Dubravka - Ivan Gundulić
Bilješke o piscu (verzija 1):
Ivan Gundulić, rodio se 1589. godine u Dubrovniku, gdje je i umro 1638. godine. Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku. Školovao se isključivo u svojem rodnom gradu, tj. u Dubrovniku, jer su u to vrijeme u Dubrovniku počeli djelovati isusovci, koji su bili borbeni nosioci ideja katoličke obnove. Obavljao je različite dužnosti u državnoj upravi, i to kao član Velikog vijeća, Vijeća umoljenih (senat) i Malog vijeća (vlada). Književnim radom Gundulić se bavio tijekom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija dijela: Dubravka (1628.) - pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.) - refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) - ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Ivan (Dživo) Gundulić, rođen je u Dubrovniku 1589., u staroj i uglednoj plemićkoj obitelji. U krugu porodice, u kojoj je uvijek bilo učenih ljudi i visokih dostojanstvenika Republike, Gundulić je već u ranoj mladosti mogao upoznati svijetle i tamne strane državice koja je slobodu između moćnih susjeda morala uvijek skupo plaćati. Školovao se u dubrovačkoj humanističkoj školi, gdje su mu učitelji bili Toskanac Camilo Camilli, poznavatelj Tassove epopeje, i učeni Petar Palikuća. Obavljao je više državnih dužnosti: bio je dva puta knez u Konavlima, sudac, senator i član Malog vijeća. Nije postao knez Dubrovačke republike, jer je umro godinu prije, nego što je formalno to mogao postati (bilo je nužno imati 50 godina). Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.
Gundulić je svoju književnu djelatnost započeo s ljubavnom lirikom, ali je istodobno prerađivao talijanske mitološke drame. Ljubavne su mu pjesme izgubljene, a od deset drama sačuvale su se četiri i to ne u potpunosti: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida. U to se doba talijanska pastoralna drama sve više okreće glazbi, tako da u tekstu ne treba tražiti neke dublje životne probleme. Za doživljaj više se ne mjeri samo tekst, već i glazba, balet i raskošna inscenacija.
Kasnije, nakon te prve mladenačke faze, Gundulić je preveo sedam psalama i tiskao ih u Rimu 1621. pod naslovom Pjesni pokorne kralja Davida. Tu je prepjevao sedam pokorničkih psalma kralja Davida. Godinu dana kasnije objavljuje u Veneciji religioznu poemu Suze sina razmetnoga, u kojoj je na književno umjetnički način progovorio o problemu ljudskog grijeha i Božjeg opraštanja. Iako je građa uzeta iz jedne parabole u Svetom pismu, iz religiozne priče o izgubljenom sinu, po obliku, izrazu i pouci sadrži Gundulićev samostalan barokni izričaj. U Gundulićevoj poemi sadržana je poruka Dubrovačkoj mladosti da tko troši i baca osobna i porodična dobra oslabljuje Republiku, a time ugrožava i slobodu.
Zatim dolazi Dubravka, pastirska igra prikazana prvi put 1628. u Dubrovniku.
Na pisanje Gundulićeva najznačajnijeg djela Osman potakli su značajni povijesni događaji - turski poraz kod Hoćima u Poljskoj 1621., pobuna u Carigradu i nasilna smrt sultana Osmana.
Mjesto radnje:
Dubrovnik.
Vrijeme radnje:
1628. godina na dan sv. Vlaha.
Vrsta djela:
Pastoralnoj dramskoj vrsti, neobično raširenoj u doba renesanse i baroka, pripada Gundulićeva Dubravka, koja se, kako nam kažu arhivski podaci, prikazivala u Dubrovniku 1628. godine, pa možemo pretpostaviti da je nastala sredinom trećeg desetljeća 17. stoljeća.
Kratki sadržaj (verzija 1):
Svake godine, u okolici Dubrovnika, na dan sv. Vlaha slavi se praznik, koji je vezan uz neke narodne tradicije. Tog se dana pleše, svira i vlada opće veselje. Na dan sv. Vlaha vrši se i vjeridba između najljepšeg pastira i pastirice. Ove godine taj par su predstavljali Miljenko i Dubravka. Međutim, ružni i bogati Grdan potplaćuje ljude te oni njemu daju Dubravku. Ali kad se u crkvi vršio obred, cijela crkva se potresla, a na vratima je stajao Miljenko. To je svećenik shvatio kao opomenu od boga, te on, uz odobravanje naroda, vjenča Miljenka i Dubravku.
Kratki sadržaj (verzija 2):
Radnja drame odvija se u pastoralnoj Dubravi, u neko mitsko, pogansko vrijeme sreće i blagostanja, u vrijeme koje po svojim obilježjima podsjeća na zlatni vijek čovječanstva. Od starine je običaj u Dubravi da se svake godine svetkuje sloboda, i tada se vjenčaju djevojka i momak za koje suci izreknu da su najljepši i najplemenitiji par. Dramski zaplet u ovom djelu počinje u trenutku kada vjenčanje i očekivani sretan rasplet radnje sprečava bogati a ružni Grdan tako da podmiti suce te oni odrede da se Dubravka kao najljepša ima vjenčati s tobože najljepšim Grdanom. I kada je već sve spremno za to neprilično vjenčanje u hramu boga Lera, boga ljubavi, sam bog Lero sprečava vjenčanje čudesnim znamenjem, pa se Dubravka ipak vjenča s Miljenkom, koji je najbolji i najčestitiji momak, a Dubravka i on vole se već odavna. Narod slavi njihovo vjenčanje, a ujedno i svetkovinu slobode, te svi božici slobode na oltar pridonose darove i pjevaju himnu slobodi.
Sadržaj (verzija 1):
I čin
Radmio, jedan od pastira uvodi nas u radnju. On se ujutro budi i moli zvijezdu Danicu da brzo dođe dan jer je danas u Dubravi veliko slavlje. On šalje svoje pastire da naprave veliku gozbu, jer dana kakav će biti današnji, Dubrava još nije vidjela. Radmio pjeva i o Dubravi kako bi objasnio vjenčanje koje će se odviti između najljepše pastirice i najljepšeg pastira. Po njegovu izboru to su pastirica Dubravka i pastir Miljenko. Ubrzo Radmio susreće jednog ribara, te ga upita zašto je došao u Dubravu. Ribar mu odgovara kako je došao u miru provesti ostatak svog života. U tom razgovoru ribar govori kako Dubrava vlada sama dobom i druge stvari koje navode da je Dubrava zapravo Dubrovnik. Ribar sretan što je napokon našao mjesto u kojem će biti sretan zapjeva:
"O Dubravo slavna svima u uresu slobodnomu lijepa ti si u mojijem očima draga ti si u srcu momu."
Zora pomalo sviće i budi se Miljenko koji pjeva o Dubravci i uspoređuje njenu ljepotu s prirodom koja ga okružuje. Uto dolazi Ljubomir. Miljenko je žalostan jer smatra da se Dubravka neće udati za njega, no Ljubomir ga tješi i vjeruje kako je on jedan od najljepših pastira i kako će biti izabran za najljepšeg pastira, te se tako oženiti Dubravkom. Nakon toga Dubravka se budi sa pastiricama, te one hitaju sve zajedno da se umiju da danas budu što ljepše. Pastirice tada govore Dubravki da je ona najljepša:
"...ti najljepša, ti najdraža bez cvijeta si cvijet od vila..."
Satir Divjak govori o ljubavi prema Dubravci, govori kako je ona najljepša od sviju vila o čemu govore sljedeći stihovi:
"O Dubravko, ljepša vele od svijeh vila u Dubravi, tebe misli moje žele, ma se ljubav tobom slavi."
Ubrzo nailazi Gorštak Satir i dolazi do prepirke između njih tko je ljepši. Gorštak se tada pohvali kako pastiri i pastirice odmah zaplešu kad on zasvira. Divjak kaže da kad on zasvira na svoje dipli da se slavuji natječu s njima. Nakon prepiranja Divjak odlučuje da će ukrasti robu vili na jezeru i da će se tako privući. Zatim dolazi scena gdje Zagorko tjera stoku i traži neku vilu, a Ljubdrag dolazi i pita ga za nevolje. On mu govori o tome kako mu je vinograd zapušten, vukovi mu jedu ovce, a psi loču mlijeko. Ljudbrag govori kako što više svijet stari, to je gori. Također govori da bi se svi željeli obogatiti, da mladi ne slušaju savjet otaca svojih, da ni Dubrava više nije lijepa i zelena, nego porušena zbog nebrige i nepažnje. Zatim se javlja Jeljenka satirica koja je tužna jer ju je Divjak napustio i želi Dubravku. Ona tu govori kako je on otišao za drugim vilama. Također kaže da te vile nemaju prirodnu ljepotu i na kraju veliča samu sebe.
II čin
Tu se govori o tome kako Brštenko kaže da je to lijepo kad se žene najljepši pastir i pastirica i da tu dolazi do slavljenja slobode, no tada Ljubmir govori kako to nije uvijek lijepo i da postoje iskorištavanja u braku, da neki brakovi nisu dobri i čisti, a na kraju Tratorko govori kako ne bi smjeli govoriti o tome tako crno na ovaj lijepi i svečan dan. Oni tada odlaze tražiti družinu. Zatim se javlja Vuk satir koji govori kako će Zagorku pričuvati stoku dok se on bude smucao. On ovdje govori kako taj dan nije posvećen svetkovini slobode već da svatko radi što hoće (jede, pije) tj. on zagovara hedonizam. Stojna je uhvatila Vuka kako joj krade ovcu i ona mu govori kako će ga vješati narod. On se predstavlja kao onaj kojem je obećana Dubravka, a ona mu govori da su mu obećana vješala. Oni se natežu i na kraju Vuk proklinje Stojnu što ga nije pustila da pojede nešto. Tada se susreću Gorštak i Vuk te ga Gorštak pita zašto je tužan. On mu govori kako je gladan i da mu je to jedino važno u životu. Gorštak mu govori kako je ljepše služiti vilinu ljepotu, a Vuk ga uvjerava u drugo. Gorštak kaže Vuku da će se najesti te da idu na pir jer je on glumac a on neka bude bubnjar. Miljenko slavi Dubravku lijepim riječima, a onda mu Pelinka govori da mu to neće uspjeti te da mu prizna da li je pomno gledao na nju. Ona mu govori kako joj treba pokloniti dar, a on se ne slaže s tim jer misli da se vilu ne smije smatrati lakom ženom. On se čudi njezinim savjetima. Divjak se preobukao u vilu i hvalisa se da je lijep i da je ljepši od bilo koje vile. tu opisuje kako se dotjerao. Zagorko je tužan i govori kako je imanje vukovo, a mlijeko od pasa, da čuje vila njegov plač. Stojna, Zagorkova majka saznaje da je Zagorko tužan i da želi pustiti sve i da ode tražiti vilu. Ona kaže da će ona prije njemu naći očuha nego on njoj nevjestu. Onda pastjerići izražavaju želju da krenu njegovim stopama međutim majka ih sprečava. Jeljenka čezne za Divjakom i govori kako ga vile drže za zvijer, a da ga ona voli. Ona opet govori kako vile nemaju prirodnu ljepotu.
