ukrajina vedra, raskalašena, prostodušna, sva u šarenilu, pjesmi i plesu; ljudi su dobroćudni, a Dnjepru nema rijeke "ravne na svijetu". U prvim pripovijestima iz ukrajinskog života „Večeri na majuru kraj Dikanjke“ dolazi do izražaja folklor, vedro i romantično raspoloženje, u drugoj je knjizi Mirogod dao sliku starinskog junaštva (Taras Buljba), progovorio je o strogim običajima, surovom poimanju časti, pisanim i nepisanim zakonima Zaporožaca. U pripovijestima „Starinski posjednici“ i „Pripovijest o tome kako su se posvadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič“ Gogolj pokazuje svu prazninu vlasteoskog života, sitne interese, tmuran, štur i bezbojan svijet u kojem se ništa ne događa. U Petrogradskim pripovijestima, Gogolj govori o bijedi činovničke egzistencije. U najjačoj pripovijesti ovog ciklusa Kabanica on u liku sitna čovjeka Bašmačkina žali sve uvrijeđene i nepriznate. U Revizoru razgolićuje pokvarenost činovništva, šiba lakomisleni provincijski mentalitet, osvjetljuje ruske prilike onoga vremena. Gogolj osjeća potrebu "da skupi na gomilu sve ono što ne valja u Rusiji". Stoga stvara sveobuhvatno djelo, koje će utrti put iz "pakla" pokvarenosti i egoizma, preko "čistilišta" i moralnog preobražaja, u "raj" idealne sutrašnjice. U djelu Mrtve duše Gogoljev junak Čičikov putuje Rusijom, otkupljuje "mrtve duše", snije o posjedničkim ugodnostima i uvjeren je da nema stvari koju ne bi mogao dobiti za novac. Kritičan duh koji vidi mnoge slabosti svojih suvremenika i ruga im se tako da smijehom ne prikriva tugu (gogoljevski humor), Gogolj je stvorio likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, glupost, sebičnost, lakoumnost i korupciju (Manilov, Sobakevič, korobočka, Čičkov, Bopčinski i Dopčinski, Hljestakov i dr.).
Kratki sadržaj:
Akakije Akakijevič se rodio se predvečer 23. ožujka. Ime je dobio po ocu koji se isto zvao Akakije. Akakije je radio kao prepisivač spisa, on je osobito volio taj posao, njemu je posao predstavljao osobito zadovoljstvo. Kad su se ponudili da mu promjene svakidašnji monotoni rad on nije htio. Na Akakija nije nitko obraćao pažnju i svi su mu se smijali, ali on na to nije obraćao pažnju nego je radio svoj posao. Akakije je imao samo jednu staru zakrpanu kabanicu koja ja puštala na sve strane ali njemu to nije smetalo, sve dok nije jako zahladilo kada je počeo osjećati jaku bol u leđima. Pošto je imao susjeda krojača Akaki mu je odnio svoju kabanicu da je zkrpa, ali je Petrovič rekao da mora kupiti novu kabanicu. Na to je Akaki problijedio jer je on mjesečno zarađivao četiri stotine rubalja, a nova kabanica stajala bi ga oko sto i pedeset rubalja. Akakije je razmišljao o prijedlogu gosp. Petroviča i odlučio da neće večerati, da neće trošiti svjeće, ali svejedno ne bi uspio sakupiti novac. Gospodin Petrovič mu je svejedno odlučio pomoći, i napraviti mu novu kabanicu za osamdeset rubalja. I Akakije je uspio sakupiti novac za novu kabanicu, a kad mu je bila gotova bio je presretan, to je za njega bio blagdan. Na poslu su ga odmah svi drukčije gledali i jedan je časnik pozvao sve radnike kod njega da proslave novu Akakijevu kabanicu. Kad se Akaki vraćao kući iz posjeta časniku napala su ga dvojica i oteli mu kabanicu, kad se osvijestio nije mogao vjerovati da se to baš njemu dogodilo. Drugi je dan išao na policiju ali ga načelnik nije htio primiti, nakon čega se odlučio da ide do „visoke ličnosti“ ali ga je i on osramotio i otjerao zato da bi se pokazao ispred prijatelja kojeg nije dugo vidio. Nakon toga Akaki se razbolio i umro je potpuno pomućena razuma, nije znao što govori,
priviđao je svakakve stvari. Nakon nekog vremena „visoka ličnost“ došla je tražiti Akakija ali je bilo prekasno, Akaki je umro. Počele su priče da gradom ide neki čovjek koji skida kabanice prolaznicima i da se jednostavno izgubi u mraku. I tako „visoka ličnost“ jedne večeri dok se vraćao kući osjeti kako mu netko skida kabanicu s vrata i kad se okrenuo da vidi tko je to vidio je lik Akakija kao se smije i govori mu da kad se nije htio zauzeti za njegovu kabanicu neka mu sada da svoju.
Sadržaj:
Akakije Akakijevič Bašmačkin bio je ne posebno upadljivi činovnik.
Citat:
“nizak, pomalo kozičav, pomalo crvenokos, pomalo čak na prvi pogled i
kratkovidan, a s omanjom ćelom iznad čela, naboran s obje strane
obraza, i takozvane hemoroidalne boje lica. Uopće nije vodio računa
odijevanju: odora mu nije bila zelena nego nekakve crvenkastobrašnaste
boje. Ovratnik mu bijaše vrlo uzak i nizak tako da mu je vrat, iako nije
bio osobito dugačak, virio iz ovratnika i doimao se neobično dugačak.
I uvijek bi mu se nešto prilijepilo za odoru, a na šeširu vječito je nosio
kore od lubenice ili dinje i tome slično smeće.”
Njegova najveća radost bila je prepisivanje, on je živio cijelim svojim srcem za svoja slova.
Citat:
“Malo je kazati da je služio revno – ne, on je služio s ljubavlju. Tu, u tom
prepisivanju, njemu se je priviđao neki njegov svijet, šarolik i ugodan. Na
licu mu se zrcalio užitak; neka slova volio je više od drugih, pa kad bi
došla na red, topio bi se od radosti: i smijuckao se, i namigivao, i micao
usnama, tako da se je činilo da mu na licu možeš pročitati svako slovo što
ga ispisuje.”
Iako je imao mogućnost napredovanja na poslu, on je radije prepisivao raznolike spise.
Nabrajanjem Gogoljevih slika, izaziva se podsmjeh. On ga ironijom i hiperbolom želi pretvoriti u karikaturu, predstaviti ga kao tipičnog činovničića zaljubljenog u svoj posao.
