Don Quijote - Miguel de Cervantes Saavedra
Bilješke o piscu (verzija 1):
Miguel de Cervantes Saavedra rođen je 1547., a umro je 1616. Bio je najveći španjolski pripovjedač. Mladost provodi u vojničkoj službi, gdje biva teško ranjen i poslije do pada ropstva, a po povratku u domovini bavi se književnim radom i živi u trajnoj oskudici; zbog novčanih neprilika dospijeva i u zatvor, u kojem počinje svog Don Quijota. Uz oko 30 drama i niz drugih danas zaboravljenih djela napisao je zbirku pripovijedaka Uzorite novele i konačno svoje glavno djelo, besmrtni roman o Bistrom vitezu don Quijotu od Manche.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Miguel de Cervantes Saavedra bio je pisac zlatnog doba Španjolske. Rođen je 1547. godine u Alcala de Henarescu, kao četvrto od sedmero djece kirurga. Obitelj mu je pripadala sitnom plemstvu. Nakon svoje smrti, njegov mu je otac ostavio dugove, ali i toplu ljubav prema svojim bližnjima. Dospio je u Italiju kao komornik nekog legata, i tu se upoznaje s talijanskom književnošću. Postao je vojnikom i borio se kod Lepanta protiv turaka, i tu je izgubio lijevu ruku. Uskoro biva zarobljen i odveden u Alžir gdje je bio punih pet godina. 1580. godine se vratio kući zamrzivši rat koji mu je upropastio život. Počeo je pisati komedije, ali drukčije od njegovih suvremenika. Oženio se u selu Esquivas sa Catarinom de Palacio Salazary Vezmedianom. Da bi prehranio obitelj zaposlio se kao agent za nabavu žita i ulja španjolskoj floti. 1594. godine postaje poreznikom i obilazi Andaluziju. Zbog dugova odlazi u zatvor, a i Crkva ga izopćuje. U zatvoru je počeo pisati Don Quijota. Prvi svezak je izišao kada je imao 57 godina. Cervates je umro istog dana kada i Shakespeare, 22. travnja 1616. godine.
Bilješke o piscu (verzija 3):
Miguel de Cervantes Saavedra (1547. – 1616.) je bio pisac koji je značio najviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske stvarnosti svojega vremena. Rođen je u gradiću Alcala de Henares, nedaleko od Madrida, kao četvrto od sedmero djece siromašna kirurga. Tijekom rane mladosti često je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka. Školovao se u rodnom mjestu, Sevilli i Madridu, gdje je počeo pisati svoje prve pjesme. Sa dvadeset godina,kao član pratnje kardinala Acqavive, papina legata u Španjolskoj, odlazi u Italiju.Tu je upoznao i talijansku književnost i život, bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini. Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir. Nakon pet godina otkupljen je i vraćen u Španjolsku. Ali, ni u domovini ga nije dočekala sreća. Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika. U 37. godini se ženi,a od 1582. godine se okreće literaturi, no njegovi kazališni komadi i pjesme ne nalaze izdavača. Godine 1585. izdao je pastoralni roman "Galatea". Unatoč popularnosti takvih romana, ovo Cervantesovo djelo nije polučilo slavu i novac kojima se on nadao. Tada ga stečaj novčara, kod kojega je položio svoj novac, upropaštava i dovodi u zatvor. U tamnici piše prva poglavlja "Don Quijotea" koji će biti objavljen 1605. pod naslovom "Oštroumni vitez Don Quijote od Manche, prvi dio" i postiže veliki uspijeh. Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost. Izdaje zbirku od dvanaest novela "Uzorne novele", kojom tu proznu vrstu uvodi u španjolsku književnost ;satiričko didaktičku poemu "Put na Parnas" i "Osam komedija i osam novih međuigri". Potaknut objavljivanjem nastavka romana "Don Quijote" Alonza Fernandeza de Avellaneda,Cervantes objavljuje svoj nastavak romana. Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteški roman "Persiles i Sigismunda", objavljen posmrtno. Cervantes je umro u Madridu iste godine kada i Shakespeare.
Vrsta djela:
Satirički viteški roman.
Mjesto radnje:
Španjolska.
Vrijeme radnje:
16. stoljeće.
Tema:
Tema ovog djela su lutanja plemića don Quijota i njegova vjernog štitonoše Sancha Panze, te njihove «velike bitke» gdje su se borili sa velikim čarobnjacima, vitezovima i gorostasima, koji to nisu bili.
Motivi:
Viteštvo, životi vitezova srednjeg vijeka, njihove osobine i karakter, te opće društveno stanje toga doba.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
Fiktivni svijet viteštva u kojem Don Quijote vjeruje da živi, te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.
Kompozicija djela:
Ovo djelo napisano je kao roman. Podijeljeno je na knjige koje se dijele na glave. Kompozicija je kronološka tj. teče svojim tijekom. U ovom odlomku pisac nas uvodi u radnju, tj. piše in medias res tehnikom pisanja.
Kratki sadržaj:
Don Quijote i njegov sluga Sancho Panza putovali su u klanac Lapice u potrazi za pustolovinama. Na polju kojim su putovali bile su vjetrenjače. Čim ih je ugledao don Quijote se zaletio na njih misleći da su to gorostasi. Njegov sluga ga je htio zaustaviti ali mu to nije uspjelo. Kad je don Quijote došao blizu vjetrenjača uzeo je koplje i zaletio se na prvu vjetrenjaču. Propiknuo je krilo vjetrenjače koje se okretalo. Krilo ga je podignulo skupa s kopljem i zatim ga bacilo na pod. Nedugo zatim došao je njegov sluga i pomogao mu ustati se. Nakon toga nastavili su svoj put. Koplje je bilo polomljeno pa je don Quijote odlučio napraviti novo. Drugog dana stigli su u klanac Lapice. Na svom putu sreli su dva fratra i kočiju sa nekom gospođom iz Vizcaye. Don Quijote je mislio da su fratri otmičari te se zaletio na njih sa svojim kopljem. Nakon što je skoro probio jednog fratra, fratri su se prestrašili te pobjegli. Don Quijote se zatim približio kočiji kako bi razgovarao sa gospođom. Konjušar koji je vidio da don Quijote ne želi pustiti kočiju, nego želi vratiti kočiju u Toboso, napao je don Quijota i oni su se uskoro našli u dvoboju mačevima. Svi su htjeli spriječiti taj dvoboj ali nitko nije uspio.
Sadržaj (verzija 1):
U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemić Alonso Quijano. Dosadan i jednoličan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuđenje traži u čitanju viteških knjiga. Uronivši u taj fantastični svijet, "osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti" te odluči obnoviti drevno viteštvo. Nastojeći što više sličiti junacima iz svojih knjiga načini nezgrapnu bojnu opremu, staro kljuse nazva Rocinante, a sebe Don Quijote od Manche. Kako su svi vitezovi-lutalice bili zaljubljeni, on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela, obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice, koja mu se učini dvorcem. Gostioničara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu postavi za viteza, što gostioničar, veliki šaljivac, prihvati. Tako Don Quijote postane pravi vitez. Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti. Ubrzo naiđe na seljaka koji dječaka - pastira u njegovoj službi, kažnjava udarcima remena zbog nemara.