III čin
Tu su Divjaka htjeli pastiri istući jer je htio na prijevaru ući među vile i poljubiti Dubravku, a tada Jeljenka govori kako ne bi voljela da njen nevjernik pogine. Gorštak govori da Divjače bježi i smije mu se što je na taj način mislio poljubiti Dubravku, i odmah mu prigovara za izgled. Ljubdrag kritizira skup kojeg je Grdan potplatio zlatom da kažu da on ode za Dubravku. On govori kako je Miljenko nju i ona njega željela od djetinjstva, a da je sada zlato umiješalo prste. Miljenko žali za Dubravkom i govori kako ju je najgrđi pastir u okolici mogao uzeti i kaže da treba poduzeti nešto. Divjak ne prepoznaje Jeljenku, obučenu u pastira i želi mu se zahvaliti. Ona mu govori da se okani vila i pokaže mu se. Na kraju su krenuli tamo gdje svi idu slaviti boga Lera. Brštanko i Ljubdrag govore kako Dubravka mora poći za Grdana, a ne za Miljenka. Dolazi glasnik te govori da se na vjenčanju Lerov kip počeo tresti i tako sve dok nije došao Miljenko. Kad je došao bio je obasjan zrakom, a to je bio znak da je on taj za koga se treba udati Dubravka. Ljubdrag govori da ipak bogovi paze na ljude. Glasnik ih poziva na gozbu. Gorštak, Vuk, Divjak, Jeljenka i skup pastira pjevaju o tome kako će biti na gozbi, a nakon svake strofe zazivaju bogove: “Hoja, Lero, Dolenije” te im na neki način tako zahvaljuju. Redovnik govori da je ova veza po zakonima vjere, tj. od neba potvrđena, a onda Miljenko govori Dubravki da je ona najljepša, samo da nju voli, a ona nešto slično. Kroz njihov razgovor se vidi da se stvarno vole. Redovnik govori pastirima da je njihov posao završen. Govori kako će večeras pustiti ptice iz kaveza, pa bi želio da se i Dubravom prostre sloboda. Nakon što redovnik završi svaki svoj govor ponavlja stihove:
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”.
Redovnik traži od boga da usliši prijašnje molitve i zahvaljuje što je opet u Dubravi sloboda i što ima svega i svačega. Govori da se danas slavi ne samo vjenčanje već i sloboda.
Sadržaj (verzija 2):
Pastir Radmio poziva jutarnju zvijezdu Danicu da što prije svane dan. Naime, svake se godine na taj dan proslavlja sloboda i po pradavnom običaju najljepša se vila za najljepšeg pastira udaje. Zatim se pastiru pridružuje ribar sa primorja koje je pod vlasti mlečana. Ne može se prestati diviti njihovoj slobodi i uspoređivati Dubravu sa njegovim krajem:
"Toliko je vladanja silno u nas, da se ti,
žena, djeca, imanje ne možeš tvoji rijeti.
U mjesti je ovemu slobode čestit dar:
svak sebi i svemu svomu je gospodar.
Razlog, pravda i mjera svemu je zlato u nas,
prodava na nj vjera, život se, duša i čast;
duša i čast ovuda ne ide za platom,
ni mjere u suda pritežu pod zlatom." (59 str.)
Stari Divjak, oženjen za Jeljenku, želi da njega izaberu i da dobije Dubravku. On je mislio na vjenčanje otići kao svirač, no tu mu namjeru kvari Gorštak koji se želi na zabavi dobro najesti. Oni odluče da tko bolje odsvira, taj će otići na zabavu. Pobjeđuje Gorštak, ali Divjak odlučuje ipak otići na zabavu preodjeven u vilu. Želeći spriječiti Divjaka, Jeljenka odlučuje otići na zabavu preodjevena u pastira. Javlja se u djelu i mladi Zagorko koji sebi želi naći vilu, dok se njegova majka Stonja ne slaže s njim. Kad se pojavio Divjak na zabavi obučen u vilu, prepoznaju ga pastiri i počinju se zabavljati na njegov račun. Iz te situacije Divjaka spašava Jeljenka. Kad je on obećao da više neće juriti za vilama, Jeljenka skida pastirsku odjeću i oni se pomiruju.
Svi su mislili da će suci za najljepšu djevojku odabrati Dubravku, a za najljepšeg pastira Miljenka, jer su oni od djetinjstva obećani. Miljenko nije želio poslušati Pelinku i Dubravku zadiviti darom:
"Opak je način svim koji me učiš ti;
ne daj bog s darovima k Dubravci hoditi;
scijenit vil gizdavu za ženu lakomu,
ja neću mudros tvu poslušat u tomu.
K srcima časnimi nije trijebi s darom it,
ako uvik prid njimi omraze neć dobit." (84 str.)
No desilo se do tada nešto neviđeno, sudci su odabrali za pastira bogatog ali ružnog Grdana.
"Najljepša se vila daje
najgrđemu u prilici!
Ke ufanje veće ostaje
nami, o verni ljubavnici?
Ljubav, vjera, služba, lipost
i običaji i zakoni, -
sve bi zaman: jaču kripost
grda u zlatu neman doni. " (96 str.)
No u taj čas se umiješao Bog Lero:
"Bog razvedri Lero sliku
i, da vidi mladi i stari,
nje lijepu ljubavniku
u obraz jedan zrak udari.
Svak to uze za zlamenje
da vlas višnja to učini,
da Miljenko sadružen je
lijepoj Dubravci a ne ini.
Tim vaskolik puk se uzbuni
i zavapi u sve glase
da se volja božja ispuni,
dočim lijepu lijepa da se.
Iz ruka se tako ote
Grdanovjeh lijepa vila
i da komu cić lipote
nje pristoji ljepos mila." (101 str.)
Tad nastaje pravo veselje i započinje se sa slavljem. Sve se završilo sretno. Gorštak se najeo, Divjak i Jeljenka su zajedno i Miljenko i Dubravka sretni slave:
MILJENKO
"Evo uza me moga dobra,
evo uza me moga blaga,
evo lijepa, evo draga
ku moj život služit obra!
DUBRAVKA
O prislatko, o jedino
drago ufanje, željno meni!
o uresu moj ljuveni,
noći moje sunce istino!" (104 str.)
Analiza likova (verzija 1):
Dubravka
Najljepša među vilama, simbol dubrovačke slobode i vlasti:
"Po zakonu dat se imaše
lijepa Dubravka i gizdava
sred Dubrave komu naše
u ljepoti je prava slava." (94 str.)
Miljenko
Najljepši među pastirima, simbol dubrovačkog plemstva:
"Miljenko je imo mili
steć Dubravku cić lipote;
nu se ukloni zakon sili:
grd ju pastir zlatom ote." (94 str.)
Grdan
Ružan i stari, ali bogat pastir.
Ljubdrag
Star i mudar čovjek, kroz čija usta progovara Gundulić sa svojim mislima i
svojom filozofijom.
Divjak
Stari satir koji je želio Dubravku, oženjen sa Jeljenkom.
Jeljenka
Divjakova žena, sve je pokušavala kako bi sebi vratila muža.
Analiza likova (verzija 2):
Miljenko
Dobar i pobožan. Brine se o svome stadu, ali isto tako spreman je i Dubravi pružiti svu ljubav koja joj je potrebna. Nekim čudom dospio je za njene gozbe na sav glas, ali to je kasnije ispravljeno i proglašen je najboljim pastirom. Uza ove njegove vrline on je i pošten i osjećajan a to možemo zaključiti iz petog prizora drugog čina u kojemu starica Pelinka savjetuje Miljenku da se Dubravci približi darovima, ali on to odbija i ističe da se do ljepote i ljubavi ide čistim srcem, a ne punom vrećicom.
Dubravka
Dobra pastirica, vodi ostale vile, njezina je prirodna ljepota, a dobrota uzor ostalima, simbolizira Dubrovačku republiku.
Grdan
Ružan, nepošten, bogat starac. Piščev stav već se vidi iz imena kojemu je dao. Negativan je lik, a njegova negativnost najviše dolazi do izražaja kad podmićuje Vijeće. Grdan simbolizira nepoštene ljude koji prevarom žele doći na vlast.
Starac ribar
Bjegunac iz primorja koje nije slobodno. Dolazi u slobodnu Dubravu.
Divjak i Gorštak
Oni su satiri (mitološka bića). Ružni, nespretni, nerealni, izazivaju smijeh.
Ljubdrag
Starac, pastir. Lik kojem je glavni zadatak podsjećati na stara dobra vremena kada se u Dubravi živjelo pošteno i radosno.
Analiza likova (verzija 3):
U Gundulićevoj pastirskoj igri osim likova pastira, ribara iz Dalamacije, svećenika, pojavljuje se i starac Ljubodrag, koji se tuži na mnoge nove običaje, kao što su neradnost i nemar za opće dobro, podmitljivost i pohlepa; u radnju su upleteni i nmogi prizori sa satirima i satiricama - Divjakom, Vukom, Zagorkom i Pelinkom - koji simboliziraju određene poroke i mane: sklonost prema raskoši, skupocijeno oblačenje i raskalašenost. Društvene mane Gundulić prikazuje s komične i smiješne strane, preplećući dosjetljive šale i lakrdije s veselim humorom i duhovitostima, poučavajući na opušten i veseo način.
Bilješke o djelu (verzija 1):
Dubravka je pastirska igra prikazana po prvi put u Dubrovniku 1628. god. U njoj Gundulić veliča slobodu, dobra i mir u Dubrovniku kao upozorenje onima koji bi željeli mijenjati vlast.
Mitološko-pastoralni sadržaj Gundulićeve drame ima alegorijsko značenje. Mjesto radnje Dubrava označava sam grad Dubrovnik, Dubravka je simbol dubrovačke slobode i vlasti, Miljenko simbol dubrovačkog plemstva, a Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama.