Jednog dana, otkrivši da mu je potrebno popraviti kabanicu, Akakije odlazi svom krojaču Petroviču. Ovaj nakon ne baš dugog razmatranja uvidi da se ovo pohabano odijelce ne može popraviti i savjetuj mu da kupi novo. Iako isprva nevoljko, činovnik se svim srcem predaje u nabavku nove kabanice. Kako je nabaviti?
Citat:
”Mislio je Akakije Akakijevič, mislio, i zaključio da će morati smanjiti svoje
uobičajne troškove, barem na godinu dana: odreći se čaja uvečer, ne
paliti svijeću, a ako baš bude morao nešto raditi, otići će gazdarici u sobu
i raditi uz njezinu svijeću; kad bude hodao ulicama, morat će gaziti što
lakše i opreznije po kaldrmi i kamenim pločama, tako reći na prstima da
ne bi prerano iznosio potplate; morat će što rjeđe davati pralji rublje na
pranje, a da se ne bi pohabalo, morat će svaki put, kad se vrati kući svući
i obući samo polupamučni haljetak, vrlo star koji čak i samo vrijeme
štedi. Istini za volju, isprva mu je bilo malo teško naviknuti se na takva
ograničenja, ali onda se već nekako navikao i bilo je sve u redu; navikao
se čak da navečer ništa ne jede, ali se zato hranio duhovnom hranom, ne
rastajući se u duhu od vječite misli na buduću kabanicu. Od tada kao da
mu je sav život nekako postao puniji, kao da se oženio, kao da je još
neka druga osoba uz nj, kao da više nije sam, već kao da je neka draga
životna družica pristala da s njim kroči životnom stazom, a ta družica nije
nitko drugi do debelo vatirana kabanica, sa čvrstom nepoderivom
podstavom. Postao je nekako živahniji, čak i čvrstog karaktera kao čovjek
koji je već postavio i odredio sebi cilj. S lica mu je i iz postupaka nestala
sama od sebe sumnja, neodlučnost, jednom riječju sve one kolebljive i
neodređene karakterne crte.”
Proces odijevanja kroz koji prolazi Akakije Akakijevič, šivanje i navlačenje šinjela, ustvari je njegovo razodijevanje i njegov zaokret ka potpunoj nagosti njegova duha. Kad je konačno obukao kabanicu ”kročio je u najsvečanije raspoloženje”, obuzela ga je radost i sreća tako da i nije primjećivao kako bi dolazio do ureda, već se je jednostavno tamo našao. Uslijedili su dani potpune sreće. Ali jednom dok se je vraćao sa zabave kod pomoćnika predstojnika odjela, u jednoj mračnoj i pustoj ulici, ukrali su mu kabanicu.
Citat:
“Akakije Akakijevič osjetio je kako svlače s njega kabanicu i udaraju ga
koljenom tako da pada nauznak u snijeg i ništa više ne očituje.”
Iako se žalio načelniku policije ništa nije postigao i onako uništen odlučio se je obratiti visokoj ličnosti:
Citat:
“Uostalom, ovaj se trsio uzdići na visinu svoga položaja i mnogim drugim
sredstvima, a to su: uveo je običaj da ga niži činovnici dočekuju već na
stubištu kad dolazi na posao; da se nitko ne usudi doći ravno k njemu
nego da sve ide najstrožijim redom; koleški registrator najavljivao bi
nečiji dolazak gubernijskom sekretaru, gubernijski sekretar – titularnom
ili nekom drugom savjetniku pa bi na taj način najava napokon stizala do
njega.”
Kako je sve već u našoj svetoj Rusiji zaraženo oponašanjem, svaki izigrava i oponaša svoga šefa. Tako pričaju da je neki titularni savjetnik, kad je postavljen za šefa neke male zasebne pisarnice, odmah prigrabio sebi posebnu sobicu i nazvao je “službenim nadleštvom” i postavio na vrata nekakve vratare u livrejima, crvenim ovratnicima i gajtanima koji su svakom posjetitelju otvarali vrata iako je u “službeno nadleštvo” jedva mogao stati jedva pisaći stol. Manire i navode visoke ličnosti bijahu ozbiljne i dostojanstvene, ali ne i odviše složene. Temelj njegova sustava bijaše strogost. ”Strogost, strogost i strogost” govorio je obično i pri posljednjoj riječi obično gledao vrlo značajno u lice onoga kome se obraćao. Za to doduše i nije bilo nekog posebnog razloga jer je onih desetak činovnika, koji su tvorili administrativno osoblje njegova ureda, ionako živjelo u doličnom strahu: čim bi ga izdaleka ugledali, ostavljali bi odmah posao i čekali ga u stavu pozor sve dok šef ne prođe kroz sobu. Njegov uobičajeni razgovor s podređenima odlikovao se strogošću i sastojao se tako reći od tri rečenice: “Kako se usuđujete? Znate li vi s kim govorite? Je li vam jasno tko stoji pred vama?” – hijerarhija birokratskog aparata.
Ali ni ona mu nije pomogla. Naprotiv grubo ga je istjerala i možemo čak reći poslala u smrt. Od tuge za kabanicom Akakije je pao u vrućicu i zahvaljujući petrogradskom podneblju ubrzo umro.
Priča ipak nije gotova. Nedugo nakon njegove smrti pojavio se je duh. Po Pterogradu se je proširio glas da kod Kalinskog mosta javlja mrtvac u liku činovnika i krade kabanice. I taj je duh živio sve dok jedne večeri nije skinuo šinjel sa viske ličnosti i tako zadovoljio svoju pravdu. Nakon toga on je nestao.
Jedna od najvažnijih strukturalnih ideja je ovdje namjerno zamaskirana (jer sva stvarnost i je maska). Čovjek za koga misle da je neogrnuti duh Akakija Akakijeviča, u stvari je čovjek koji je njemu ukrao ogrtač. Ali duh Akakija postojao je samo zahvaljujući činjenici da on nema ogrtač, a žandar, upadajući u najneobičniji paradoks ove priče, misli da je duh upravo ona osoba koja je njegova antiteza, čovjek koji je ukrao šinjel.
I tu je kraj pripovijesti o jednom malom činovniku koji je cijeli svoj život posvetio svojim slovima i kabanici. Ona mu je bila jedina životna radost, jedino što ga je činilo sretnim, ali na kraju i to mu je bilo oduzeto. Iako pomalo smiješan, Akakije ipak na kraju u nama izaziva tugu i suosjećanje jer njegova je sudbina prvenstveno tragična.
Analiza likova (verzija 1):
Akakije Akakijevič
Običan činovnik za prepisivanje s godišnjom plaćom od četiristo rubalja. Zadovoljan je svojim životom iako se on sastoji od posla i boravka u kući:
Citat: (str. 198)
“Mijenjali su se direktori i razne druge starješine, a on je uvijek
mogao da se vidi na jednom te istom mjestu, na istom položaju, stalno na
istoj dužnosti, kao činovnik za prepisivanje službenih spisa;”
Nizak je, ospičav i riđokos. Kratkovidan, s borama na obje strane obraza i hemoroidične boje lica.