Don Quijote, naravno, stane na dječakovu stranu i vjerujući seljakovu obećanju, krene dalje, ne znajući da je dječak nakon njegova odlaska još jače kažnjen. Zatim se susreće sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati čast Dulcineji od Tobosa, njegovoj izabranici. Videći pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli. Tako ispremlaćenog nađe ga seljak iz njegova mjesta i povede kući. Vidjevši ga takvoga, gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijača ne bi li ga oni priveli pameti. Oni spališe knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su one bile, a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli čarobnjak učinio da soba nestane. Činilo se da je Don Quijote došao pameti, no potajice on nagovori siromašnog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjušar i s njime krene na put. Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjača, a Don Quijoteu se učine divovima te unatoč Sanchovim upozorenjima kreće u boj. Nedugo zatim susreću dva fratra, koji preplašeni pobjegnu, i kočiju sa pratnjom. Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjušar iz pratnje te se s njih dvojica sukobe. Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha. Nedugo zatim sukobe se s nekim konjušarima te se nanovo isprebijani dovuku do krčme gdje se o njima brine krčmarica, njena kćerka i služavka. Tu se s njima našao i mazgar s kojim je noću u mraku zabunom došlo do tuče zbog služavke. Kada Don Quijote ode ne plativši račun, misleći da mu to ne dopušta viteški red, krčmar se obrati Sanchu. Pošto ni on nije htio platiti, odlučili su ga privesti probisvijeti koji su se tamo našli. Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerojatne pustolovine u kojima redovito izvlači deblji kraj. Napada stada ovaca, grupu ljudi koji nose mrtvaca, te oslobađa zarobljenike koji su se uputili na galiju, nakon čega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi čuvari ne uhvate. Don Quijote šalje Sancha sa pismom Dulcineji, a on za to vrijeme čeka u gori. Prijatelji i obitelj su se u međuvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijač krenu u potragu za njime. Kada su ga konačno našli, uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kući. Don Quijote, koji je u međuvremenu prizdravio, ali ne i došao pameti, praćen vjernim perjanikom, treći put kreće u nova uzbudljiva putovanja.
Put ih vodi u Toboso, gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju. Sancho, koji je trebao udesiti susret, odluči se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja. Don Quijote odgovara da ta djevojčura ne može biti ona, već su je sigurno zli čarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu. Mučen tim mislima, Don Quijote susreće Viteza od Oledala i s njime se zavadi kada ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao, pobijedio Don Quijotea. Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco, Don Quijoteov znanac. On je u dogovoru sa župnikom i brijačem, odlučio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kući. Nakon boja on je, po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitničkim životom. Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kuću ljubaznog seljaka čijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesničkom životu. Nakon toga odlaze na vjenčanje djevojke Kiterije i bogataša po imenu Kamacho. Usred vjenčanja mladić Basilio, koji je zaljubljen u Kiteriju, odglumi smrt zabadanjem mača u vlastito tijelo, a nakon toga se diže na opće čuđenje svih prisutnih. Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio svećenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom. Don Quijote staje na stranu Basilia nakon što ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu. Nedugo nakon vjenčanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode, a među najzanimljivijima je ona u kojoj se Don Quijote bori sa kazališnim lutkama. Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odlučili našaliti na njegov račun. Njihov plan bio je jednostavan: podanicima su naredili da se ponašaju u skladu sa pričama o vitezovima. Don Quijoteu ukazuju velike počasti, dvorjanke se zaljubljuju u njega, a vrhunac je pojava začarane Dulcineje koja će biti oslobođena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca bičem. Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja "otoka" Barataria koji posao obavlja mudro na sveopće iznenađenje. Ali nakon svega desetak dana napušta svoj položaj i vraća se Don Quijoteu.
Još jednom susreću Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeđuje Don Quijotea. Tada se Don Quijote odriče života skitnika - viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi. Na povratku u selo Don Quijote odluči tu godinu dana provesti kao pastir, po uzoru na pastire koje je u međuvremenu susreo, no vrativši se kući, oboli. Iznenađujuće, on se odriče svojih viteških lutanja kao ludosti te, primivši posljednju pomast, umire kao Alonso Quijano.
Sadržaj (verzija 2):
Dio prvi, glava prva
Pisac na početku govori da je nevažno kako se točno zove junak ove priče jer su samo važne priče o njemu. Junak je bio oko 50 godina star, snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, veliki ranoranilac, ljubitelj lova i volio je čitati viteške romane. Sinula mu je najneobičnija misao koja je ikada ikojemu luđaku sinula. Učinilo mu se zgodnim da se prometne u skitnika viteza i da krene svijetom oružan na konju, tražeći pustolovine i izvršavajući sve ono što je čitao da izvršavaju skitnici vitezovi. Već je razmišljao o tome kako će za junačka djela biti okrunjen barem za cara od Trebizonde. Odmah se primio posla i krenuo čistiti pradjedovu bojnu opremu. Pošto šljem nije imao vizir sam je nešto sastavio što je u njegovim očima izgledalo kao najbolji šljem s vizirom. Sada je odlučio da mora konju dati neko uzvišeno ime i odlučio se za Rocinante što znači "kljuse prije", odnosno htio je naznačiti da taj konj nije oduvijek bio konj viteza. Osam dana je razmišljao kakvo ime da sebi nadjene i odlučio se za don Quijote od Manchea. Još samo mu je ostalo potražiti damu u koju bi se zaljubio, jer skitnik vitez bez ljubavi je drvo bez lišća i bez ploda i tijelo bez duše. Pri tome je opet počeo maštati o tome kako je porazio diva i natjerao ga da se ode pokloniti pred njegovom damom. Pošto je već neko vrijeme bio zaljubljen u seljačku djevojku imena Aldonza Lorenzo, no on ju je nazvao Dulcinea od Tobosa.
Dio prvi, glava druga
Don Quijote je počeo jahati i naišao je na krčmu koja mu se odmah učini dvorom s četiri kule, s vršcima od blistava srebra, mostom koji se uzdiže, dubokim rovom i svime što takvi gradovi imaju. Na vratima su bile dvije djevojke, odnosno iz njegove perspektive krasote gospođice ili umiljate dame koje se dvoru pred vratima šeću. Kada su ga djevojke ugledale počele su se smijati njegovom izgledu. On ih je opomenuo no djevojke ništa nisu razumjele te su mu ponudile da uđe ako traži bilo što drugo osim postelje jer njih više nema, a ostalog je u izobilju. Djevojke su ga ponudile jelom. Nije mogao sam jesti jer mu je smetao vizir pa nije ništa mogao prinositi ustima te mu je jedna od gospođa morala davati jelo i u usta stavljati. Pićem ga ne bi mogli napojiti da krčmar nije izdubao trsku pa mu je jedan kraj stavio u usta, a na drugi kraj ulijevao vino. Don Quijote je zamolio krčmara da ga postavi za viteza na što je ovaj pristao jer je primijetio da ovaj nije sasvim pri pameti. Nakon što je postavljen za viteza don Quijote se zaputi u svoje selo da nađe perjanika.
Dio prvi, glava četvrta
Don Quijote se našao na raskrižju te je razmišljao kako bi se vitezovi iz romana koje je čitao odlučili kamo krenuti te je na kraju pustio svome konju da odluči kamo da krenu. Nakon dvije projahane milje spazi don Quijote trgovce te im počne govoriti kako nema ljepše gospođice od njegove dame na što su trgovci zatražili da im pokaže sliku te da će onda moći potvrditi da je najljepša no don Quijote se uvrijedio samom činjenicom da moraju vidjeti sliku kako bi rekli da je najljepša te ih je izazvao na borbu na što su ovi odgovorili molbom za milost. No trgovci su još uvijek htjeli vidjeti sliku, a don Quijote je agresivno reagirao no na sreću trgovaca Rocinante se srušio na pola puta. Jedan od trgovaca kojeg je don Quijote vrijeđao je odgovorio na to udarcima kopljem toliko jakim da je slomio koplje te je nastavio tući don Quijotea sve dok ga ostali nisu zaustavili te krenuli dalje. Unatoč tome što je don Quijote bio slabiji u tuči još uvijek im je prijetio no trgovac koji ga je tukao se umorio. Don Quijote je unatoč gubljenju smatrao da je on još uvijek pravi vitez te je krivicu za gubljenje prikrpao svojemu konju. Neki seljanin ga je našao ozlijeđenog te pošto nije mogao sam kući on ga je i otpratio. Gazdarica i sinovica su obavijale don Quijotove rane dok su župnik Pero Pérez i brijač Nicolás pregledavali vitezovu knjižnicu.