Gundulić je smjestio događaje u pradavna vremena i tako ih distancirao od svagdašnjice. Sva je lica smjestio u divnu šumsku idilu, svježu prirodu. Sve je u vedrom, svečanom raspoloženju i puno svijetlih boja kao simbol čistoće i ljubavi.
Starac Ljubdrag, kao živa savjest Dubrave, kori, prijeti, savjetuje. On je nosilac Gundulićevih filozofija, pogleda na državu društvo i slobodu. Jer državi i slobodi ne prijete samo neprijatelji izvana nego i njezini građani ako ne poštuju zakone Republike. On je protivnik tzv. nesličnih ženidba, i zato slijedi ono što je u njegovom gradu bio zakon: da pripadnici plemićke klase ne mogu sklapati brakove s pripadnicima pučana.
Biješke o djelu (verzija 2):
U Dubravci je Gundulić, krenuvši putem domaće pastirske tradicije dao najljepši primjer rodoljubne alegorije u hrvatskoj renesansnoj književnosti. U skladu za zahtjevima i poetikom pastirske igre, a i u skladu s vlastitim sklonostima, Gundulić je nedostatke psihološke uvjetovanosti u obradi likova i dramske pokrenutosti u radnji nadoknadio pjesničkim nadahnućem u prikazu ugođaja. To se u prvom redu odnosi na sugestivno intonirani doživljaj prirode i uvjerljivo individualiziranu pjesnikovu sreću što živi u slobodi.
Analiza djela (verzija 1):
Kod Gundulićeve Dubravke najbolje se očituje snaga refleksije, razmišljanja, koja u svakom slučaju dovodi i do određene tendencije, unaprijed već smišljene, tendencije kao smišljene poruke svom vremenu i svojim suvremenicima. Dubravka (1628.) je djelo koje već na prvi pogled ima vrlo mnogo dodirnih točaka s već tradicionalnom, veselom pastirskom igrom. U tom djelu Gundulić stvara fabulu u kojoj se u središtu radnje nalazi sudbina dvoje mladih ljudi. Smještajući događaj u Dubravu, pjesnik uvodi u nju već standardna pastoralna lica, pastire i pastirice, te mitološke likove satira, ali i likove koji prikazuju neke realne osobine tog vremena: izbjeglog ribara iz Dalmacije i iskvarenog predstavnika dubrovačkog građanskog društva - Grdana. Ta pastirska drama ima sve elemente alegorijsko-pastirske igre sa sretnim završetkom. Gundulić čitavu radnju zasniva na starom dubrovačkom običaju da se na dan sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, vjenčaju najljepši momak i djevojka (Dubravka i Miljenko). No Grdan, bogat ali pokvaren građanin, želi tu svadbu spriječiti i sam se oženiti Dubravkom. U tim njegovim nastojanjima "sprečava" ga bog, koji na samom vjenčanju čini čuda u svom hramu, i tako se Miljenko i Dubravka nađu u zagrljaju te se sretno vjenčaju. Međutim Dubravka ima mnogo dublje značenje od obične vesele igre s pjevanjem. Alegorijski shvaćeno Dubravka je simbol aristokratske dubrovačke slobode, a Grdan predstavnik bogatog dubrovačkog građanstva koji u težnji za ugodnim životom i bogatstvom prijeti slomom toj slobodi. Dakle, Dubravka je u stvari analiza tadašnjeg stanja u dubrovačkom društvu.
Analiza djela (verzija 2):
Dubravka je alegorijsko-pastirska drama, jer ima sve elemente pastorale tj. arkadije (događa se u prirodi, likovi su vile, a motiv je ljubav). U Dubravci ribar, osim što iskazuje slobodu, suprotstavlja opis Dubrovnika sa Dalmacijom i primorjem:
Dalmacija i primorje Dubrovnik
nesloboda - sloboda
nemir - mir
siromaštvo - bogatstvo
zvjer - slavuj
pohlepa - čast
licemjerje - poštenje
nepravda - pravda
“Dubravka” je odraz dubrovačke stvarnosti. Ono se sastoji od tri razine:
1. Pastirska razina - Gundulić ismijava starost koja pokušava narušiti prirodni tok, ljubav mladih i lijepih, kojih u tome sprečava viša sila; veličanje ljepote, mladosti, ljubavi i ismijavanja starosti.
2. Alegorijska razina - Sloboda je božanska, nemjerljiva ni s čim. Neslobodan čovjek nema ono što je preduvjet da bude čovjek. Sloboda je ono što čovjek treba imati samim svojim postojanjem. Starac predstavlja jačajuću građansku klasu. Kroz njegov lik Gundulić progovara o unutarnjim proturječnostima u samom Dubrovniku. Dubravka je simbol političke vlasti, a Miljenko označava dubrovačku vlastelu.
3. Razina sukoba - sukob između tradicionalnog i novog
Alegorijsko značenje:
Mitološko-pastoralni sadržaj Gundulićeva drame ina alegorijsko značenje. Mjesto radnje, Dubrava, prema povjesničarima književnosti, označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njome se ženi Miljenko, alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva. Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama. U glavnu dramsku radnju upleteni su i mnogi drugi sporedni motivi i sporedne fabularne linije, koji potpomažu osnovnu alegorijsku namisao djela, na primjer motiv o ribaru koji dolazi iz Dalmacije i hvali slobodu Dubrave, Dubrovnika, ili pak neke smiješne fabule što imaju moralno-etičku funkciju u djelu.
Himna dubrovačkoj slobodi:
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!”
Sloboda i piščevo rodoljublje:
Dubravka započinje i završava stihovima o slobodi. Nakon svakog lika skup pjeva jednu od himni o Dubrovniku (slobodi, ljepoti,...). Gundulić kroz lik ribara pokušava otpjevati Dubrovačku slobodu i sve što ide uz nju: pravdu, blagoslov, mir... Ribar u kratkim osmercima, jednom himnom započinje “Dubravku”. Također i čitavo djelo završava himnom slobodi koje izgovara skup:
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!”
U ovim se stihovima očituje doživljaj slobode kao doživljaj ljepote. Sloboda koja je uzrok dubrovačkoj slavi, ne može se platiti materijalnim dobrima, ona je u ljudima i u životima.
Stihovi u kojima se očituje pjesnikova ljubav prema domovini:
"O Dubravo, slavna svima
u uresu slobodnomu,
lijepa ti si mojijem očima,
draga ti si srcu momu.
U veseloj ovoj sjeni
od čestitih tvojih grana
provesti je milo meni
dio najdraži mojijeh dana.
Tim raspinam mreže moje,
I u zavjet vješam vrše
na zeleno dubje tvoje,
po kome blazi vjetri prše." (str. 14)
Djelo je posebno jer na početku radnja drame počinje himnom danici zvijezdi, a završava himnom slobodi.
"Objavi, Danice, jasni zrak objavi;
čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi;
pršat su počeli po listju zelenu
zovući dan bijeli i zoru rumenu." (str. 9)
"O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kome sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu biti plata tvojoj čistoj ljepoti !" (str. 66)
Stil:
Metafore:
"Ali još, jaoh, i u svrsi
nemilosna mom životu
od kamena kažeš prsi,
kriješ rajsku tvu lipotu!" (str. 15)
"Slavicu u gori,
I ti otvori
žuber medeni
lijepe zeleni,
u glasu najviši
s nami bigliši,
hvaleći slave
zore gizdave." (str. 18)
"O lijepa, o draga, o slatka, slobodo,
dar u kome sva blaga višnji nam Bog je do,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu biti plata tvojoj čistoj lijepoti." (str. 62)
Paradoks:
"Pogledaj sred čela me srce sprženo,
od suha pepela u prahu satreno;
viđ luge, dubrave i polja i gore
veće gdi eto sve u ognju mom gore.
Je li ovo, reci ti, što zna lis i kami,
Kladenče ki uzrasti mojima suzami,
kroz romon kažuć tvoj žuđenoj moj duši
kako te oganj moj čestokrat prisuši?"
Concetto:
"Čuj ino: skup broji čovjek se mnogo ti
u ljubav svu koji toliko istrati
riječi, uzdah, moljenja, zaludnijeh stupaja,
pogleda, cviljenja, jauka i vaja…"
Antiteza:
"Dubravko gizdava, na ures rajski tvoj
od gorskijeh dubrava nije ime slično toj.
Gustinom od grana dubrava zakriva
da zraka sunčana travu i cvit ne opsiva;
iz svijetlijeh tvojijeh oči nadragom tvom licu
dva sunca s istoči goje rajsku ružicu.
Sred dubrav, ma lipa, imaju stan svudi
zmije puni nalipa, zvijeri i skot vas hudi;
sred tvoga pogleda i srca svijem blaga
ljubav stan svoj gleda i milos pridraga.
Dubravi ures vas prolitnje zeleni
Tru sjever, hara mraz, tlači led studeni"
Personifikacija:
"Livade su uzeli odjeću zelenu,
da obuku dan bijeli i zoru rumenu."
Dubravka - alegorija:
Mjesto radnje, Dubrava, prema povjesničarima književnosti označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njom se ženi Miljenko, alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva. Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama. Ovo djelo je alegorija na stanje u Dubrovniku, ali i hvalospjev Dubrovniku i njegovoj slobodi:
"O Dubravo, slavna svima
u uresu slobodnomu,
lijepa ti si mojijem očima,
draga ti si srcu momu.
U veseloj ovoj sjeni
od čestitih tvojih grana
provesti je milo meni
dio najdraži mojijeh dana.
Tim raspinam mreže moje,
i u zavjet vješam vrše
na zeleno dubje tvoje,
po kom blazi vjetri prše."
Stih i kompozicija:
Dubravka je napisana u različitim stihovima i u različitim strofama. Najveći dio Dubravke je pisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima ili pak osmercima. Dvostruko rimovani dvanaesterac, kojim započinje i Dubravka, cenzura dijeli na dva šestaračka polustiha s rimom. Taj je stih najrasprostranjeniji stih hrvatske poezije 16. st. ima mnogo teorija o porijeklu toga stiha. Prema najnovijoj, on je hrvatska varijanta mletačko-starofrancuskog dvanaesterca. Dvostruko rimovani dvanaesterci ne povezuju se u strofe, ali su po dva stiha povezana ne samo rimama nego često i semantički.