Nije se brinuo o svom izgledu i odijevanju:
Citat: (str. 200)
“Uopšte nije mislio o svome odijevanju: gornji kaput nije mu bio
zelen, već nekakve riđastobrašnjave boje. Okovratnik na njemu nije bio
dugačak, izlazeći iz tog ovratnika, činio baš neobično dugim.”
Nije se prepuštao nikakvim užicima:
Citat: (str. 202)
“…lijegao bi, unaprijed se smješkajući pri pomisli na sutrašnji dan:
što li će mu bog sutra poslati da prepisuje?”
Citat: (str. 205)
“…u govoru najviše upotrebljavao prijedloge, priloge i, naposljetku,
takve riječice koje nemaju baš nikakvog značenja.”
Petrovič
Bivši kmet, krojač. Imao je ženu koja se nije mogla pohvaliti svojom ljepotom. Bio je dobre ćudi te je pristao da sašije Akakiju kabanicu za gotovo ništa novaca. Volio se razbacivati cijenama i opijati.
Citat: (str. 211)
“Na licu mu se pomolio tako dostojanstven izraz kakav Akakije
Akakijevič dotad nije imao prilike da na njemu vidi. Kao da je Petrovič u
srcu osjećao da je uradio neku veliku stvar i time najbolje pokazao onaj
jaz koji dijeli krojače što ne idu dalje od stavljanja postave i prekrajanja
starih odijela od onih koji šiju od novog materijala.”
Važna osoba
Viši policijski general kojemu se za pomoć obratio Akakije. Volio se praviti važan:
Citat: (str. 219)
“Najzad, ta osoba nastojala je da uzdigne svoj ugled mnogim drugim
sredstvima, a evo kojim: uvela je običaj da je sitni činovnici dočekuju na
stepenicama, kad je dolazila na dužnost; nitko, zatim nije smio da joj se
obrati direktno, već u strogo predviđenom redu: koleški registrator podnio
bi izvještaj gubernijskom sekretaru, gubernijski pak titularnom, ili nekom
drugom, pa bi tek tada predmet stizao do nje, te važne osobe.”
Bio je dobre duše samo što ga je čin generala promijenio. Kad bi se obraćao osobama nižeg čina volio se razbacivati riječima:
Citat: (str. 222)
“Znate li kome vi to govorite? Shvaćate li ko stoji pred vama?
Shvaćate li vi to, shvaćate li? - pitam ja vas.”
Analiza likova (verzija 2):
Akakije Akakijevič
Nije baš bio dopadljiv, bio je onizak, malo riđokos i pjegav po licu, imao je bore s obje strane obraza. Bio je vrlo privržen poslu i svaki svoj spis ili tekst koji je prepisivao je prepisivao s ljubavlju i poštovanjem. Uživao je u svakom napisanom retku ili slovu. Vrlo je hladnokrvan i ravnodušan upravo radi toga što se ne obazire na izrugivanja drugih činovnika. Ima jak karakter i kad nešto naumi to će i učiniti pod bilo koju cijenu. Takav je slučaj sa skupljanjem novca za novu kabanicu, odricanja od večernjeg čaja, čuvanja odjeće kako bi što duže potrajala. Vrlo je štedljiv, pomalo lukav, vesele ga vrlo male sitnice.
Petrovič
Petrovič je stari krojač bez jednog oka, pjegav po licu, voli popiti koju čašicu, vrlo sposoban i vješt jer uspijeva uspješno popraviti činovničku uniformu. U nekim situacijama je okrutan zato jer voli natući cijenu svoga rada toliko koliko sam ne vrijedi, a u nekim situacijama pošten zato jer je Akakijeviču sašio kabanicu za vrlo nisku cijenu shvaćajući u kakvoj je on situaciji. Tvrdoglav je jer ga čak ni u situaciji kad je mamuran nije moguće odgovoriti od njegove namjere ili odluke.
Važna osoba (general)
On je u duši dobar čovjek, lijepo se odnosi prema drugima, ljubazan je prema njima, samo što ga je generalski čin sasvim pomeo. Nakon što je dobio generalski čin on se nekako sapeo, iskliznuo s uobičajenog kolosijeka i uopće nije znao kako se ponaša. Ako bi bio u društvu s ljudima ravnima sebi, on bi još i bio čovjek na svome mjestu, čovjek sasvim valjan, ali u pogledu nikako glup čovjek. Ali čim bi se zatekao među ljudima koji su makar za jedan čin niži od njega bivao bi sasvim drukčiji. Šutio je i takvo njegovo stanje izazivalo bi sažaljenje, tim prije što je on i sam osjećao da bi to vrijeme mogao ispuniti nečim mnogo ljepšim. U njegovim se očima ponekad opažala silna želja da se uključi u
neki zanimljiv razgovor i da priđe nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvijek zaustavljala misao da to ne bi bilo malo previše s njegove strane, da neće to biti malo previše familijarno, neće li time on izgubiti na ugledu? I uslijed takvih razmišljanja i dalje je ostao u onom svom jednom te istom, nepromjenjivom šutljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratke zvuke. Zbog svega toga stekao je naziv vrlo dosadnog čovjeka.
Analiza glavnog lika:
Akakije Akakijevič
Citat: (str. 385)
“Dakle na jednom odsjeku služio jedan činovnik; ne bi se moglo reći da je
taj činovnik bio osobito upadljiv, bio je onizak, pomalo kozičav, pomalo
riđokos, pomalo čak na prvi pogled kratkovidan, s omanjom ćelom iznad
čela, naboran s obje strane obraza, takozvane hemoridalne bojelica…
Citat: (str. 386)
“Nitko mu na odjelu nije iskazivao poštovanje. Podvornici ne samo što se
nisu ustajali kad je on prolazio, nego ga nisu ni gledali, kao da je kroz
čekaonicu proletjela obična muha.”
Akakije je živio za svoj posao i rijetko tko bi tko s ljubavlju radio svoj posao kao on. Kao da je osjećao nekakvo prijateljstvo sa slovima koja je prepisivao, na licu mu je uvijek bio smiješak kada je dobio nešto za prepisivanje.
Citat: (str. 387)
“Teško da bi se igdje mogao naći čovjek koji bi tako živio za svoj posao.
Moglo bi se kazati da je služio revno – ne, on je služio s ljubavlju. Tu, u
tom prepisivanju, njemu se priviđao neki njegov svijet, šarolik i ugodan.
Na licu mu se zrcalio užitak; neka je slova volio više od drugih, pa kad bi
došla na red, topio bi se od radosti: i smijuckao se, namigivao, i micao
usnama, tako da se činilo da mu na licu možeš pročitati svako slovo što
ga ispisuje.”