Dio prvi, glava šesta
Brijač Nicolás je zatražio da župnik otjera čarobnjake iz sobe. Mislio je na čarobnjake koji se nalaze u knjigama koje je don Quijote čitao te je mislio da će ih oni začarati. Sinovica je predložila da izbace knjige u dvorište te da ih spale. Isto tako je rekla i gazdarica, no župnik je rekao da će prvo pročitati naslove te onda odlučiti koje će spaliti. Nakon nekog vremena pregledavanja župnik se umorio te je naredio da one koje nije pregledao spale.
Dio prvi, glava sedma
Don Quijote je trebao nekog pomoćnika koji će biti uz njega na njegovim avanturama te je počeo nagovarati jednog svojeg susjeda, Sancha Panzu. Sancho Panza je povjerovao pričama don Quijotea o tome kako bi na putovanju mogao osvojiti otok te njega staviti za namjesnika. Ostavio je svoju ženu i djecu te krenuo na putovanje s don Quijoteom. Kada su krenuli u avanture Sancho Panza je podsjetio don Quijotea da mu je rekao da će ga postaviti za namjesnika otoka i da to ne zaboravi.
Analiza likova (verzija 1):
Don Quijote
Glavni lik u ovom djelu. Bio je željan akcije i išao je u potragu za njom. Uz to bio je i vrlo nespretan. Previše je čitao viteške romane i živio je u mašti. Njegova velika ljubav bila je seljanka kojoj je dao ime Dulcinea. Dok mu je bilo dosadno on je mislio na nju.
Sancho Panza
On je Don Quijotov štitonoša. Vrlo je ponosan na to i vjerno služi svog gospodara. Od svega toga on ima koristi i prati don Quijota kako bi se obogatio od plijena.
Analiza likova (verzija 2):
Don Quijote
- Plemenit i čestit – primjer za to jesu njegovi darovi Sanchu Panzi, kad mu je poklonio sve magarce iz staje i ispričao mu se zbog njegove zaluđenosti.
- Visok, mršav – citat: «Plemić je upravo prevalio pedesetu godinu, bio je visoka, snažna stasa, suhonjav.»
- Lakovjeran i naivan – bio je zaluđen svim knjigama, vjerovao je svima, a posebice «Merlinu», koji ga je tražio nevjerojatan zahtjev.
- Neustrašiv – nije se ničega bojao, pa niti pravoga lava ili krda svinja.
Don Quijote je jedinstveni lik u književnosti, nigdje nema lika koji bi mu bio sličan. Don Quijote predstavlja ljudsku bezumnost, san i stradanja te upornu borbu za pravdu, istinu i svoje ideale. Premda svoju Dulcineu nije sreo dugo godina, on je u nju žarko zaljubljen. Premda je on lud, to je, samo u nekom pogledu, njegov način postojanja. Tijekom svojih ludih i bezumnih postupaka, bitno je to da nije izgubio svoj ponos i dostojanstvo.
Sancho Panza
- Debeo i nizak – Pisac opisuje Sancha Panzu kao malog, debeljuškastog čovjeka.
- Plašljiv – u većini pustolovina Sancho je bio uvijek spreman pobjeći.
- Strpljiv, ali i naivan – čeka svoje namjesništvo od don Quijota, premda su šanse za to veoma male.
- Sebičan i pohlepan – Pratio je don Quijota isključivo iz svoje koristi, da bi dobio mjesto namjesnika koje mu je obećano; pohlepa ga tjera da ide dalje (ne preže ni od pljačke fratra), izbjegava sukobe kad god je moguće, osim kada treba braniti sebe.
U početku se prikazuje bez «soli u glavi», ali kasnije se dokazuje potpuno suprotno; Sancho Panza je čista suprotnost don Quijota.
Analiza likova (verzija 3):
Don Quijote
Želi biti vitez poput onih u knjigama koje je pročitao, no više ispada kao nespretnjaković jer je on običan čovjek i nimalo uvježban za viteza. Bez obzira na neuvježbanost i nespretnost don Quijote kreće u avanturu. Njegova bahatost i samouvjerenost prekidaju njegov put već kod prvog susreta s ljudima. Njegova ljubav prema ženi koja je u njegovim očima ljepotica iz romana dovodi ga u nevolje no više je kriv on sam i njegova samouvjerenost i želja da bude poštovan kao i ostali vitezovi iz priča, tj. da se poklone pred njime i kažu mu čim se pojavi kako je njegova ljubav najljepša na svijetu. Unatoč tome što ga je običan trgovac zatukao on nakon što se malo oporavi nastavlja put no ovaj put uvlači Sancha Panzu lažima o mogućnosti da on postane vlasnik nekoga otoka ako krene na putovanje s njime.
Sancho Panza
Sancho Panza je ostavio ženu i djecu bez da se oprostio. To pokazuje njegovu težnju za obećanim bogatstvom te nepoštenost, nepromišljenost i bezobrazluk. Kasnije kada je spominjao ime svoje žene naveo je dva različita imena što dokazuje da je nije nikada volio niti ga je bilo briga za nju ili da ga je obećanje bogatstvu toliko zavelo da je zaboravio sve ostalo iako je svoju ženu spominjao kao kraljicu uz njega kada bude kralj, no više mi se činilo kao da bi on našao drugu ženu ako sudim po tim rečenicama koje je tada izrekao.
Analiza likova (verzija 4):
Glavni likovi:
Don Quijote je na početku romana Alonso Quijano, "plemić koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta, suhi, mršav u licu, veliki ranoranilac i ljubitelj lova". Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam, pomućenog uma od tolikog čitanja, odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj. Postaje hrabar, nepokolebljiv i ustrajan, postavlja si cilj od kojeg ne odustaje. Iako bezuman u svojim postupcima, plemenit je u svojim namjerama. Njegova djela, koliko god mahnita, zrače veličinom. On je lud, ali to nije patološko ludilo, već sam način njegova postojanja i djelovanja. Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo. On nije odbačen od okoline, već uzdignut iznad nje, iako se na prvi pogled ne čini tako. Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna, ljudske bezumnosti, ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom, istinom i nedostižnim idealima. On je luđak, ali mudar i vidovit, na trenutke dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu. U bitkama je nemilosrdan, smion i hladnokrvan. Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraća Dulcineji prije svakog dvoboja, a dostojan je najvećim ljubavnicima. Cervantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.
Sancho Panza je Don Quijoteov perjanik. Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto, ali istovremeno i precizno kada se kaže da je "imao golemu trbušinu, a nizak rast i tanke noge". Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo "soli u glavi", u budućnosti se dokazuje suprotno. On je Don Quijoteva čista suprotnost. Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen, Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi. Nasuprot Don Quijoteu, on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može. Pohlepan je i sebičan, ne oklijeva opljačkati ni fratra. Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka, pa ga čak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike. S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara. Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da će postati pastiri. Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada, jer mu on više ništa ne može niti želi obećati, a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.