Socijalni problemi u tadašnjem Dubrovniku, funkcija djela, karakterizacija:
Priča o Miljenku i Dubravki, zaplet radnje s ružnim Grdanom i sretan rasplet vjenčanjem s Miljenkom govore o nekim u Gundulićevo doba ne baš rijetkim socijalnim problemima Dubrovačke Republike. Povjesničari književnosti slažu se u mišljenju da je pričom o Dubravki i Miljenku, s jedne, i Grdanu, s druge strane, Gundulić aludirao na nejednake ženidbe, protiveći se i kritizirajući ženidbe među različitim društvenim klasama. U Dubrovačkoj Republici od starine je bio zakon da se plemići mogu vjenčavati samo međusobno. Pojava Grdana u drami očito aludira na neke pokušaje kršenja tog starog zakona, problematizira ženidbu među različitim društvenim slojevima i prikazuje takvu vezu kao neprirodnu i protivnu božjim zakonima od starine. Društveni problem Gundulić nije prikazao kao socijalni sukob, nego ga je preveo na moralno-etičku razinu: Grdan je podmitio sudce, on je zao i ružan, a Miljenko je dobar, iskren i pošten. Ljubav Miljenka i Dubravke odobravaju sami bogovi, osobito bog Lero. No nije problem Dubravke samo problem nejednakih ženidbi: u težnji Grdana za Dubravkom može se očitati i želja dubrovačkog puka za sudjelovanjem u vlasti, što Gundulić smatra suprotno božjim zakonima.
Prekidajući priču o zaprekama na putu sretnoj ljubavi Miljenka i Dubravke, Gundulić slijedi strukturu onodobne pastirske igre, udomaćene u Italiji i neobično obljubljene koja je odjekivala zaljubljenim pastirima i pastiricama. No strukturu ljubavnog zapleta pastirske igre Gundullić je proširio fabulom čiji smisao i alegorijsko značenje jasno ističe misao o veličini i dostojanstvu Dubrovačke slobode, slobode u kojoj po pravednim božanskim zakonima sretno vladaju plemeniti, lijepi i dobri, a pokušaju obogaćenih, podmitljivih i ružnih da osvoje slobodu i vlast suprotstavljaju se sami bogovi. Osim misli o mogućoj sreći u pastirskom svijetu, osim misli o pravoj ljubavi samo u svijetu daleko od civilizacije - a takve su misli utkane u svaki pastoralni žanr - Gundulićeva Dubravka nudi i koncept za sreću u civiliziranoj, slobodnoj državi - gradu, misao o sreći u takvoj političkoj tvorevini u kojoj, kao i u antičkom polisu - po Platonovim vizijama i idejama - vladaju istina, ljepota i dobrota i u kojem je sve već uređeno po zakonima božanske pravednosti. Gundulićeva Dubravka, naime, nije samo pastirski raj sretne ljubavi, ona je u strogoj političkoj hijerarhiji i etičkim vrijednostima podvrgnuta državno - politička tvorba. Gundulićeva Dubravka mjesto je na kojem vlada antički ideal harmonije ljepote, dobrote i istine, pobjeđujući zlo, ružno i laž, to je sretna Dubrava koja se zasniva na platoničkim koncepcijama idealne države i utopističkim mislima renesansnih i postrenesansnih mislilaca. Izbor žanra za uobličavanje takvih misli - pastoralnog žanra - bio je idealan, a općeprihvatljiv u stoljeću koje je brujalo ljubavnim izjavama pastira i pastirica u raznorodnim pastoralnim književnim djelima što ih je onodobna publika čitala isto onako rado kako se danas čitaju "ljubići". No postupkom alegorizacije mitološko-pastirskog svijeta drame Dubravka proširuje smisao fabule i na suvremeni politički svijet Dubrovnika te širi konvencijom određene granice pastirskog žanra. Istodobno, po svojim idealno zamišljenim političkim vizijama sretnog grada - države, Dubravka je i svojevrsna utopija - djelo je hvalospjev idealnom i idealiziranom društvenom uređenju, hvalospjev najboljoj od svih mogućih država u kojoj vladaju božanska načela pravednosti, istinitosti, ljepote i dobrote. Oblačeći pastoralnu fabulu, smještenu u bezvremenski, mitski svijet vječne ljubavi i slobode, u alegorijski veo, Gundulić je svoje djelo postavio u konkretno vrijeme i prostor i dao mu moralno-etičko i političko znanje.
Strukturu Dubravke obilježava isprepletanje svih triju književnih rodova. Rod dramskog iskazuje se u podjeli na činove i skazanja - Dubravka ima tri čina, a svaki je čin podijeljen na skazanja - kao i u dramskim licima, sceničnosti, koru i dijaloškoj formi s upotrebom različitih vrsta stiha: od peterca preko osmerca do dvanaesterca. Epski elementi Dubravke očituju se u oblikovanju fabule: radnja se u djelu češće prepričava nego što se prikazuje, pa se ključna scena raspleta - ona kad se Lero pobuni protiv grdana - uopće ne pokazuje na sceni, nego je prepričava jedan lik drame. I sama je fabula - mitska priča iz zlatnog vremena - epska po svojim elementima. U opjevavanju ljubavi, ljepote, sreće i blagostanja otkriva se Dubravka i kao izrazito lirsko djelo. Osobito je lirsko prisutno u himničkim dijelovima teksta u kojima se glorificira sloboda, ili pak u onim dijelovima koji oblikuju vremensko - prostorne komponente djela. Tako se odmah na početku otkriva naglašeno lirska intonacija cijelog djela:
Objavi, Danice, jasni zrak objavi,
Čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi;
Pršat su počeli po listju zelenu
Zovući dan bijeli i zoru rumenu.
O zvijezdo, najdraži od neba uresu,
Ukaži se, ukaži! Raskoše tve gdje su?
Žuđena Danice, objavi se, objavi!
I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi;
Sve te oči gledaju i srca tva hlipe
Da nas svijeh obsjaju svjetlosti tve lipe,
Da nam prije svane dan, blagi dan svečani,
I žuđen i čekan u ovoj svoj strani.
Isto tako u Dubravci se prepleću različiti tonovi: češće oni uzvišeni, himnički, mnogo je i prizora, osobito onih sa satirima i satiricama, u kojima se komično miješa sa smiješnim, lakrdijsko sa šaljivim, duhovito s parodičnim. Takva je, na primjer, scena - monolog satira Divjaka preodjevena u haljinu vile:
Tko je taj ko sad rijet neće
Cjeć uresa draga i mila
Da ja satir nijesam veće
Neg najljepša do svijeh vila.
Dubje se ovo, ptice i zvjeri
Mom ljepotom snebdivaju,
I gorani i pastijeri
I slijede me i gledaju.
Od kladijeh bistrijeh predam
Cić naprava ke me rese,
Da, ako se gdi ogledam
Ma slika me ne zanese.
Pristavio sam tuđe kose
I opeo u cklo prame
I obuko ruho na me
Ko najljepše vile nose.
Put snježana neka je meni,
Vas se izmazah klakom bijelim,
A da se obraz moj rumeni,
Namazah se murvam zrelim.
Za ucrljenit usne moje
Kriješam sam ih oblijepio,
I haljinom svijetlom što je
Kože u meni sve sam skrio.
Samo branduse i prhala
Niz čelo injem vilam vise,
A uz glavu s čela ozdala
Roščići se moji vise.
Nu pod kose ako mnozi
Lasno roge skriti umiju,
Zašto i ovi moji rozi
Kosami se ne pokriju?
Osim prepletanja svih triju književnih rodova i različitih tonova, od onih komičnih i niskih do uzvišenih i sublimnih, anti-etičnost je temeljno načelo strukturiranja pastoralnog svijeta u Dubravci: pastirima i pastiricama suprotstavljeni su satiri i satirice, ljepoti je suprotstavljena ružnoća, božanskoj pravdi i pravednosti korupcija i pokvareni ljudski običaji. Zlatna stara vremena suprotstavljena su novom vremenu, punome poroka i mana, slobodi Dubrave suprotstavljeno je ropstvo Dalmacije.
Razrješenjem dramskog sukoba, pobjedom božanskih zakona i sretnim vjenčanjem Dubravke i Miljenka svi se sukobi razrješuju, i pastoralu zatvara sretan, harmoničan kraj u kojemu se svi sukobi pomiruju. Slika je izvedena dosljedno u svim slojevima i na svim razinama teksta: Dubravka je tipičan primjer baroknog oblikovanja teksta i estetizacije prikazanog svijeta. Dubravkom je Gundulić proširio konvencije pastoralnog žanra i slici idealnog svijeta pridao karakteristike svoje vizije društveno-političkog i moralno-etičkog ustrojstva Dubrovačke Republike. No za razliku od Držića, koji je svijet pastoralne idile doveo u sukob s realnošću seljačkog svijeta, Gundulićev je pastoralni svijet u svojoj dvostrukosti, u svojoj doslovnosti, s jedne, i alegoričnosti, s druge strane, harmoničan: sukobi su kratkotrajni i brzo prevladavani. Po tome je Dubravka, kao književno djelo, i filozofija morala i idealna vizija društva, a njen tvorac učitelj vrline i društvene pravednosti. Tako je Gundulić u Dubravci počeo razmišljati o velikoj, novoj temi: o onoj temi koja je dominanta tema njegova velikog epa Osmana - počeo je razmišljati o čovjeku i povijesti, o smislu ljudske egzistencije u povijesnom svijetu.
Dojam o djelu (verzija 1):
Dubravka je najljepši primjer rodoljubne alegorije, osjeća se osjećaj prirode i pjesnikova sreća što živi u slobodi. To je zapravo punim značenjem himna slobodi, jer Gundulić veliča slobodu Dubrovnika kao najveće dobro:
"O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu biti plata tvoj čistoj lipoti." (105 str.)
Dojam o djelu (verzija 2):
Djelo mi se svidjelo jer govori o tome kako neki ljudi mogu biti podmukli te će sve napraviti samo da dođu do svoga cilja koji su si zamislili. Na žalost toga danas ima puno više nego tada. Isto tako danas kao što se u ovom djelu opisuje novac i dalje znači sve te si bez novca nitko i ništa. Začuđujuće je koliko pravilo koje je prije vrijedilo u Dubrovniku – pravilo da se ne smiju vjenčati ljudi iz građanstva podsjeća na kaste u Indiji. Premda je ovo nešto ublažena verzija kasti ipak vrijede slična pravila za različite staleže. I dan danas novac vlada svijetom, te što je čovjek bogatiji to je moćniji.