Akakije se često koristio prijedlozima, prilozima i raznim poštapalicama koje nemaju nikakve veze. Ako je bilo nešto nezgodno, onda je i započinjao rečenicu i nije je završio pa je zaboravljao što je htio reći.
Citat: (str. 392)
“Valja naopmenuti da se Akakije Akakijevič ponajvećma izražavao
prijedlozima, prilozima i, najposlije, takvim poštapalicama koje ne znače
ama baš ništa pod milim bogom. A ako je riječ bila o nečem posebice
nezgodnom, imao je čak običaj uopće ne dovršavati rečenice, tako da je
vrlo često započinjao ovako: “To zbilja sasvim, ovaj…” i nakon toga bi
umuknuo, pa bi i sam zaboravio što je htio reći, misleći da je već sve
rekao.”
Kako je nastalo ime Akaki:
Citat: (str. 386)
“Porodilji su ponudili da izabere jedno od tri imena, koje joj se najviše
sviđa: Mokija, Sosija, ili da se zove po načelniku Hozdazatu. “Ma, kakva
su to imena!” pomislila je pokojnica. Da bi joj ugodili, otvorili su kalendar
na drugom mjestu i opet su ispala tri imena: Trifilije, Dula i Varahasije!.
Opet su okrenuli stranicu – i izronili su: Pavsikahije i Varhtisije. E, sad
vidim da mu je tako suđeno- reče majka. Pa kad je već tako, nek se
radije zove ko i otac mu. Otac mu je Akakije, pa nek mu i sin bude
Akakije!”
Njegovo radno mjesto:
Citat: (str. 386)
“Koliko se god mijenjali ravnatelji i svakakvi predstojnici, on je uvijek bio
na jednom te istom mjestu, na istom položaju, na istoj dužnosti, činovnik
za prepisivanje službenih spisa, tako da su svi poslije povjerovali da je on
valjda i došao tako na svijet već potpuno formiran, u činovničkom
mundiru i sa ćelom na glavi.”
Bilješke o djelu:
Pisac nije kao većina romantičarskih pisaca koji su tražili neku savršenu osobu kojoj će dodijeliti neko visoko mjesto u društvu. Ovo djelo “nema” junaka jer osoba o kojoj pisac govori je običan radnik tj. prepisuje knjige. On nema ni nekakvu kuću niti neku visoku plaću. Pisac je samim imenom Akakije Akakijevič, načinom na koji je odlučeno da se on upravo tako zove, radnim mjestom gdje Akakije radi započeo ismijavanje glavnog lika, da bi sve okončao kad njemu ukradu kabanicu koja je njemu značila više nego sam život i zbog koje se on na kraju osvećuje.
Dojam o djelu (verzija 1):
Meni se djelo sviđa jer je jednostavno pisano i svatko ga može razumjeti. Pisac upotrebljava groteskni humor da bi prikazao glavnog lika. Djelo je fantastično, prikazuje malog lika koji voli svoj posao i svoju kabanicu. Pisac ne prikazuje nekog bogataša kojemu nikad nije dosta ili neku osobu koja ima novca ali nema vlastite sreće, nego prikazuje osobu koja se može zadovoljiti malim stvarima, kojemu su normalne stvari jedno veliko blago - Akaki pronalazi u malim stvarima velike radosti. Pogotovao mi se sviđa kraj kada se pisac sažalio nad Akakijem i osvećuje ga, skidajući prolaznicima kabanice. Djelo ima i elemenata koji su tužni, npr. kada pisac opisuje kako izgleda kabanica od Akakija. Isto tako mislim da pisac želi istaknuti da ne mora biti novac taj koji donosi sreću nego to jednostavno može biti jedna jadna kabanica.
Dojam o djelu (verzija 2):
Kabanica je Gogoljeva novela čija je priča vrlo jednostavna. Jadni mali činovnik donosi veliku odluku. Odlučuje nabaviti novu kabanicu koja postaje san njegova života. Prvu noć kada je obuče, otmu mu je u jednoj mračnoj ulici. On umire od tuge i njegov duh luta gradom u potrazi za svojom kabanicom. Ovo je sve što se tiče osnovne zamisli, ali naravno prava priča (kao i uvijek kod Gogolja) leži u stilu, unutrašnjoj strukturi ove anegdote. Djelo je, inače, prožeto otužnim humorom, a njezin fantastični završetak daje cijeloj, već na realističkim temeljima izgrađenoj, pripovijesti ponovno groteskni tonalitet.
Zaključak:
Gogolj u Kabanici opisuje život jednog siromašnog činovnika odbačenog i zaboravljenog od čitavog svijeta. Stvara neku vrstu antijunaka u kojeg se ne bi nitko ugledao.
U čitaoca istovremeno izaziva sažaljenje prema, poniženom i uvrijeđenom, Akakiju i ujedno pripovijeda kroz groteskni humor. Takav humor postiže isticanjem negativnosti, karikiranjem, ismijavanjem i izobličavanjem Akakija, kabanice i okoline.
Osim humora, za Gogolja je karakteristična njegova jednostavnost u pripovijedanju. Sa malo riječi uspijeva predočiti čitaocu i stanje unutar likova i stanje u okolišu.
Gogolj u Kabanici daje kritiku društvu i sudi protiv nečovječnog odnosa i ponašanja ljudi. No ipak na kraju priznaje da nije sve tako crno, jer postoji savjest koja spašava čovjeka.
Bilješke o piscu (verzija 1):
Nikolaj Vasiljevič Gogolj rođen je 1809., a umro je 1852. Ruski književnik ukrajinskog podrijetla (Soročincy, Poltava). U Petrogradu radi kao činovnik, predavač povijesti na Sveučilištu, odgajatelj. S Puškinom surađuje u reviji Sovremenik 1836. Te godine izvodi se i njegova drama Revizor. Putuje po Italiji, Njemačkoj i Francuskoj, obilazi Jeruzalem. Posljednje godine života provodi u Moskvi radeći na drugom dijelu Mrtvih duša.