Sporedni likovi:
Gazdarica, sinovica, brijač, pop, Don Roland, vojvoda, vojvodkinja, župnik, kanonik, fratri, krčmar, krčmarica, seljanke, Tome Cecial, Kiterija, Basilio, Tereza, Don Pedro Recio, Don Antonio, Sanson Carrasco, mazgari, galijaši, glumci itd.
Izvantekstualni odnosi:
Uz glavnu fabulu koja je poznata, pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju koja se ne vidi iz glavne, već stoji u njenoj pozadini. Naime, Don Quijotea kroz cijelu radnju potajno, na trenutke, prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca, župnik, brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet. Skrivajući se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama, pokušavaju Don Quijotea odvesti kući da tamo ostane i nastavi normalno živjeti. To na kraju i uspijeva bakalar Carrasco. Osim te skrivene radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela, te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos"; tj. pretvaraju se da ih cijene i poštuju. Ovi to, naravno, u svojoj zaslijepljenosti ne vide.
Cervantesovo karakteriziranje don Quijotea i Sancho Panze:
Don Quijotea Cervantes karakterizira kao: “suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu, natrpanom svakakvim mislima, koje nikomu drugom na pamet ne padaju “. Cervantes nas već u proslovu upoznaje sa karakterom svog lika. Djelo se većinom zasniva na sukobu dva svijeta. Tako je don Quijote čista suprotnost od Sancha. Tako je naš vitez “pedesetih i bio snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova” dok je naš Sancho imao “golemu trbušinu a nizak rast i tanke noge”. Iako je Sancho realan čovjek nije osobito inteligentan, “bez mnogo soli u glavi”, te se dade nagoviriti on strane našeg viteza da pođe s njim, obećavši mu pritom namjesništvo nad kakvim otokom ili kraljevstvo koje bude pridobio. Dok don Quijote na tim putovanjima bude živio u svojim fantazijama, Sancho će naprotiv misliti najprije na sebe, svoj trbuh i svoj džep, ”Cijele te noći nije don Quijote spavao, nego je premišljao o svojoj vladarici Dulcineji, da udesi po onomu što je čitao u svojim knjigama, kako su vitezovi bez sna provodili mnoge noći po šumama i pustinjama zabavljeni mislima na odabranice svoga srca. Ali nije tako proveo noć Sancho Panza, jer on je ljudski napunio želudac, no nije ga napunio vodom od cikorije, pa je cijelu noć prespavao.”
Dijalog između don Quijotea i Sancha Panze:
Djelo se zasniva na sukobu dva svijeta, a to se vidi u dijalozima između don Quijotea i Sancho Panze. Naš bistri vitez zamišlja pustolovine na svakom koraku, te glavom bez obzira srlja u njih ne mareći na Sanchova upozorenja (“ne mareći što mu Sancho Panza dovikuje i kazuje da su ono na što on navaljuje uistinu vjetrenjače a nisu gorostasi”). Dok Don Quijote podučava Sancha viteškom kodeksu, Snacho upozorava da će se on toga pridržavati sve dok se sam ne nađe u opasnosti, “ako uzmoram braniti sebe, neću ja mnogo pazit na te zakone”, u tim riječima vidimo da Sancho predstavlja tipičnog renesansnog čovjeka koji neće pustiti da ga netko premlati zbog viteških zakona. Taj način gledanja na svijet Cervantes sukobljava sa fiktivnim pogledom na svijet od strane don Quijotea. Taj sukob svjetova Cervantes majstorski prikazuje kroz različite dogodovštine čiji su sudionici don Quijote i Sancho Panza.
Don Quijote poražen ili pobijeđen?
Pitanje u naslovu postavljaju si svi čitatelji ovog romana. Don Quijote na kraju svake svoje pustolovine biva poražen, pretučen i ponižen. Ali on upornu nastavlja dalje “da osvećuje krivice, da priskače udovicama u pomoć, da zakriljuje djevice”. On u svojoj ludosti ide protiv onog što su postali ideali renesansnog čovjeka. U stvari don Quijote donosi ono malo mašte što nedostaje svijetu koji pomalo opada zarobljen u svojoj realnosti. Time don Quijote zadobije simpatije ljudi koje sreće na svojim putovanjima i koji mu pomažu u njegovim svetim ciljevima da bi se malo zabavili. Don Quijote je “doduše pobijeđen od tuđe ruke, ali je pobjednik nad samim sobom, a to je, kako mi je on govorio, najveća pobjeda što se može poželjeti”.
Donkihotizam:
U čestoj je porabi pojam donkihotizam (donkihotstvo, donkihoterija) koji potječe, gledaj čuda, od imena don Quijotea, glavnog lika Cervantesovog romana. Znači smiješan, nesuvremen, besmislen pothvat.
Tragikomika u djelu:
Glavni tragikomični faktori djela su don Quijote i Sancho Panza. Prvi zbog svoje zaluđenosti, a drugi zbog toga što vjerno slijedi prvog i s njim upada u najrazličitije besmislene kavge. Sekundarni faktor je sama fabula koja je pomalo satirično pisana.
Epizoda s vjetrenjačama:
Glupost kakva don Qijoteu upravo pristaje i daju mu dubinu.
Suvremeni don Quijote:
To je svaki drugi šizofrenik i svaki krivični pravnik.
Ideja:
Svijet se mijenja, a s njime se trebaju mijenjati i ljudi. Oni koji se ne uspiju prilagoditi neće moći opstati. Dokaz je Don Quijote.
Stil i jezik (verzija 1):
Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom, ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene. Uz pustolovine glavnog lika, on u svoje djelo unosi nekoliko novela, od kojih su, neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje (novela o Kiteriji i Basiliju). On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovijedanja o samoj dvojici glavnih likova. U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca. Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu; u njemu nema umetnutih novela. Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji. U prvom dijelu on govori o pisanju romana "Bistri vitez Don Quijote od Manche", a u drugom dijelu o lažnom (Avellenadinom) nastavku romana. Često se pjavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit", poslovice kao što je "nije zlato sve što sja" i citati. Cervantes upotrebljava poredbe (skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i ploda i tijelo bez duše) i metafore (zatrpati provaliju straha;osvjetliti zbrku smetenosti). Služi se pripovijedanjem, dijalogom i opisivanjem.
Stil, jezik i tehnika pisanja (verzija 2):
Ovo djelo je pisano jednostavno. Ima opisivanja i pripovijedanja uz koje se pojavljuje i dijalog. U djelu ima i usporedbi, epiteta i metafora. Cijelo djelo je pisano u raznim pripovijetkama.
Kritika djela:
"Vjerojatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman, koji bi otvorio toliko problema, koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova, u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek pričinjava da smo na čistini, a nikad zapravo ne znamo na kojoj. U tome i jest Cervantesova veličina, jer nam uvijek nameće nešto drugo, ozbiljnije i šire od onoga što kaže. Njegove riječi, zbivanja, prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu. Uvijek nas navodi na razmišljanje. Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba čitati unutra, treba čitati misleći. Njegovoj riznici poslovica, narodnih izreka i primjera iz života nema kraja. Zato je njegovo djelo blisko širokom krugu čitatelja. Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila. U različitim vremenima sudilo se o njemu različito, ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe. "Don Quijote" je od samog početka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo povećavala. Poslije "Biblije", "Don Quijote" je doživio najviše prijevoda."