Bilješke o piscu (verzija 1):
Ivan Gundulić, rodio se 1589. godine u Dubrovniku, gdje je i umro 1638. godine. Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku. Školovao se isključivo u svojem rodnom gradu, tj. u Dubrovniku, jer su u to vrijeme u Dubrovniku počeli djelovati isusovci, koji su bili borbeni nosioci ideja katoličke obnove. Obavljao je različite dužnosti u državnoj upravi, i to kao član Velikog vijeća, Vijeća umoljenih (senat) i Malog vijeća (vlada). Književnim radom Gundulić se bavio tijekom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija dijela: Dubravka (1628.) - pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.) - refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) - ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Ivan (Dživo) Gundulić, rođen je u Dubrovniku 1589., u staroj i uglednoj plemićkoj obitelji. U krugu porodice, u kojoj je uvijek bilo učenih ljudi i visokih dostojanstvenika Republike, Gundulić je već u ranoj mladosti mogao upoznati svijetle i tamne strane državice koja je slobodu između moćnih susjeda morala uvijek skupo plaćati. Školovao se u dubrovačkoj humanističkoj školi, gdje su mu učitelji bili Toskanac Camilo Camilli, poznavatelj Tassove epopeje, i učeni Petar Palikuća. Obavljao je više državnih dužnosti: bio je dva puta knez u Konavlima, sudac, senator i član Malog vijeća. Nije postao knez Dubrovačke republike, jer je umro godinu prije, nego što je formalno to mogao postati (bilo je nužno imati 50 godina). Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.
Gundulić je svoju književnu djelatnost započeo s ljubavnom lirikom, ali je istodobno prerađivao talijanske mitološke drame. Ljubavne su mu pjesme izgubljene, a od deset drama sačuvale su se četiri i to ne u potpunosti: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida. U to se doba talijanska pastoralna drama sve više okreće glazbi, tako da u tekstu ne treba tražiti neke dublje životne probleme. Za doživljaj više se ne mjeri samo tekst, već i glazba, balet i raskošna inscenacija.
Kasnije, nakon te prve mladenačke faze, Gundulić je preveo sedam psalama i tiskao ih u Rimu 1621. pod naslovom Pjesni pokorne kralja Davida. Tu je prepjevao sedam pokorničkih psalma kralja Davida. Godinu dana kasnije objavljuje u Veneciji religioznu poemu Suze sina razmetnoga, u kojoj je na književno umjetnički način progovorio o problemu ljudskog grijeha i Božjeg opraštanja. Iako je građa uzeta iz jedne parabole u Svetom pismu, iz religiozne priče o izgubljenom sinu, po obliku, izrazu i pouci sadrži Gundulićev samostalan barokni izričaj. U Gundulićevoj poemi sadržana je poruka Dubrovačkoj mladosti da tko troši i baca osobna i porodična dobra oslabljuje Republiku, a time ugrožava i slobodu.
Zatim dolazi Dubravka, pastirska igra prikazana prvi put 1628. u Dubrovniku.
Na pisanje Gundulićeva najznačajnijeg djela Osman potakli su značajni povijesni događaji - turski poraz kod Hoćima u Poljskoj 1621., pobuna u Carigradu i nasilna smrt sultana Osmana.
Mjesto radnje:
Dubrovnik.
Vrijeme radnje:
1628. godina na dan sv. Vlaha.
Vrsta djela:
Pastoralnoj dramskoj vrsti, neobično raširenoj u doba renesanse i baroka, pripada Gundulićeva Dubravka, koja se, kako nam kažu arhivski podaci, prikazivala u Dubrovniku 1628. godine, pa možemo pretpostaviti da je nastala sredinom trećeg desetljeća 17. stoljeća.
Kratki sadržaj (verzija 1):
Svake godine, u okolici Dubrovnika, na dan sv. Vlaha slavi se praznik, koji je vezan uz neke narodne tradicije. Tog se dana pleše, svira i vlada opće veselje. Na dan sv. Vlaha vrši se i vjeridba između najljepšeg pastira i pastirice. Ove godine taj par su predstavljali Miljenko i Dubravka. Međutim, ružni i bogati Grdan potplaćuje ljude te oni njemu daju Dubravku. Ali kad se u crkvi vršio obred, cijela crkva se potresla, a na vratima je stajao Miljenko. To je svećenik shvatio kao opomenu od boga, te on, uz odobravanje naroda, vjenča Miljenka i Dubravku.
Kratki sadržaj (verzija 2):
Radnja drame odvija se u pastoralnoj Dubravi, u neko mitsko, pogansko vrijeme sreće i blagostanja, u vrijeme koje po svojim obilježjima podsjeća na zlatni vijek čovječanstva. Od starine je običaj u Dubravi da se svake godine svetkuje sloboda, i tada se vjenčaju djevojka i momak za koje suci izreknu da su najljepši i najplemenitiji par. Dramski zaplet u ovom djelu počinje u trenutku kada vjenčanje i očekivani sretan rasplet radnje sprečava bogati a ružni Grdan tako da podmiti suce te oni odrede da se Dubravka kao najljepša ima vjenčati s tobože najljepšim Grdanom. I kada je već sve spremno za to neprilično vjenčanje u hramu boga Lera, boga ljubavi, sam bog Lero sprečava vjenčanje čudesnim znamenjem, pa se Dubravka ipak vjenča s Miljenkom, koji je najbolji i najčestitiji momak, a Dubravka i on vole se već odavna. Narod slavi njihovo vjenčanje, a ujedno i svetkovinu slobode, te svi božici slobode na oltar pridonose darove i pjevaju himnu slobodi.
Sadržaj (verzija 1):
I čin
Radmio, jedan od pastira uvodi nas u radnju. On se ujutro budi i moli zvijezdu Danicu da brzo dođe dan jer je danas u Dubravi veliko slavlje. On šalje svoje pastire da naprave veliku gozbu, jer dana kakav će biti današnji, Dubrava još nije vidjela. Radmio pjeva i o Dubravi kako bi objasnio vjenčanje koje će se odviti između najljepše pastirice i najljepšeg pastira. Po njegovu izboru to su pastirica Dubravka i pastir Miljenko. Ubrzo Radmio susreće jednog ribara, te ga upita zašto je došao u Dubravu. Ribar mu odgovara kako je došao u miru provesti ostatak svog života. U tom razgovoru ribar govori kako Dubrava vlada sama dobom i druge stvari koje navode da je Dubrava zapravo Dubrovnik. Ribar sretan što je napokon našao mjesto u kojem će biti sretan zapjeva:
"O Dubravo slavna svima u uresu slobodnomu lijepa ti si u mojijem očima draga ti si u srcu momu."
Zora pomalo sviće i budi se Miljenko koji pjeva o Dubravci i uspoređuje njenu ljepotu s prirodom koja ga okružuje. Uto dolazi Ljubomir. Miljenko je žalostan jer smatra da se Dubravka neće udati za njega, no Ljubomir ga tješi i vjeruje kako je on jedan od najljepših pastira i kako će biti izabran za najljepšeg pastira, te se tako oženiti Dubravkom. Nakon toga Dubravka se budi sa pastiricama, te one hitaju sve zajedno da se umiju da danas budu što ljepše. Pastirice tada govore Dubravki da je ona najljepša:
"...ti najljepša, ti najdraža bez cvijeta si cvijet od vila..."
Satir Divjak govori o ljubavi prema Dubravci, govori kako je ona najljepša od sviju vila o čemu govore sljedeći stihovi:
"O Dubravko, ljepša vele od svijeh vila u Dubravi, tebe misli moje žele, ma se ljubav tobom slavi."
Ubrzo nailazi Gorštak Satir i dolazi do prepirke između njih tko je ljepši. Gorštak se tada pohvali kako pastiri i pastirice odmah zaplešu kad on zasvira. Divjak kaže da kad on zasvira na svoje dipli da se slavuji natječu s njima. Nakon prepiranja Divjak odlučuje da će ukrasti robu vili na jezeru i da će se tako privući. Zatim dolazi scena gdje Zagorko tjera stoku i traži neku vilu, a Ljubdrag dolazi i pita ga za nevolje. On mu govori o tome kako mu je vinograd zapušten, vukovi mu jedu ovce, a psi loču mlijeko. Ljudbrag govori kako što više svijet stari, to je gori. Također govori da bi se svi željeli obogatiti, da mladi ne slušaju savjet otaca svojih, da ni Dubrava više nije lijepa i zelena, nego porušena zbog nebrige i nepažnje. Zatim se javlja Jeljenka satirica koja je tužna jer ju je Divjak napustio i želi Dubravku. Ona tu govori kako je on otišao za drugim vilama. Također kaže da te vile nemaju prirodnu ljepotu i na kraju veliča samu sebe.
II čin
Tu se govori o tome kako Brštenko kaže da je to lijepo kad se žene najljepši pastir i pastirica i da tu dolazi do slavljenja slobode, no tada Ljubmir govori kako to nije uvijek lijepo i da postoje iskorištavanja u braku, da neki brakovi nisu dobri i čisti, a na kraju Tratorko govori kako ne bi smjeli govoriti o tome tako crno na ovaj lijepi i svečan dan. Oni tada odlaze tražiti družinu. Zatim se javlja Vuk satir koji govori kako će Zagorku pričuvati stoku dok se on bude smucao. On ovdje govori kako taj dan nije posvećen svetkovini slobode već da svatko radi što hoće (jede, pije) tj. on zagovara hedonizam. Stojna je uhvatila Vuka kako joj krade ovcu i ona mu govori kako će ga vješati narod. On se predstavlja kao onaj kojem je obećana Dubravka, a ona mu govori da su mu obećana vješala. Oni se natežu i na kraju Vuk proklinje Stojnu što ga nije pustila da pojede nešto. Tada se susreću Gorštak i Vuk te ga Gorštak pita zašto je tužan. On mu govori kako je gladan i da mu je to jedino važno u životu. Gorštak mu govori kako je ljepše služiti vilinu ljepotu, a Vuk ga uvjerava u drugo. Gorštak kaže Vuku da će se najesti te da idu na pir jer je on glumac a on neka bude bubnjar. Miljenko slavi Dubravku lijepim riječima, a onda mu Pelinka govori da mu to neće uspjeti te da mu prizna da li je pomno gledao na nju. Ona mu govori kako joj treba pokloniti dar, a on se ne slaže s tim jer misli da se vilu ne smije smatrati lakom ženom. On se čudi njezinim savjetima. Divjak se preobukao u vilu i hvalisa se da je lijep i da je ljepši od bilo koje vile. tu opisuje kako se dotjerao. Zagorko je tužan i govori kako je imanje vukovo, a mlijeko od pasa, da čuje vila njegov plač. Stojna, Zagorkova majka saznaje da je Zagorko tužan i da želi pustiti sve i da ode tražiti vilu. Ona kaže da će ona prije njemu naći očuha nego on njoj nevjestu. Onda pastjerići izražavaju želju da krenu njegovim stopama međutim majka ih sprečava. Jeljenka čezne za Divjakom i govori kako ga vile drže za zvijer, a da ga ona voli. Ona opet govori kako vile nemaju prirodnu ljepotu.