Objavio je zbirku pripovijesti iz ukrajinskog života „Večeri na imanju Dikanjke“ (Soročinski sajam, Svibanjska noć, Strašna osveta, Začarano mjesto…), Mirgorod, pripovijetke Starovremenske spahije, Priča kako su se posvađali Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič, Kabanica, Nos, Vij, Petrogradske priče, roman novelu Portret, Dnevnik jednog luđaka, Nevski prospekt, povijesni roman Taras Buljba, roman Mrtve duše, komediju Ženidba, dramu Revizor.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Nikolaj Vasiljevič Gogolj je ruski književnik. Rođen je 1809. u Soročincima, Poltavska gubernija, a umro je 21. 2. 1852. godine u Moskvi. Godine 1829. seli se u Petrograd. Odgojitelj po velikaškim kućama, niži činovnik, jedno vrijeme predavač povijesti na Petrogradskom univerzitetu. 1836.godine izvodi se prva predstava Gogoljeve komedije - Revizor. Od 1836. do 1849. boravi u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj. Godine 1842. izlazi prvi dio romana Mrtve duše. Približavanje slavjanofilima, nevjerica u vlastitu darovitost, osjećanje krivice i religiozno-mistično raspoloženje obilježavaju daljni Gogoljev život. On hodočasti u Jeruzalem, odriče se ranijeg rada, spaljuje drugi dio Mrtvih duša, brani crkvu i samodržavlje u knjizi Odabrana mjesta iz prepiske o prijateljima (1847.). Pismo Bjelinskoga i negodovanje napredne javnosti navode ga da objasni svoj stav, da objavi tzv. autorsku ispovijed. Puslijednje godine provodi u Moskvi. Pisac idilična pejzaža, seoskih običaja, praznovjerja i dr. Gogolj je vješto povezivao zbilju s predajom, zgode stvarnog života prožimao "strašnim pričama", smiješno miješao sa žalosnim, realno s fantastičnim. Gogoljeva je Ukrajina vedra, raskalašena, prostodušna, sva u šarenilu, pjesmi i plesu; ljudi su dobroćudni, a Dnjepru nema rijeke "ravne na svijetu". U prvim pripovijestima iz ukrajinskog života „Večeri na majuru kraj Dikanjke“ dolazi do izražaja folklor, vedro i romantično raspoloženje, u drugoj je knjizi Mirogod dao sliku starinskog junaštva (Taras Buljba), progovorio je o strogim običajima, surovom poimanju časti, pisanim i nepisanim zakonima Zaporožaca. U pripovijestima „Starinski posjednici“ i „Pripovijest o tome kako su se posvadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič“ Gogolj pokazuje svu prazninu vlasteoskog života, sitne interese, tmuran, štur i bezbojan svijet u kojem se ništa ne događa. U Petrogradskim pripovijestima, Gogolj govori o bijedi činovničke egzistencije. U najjačoj pripovijesti ovog ciklusa Kabanica on u liku sitna čovjeka Bašmačkina žali sve uvrijeđene i nepriznate. U Revizoru razgolićuje pokvarenost činovništva, šiba lakomisleni provincijski mentalitet, osvjetljuje ruske prilike onoga vremena. Gogolj osjeća potrebu "da skupi na gomilu sve ono što ne valja u Rusiji". Stoga stvara sveobuhvatno djelo, koje će utrti put iz "pakla" pokvarenosti i egoizma, preko "čistilišta" i moralnog preobražaja, u "raj" idealne sutrašnjice. U djelu Mrtve duše Gogoljev junak Čičikov putuje Rusijom, otkupljuje "mrtve duše", snije o posjedničkim ugodnostima i uvjeren je da nema stvari koju ne bi mogao dobiti za novac. Kritičan duh koji vidi mnoge slabosti svojih suvremenika i ruga im se tako da smijehom ne prikriva tugu (gogoljevski humor), Gogolj je stvorio likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, glupost, sebičnost, lakoumnost i korupciju (Manilov, Sobakevič, korobočka, Čičkov, Bopčinski i Dopčinski, Hljestakov i dr.).
Kratki sadržaj:
Akakije Akakijevič se rodio se predvečer 23. ožujka. Ime je dobio po ocu koji se isto zvao Akakije. Akakije je radio kao prepisivač spisa, on je osobito volio taj posao, njemu je posao predstavljao osobito zadovoljstvo. Kad su se ponudili da mu promjene svakidašnji monotoni rad on nije htio. Na Akakija nije nitko obraćao pažnju i svi su mu se smijali, ali on na to nije obraćao pažnju nego je radio svoj posao. Akakije je imao samo jednu staru zakrpanu kabanicu koja ja puštala na sve strane ali njemu to nije smetalo, sve dok nije jako zahladilo kada je počeo osjećati jaku bol u leđima. Pošto je imao susjeda krojača Akaki mu je odnio svoju kabanicu da je zkrpa, ali je Petrovič rekao da mora kupiti novu kabanicu. Na to je Akaki problijedio jer je on mjesečno zarađivao četiri stotine rubalja, a nova kabanica stajala bi ga oko sto i pedeset rubalja. Akakije je razmišljao o prijedlogu gosp. Petroviča i odlučio da neće večerati, da neće trošiti svjeće, ali svejedno ne bi uspio sakupiti novac. Gospodin Petrovič mu je svejedno odlučio pomoći, i napraviti mu novu kabanicu za osamdeset rubalja. I Akakije je uspio sakupiti novac za novu kabanicu, a kad mu je bila gotova bio je presretan, to je za njega bio blagdan. Na poslu su ga odmah svi drukčije gledali i jedan je časnik pozvao sve radnike kod njega da proslave novu Akakijevu kabanicu. Kad se Akaki vraćao kući iz posjeta časniku napala su ga dvojica i oteli mu kabanicu, kad se osvijestio nije mogao vjerovati da se to baš njemu dogodilo. Drugi je dan išao na policiju ali ga načelnik nije htio primiti, nakon čega se odlučio da ide do „visoke ličnosti“ ali ga je i on osramotio i otjerao zato da bi se pokazao ispred prijatelja kojeg nije dugo vidio. Nakon toga Akaki se razbolio i umro je potpuno pomućena razuma, nije znao što govori,
priviđao je svakakve stvari. Nakon nekog vremena „visoka ličnost“ došla je tražiti Akakija ali je bilo prekasno, Akaki je umro. Počele su priče da gradom ide neki čovjek koji skida kabanice prolaznicima i da se jednostavno izgubi u mraku. I tako „visoka ličnost“ jedne večeri dok se vraćao kući osjeti kako mu netko skida kabanicu s vrata i kad se okrenuo da vidi tko je to vidio je lik Akakija kao se smije i govori mu da kad se nije htio zauzeti za njegovu kabanicu neka mu sada da svoju.
Sadržaj:
Akakije Akakijevič Bašmačkin bio je ne posebno upadljivi činovnik.
Citat:
“nizak, pomalo kozičav, pomalo crvenokos, pomalo čak na prvi pogled i
kratkovidan, a s omanjom ćelom iznad čela, naboran s obje strane
obraza, i takozvane hemoroidalne boje lica. Uopće nije vodio računa
odijevanju: odora mu nije bila zelena nego nekakve crvenkastobrašnaste
boje. Ovratnik mu bijaše vrlo uzak i nizak tako da mu je vrat, iako nije
bio osobito dugačak, virio iz ovratnika i doimao se neobično dugačak.