Dojam o djelu (verzija 1):
Smatram da je ovo djelo zasigurno zaslužilo svoju slavu i bilo bi suvišno ponavljati na dugo sve one kritike koje je do sada dobilo. Radnja je zasićena tolikim uzbuđenjem, neočekivanim obratima te uz to i ironijom i humorom, da čitatelja doslovno "ljepi" za stolicom. Ipak, uz sve najveće pohvale ne mogu se oteti dojmu da mi se 1. dio ipak više svidio od 2. dijela. Iz piščeve biografije saznajemo da je 1. dio napisao u tamnici. Mogući uzrok?
Dojam o djelu (verzija 2):
Zamišljen kao satira na preživjele, ali u to doba još popularne viteške romane, Don Quijote je u toku stvaranja prerastao piščeve intencije i postao djelom općeljudske vrijednosti, u kojem u likovima don Quijota i Sancha Panze oživljuju dvije razne Španjolske, dvije povijesne epohe i dvije vječne dileme čovječanstva - sukob između ideala i stvarnosti. Plastično ocrtani likovi, stilska iznijansiranost izraza, jednostavan, zdravi topao humor kojim je prožeto cijelo djelo i koji nezadrživo nasmijava i današnjeg čitaoca, optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz tragične figure viteza tužnog lika, stvorili su od Don Quijta ne samo jedno od najvrjednijih već i jedno od najpoznatijih i najčitanijih djela svjetske književnosti. Ovo djelo upozorenje je čovjeku da ne može pobjeći od stvarnosti.
Bilješke o piscu (verzija 1):
Miguel de Cervantes Saavedra rođen je 1547., a umro je 1616. Bio je najveći španjolski pripovjedač. Mladost provodi u vojničkoj službi, gdje biva teško ranjen i poslije do pada ropstva, a po povratku u domovini bavi se književnim radom i živi u trajnoj oskudici; zbog novčanih neprilika dospijeva i u zatvor, u kojem počinje svog Don Quijota. Uz oko 30 drama i niz drugih danas zaboravljenih djela napisao je zbirku pripovijedaka Uzorite novele i konačno svoje glavno djelo, besmrtni roman o Bistrom vitezu don Quijotu od Manche.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Miguel de Cervantes Saavedra bio je pisac zlatnog doba Španjolske. Rođen je 1547. godine u Alcala de Henarescu, kao četvrto od sedmero djece kirurga. Obitelj mu je pripadala sitnom plemstvu. Nakon svoje smrti, njegov mu je otac ostavio dugove, ali i toplu ljubav prema svojim bližnjima. Dospio je u Italiju kao komornik nekog legata, i tu se upoznaje s talijanskom književnošću. Postao je vojnikom i borio se kod Lepanta protiv turaka, i tu je izgubio lijevu ruku. Uskoro biva zarobljen i odveden u Alžir gdje je bio punih pet godina. 1580. godine se vratio kući zamrzivši rat koji mu je upropastio život. Počeo je pisati komedije, ali drukčije od njegovih suvremenika. Oženio se u selu Esquivas sa Catarinom de Palacio Salazary Vezmedianom. Da bi prehranio obitelj zaposlio se kao agent za nabavu žita i ulja španjolskoj floti. 1594. godine postaje poreznikom i obilazi Andaluziju. Zbog dugova odlazi u zatvor, a i Crkva ga izopćuje. U zatvoru je počeo pisati Don Quijota. Prvi svezak je izišao kada je imao 57 godina. Cervates je umro istog dana kada i Shakespeare, 22. travnja 1616. godine.
Bilješke o piscu (verzija 3):
Miguel de Cervantes Saavedra (1547. – 1616.) je bio pisac koji je značio najviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske stvarnosti svojega vremena. Rođen je u gradiću Alcala de Henares, nedaleko od Madrida, kao četvrto od sedmero djece siromašna kirurga. Tijekom rane mladosti često je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka. Školovao se u rodnom mjestu, Sevilli i Madridu, gdje je počeo pisati svoje prve pjesme. Sa dvadeset godina,kao član pratnje kardinala Acqavive, papina legata u Španjolskoj, odlazi u Italiju.Tu je upoznao i talijansku književnost i život, bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini. Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir. Nakon pet godina otkupljen je i vraćen u Španjolsku. Ali, ni u domovini ga nije dočekala sreća. Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika. U 37. godini se ženi,a od 1582. godine se okreće literaturi, no njegovi kazališni komadi i pjesme ne nalaze izdavača. Godine 1585. izdao je pastoralni roman "Galatea". Unatoč popularnosti takvih romana, ovo Cervantesovo djelo nije polučilo slavu i novac kojima se on nadao. Tada ga stečaj novčara, kod kojega je položio svoj novac, upropaštava i dovodi u zatvor. U tamnici piše prva poglavlja "Don Quijotea" koji će biti objavljen 1605. pod naslovom "Oštroumni vitez Don Quijote od Manche, prvi dio" i postiže veliki uspijeh. Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost. Izdaje zbirku od dvanaest novela "Uzorne novele", kojom tu proznu vrstu uvodi u španjolsku književnost ;satiričko didaktičku poemu "Put na Parnas" i "Osam komedija i osam novih međuigri". Potaknut objavljivanjem nastavka romana "Don Quijote" Alonza Fernandeza de Avellaneda,Cervantes objavljuje svoj nastavak romana. Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteški roman "Persiles i Sigismunda", objavljen posmrtno. Cervantes je umro u Madridu iste godine kada i Shakespeare.
Vrsta djela:
Satirički viteški roman.
Mjesto radnje:
Španjolska.
Vrijeme radnje:
16. stoljeće.
Tema:
Tema ovog djela su lutanja plemića don Quijota i njegova vjernog štitonoše Sancha Panze, te njihove «velike bitke» gdje su se borili sa velikim čarobnjacima, vitezovima i gorostasima, koji to nisu bili.
Motivi:
Viteštvo, životi vitezova srednjeg vijeka, njihove osobine i karakter, te opće društveno stanje toga doba.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
Fiktivni svijet viteštva u kojem Don Quijote vjeruje da živi, te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.
Kompozicija djela:
Ovo djelo napisano je kao roman. Podijeljeno je na knjige koje se dijele na glave. Kompozicija je kronološka tj. teče svojim tijekom. U ovom odlomku pisac nas uvodi u radnju, tj. piše in medias res tehnikom pisanja.
Kratki sadržaj:
Don Quijote i njegov sluga Sancho Panza putovali su u klanac Lapice u potrazi za pustolovinama. Na polju kojim su putovali bile su vjetrenjače. Čim ih je ugledao don Quijote se zaletio na njih misleći da su to gorostasi. Njegov sluga ga je htio zaustaviti ali mu to nije uspjelo. Kad je don Quijote došao blizu vjetrenjača uzeo je koplje i zaletio se na prvu vjetrenjaču. Propiknuo je krilo vjetrenjače koje se okretalo. Krilo ga je podignulo skupa s kopljem i zatim ga bacilo na pod. Nedugo zatim došao je njegov sluga i pomogao mu ustati se. Nakon toga nastavili su svoj put. Koplje je bilo polomljeno pa je don Quijote odlučio napraviti novo. Drugog dana stigli su u klanac Lapice. Na svom putu sreli su dva fratra i kočiju sa nekom gospođom iz Vizcaye. Don Quijote je mislio da su fratri otmičari te se zaletio na njih sa svojim kopljem. Nakon što je skoro probio jednog fratra, fratri su se prestrašili te pobjegli. Don Quijote se zatim približio kočiji kako bi razgovarao sa gospođom. Konjušar koji je vidio da don Quijote ne želi pustiti kočiju, nego želi vratiti kočiju u Toboso, napao je don Quijota i oni su se uskoro našli u dvoboju mačevima. Svi su htjeli spriječiti taj dvoboj ali nitko nije uspio.