III čin
Tu su Divjaka htjeli pastiri istući jer je htio na prijevaru ući među vile i poljubiti Dubravku, a tada Jeljenka govori kako ne bi voljela da njen nevjernik pogine. Gorštak govori da Divjače bježi i smije mu se što je na taj način mislio poljubiti Dubravku, i odmah mu prigovara za izgled. Ljubdrag kritizira skup kojeg je Grdan potplatio zlatom da kažu da on ode za Dubravku. On govori kako je Miljenko nju i ona njega željela od djetinjstva, a da je sada zlato umiješalo prste. Miljenko žali za Dubravkom i govori kako ju je najgrđi pastir u okolici mogao uzeti i kaže da treba poduzeti nešto. Divjak ne prepoznaje Jeljenku, obučenu u pastira i želi mu se zahvaliti. Ona mu govori da se okani vila i pokaže mu se. Na kraju su krenuli tamo gdje svi idu slaviti boga Lera. Brštanko i Ljubdrag govore kako Dubravka mora poći za Grdana, a ne za Miljenka. Dolazi glasnik te govori da se na vjenčanju Lerov kip počeo tresti i tako sve dok nije došao Miljenko. Kad je došao bio je obasjan zrakom, a to je bio znak da je on taj za koga se treba udati Dubravka. Ljubdrag govori da ipak bogovi paze na ljude. Glasnik ih poziva na gozbu. Gorštak, Vuk, Divjak, Jeljenka i skup pastira pjevaju o tome kako će biti na gozbi, a nakon svake strofe zazivaju bogove: “Hoja, Lero, Dolenije” te im na neki način tako zahvaljuju. Redovnik govori da je ova veza po zakonima vjere, tj. od neba potvrđena, a onda Miljenko govori Dubravki da je ona najljepša, samo da nju voli, a ona nešto slično. Kroz njihov razgovor se vidi da se stvarno vole. Redovnik govori pastirima da je njihov posao završen. Govori kako će večeras pustiti ptice iz kaveza, pa bi želio da se i Dubravom prostre sloboda. Nakon što redovnik završi svaki svoj govor ponavlja stihove:
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”.
Redovnik traži od boga da usliši prijašnje molitve i zahvaljuje što je opet u Dubravi sloboda i što ima svega i svačega. Govori da se danas slavi ne samo vjenčanje već i sloboda.
Sadržaj (verzija 2):
Pastir Radmio poziva jutarnju zvijezdu Danicu da što prije svane dan. Naime, svake se godine na taj dan proslavlja sloboda i po pradavnom običaju najljepša se vila za najljepšeg pastira udaje. Zatim se pastiru pridružuje ribar sa primorja koje je pod vlasti mlečana. Ne može se prestati diviti njihovoj slobodi i uspoređivati Dubravu sa njegovim krajem:
"Toliko je vladanja silno u nas, da se ti,
žena, djeca, imanje ne možeš tvoji rijeti.
U mjesti je ovemu slobode čestit dar:
svak sebi i svemu svomu je gospodar.
Razlog, pravda i mjera svemu je zlato u nas,
prodava na nj vjera, život se, duša i čast;
duša i čast ovuda ne ide za platom,
ni mjere u suda pritežu pod zlatom." (59 str.)
Stari Divjak, oženjen za Jeljenku, želi da njega izaberu i da dobije Dubravku. On je mislio na vjenčanje otići kao svirač, no tu mu namjeru kvari Gorštak koji se želi na zabavi dobro najesti. Oni odluče da tko bolje odsvira, taj će otići na zabavu. Pobjeđuje Gorštak, ali Divjak odlučuje ipak otići na zabavu preodjeven u vilu. Želeći spriječiti Divjaka, Jeljenka odlučuje otići na zabavu preodjevena u pastira. Javlja se u djelu i mladi Zagorko koji sebi želi naći vilu, dok se njegova majka Stonja ne slaže s njim. Kad se pojavio Divjak na zabavi obučen u vilu, prepoznaju ga pastiri i počinju se zabavljati na njegov račun. Iz te situacije Divjaka spašava Jeljenka. Kad je on obećao da više neće juriti za vilama, Jeljenka skida pastirsku odjeću i oni se pomiruju.
Svi su mislili da će suci za najljepšu djevojku odabrati Dubravku, a za najljepšeg pastira Miljenka, jer su oni od djetinjstva obećani. Miljenko nije želio poslušati Pelinku i Dubravku zadiviti darom:
"Opak je način svim koji me učiš ti;
ne daj bog s darovima k Dubravci hoditi;
scijenit vil gizdavu za ženu lakomu,
ja neću mudros tvu poslušat u tomu.
K srcima časnimi nije trijebi s darom it,
ako uvik prid njimi omraze neć dobit." (84 str.)
No desilo se do tada nešto neviđeno, sudci su odabrali za pastira bogatog ali ružnog Grdana.
"Najljepša se vila daje
najgrđemu u prilici!
Ke ufanje veće ostaje
nami, o verni ljubavnici?
Ljubav, vjera, služba, lipost
i običaji i zakoni, -
sve bi zaman: jaču kripost
grda u zlatu neman doni. " (96 str.)
No u taj čas se umiješao Bog Lero:
"Bog razvedri Lero sliku
i, da vidi mladi i stari,
nje lijepu ljubavniku
u obraz jedan zrak udari.
Svak to uze za zlamenje
da vlas višnja to učini,
da Miljenko sadružen je
lijepoj Dubravci a ne ini.
Tim vaskolik puk se uzbuni
i zavapi u sve glase
da se volja božja ispuni,
dočim lijepu lijepa da se.
Iz ruka se tako ote
Grdanovjeh lijepa vila
i da komu cić lipote
nje pristoji ljepos mila." (101 str.)
Tad nastaje pravo veselje i započinje se sa slavljem. Sve se završilo sretno. Gorštak se najeo, Divjak i Jeljenka su zajedno i Miljenko i Dubravka sretni slave:
MILJENKO
"Evo uza me moga dobra,
evo uza me moga blaga,
evo lijepa, evo draga
ku moj život služit obra!
DUBRAVKA
O prislatko, o jedino
drago ufanje, željno meni!
o uresu moj ljuveni,
noći moje sunce istino!" (104 str.)
Analiza likova (verzija 1):
Dubravka
Najljepša među vilama, simbol dubrovačke slobode i vlasti:
"Po zakonu dat se imaše
lijepa Dubravka i gizdava
sred Dubrave komu naše
u ljepoti je prava slava." (94 str.)
Miljenko
Najljepši među pastirima, simbol dubrovačkog plemstva:
"Miljenko je imo mili
steć Dubravku cić lipote;
nu se ukloni zakon sili:
grd ju pastir zlatom ote." (94 str.)
Grdan
Ružan i stari, ali bogat pastir.
Ljubdrag
Star i mudar čovjek, kroz čija usta progovara Gundulić sa svojim mislima i
svojom filozofijom.
Divjak
Stari satir koji je želio Dubravku, oženjen sa Jeljenkom.
Jeljenka
Divjakova žena, sve je pokušavala kako bi sebi vratila muža.
Analiza likova (verzija 2):
Miljenko
Dobar i pobožan. Brine se o svome stadu, ali isto tako spreman je i Dubravi pružiti svu ljubav koja joj je potrebna. Nekim čudom dospio je za njene gozbe na sav glas, ali to je kasnije ispravljeno i proglašen je najboljim pastirom. Uza ove njegove vrline on je i pošten i osjećajan a to možemo zaključiti iz petog prizora drugog čina u kojemu starica Pelinka savjetuje Miljenku da se Dubravci približi darovima, ali on to odbija i ističe da se do ljepote i ljubavi ide čistim srcem, a ne punom vrećicom.
Dubravka
Dobra pastirica, vodi ostale vile, njezina je prirodna ljepota, a dobrota uzor ostalima, simbolizira Dubrovačku republiku.
Grdan
Ružan, nepošten, bogat starac. Piščev stav već se vidi iz imena kojemu je dao. Negativan je lik, a njegova negativnost najviše dolazi do izražaja kad podmićuje Vijeće. Grdan simbolizira nepoštene ljude koji prevarom žele doći na vlast.
Starac ribar
Bjegunac iz primorja koje nije slobodno. Dolazi u slobodnu Dubravu.
Divjak i Gorštak
Oni su satiri (mitološka bića). Ružni, nespretni, nerealni, izazivaju smijeh.
Ljubdrag
Starac, pastir. Lik kojem je glavni zadatak podsjećati na stara dobra vremena kada se u Dubravi živjelo pošteno i radosno.
Analiza likova (verzija 3):
U Gundulićevoj pastirskoj igri osim likova pastira, ribara iz Dalamacije, svećenika, pojavljuje se i starac Ljubodrag, koji se tuži na mnoge nove običaje, kao što su neradnost i nemar za opće dobro, podmitljivost i pohlepa; u radnju su upleteni i nmogi prizori sa satirima i satiricama - Divjakom, Vukom, Zagorkom i Pelinkom - koji simboliziraju određene poroke i mane: sklonost prema raskoši, skupocijeno oblačenje i raskalašenost. Društvene mane Gundulić prikazuje s komične i smiješne strane, preplećući dosjetljive šale i lakrdije s veselim humorom i duhovitostima, poučavajući na opušten i veseo način.
Bilješke o djelu (verzija 1):
Dubravka je pastirska igra prikazana po prvi put u Dubrovniku 1628. god. U njoj Gundulić veliča slobodu, dobra i mir u Dubrovniku kao upozorenje onima koji bi željeli mijenjati vlast.
Mitološko-pastoralni sadržaj Gundulićeve drame ima alegorijsko značenje. Mjesto radnje Dubrava označava sam grad Dubrovnik, Dubravka je simbol dubrovačke slobode i vlasti, Miljenko simbol dubrovačkog plemstva, a Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama.