I uvijek bi mu se nešto prilijepilo za odoru, a na šeširu vječito je nosio
kore od lubenice ili dinje i tome slično smeće.”
Njegova najveća radost bila je prepisivanje, on je živio cijelim svojim srcem za svoja slova.
Citat:
“Malo je kazati da je služio revno – ne, on je služio s ljubavlju. Tu, u tom
prepisivanju, njemu se je priviđao neki njegov svijet, šarolik i ugodan. Na
licu mu se zrcalio užitak; neka slova volio je više od drugih, pa kad bi
došla na red, topio bi se od radosti: i smijuckao se, i namigivao, i micao
usnama, tako da se je činilo da mu na licu možeš pročitati svako slovo što
ga ispisuje.”
Iako je imao mogućnost napredovanja na poslu, on je radije prepisivao raznolike spise.
Nabrajanjem Gogoljevih slika, izaziva se podsmjeh. On ga ironijom i hiperbolom želi pretvoriti u karikaturu, predstaviti ga kao tipičnog činovničića zaljubljenog u svoj posao.
Jednog dana, otkrivši da mu je potrebno popraviti kabanicu, Akakije odlazi svom krojaču Petroviču. Ovaj nakon ne baš dugog razmatranja uvidi da se ovo pohabano odijelce ne može popraviti i savjetuj mu da kupi novo. Iako isprva nevoljko, činovnik se svim srcem predaje u nabavku nove kabanice. Kako je nabaviti?
Citat:
”Mislio je Akakije Akakijevič, mislio, i zaključio da će morati smanjiti svoje
uobičajne troškove, barem na godinu dana: odreći se čaja uvečer, ne
paliti svijeću, a ako baš bude morao nešto raditi, otići će gazdarici u sobu
i raditi uz njezinu svijeću; kad bude hodao ulicama, morat će gaziti što
lakše i opreznije po kaldrmi i kamenim pločama, tako reći na prstima da
ne bi prerano iznosio potplate; morat će što rjeđe davati pralji rublje na
pranje, a da se ne bi pohabalo, morat će svaki put, kad se vrati kući svući
i obući samo polupamučni haljetak, vrlo star koji čak i samo vrijeme
štedi. Istini za volju, isprva mu je bilo malo teško naviknuti se na takva
ograničenja, ali onda se već nekako navikao i bilo je sve u redu; navikao
se čak da navečer ništa ne jede, ali se zato hranio duhovnom hranom, ne
rastajući se u duhu od vječite misli na buduću kabanicu. Od tada kao da
mu je sav život nekako postao puniji, kao da se oženio, kao da je još
neka druga osoba uz nj, kao da više nije sam, već kao da je neka draga
životna družica pristala da s njim kroči životnom stazom, a ta družica nije
nitko drugi do debelo vatirana kabanica, sa čvrstom nepoderivom
podstavom. Postao je nekako živahniji, čak i čvrstog karaktera kao čovjek
koji je već postavio i odredio sebi cilj. S lica mu je i iz postupaka nestala
sama od sebe sumnja, neodlučnost, jednom riječju sve one kolebljive i
neodređene karakterne crte.”
Proces odijevanja kroz koji prolazi Akakije Akakijevič, šivanje i navlačenje šinjela, ustvari je njegovo razodijevanje i njegov zaokret ka potpunoj nagosti njegova duha. Kad je konačno obukao kabanicu ”kročio je u najsvečanije raspoloženje”, obuzela ga je radost i sreća tako da i nije primjećivao kako bi dolazio do ureda, već se je jednostavno tamo našao. Uslijedili su dani potpune sreće. Ali jednom dok se je vraćao sa zabave kod pomoćnika predstojnika odjela, u jednoj mračnoj i pustoj ulici, ukrali su mu kabanicu.
Citat:
“Akakije Akakijevič osjetio je kako svlače s njega kabanicu i udaraju ga
koljenom tako da pada nauznak u snijeg i ništa više ne očituje.”
Iako se žalio načelniku policije ništa nije postigao i onako uništen odlučio se je obratiti visokoj ličnosti:
Citat:
“Uostalom, ovaj se trsio uzdići na visinu svoga položaja i mnogim drugim
sredstvima, a to su: uveo je običaj da ga niži činovnici dočekuju već na
stubištu kad dolazi na posao; da se nitko ne usudi doći ravno k njemu
nego da sve ide najstrožijim redom; koleški registrator najavljivao bi
nečiji dolazak gubernijskom sekretaru, gubernijski sekretar – titularnom
ili nekom drugom savjetniku pa bi na taj način najava napokon stizala do
njega.”
Kako je sve već u našoj svetoj Rusiji zaraženo oponašanjem, svaki izigrava i oponaša svoga šefa. Tako pričaju da je neki titularni savjetnik, kad je postavljen za šefa neke male zasebne pisarnice, odmah prigrabio sebi posebnu sobicu i nazvao je “službenim nadleštvom” i postavio na vrata nekakve vratare u livrejima, crvenim ovratnicima i gajtanima koji su svakom posjetitelju otvarali vrata iako je u “službeno nadleštvo” jedva mogao stati jedva pisaći stol. Manire i navode visoke ličnosti bijahu ozbiljne i dostojanstvene, ali ne i odviše složene. Temelj njegova sustava bijaše strogost. ”Strogost, strogost i strogost” govorio je obično i pri posljednjoj riječi obično gledao vrlo značajno u lice onoga kome se obraćao. Za to doduše i nije bilo nekog posebnog razloga jer je onih desetak činovnika, koji su tvorili administrativno osoblje njegova ureda, ionako živjelo u doličnom strahu: čim bi ga izdaleka ugledali, ostavljali bi odmah posao i čekali ga u stavu pozor sve dok šef ne prođe kroz sobu. Njegov uobičajeni razgovor s podređenima odlikovao se strogošću i sastojao se tako reći od tri rečenice: “Kako se usuđujete? Znate li vi s kim govorite? Je li vam jasno tko stoji pred vama?” – hijerarhija birokratskog aparata.
Ali ni ona mu nije pomogla. Naprotiv grubo ga je istjerala i možemo čak reći poslala u smrt. Od tuge za kabanicom Akakije je pao u vrućicu i zahvaljujući petrogradskom podneblju ubrzo umro.
Priča ipak nije gotova. Nedugo nakon njegove smrti pojavio se je duh. Po Pterogradu se je proširio glas da kod Kalinskog mosta javlja mrtvac u liku činovnika i krade kabanice. I taj je duh živio sve dok jedne večeri nije skinuo šinjel sa viske ličnosti i tako zadovoljio svoju pravdu. Nakon toga on je nestao.