Sadržaj (verzija 1):
U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemić Alonso Quijano. Dosadan i jednoličan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuđenje traži u čitanju viteških knjiga. Uronivši u taj fantastični svijet, "osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti" te odluči obnoviti drevno viteštvo. Nastojeći što više sličiti junacima iz svojih knjiga načini nezgrapnu bojnu opremu, staro kljuse nazva Rocinante, a sebe Don Quijote od Manche. Kako su svi vitezovi-lutalice bili zaljubljeni, on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela, obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice, koja mu se učini dvorcem. Gostioničara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu postavi za viteza, što gostioničar, veliki šaljivac, prihvati. Tako Don Quijote postane pravi vitez. Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti. Ubrzo naiđe na seljaka koji dječaka - pastira u njegovoj službi, kažnjava udarcima remena zbog nemara.
Don Quijote, naravno, stane na dječakovu stranu i vjerujući seljakovu obećanju, krene dalje, ne znajući da je dječak nakon njegova odlaska još jače kažnjen. Zatim se susreće sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati čast Dulcineji od Tobosa, njegovoj izabranici. Videći pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli. Tako ispremlaćenog nađe ga seljak iz njegova mjesta i povede kući. Vidjevši ga takvoga, gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijača ne bi li ga oni priveli pameti. Oni spališe knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su one bile, a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli čarobnjak učinio da soba nestane. Činilo se da je Don Quijote došao pameti, no potajice on nagovori siromašnog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjušar i s njime krene na put. Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjača, a Don Quijoteu se učine divovima te unatoč Sanchovim upozorenjima kreće u boj. Nedugo zatim susreću dva fratra, koji preplašeni pobjegnu, i kočiju sa pratnjom. Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjušar iz pratnje te se s njih dvojica sukobe. Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha. Nedugo zatim sukobe se s nekim konjušarima te se nanovo isprebijani dovuku do krčme gdje se o njima brine krčmarica, njena kćerka i služavka. Tu se s njima našao i mazgar s kojim je noću u mraku zabunom došlo do tuče zbog služavke. Kada Don Quijote ode ne plativši račun, misleći da mu to ne dopušta viteški red, krčmar se obrati Sanchu. Pošto ni on nije htio platiti, odlučili su ga privesti probisvijeti koji su se tamo našli. Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerojatne pustolovine u kojima redovito izvlači deblji kraj. Napada stada ovaca, grupu ljudi koji nose mrtvaca, te oslobađa zarobljenike koji su se uputili na galiju, nakon čega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi čuvari ne uhvate. Don Quijote šalje Sancha sa pismom Dulcineji, a on za to vrijeme čeka u gori. Prijatelji i obitelj su se u međuvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijač krenu u potragu za njime. Kada su ga konačno našli, uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kući. Don Quijote, koji je u međuvremenu prizdravio, ali ne i došao pameti, praćen vjernim perjanikom, treći put kreće u nova uzbudljiva putovanja.
Put ih vodi u Toboso, gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju. Sancho, koji je trebao udesiti susret, odluči se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja. Don Quijote odgovara da ta djevojčura ne može biti ona, već su je sigurno zli čarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu. Mučen tim mislima, Don Quijote susreće Viteza od Oledala i s njime se zavadi kada ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao, pobijedio Don Quijotea. Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco, Don Quijoteov znanac. On je u dogovoru sa župnikom i brijačem, odlučio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kući. Nakon boja on je, po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitničkim životom. Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kuću ljubaznog seljaka čijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesničkom životu. Nakon toga odlaze na vjenčanje djevojke Kiterije i bogataša po imenu Kamacho. Usred vjenčanja mladić Basilio, koji je zaljubljen u Kiteriju, odglumi smrt zabadanjem mača u vlastito tijelo, a nakon toga se diže na opće čuđenje svih prisutnih. Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio svećenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom. Don Quijote staje na stranu Basilia nakon što ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu. Nedugo nakon vjenčanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode, a među najzanimljivijima je ona u kojoj se Don Quijote bori sa kazališnim lutkama. Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odlučili našaliti na njegov račun. Njihov plan bio je jednostavan: podanicima su naredili da se ponašaju u skladu sa pričama o vitezovima. Don Quijoteu ukazuju velike počasti, dvorjanke se zaljubljuju u njega, a vrhunac je pojava začarane Dulcineje koja će biti oslobođena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca bičem. Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja "otoka" Barataria koji posao obavlja mudro na sveopće iznenađenje. Ali nakon svega desetak dana napušta svoj položaj i vraća se Don Quijoteu.
Još jednom susreću Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeđuje Don Quijotea. Tada se Don Quijote odriče života skitnika - viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi. Na povratku u selo Don Quijote odluči tu godinu dana provesti kao pastir, po uzoru na pastire koje je u međuvremenu susreo, no vrativši se kući, oboli. Iznenađujuće, on se odriče svojih viteških lutanja kao ludosti te, primivši posljednju pomast, umire kao Alonso Quijano.
Sadržaj (verzija 2):
Dio prvi, glava prva
Pisac na početku govori da je nevažno kako se točno zove junak ove priče jer su samo važne priče o njemu. Junak je bio oko 50 godina star, snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, veliki ranoranilac, ljubitelj lova i volio je čitati viteške romane. Sinula mu je najneobičnija misao koja je ikada ikojemu luđaku sinula. Učinilo mu se zgodnim da se prometne u skitnika viteza i da krene svijetom oružan na konju, tražeći pustolovine i izvršavajući sve ono što je čitao da izvršavaju skitnici vitezovi. Već je razmišljao o tome kako će za junačka djela biti okrunjen barem za cara od Trebizonde. Odmah se primio posla i krenuo čistiti pradjedovu bojnu opremu. Pošto šljem nije imao vizir sam je nešto sastavio što je u njegovim očima izgledalo kao najbolji šljem s vizirom. Sada je odlučio da mora konju dati neko uzvišeno ime i odlučio se za Rocinante što znači "kljuse prije", odnosno htio je naznačiti da taj konj nije oduvijek bio konj viteza. Osam dana je razmišljao kakvo ime da sebi nadjene i odlučio se za don Quijote od Manchea. Još samo mu je ostalo potražiti damu u koju bi se zaljubio, jer skitnik vitez bez ljubavi je drvo bez lišća i bez ploda i tijelo bez duše. Pri tome je opet počeo maštati o tome kako je porazio diva i natjerao ga da se ode pokloniti pred njegovom damom. Pošto je već neko vrijeme bio zaljubljen u seljačku djevojku imena Aldonza Lorenzo, no on ju je nazvao Dulcinea od Tobosa.
Dio prvi, glava druga
Don Quijote je počeo jahati i naišao je na krčmu koja mu se odmah učini dvorom s četiri kule, s vršcima od blistava srebra, mostom koji se uzdiže, dubokim rovom i svime što takvi gradovi imaju. Na vratima su bile dvije djevojke, odnosno iz njegove perspektive krasote gospođice ili umiljate dame koje se dvoru pred vratima šeću. Kada su ga djevojke ugledale počele su se smijati njegovom izgledu. On ih je opomenuo no djevojke ništa nisu razumjele te su mu ponudile da uđe ako traži bilo što drugo osim postelje jer njih više nema, a ostalog je u izobilju. Djevojke su ga ponudile jelom. Nije mogao sam jesti jer mu je smetao vizir pa nije ništa mogao prinositi ustima te mu je jedna od gospođa morala davati jelo i u usta stavljati. Pićem ga ne bi mogli napojiti da krčmar nije izdubao trsku pa mu je jedan kraj stavio u usta, a na drugi kraj ulijevao vino. Don Quijote je zamolio krčmara da ga postavi za viteza na što je ovaj pristao jer je primijetio da ovaj nije sasvim pri pameti. Nakon što je postavljen za viteza don Quijote se zaputi u svoje selo da nađe perjanika.