Gundulić je smjestio događaje u pradavna vremena i tako ih distancirao od svagdašnjice. Sva je lica smjestio u divnu šumsku idilu, svježu prirodu. Sve je u vedrom, svečanom raspoloženju i puno svijetlih boja kao simbol čistoće i ljubavi.
Starac Ljubdrag, kao živa savjest Dubrave, kori, prijeti, savjetuje. On je nosilac Gundulićevih filozofija, pogleda na državu društvo i slobodu. Jer državi i slobodi ne prijete samo neprijatelji izvana nego i njezini građani ako ne poštuju zakone Republike. On je protivnik tzv. nesličnih ženidba, i zato slijedi ono što je u njegovom gradu bio zakon: da pripadnici plemićke klase ne mogu sklapati brakove s pripadnicima pučana.
Biješke o djelu (verzija 2):
U Dubravci je Gundulić, krenuvši putem domaće pastirske tradicije dao najljepši primjer rodoljubne alegorije u hrvatskoj renesansnoj književnosti. U skladu za zahtjevima i poetikom pastirske igre, a i u skladu s vlastitim sklonostima, Gundulić je nedostatke psihološke uvjetovanosti u obradi likova i dramske pokrenutosti u radnji nadoknadio pjesničkim nadahnućem u prikazu ugođaja. To se u prvom redu odnosi na sugestivno intonirani doživljaj prirode i uvjerljivo individualiziranu pjesnikovu sreću što živi u slobodi.
Analiza djela (verzija 1):
Kod Gundulićeve Dubravke najbolje se očituje snaga refleksije, razmišljanja, koja u svakom slučaju dovodi i do određene tendencije, unaprijed već smišljene, tendencije kao smišljene poruke svom vremenu i svojim suvremenicima. Dubravka (1628.) je djelo koje već na prvi pogled ima vrlo mnogo dodirnih točaka s već tradicionalnom, veselom pastirskom igrom. U tom djelu Gundulić stvara fabulu u kojoj se u središtu radnje nalazi sudbina dvoje mladih ljudi. Smještajući događaj u Dubravu, pjesnik uvodi u nju već standardna pastoralna lica, pastire i pastirice, te mitološke likove satira, ali i likove koji prikazuju neke realne osobine tog vremena: izbjeglog ribara iz Dalmacije i iskvarenog predstavnika dubrovačkog građanskog društva - Grdana. Ta pastirska drama ima sve elemente alegorijsko-pastirske igre sa sretnim završetkom. Gundulić čitavu radnju zasniva na starom dubrovačkom običaju da se na dan sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, vjenčaju najljepši momak i djevojka (Dubravka i Miljenko). No Grdan, bogat ali pokvaren građanin, želi tu svadbu spriječiti i sam se oženiti Dubravkom. U tim njegovim nastojanjima "sprečava" ga bog, koji na samom vjenčanju čini čuda u svom hramu, i tako se Miljenko i Dubravka nađu u zagrljaju te se sretno vjenčaju. Međutim Dubravka ima mnogo dublje značenje od obične vesele igre s pjevanjem. Alegorijski shvaćeno Dubravka je simbol aristokratske dubrovačke slobode, a Grdan predstavnik bogatog dubrovačkog građanstva koji u težnji za ugodnim životom i bogatstvom prijeti slomom toj slobodi. Dakle, Dubravka je u stvari analiza tadašnjeg stanja u dubrovačkom društvu.
Analiza djela (verzija 2):
Dubravka je alegorijsko-pastirska drama, jer ima sve elemente pastorale tj. arkadije (događa se u prirodi, likovi su vile, a motiv je ljubav). U Dubravci ribar, osim što iskazuje slobodu, suprotstavlja opis Dubrovnika sa Dalmacijom i primorjem:
Dalmacija i primorje Dubrovnik
nesloboda - sloboda
nemir - mir
siromaštvo - bogatstvo
zvjer - slavuj
pohlepa - čast
licemjerje - poštenje
nepravda - pravda
“Dubravka” je odraz dubrovačke stvarnosti. Ono se sastoji od tri razine:
1. Pastirska razina - Gundulić ismijava starost koja pokušava narušiti prirodni tok, ljubav mladih i lijepih, kojih u tome sprečava viša sila; veličanje ljepote, mladosti, ljubavi i ismijavanja starosti.
2. Alegorijska razina - Sloboda je božanska, nemjerljiva ni s čim. Neslobodan čovjek nema ono što je preduvjet da bude čovjek. Sloboda je ono što čovjek treba imati samim svojim postojanjem. Starac predstavlja jačajuću građansku klasu. Kroz njegov lik Gundulić progovara o unutarnjim proturječnostima u samom Dubrovniku. Dubravka je simbol političke vlasti, a Miljenko označava dubrovačku vlastelu.
3. Razina sukoba - sukob između tradicionalnog i novog
Alegorijsko značenje:
Mitološko-pastoralni sadržaj Gundulićeva drame ina alegorijsko značenje. Mjesto radnje, Dubrava, prema povjesničarima književnosti, označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njome se ženi Miljenko, alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva. Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama. U glavnu dramsku radnju upleteni su i mnogi drugi sporedni motivi i sporedne fabularne linije, koji potpomažu osnovnu alegorijsku namisao djela, na primjer motiv o ribaru koji dolazi iz Dalmacije i hvali slobodu Dubrave, Dubrovnika, ili pak neke smiješne fabule što imaju moralno-etičku funkciju u djelu.
Himna dubrovačkoj slobodi:
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!”
Sloboda i piščevo rodoljublje:
Dubravka započinje i završava stihovima o slobodi. Nakon svakog lika skup pjeva jednu od himni o Dubrovniku (slobodi, ljepoti,...). Gundulić kroz lik ribara pokušava otpjevati Dubrovačku slobodu i sve što ide uz nju: pravdu, blagoslov, mir... Ribar u kratkim osmercima, jednom himnom započinje “Dubravku”. Također i čitavo djelo završava himnom slobodi koje izgovara skup:
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!”
U ovim se stihovima očituje doživljaj slobode kao doživljaj ljepote. Sloboda koja je uzrok dubrovačkoj slavi, ne može se platiti materijalnim dobrima, ona je u ljudima i u životima.
Stihovi u kojima se očituje pjesnikova ljubav prema domovini:
"O Dubravo, slavna svima
u uresu slobodnomu,
lijepa ti si mojijem očima,
draga ti si srcu momu.
U veseloj ovoj sjeni
od čestitih tvojih grana
provesti je milo meni
dio najdraži mojijeh dana.
Tim raspinam mreže moje,
I u zavjet vješam vrše
na zeleno dubje tvoje,
po kome blazi vjetri prše." (str. 14)
Djelo je posebno jer na početku radnja drame počinje himnom danici zvijezdi, a završava himnom slobodi.
"Objavi, Danice, jasni zrak objavi;
čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi;
pršat su počeli po listju zelenu
zovući dan bijeli i zoru rumenu." (str. 9)
"O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kome sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu biti plata tvojoj čistoj ljepoti !" (str. 66)
Stil:
Metafore:
"Ali još, jaoh, i u svrsi
nemilosna mom životu
od kamena kažeš prsi,
kriješ rajsku tvu lipotu!" (str. 15)
"Slavicu u gori,
I ti otvori
žuber medeni
lijepe zeleni,
u glasu najviši
s nami bigliši,
hvaleći slave
zore gizdave." (str. 18)
"O lijepa, o draga, o slatka, slobodo,
dar u kome sva blaga višnji nam Bog je do,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu biti plata tvojoj čistoj lijepoti." (str. 62)
Paradoks:
"Pogledaj sred čela me srce sprženo,
od suha pepela u prahu satreno;
viđ luge, dubrave i polja i gore
veće gdi eto sve u ognju mom gore.
Je li ovo, reci ti, što zna lis i kami,
Kladenče ki uzrasti mojima suzami,
kroz romon kažuć tvoj žuđenoj moj duši
kako te oganj moj čestokrat prisuši?"
Concetto:
"Čuj ino: skup broji čovjek se mnogo ti
u ljubav svu koji toliko istrati
riječi, uzdah, moljenja, zaludnijeh stupaja,
pogleda, cviljenja, jauka i vaja…"
Antiteza:
"Dubravko gizdava, na ures rajski tvoj
od gorskijeh dubrava nije ime slično toj.
Gustinom od grana dubrava zakriva
da zraka sunčana travu i cvit ne opsiva;
iz svijetlijeh tvojijeh oči nadragom tvom licu
dva sunca s istoči goje rajsku ružicu.
Sred dubrav, ma lipa, imaju stan svudi
zmije puni nalipa, zvijeri i skot vas hudi;
sred tvoga pogleda i srca svijem blaga
ljubav stan svoj gleda i milos pridraga.
Dubravi ures vas prolitnje zeleni
Tru sjever, hara mraz, tlači led studeni"
Personifikacija:
"Livade su uzeli odjeću zelenu,
da obuku dan bijeli i zoru rumenu."
Dubravka - alegorija:
Mjesto radnje, Dubrava, prema povjesničarima književnosti označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njom se ženi Miljenko, alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva. Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama. Ovo djelo je alegorija na stanje u Dubrovniku, ali i hvalospjev Dubrovniku i njegovoj slobodi:
"O Dubravo, slavna svima
u uresu slobodnomu,
lijepa ti si mojijem očima,
draga ti si srcu momu.
U veseloj ovoj sjeni
od čestitih tvojih grana
provesti je milo meni
dio najdraži mojijeh dana.
Tim raspinam mreže moje,
i u zavjet vješam vrše
na zeleno dubje tvoje,
po kom blazi vjetri prše."
Stih i kompozicija:
Dubravka je napisana u različitim stihovima i u različitim strofama. Najveći dio Dubravke je pisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima ili pak osmercima. Dvostruko rimovani dvanaesterac, kojim započinje i Dubravka, cenzura dijeli na dva šestaračka polustiha s rimom. Taj je stih najrasprostranjeniji stih hrvatske poezije 16. st. ima mnogo teorija o porijeklu toga stiha. Prema najnovijoj, on je hrvatska varijanta mletačko-starofrancuskog dvanaesterca. Dvostruko rimovani dvanaesterci ne povezuju se u strofe, ali su po dva stiha povezana ne samo rimama nego često i semantički.