Jedna od najvažnijih strukturalnih ideja je ovdje namjerno zamaskirana (jer sva stvarnost i je maska). Čovjek za koga misle da je neogrnuti duh Akakija Akakijeviča, u stvari je čovjek koji je njemu ukrao ogrtač. Ali duh Akakija postojao je samo zahvaljujući činjenici da on nema ogrtač, a žandar, upadajući u najneobičniji paradoks ove priče, misli da je duh upravo ona osoba koja je njegova antiteza, čovjek koji je ukrao šinjel.
I tu je kraj pripovijesti o jednom malom činovniku koji je cijeli svoj život posvetio svojim slovima i kabanici. Ona mu je bila jedina životna radost, jedino što ga je činilo sretnim, ali na kraju i to mu je bilo oduzeto. Iako pomalo smiješan, Akakije ipak na kraju u nama izaziva tugu i suosjećanje jer njegova je sudbina prvenstveno tragična.
Analiza likova (verzija 1):
Akakije Akakijevič
Običan činovnik za prepisivanje s godišnjom plaćom od četiristo rubalja. Zadovoljan je svojim životom iako se on sastoji od posla i boravka u kući:
Citat: (str. 198)
“Mijenjali su se direktori i razne druge starješine, a on je uvijek
mogao da se vidi na jednom te istom mjestu, na istom položaju, stalno na
istoj dužnosti, kao činovnik za prepisivanje službenih spisa;”
Nizak je, ospičav i riđokos. Kratkovidan, s borama na obje strane obraza i hemoroidične boje lica.
Nije se brinuo o svom izgledu i odijevanju:
Citat: (str. 200)
“Uopšte nije mislio o svome odijevanju: gornji kaput nije mu bio
zelen, već nekakve riđastobrašnjave boje. Okovratnik na njemu nije bio
dugačak, izlazeći iz tog ovratnika, činio baš neobično dugim.”
Nije se prepuštao nikakvim užicima:
Citat: (str. 202)
“…lijegao bi, unaprijed se smješkajući pri pomisli na sutrašnji dan:
što li će mu bog sutra poslati da prepisuje?”
Citat: (str. 205)
“…u govoru najviše upotrebljavao prijedloge, priloge i, naposljetku,
takve riječice koje nemaju baš nikakvog značenja.”
Petrovič
Bivši kmet, krojač. Imao je ženu koja se nije mogla pohvaliti svojom ljepotom. Bio je dobre ćudi te je pristao da sašije Akakiju kabanicu za gotovo ništa novaca. Volio se razbacivati cijenama i opijati.
Citat: (str. 211)
“Na licu mu se pomolio tako dostojanstven izraz kakav Akakije
Akakijevič dotad nije imao prilike da na njemu vidi. Kao da je Petrovič u
srcu osjećao da je uradio neku veliku stvar i time najbolje pokazao onaj
jaz koji dijeli krojače što ne idu dalje od stavljanja postave i prekrajanja
starih odijela od onih koji šiju od novog materijala.”
Važna osoba
Viši policijski general kojemu se za pomoć obratio Akakije. Volio se praviti važan:
Citat: (str. 219)
“Najzad, ta osoba nastojala je da uzdigne svoj ugled mnogim drugim
sredstvima, a evo kojim: uvela je običaj da je sitni činovnici dočekuju na
stepenicama, kad je dolazila na dužnost; nitko, zatim nije smio da joj se
obrati direktno, već u strogo predviđenom redu: koleški registrator podnio
bi izvještaj gubernijskom sekretaru, gubernijski pak titularnom, ili nekom
drugom, pa bi tek tada predmet stizao do nje, te važne osobe.”
Bio je dobre duše samo što ga je čin generala promijenio. Kad bi se obraćao osobama nižeg čina volio se razbacivati riječima:
Citat: (str. 222)
“Znate li kome vi to govorite? Shvaćate li ko stoji pred vama?
Shvaćate li vi to, shvaćate li? - pitam ja vas.”
Analiza likova (verzija 2):
Akakije Akakijevič
Nije baš bio dopadljiv, bio je onizak, malo riđokos i pjegav po licu, imao je bore s obje strane obraza. Bio je vrlo privržen poslu i svaki svoj spis ili tekst koji je prepisivao je prepisivao s ljubavlju i poštovanjem. Uživao je u svakom napisanom retku ili slovu. Vrlo je hladnokrvan i ravnodušan upravo radi toga što se ne obazire na izrugivanja drugih činovnika. Ima jak karakter i kad nešto naumi to će i učiniti pod bilo koju cijenu. Takav je slučaj sa skupljanjem novca za novu kabanicu, odricanja od večernjeg čaja, čuvanja odjeće kako bi što duže potrajala. Vrlo je štedljiv, pomalo lukav, vesele ga vrlo male sitnice.
Petrovič
Petrovič je stari krojač bez jednog oka, pjegav po licu, voli popiti koju čašicu, vrlo sposoban i vješt jer uspijeva uspješno popraviti činovničku uniformu. U nekim situacijama je okrutan zato jer voli natući cijenu svoga rada toliko koliko sam ne vrijedi, a u nekim situacijama pošten zato jer je Akakijeviču sašio kabanicu za vrlo nisku cijenu shvaćajući u kakvoj je on situaciji. Tvrdoglav je jer ga čak ni u situaciji kad je mamuran nije moguće odgovoriti od njegove namjere ili odluke.
Važna osoba (general)
On je u duši dobar čovjek, lijepo se odnosi prema drugima, ljubazan je prema njima, samo što ga je generalski čin sasvim pomeo. Nakon što je dobio generalski čin on se nekako sapeo, iskliznuo s uobičajenog kolosijeka i uopće nije znao kako se ponaša. Ako bi bio u društvu s ljudima ravnima sebi, on bi još i bio čovjek na svome mjestu, čovjek sasvim valjan, ali u pogledu nikako glup čovjek. Ali čim bi se zatekao među ljudima koji su makar za jedan čin niži od njega bivao bi sasvim drukčiji. Šutio je i takvo njegovo stanje izazivalo bi sažaljenje, tim prije što je on i sam osjećao da bi to vrijeme mogao ispuniti nečim mnogo ljepšim. U njegovim se očima ponekad opažala silna želja da se uključi u
neki zanimljiv razgovor i da priđe nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvijek zaustavljala misao da to ne bi bilo malo previše s njegove strane, da neće to biti malo previše familijarno, neće li time on izgubiti na ugledu? I uslijed takvih razmišljanja i dalje je ostao u onom svom jednom te istom, nepromjenjivom šutljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratke zvuke. Zbog svega toga stekao je naziv vrlo dosadnog čovjeka.