Dio prvi, glava četvrta
Don Quijote se našao na raskrižju te je razmišljao kako bi se vitezovi iz romana koje je čitao odlučili kamo krenuti te je na kraju pustio svome konju da odluči kamo da krenu. Nakon dvije projahane milje spazi don Quijote trgovce te im počne govoriti kako nema ljepše gospođice od njegove dame na što su trgovci zatražili da im pokaže sliku te da će onda moći potvrditi da je najljepša no don Quijote se uvrijedio samom činjenicom da moraju vidjeti sliku kako bi rekli da je najljepša te ih je izazvao na borbu na što su ovi odgovorili molbom za milost. No trgovci su još uvijek htjeli vidjeti sliku, a don Quijote je agresivno reagirao no na sreću trgovaca Rocinante se srušio na pola puta. Jedan od trgovaca kojeg je don Quijote vrijeđao je odgovorio na to udarcima kopljem toliko jakim da je slomio koplje te je nastavio tući don Quijotea sve dok ga ostali nisu zaustavili te krenuli dalje. Unatoč tome što je don Quijote bio slabiji u tuči još uvijek im je prijetio no trgovac koji ga je tukao se umorio. Don Quijote je unatoč gubljenju smatrao da je on još uvijek pravi vitez te je krivicu za gubljenje prikrpao svojemu konju. Neki seljanin ga je našao ozlijeđenog te pošto nije mogao sam kući on ga je i otpratio. Gazdarica i sinovica su obavijale don Quijotove rane dok su župnik Pero Pérez i brijač Nicolás pregledavali vitezovu knjižnicu.
Dio prvi, glava šesta
Brijač Nicolás je zatražio da župnik otjera čarobnjake iz sobe. Mislio je na čarobnjake koji se nalaze u knjigama koje je don Quijote čitao te je mislio da će ih oni začarati. Sinovica je predložila da izbace knjige u dvorište te da ih spale. Isto tako je rekla i gazdarica, no župnik je rekao da će prvo pročitati naslove te onda odlučiti koje će spaliti. Nakon nekog vremena pregledavanja župnik se umorio te je naredio da one koje nije pregledao spale.
Dio prvi, glava sedma
Don Quijote je trebao nekog pomoćnika koji će biti uz njega na njegovim avanturama te je počeo nagovarati jednog svojeg susjeda, Sancha Panzu. Sancho Panza je povjerovao pričama don Quijotea o tome kako bi na putovanju mogao osvojiti otok te njega staviti za namjesnika. Ostavio je svoju ženu i djecu te krenuo na putovanje s don Quijoteom. Kada su krenuli u avanture Sancho Panza je podsjetio don Quijotea da mu je rekao da će ga postaviti za namjesnika otoka i da to ne zaboravi.
Analiza likova (verzija 1):
Don Quijote
Glavni lik u ovom djelu. Bio je željan akcije i išao je u potragu za njom. Uz to bio je i vrlo nespretan. Previše je čitao viteške romane i živio je u mašti. Njegova velika ljubav bila je seljanka kojoj je dao ime Dulcinea. Dok mu je bilo dosadno on je mislio na nju.
Sancho Panza
On je Don Quijotov štitonoša. Vrlo je ponosan na to i vjerno služi svog gospodara. Od svega toga on ima koristi i prati don Quijota kako bi se obogatio od plijena.
Analiza likova (verzija 2):
Don Quijote
- Plemenit i čestit – primjer za to jesu njegovi darovi Sanchu Panzi, kad mu je poklonio sve magarce iz staje i ispričao mu se zbog njegove zaluđenosti.
- Visok, mršav – citat: «Plemić je upravo prevalio pedesetu godinu, bio je visoka, snažna stasa, suhonjav.»
- Lakovjeran i naivan – bio je zaluđen svim knjigama, vjerovao je svima, a posebice «Merlinu», koji ga je tražio nevjerojatan zahtjev.
- Neustrašiv – nije se ničega bojao, pa niti pravoga lava ili krda svinja.
Don Quijote je jedinstveni lik u književnosti, nigdje nema lika koji bi mu bio sličan. Don Quijote predstavlja ljudsku bezumnost, san i stradanja te upornu borbu za pravdu, istinu i svoje ideale. Premda svoju Dulcineu nije sreo dugo godina, on je u nju žarko zaljubljen. Premda je on lud, to je, samo u nekom pogledu, njegov način postojanja. Tijekom svojih ludih i bezumnih postupaka, bitno je to da nije izgubio svoj ponos i dostojanstvo.
Sancho Panza
- Debeo i nizak – Pisac opisuje Sancha Panzu kao malog, debeljuškastog čovjeka.
- Plašljiv – u većini pustolovina Sancho je bio uvijek spreman pobjeći.
- Strpljiv, ali i naivan – čeka svoje namjesništvo od don Quijota, premda su šanse za to veoma male.
- Sebičan i pohlepan – Pratio je don Quijota isključivo iz svoje koristi, da bi dobio mjesto namjesnika koje mu je obećano; pohlepa ga tjera da ide dalje (ne preže ni od pljačke fratra), izbjegava sukobe kad god je moguće, osim kada treba braniti sebe.
U početku se prikazuje bez «soli u glavi», ali kasnije se dokazuje potpuno suprotno; Sancho Panza je čista suprotnost don Quijota.
Analiza likova (verzija 3):
Don Quijote
Želi biti vitez poput onih u knjigama koje je pročitao, no više ispada kao nespretnjaković jer je on običan čovjek i nimalo uvježban za viteza. Bez obzira na neuvježbanost i nespretnost don Quijote kreće u avanturu. Njegova bahatost i samouvjerenost prekidaju njegov put već kod prvog susreta s ljudima. Njegova ljubav prema ženi koja je u njegovim očima ljepotica iz romana dovodi ga u nevolje no više je kriv on sam i njegova samouvjerenost i želja da bude poštovan kao i ostali vitezovi iz priča, tj. da se poklone pred njime i kažu mu čim se pojavi kako je njegova ljubav najljepša na svijetu. Unatoč tome što ga je običan trgovac zatukao on nakon što se malo oporavi nastavlja put no ovaj put uvlači Sancha Panzu lažima o mogućnosti da on postane vlasnik nekoga otoka ako krene na putovanje s njime.
Sancho Panza
Sancho Panza je ostavio ženu i djecu bez da se oprostio. To pokazuje njegovu težnju za obećanim bogatstvom te nepoštenost, nepromišljenost i bezobrazluk. Kasnije kada je spominjao ime svoje žene naveo je dva različita imena što dokazuje da je nije nikada volio niti ga je bilo briga za nju ili da ga je obećanje bogatstvu toliko zavelo da je zaboravio sve ostalo iako je svoju ženu spominjao kao kraljicu uz njega kada bude kralj, no više mi se činilo kao da bi on našao drugu ženu ako sudim po tim rečenicama koje je tada izrekao.