Socijalni problemi u tadašnjem Dubrovniku, funkcija djela, karakterizacija:
Priča o Miljenku i Dubravki, zaplet radnje s ružnim Grdanom i sretan rasplet vjenčanjem s Miljenkom govore o nekim u Gundulićevo doba ne baš rijetkim socijalnim problemima Dubrovačke Republike. Povjesničari književnosti slažu se u mišljenju da je pričom o Dubravki i Miljenku, s jedne, i Grdanu, s druge strane, Gundulić aludirao na nejednake ženidbe, protiveći se i kritizirajući ženidbe među različitim društvenim klasama. U Dubrovačkoj Republici od starine je bio zakon da se plemići mogu vjenčavati samo međusobno. Pojava Grdana u drami očito aludira na neke pokušaje kršenja tog starog zakona, problematizira ženidbu među različitim društvenim slojevima i prikazuje takvu vezu kao neprirodnu i protivnu božjim zakonima od starine. Društveni problem Gundulić nije prikazao kao socijalni sukob, nego ga je preveo na moralno-etičku razinu: Grdan je podmitio sudce, on je zao i ružan, a Miljenko je dobar, iskren i pošten. Ljubav Miljenka i Dubravke odobravaju sami bogovi, osobito bog Lero. No nije problem Dubravke samo problem nejednakih ženidbi: u težnji Grdana za Dubravkom može se očitati i želja dubrovačkog puka za sudjelovanjem u vlasti, što Gundulić smatra suprotno božjim zakonima.
Prekidajući priču o zaprekama na putu sretnoj ljubavi Miljenka i Dubravke, Gundulić slijedi strukturu onodobne pastirske igre, udomaćene u Italiji i neobično obljubljene koja je odjekivala zaljubljenim pastirima i pastiricama. No strukturu ljubavnog zapleta pastirske igre Gundullić je proširio fabulom čiji smisao i alegorijsko značenje jasno ističe misao o veličini i dostojanstvu Dubrovačke slobode, slobode u kojoj po pravednim božanskim zakonima sretno vladaju plemeniti, lijepi i dobri, a pokušaju obogaćenih, podmitljivih i ružnih da osvoje slobodu i vlast suprotstavljaju se sami bogovi. Osim misli o mogućoj sreći u pastirskom svijetu, osim misli o pravoj ljubavi samo u svijetu daleko od civilizacije - a takve su misli utkane u svaki pastoralni žanr - Gundulićeva Dubravka nudi i koncept za sreću u civiliziranoj, slobodnoj državi - gradu, misao o sreći u takvoj političkoj tvorevini u kojoj, kao i u antičkom polisu - po Platonovim vizijama i idejama - vladaju istina, ljepota i dobrota i u kojem je sve već uređeno po zakonima božanske pravednosti. Gundulićeva Dubravka, naime, nije samo pastirski raj sretne ljubavi, ona je u strogoj političkoj hijerarhiji i etičkim vrijednostima podvrgnuta državno - politička tvorba. Gundulićeva Dubravka mjesto je na kojem vlada antički ideal harmonije ljepote, dobrote i istine, pobjeđujući zlo, ružno i laž, to je sretna Dubrava koja se zasniva na platoničkim koncepcijama idealne države i utopističkim mislima renesansnih i postrenesansnih mislilaca. Izbor žanra za uobličavanje takvih misli - pastoralnog žanra - bio je idealan, a općeprihvatljiv u stoljeću koje je brujalo ljubavnim izjavama pastira i pastirica u raznorodnim pastoralnim književnim djelima što ih je onodobna publika čitala isto onako rado kako se danas čitaju "ljubići". No postupkom alegorizacije mitološko-pastirskog svijeta drame Dubravka proširuje smisao fabule i na suvremeni politički svijet Dubrovnika te širi konvencijom određene granice pastirskog žanra. Istodobno, po svojim idealno zamišljenim političkim vizijama sretnog grada - države, Dubravka je i svojevrsna utopija - djelo je hvalospjev idealnom i idealiziranom društvenom uređenju, hvalospjev najboljoj od svih mogućih država u kojoj vladaju božanska načela pravednosti, istinitosti, ljepote i dobrote. Oblačeći pastoralnu fabulu, smještenu u bezvremenski, mitski svijet vječne ljubavi i slobode, u alegorijski veo, Gundulić je svoje djelo postavio u konkretno vrijeme i prostor i dao mu moralno-etičko i političko znanje.
Strukturu Dubravke obilježava isprepletanje svih triju književnih rodova. Rod dramskog iskazuje se u podjeli na činove i skazanja - Dubravka ima tri čina, a svaki je čin podijeljen na skazanja - kao i u dramskim licima, sceničnosti, koru i dijaloškoj formi s upotrebom različitih vrsta stiha: od peterca preko osmerca do dvanaesterca. Epski elementi Dubravke očituju se u oblikovanju fabule: radnja se u djelu češće prepričava nego što se prikazuje, pa se ključna scena raspleta - ona kad se Lero pobuni protiv grdana - uopće ne pokazuje na sceni, nego je prepričava jedan lik drame. I sama je fabula - mitska priča iz zlatnog vremena - epska po svojim elementima. U opjevavanju ljubavi, ljepote, sreće i blagostanja otkriva se Dubravka i kao izrazito lirsko djelo. Osobito je lirsko prisutno u himničkim dijelovima teksta u kojima se glorificira sloboda, ili pak u onim dijelovima koji oblikuju vremensko - prostorne komponente djela. Tako se odmah na početku otkriva naglašeno lirska intonacija cijelog djela:
Objavi, Danice, jasni zrak objavi,
Čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi;
Pršat su počeli po listju zelenu
Zovući dan bijeli i zoru rumenu.
O zvijezdo, najdraži od neba uresu,
Ukaži se, ukaži! Raskoše tve gdje su?
Žuđena Danice, objavi se, objavi!
I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi;
Sve te oči gledaju i srca tva hlipe
Da nas svijeh obsjaju svjetlosti tve lipe,
Da nam prije svane dan, blagi dan svečani,
I žuđen i čekan u ovoj svoj strani.
Isto tako u Dubravci se prepleću različiti tonovi: češće oni uzvišeni, himnički, mnogo je i prizora, osobito onih sa satirima i satiricama, u kojima se komično miješa sa smiješnim, lakrdijsko sa šaljivim, duhovito s parodičnim. Takva je, na primjer, scena - monolog satira Divjaka preodjevena u haljinu vile:
Tko je taj ko sad rijet neće
Cjeć uresa draga i mila
Da ja satir nijesam veće
Neg najljepša do svijeh vila.
Dubje se ovo, ptice i zvjeri
Mom ljepotom snebdivaju,
I gorani i pastijeri
I slijede me i gledaju.
Od kladijeh bistrijeh predam
Cić naprava ke me rese,
Da, ako se gdi ogledam
Ma slika me ne zanese.
Pristavio sam tuđe kose
I opeo u cklo prame
I obuko ruho na me
Ko najljepše vile nose.
Put snježana neka je meni,
Vas se izmazah klakom bijelim,
A da se obraz moj rumeni,
Namazah se murvam zrelim.
Za ucrljenit usne moje
Kriješam sam ih oblijepio,
I haljinom svijetlom što je
Kože u meni sve sam skrio.
Samo branduse i prhala
Niz čelo injem vilam vise,
A uz glavu s čela ozdala
Roščići se moji vise.
Nu pod kose ako mnozi
Lasno roge skriti umiju,
Zašto i ovi moji rozi
Kosami se ne pokriju?
Osim prepletanja svih triju književnih rodova i različitih tonova, od onih komičnih i niskih do uzvišenih i sublimnih, anti-etičnost je temeljno načelo strukturiranja pastoralnog svijeta u Dubravci: pastirima i pastiricama suprotstavljeni su satiri i satirice, ljepoti je suprotstavljena ružnoća, božanskoj pravdi i pravednosti korupcija i pokvareni ljudski običaji. Zlatna stara vremena suprotstavljena su novom vremenu, punome poroka i mana, slobodi Dubrave suprotstavljeno je ropstvo Dalmacije.
Razrješenjem dramskog sukoba, pobjedom božanskih zakona i sretnim vjenčanjem Dubravke i Miljenka svi se sukobi razrješuju, i pastoralu zatvara sretan, harmoničan kraj u kojemu se svi sukobi pomiruju. Slika je izvedena dosljedno u svim slojevima i na svim razinama teksta: Dubravka je tipičan primjer baroknog oblikovanja teksta i estetizacije prikazanog svijeta. Dubravkom je Gundulić proširio konvencije pastoralnog žanra i slici idealnog svijeta pridao karakteristike svoje vizije društveno-političkog i moralno-etičkog ustrojstva Dubrovačke Republike. No za razliku od Držića, koji je svijet pastoralne idile doveo u sukob s realnošću seljačkog svijeta, Gundulićev je pastoralni svijet u svojoj dvostrukosti, u svojoj doslovnosti, s jedne, i alegoričnosti, s druge strane, harmoničan: sukobi su kratkotrajni i brzo prevladavani. Po tome je Dubravka, kao književno djelo, i filozofija morala i idealna vizija društva, a njen tvorac učitelj vrline i društvene pravednosti. Tako je Gundulić u Dubravci počeo razmišljati o velikoj, novoj temi: o onoj temi koja je dominanta tema njegova velikog epa Osmana - počeo je razmišljati o čovjeku i povijesti, o smislu ljudske egzistencije u povijesnom svijetu.
Dojam o djelu (verzija 1):
Dubravka je najljepši primjer rodoljubne alegorije, osjeća se osjećaj prirode i pjesnikova sreća što živi u slobodi. To je zapravo punim značenjem himna slobodi, jer Gundulić veliča slobodu Dubrovnika kao najveće dobro:
"O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu biti plata tvoj čistoj lipoti." (105 str.)
Dojam o djelu (verzija 2):
Djelo mi se svidjelo jer govori o tome kako neki ljudi mogu biti podmukli te će sve napraviti samo da dođu do svoga cilja koji su si zamislili. Na žalost toga danas ima puno više nego tada. Isto tako danas kao što se u ovom djelu opisuje novac i dalje znači sve te si bez novca nitko i ništa. Začuđujuće je koliko pravilo koje je prije vrijedilo u Dubrovniku – pravilo da se ne smiju vjenčati ljudi iz građanstva podsjeća na kaste u Indiji. Premda je ovo nešto ublažena verzija kasti ipak vrijede slična pravila za različite staleže. I dan danas novac vlada svijetom, te što je čovjek bogatiji to je moćniji.
No comments:
Post a Comment