Analiza glavnog lika:
Akakije Akakijevič
Citat: (str. 385)
“Dakle na jednom odsjeku služio jedan činovnik; ne bi se moglo reći da je
taj činovnik bio osobito upadljiv, bio je onizak, pomalo kozičav, pomalo
riđokos, pomalo čak na prvi pogled kratkovidan, s omanjom ćelom iznad
čela, naboran s obje strane obraza, takozvane hemoridalne bojelica…
Citat: (str. 386)
“Nitko mu na odjelu nije iskazivao poštovanje. Podvornici ne samo što se
nisu ustajali kad je on prolazio, nego ga nisu ni gledali, kao da je kroz
čekaonicu proletjela obična muha.”
Akakije je živio za svoj posao i rijetko tko bi tko s ljubavlju radio svoj posao kao on. Kao da je osjećao nekakvo prijateljstvo sa slovima koja je prepisivao, na licu mu je uvijek bio smiješak kada je dobio nešto za prepisivanje.
Citat: (str. 387)
“Teško da bi se igdje mogao naći čovjek koji bi tako živio za svoj posao.
Moglo bi se kazati da je služio revno – ne, on je služio s ljubavlju. Tu, u
tom prepisivanju, njemu se priviđao neki njegov svijet, šarolik i ugodan.
Na licu mu se zrcalio užitak; neka je slova volio više od drugih, pa kad bi
došla na red, topio bi se od radosti: i smijuckao se, namigivao, i micao
usnama, tako da se činilo da mu na licu možeš pročitati svako slovo što
ga ispisuje.”
Akakije se često koristio prijedlozima, prilozima i raznim poštapalicama koje nemaju nikakve veze. Ako je bilo nešto nezgodno, onda je i započinjao rečenicu i nije je završio pa je zaboravljao što je htio reći.
Citat: (str. 392)
“Valja naopmenuti da se Akakije Akakijevič ponajvećma izražavao
prijedlozima, prilozima i, najposlije, takvim poštapalicama koje ne znače
ama baš ništa pod milim bogom. A ako je riječ bila o nečem posebice
nezgodnom, imao je čak običaj uopće ne dovršavati rečenice, tako da je
vrlo često započinjao ovako: “To zbilja sasvim, ovaj…” i nakon toga bi
umuknuo, pa bi i sam zaboravio što je htio reći, misleći da je već sve
rekao.”
Kako je nastalo ime Akaki:
Citat: (str. 386)
“Porodilji su ponudili da izabere jedno od tri imena, koje joj se najviše
sviđa: Mokija, Sosija, ili da se zove po načelniku Hozdazatu. “Ma, kakva
su to imena!” pomislila je pokojnica. Da bi joj ugodili, otvorili su kalendar
na drugom mjestu i opet su ispala tri imena: Trifilije, Dula i Varahasije!.
Opet su okrenuli stranicu – i izronili su: Pavsikahije i Varhtisije. E, sad
vidim da mu je tako suđeno- reče majka. Pa kad je već tako, nek se
radije zove ko i otac mu. Otac mu je Akakije, pa nek mu i sin bude
Akakije!”
Njegovo radno mjesto:
Citat: (str. 386)
“Koliko se god mijenjali ravnatelji i svakakvi predstojnici, on je uvijek bio
na jednom te istom mjestu, na istom položaju, na istoj dužnosti, činovnik
za prepisivanje službenih spisa, tako da su svi poslije povjerovali da je on
valjda i došao tako na svijet već potpuno formiran, u činovničkom
mundiru i sa ćelom na glavi.”
Bilješke o djelu:
Pisac nije kao većina romantičarskih pisaca koji su tražili neku savršenu osobu kojoj će dodijeliti neko visoko mjesto u društvu. Ovo djelo “nema” junaka jer osoba o kojoj pisac govori je običan radnik tj. prepisuje knjige. On nema ni nekakvu kuću niti neku visoku plaću. Pisac je samim imenom Akakije Akakijevič, načinom na koji je odlučeno da se on upravo tako zove, radnim mjestom gdje Akakije radi započeo ismijavanje glavnog lika, da bi sve okončao kad njemu ukradu kabanicu koja je njemu značila više nego sam život i zbog koje se on na kraju osvećuje.
Dojam o djelu (verzija 1):
Meni se djelo sviđa jer je jednostavno pisano i svatko ga može razumjeti. Pisac upotrebljava groteskni humor da bi prikazao glavnog lika. Djelo je fantastično, prikazuje malog lika koji voli svoj posao i svoju kabanicu. Pisac ne prikazuje nekog bogataša kojemu nikad nije dosta ili neku osobu koja ima novca ali nema vlastite sreće, nego prikazuje osobu koja se može zadovoljiti malim stvarima, kojemu su normalne stvari jedno veliko blago - Akaki pronalazi u malim stvarima velike radosti. Pogotovao mi se sviđa kraj kada se pisac sažalio nad Akakijem i osvećuje ga, skidajući prolaznicima kabanice. Djelo ima i elemenata koji su tužni, npr. kada pisac opisuje kako izgleda kabanica od Akakija. Isto tako mislim da pisac želi istaknuti da ne mora biti novac taj koji donosi sreću nego to jednostavno može biti jedna jadna kabanica.
Dojam o djelu (verzija 2):
Kabanica je Gogoljeva novela čija je priča vrlo jednostavna. Jadni mali činovnik donosi veliku odluku. Odlučuje nabaviti novu kabanicu koja postaje san njegova života. Prvu noć kada je obuče, otmu mu je u jednoj mračnoj ulici. On umire od tuge i njegov duh luta gradom u potrazi za svojom kabanicom. Ovo je sve što se tiče osnovne zamisli, ali naravno prava priča (kao i uvijek kod Gogolja) leži u stilu, unutrašnjoj strukturi ove anegdote. Djelo je, inače, prožeto otužnim humorom, a njezin fantastični završetak daje cijeloj, već na realističkim temeljima izgrađenoj, pripovijesti ponovno groteskni tonalitet.
Zaključak:
Gogolj u Kabanici opisuje život jednog siromašnog činovnika odbačenog i zaboravljenog od čitavog svijeta. Stvara neku vrstu antijunaka u kojeg se ne bi nitko ugledao.
U čitaoca istovremeno izaziva sažaljenje prema, poniženom i uvrijeđenom, Akakiju i ujedno pripovijeda kroz groteskni humor. Takav humor postiže isticanjem negativnosti, karikiranjem, ismijavanjem i izobličavanjem Akakija, kabanice i okoline.
Osim humora, za Gogolja je karakteristična njegova jednostavnost u pripovijedanju. Sa malo riječi uspijeva predočiti čitaocu i stanje unutar likova i stanje u okolišu.
Gogolj u Kabanici daje kritiku društvu i sudi protiv nečovječnog odnosa i ponašanja ljudi. No ipak na kraju priznaje da nije sve tako crno, jer postoji savjest koja spašava čovjeka.
No comments:
Post a Comment