Analiza likova (verzija 4):
Glavni likovi:
Don Quijote je na početku romana Alonso Quijano, "plemić koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta, suhi, mršav u licu, veliki ranoranilac i ljubitelj lova". Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam, pomućenog uma od tolikog čitanja, odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj. Postaje hrabar, nepokolebljiv i ustrajan, postavlja si cilj od kojeg ne odustaje. Iako bezuman u svojim postupcima, plemenit je u svojim namjerama. Njegova djela, koliko god mahnita, zrače veličinom. On je lud, ali to nije patološko ludilo, već sam način njegova postojanja i djelovanja. Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo. On nije odbačen od okoline, već uzdignut iznad nje, iako se na prvi pogled ne čini tako. Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna, ljudske bezumnosti, ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom, istinom i nedostižnim idealima. On je luđak, ali mudar i vidovit, na trenutke dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu. U bitkama je nemilosrdan, smion i hladnokrvan. Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraća Dulcineji prije svakog dvoboja, a dostojan je najvećim ljubavnicima. Cervantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.
Sancho Panza je Don Quijoteov perjanik. Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto, ali istovremeno i precizno kada se kaže da je "imao golemu trbušinu, a nizak rast i tanke noge". Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo "soli u glavi", u budućnosti se dokazuje suprotno. On je Don Quijoteva čista suprotnost. Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen, Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi. Nasuprot Don Quijoteu, on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može. Pohlepan je i sebičan, ne oklijeva opljačkati ni fratra. Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka, pa ga čak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike. S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara. Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da će postati pastiri. Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada, jer mu on više ništa ne može niti želi obećati, a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.
Sporedni likovi:
Gazdarica, sinovica, brijač, pop, Don Roland, vojvoda, vojvodkinja, župnik, kanonik, fratri, krčmar, krčmarica, seljanke, Tome Cecial, Kiterija, Basilio, Tereza, Don Pedro Recio, Don Antonio, Sanson Carrasco, mazgari, galijaši, glumci itd.
Izvantekstualni odnosi:
Uz glavnu fabulu koja je poznata, pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju koja se ne vidi iz glavne, već stoji u njenoj pozadini. Naime, Don Quijotea kroz cijelu radnju potajno, na trenutke, prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca, župnik, brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet. Skrivajući se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama, pokušavaju Don Quijotea odvesti kući da tamo ostane i nastavi normalno živjeti. To na kraju i uspijeva bakalar Carrasco. Osim te skrivene radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela, te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos"; tj. pretvaraju se da ih cijene i poštuju. Ovi to, naravno, u svojoj zaslijepljenosti ne vide.
Cervantesovo karakteriziranje don Quijotea i Sancho Panze:
Don Quijotea Cervantes karakterizira kao: “suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu, natrpanom svakakvim mislima, koje nikomu drugom na pamet ne padaju “. Cervantes nas već u proslovu upoznaje sa karakterom svog lika. Djelo se većinom zasniva na sukobu dva svijeta. Tako je don Quijote čista suprotnost od Sancha. Tako je naš vitez “pedesetih i bio snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova” dok je naš Sancho imao “golemu trbušinu a nizak rast i tanke noge”. Iako je Sancho realan čovjek nije osobito inteligentan, “bez mnogo soli u glavi”, te se dade nagoviriti on strane našeg viteza da pođe s njim, obećavši mu pritom namjesništvo nad kakvim otokom ili kraljevstvo koje bude pridobio. Dok don Quijote na tim putovanjima bude živio u svojim fantazijama, Sancho će naprotiv misliti najprije na sebe, svoj trbuh i svoj džep, ”Cijele te noći nije don Quijote spavao, nego je premišljao o svojoj vladarici Dulcineji, da udesi po onomu što je čitao u svojim knjigama, kako su vitezovi bez sna provodili mnoge noći po šumama i pustinjama zabavljeni mislima na odabranice svoga srca. Ali nije tako proveo noć Sancho Panza, jer on je ljudski napunio želudac, no nije ga napunio vodom od cikorije, pa je cijelu noć prespavao.”
Dijalog između don Quijotea i Sancha Panze:
Djelo se zasniva na sukobu dva svijeta, a to se vidi u dijalozima između don Quijotea i Sancho Panze. Naš bistri vitez zamišlja pustolovine na svakom koraku, te glavom bez obzira srlja u njih ne mareći na Sanchova upozorenja (“ne mareći što mu Sancho Panza dovikuje i kazuje da su ono na što on navaljuje uistinu vjetrenjače a nisu gorostasi”). Dok Don Quijote podučava Sancha viteškom kodeksu, Snacho upozorava da će se on toga pridržavati sve dok se sam ne nađe u opasnosti, “ako uzmoram braniti sebe, neću ja mnogo pazit na te zakone”, u tim riječima vidimo da Sancho predstavlja tipičnog renesansnog čovjeka koji neće pustiti da ga netko premlati zbog viteških zakona. Taj način gledanja na svijet Cervantes sukobljava sa fiktivnim pogledom na svijet od strane don Quijotea. Taj sukob svjetova Cervantes majstorski prikazuje kroz različite dogodovštine čiji su sudionici don Quijote i Sancho Panza.
Don Quijote poražen ili pobijeđen?
Pitanje u naslovu postavljaju si svi čitatelji ovog romana. Don Quijote na kraju svake svoje pustolovine biva poražen, pretučen i ponižen. Ali on upornu nastavlja dalje “da osvećuje krivice, da priskače udovicama u pomoć, da zakriljuje djevice”. On u svojoj ludosti ide protiv onog što su postali ideali renesansnog čovjeka. U stvari don Quijote donosi ono malo mašte što nedostaje svijetu koji pomalo opada zarobljen u svojoj realnosti. Time don Quijote zadobije simpatije ljudi koje sreće na svojim putovanjima i koji mu pomažu u njegovim svetim ciljevima da bi se malo zabavili. Don Quijote je “doduše pobijeđen od tuđe ruke, ali je pobjednik nad samim sobom, a to je, kako mi je on govorio, najveća pobjeda što se može poželjeti”.
Donkihotizam:
U čestoj je porabi pojam donkihotizam (donkihotstvo, donkihoterija) koji potječe, gledaj čuda, od imena don Quijotea, glavnog lika Cervantesovog romana. Znači smiješan, nesuvremen, besmislen pothvat.
Tragikomika u djelu:
Glavni tragikomični faktori djela su don Quijote i Sancho Panza. Prvi zbog svoje zaluđenosti, a drugi zbog toga što vjerno slijedi prvog i s njim upada u najrazličitije besmislene kavge. Sekundarni faktor je sama fabula koja je pomalo satirično pisana.
Epizoda s vjetrenjačama:
Glupost kakva don Qijoteu upravo pristaje i daju mu dubinu.
Suvremeni don Quijote:
To je svaki drugi šizofrenik i svaki krivični pravnik.
Ideja:
Svijet se mijenja, a s njime se trebaju mijenjati i ljudi. Oni koji se ne uspiju prilagoditi neće moći opstati. Dokaz je Don Quijote.
Stil i jezik (verzija 1):
Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom, ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene. Uz pustolovine glavnog lika, on u svoje djelo unosi nekoliko novela, od kojih su, neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje (novela o Kiteriji i Basiliju). On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovijedanja o samoj dvojici glavnih likova. U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca. Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu; u njemu nema umetnutih novela. Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji. U prvom dijelu on govori o pisanju romana "Bistri vitez Don Quijote od Manche", a u drugom dijelu o lažnom (Avellenadinom) nastavku romana. Često se pjavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit", poslovice kao što je "nije zlato sve što sja" i citati. Cervantes upotrebljava poredbe (skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i ploda i tijelo bez duše) i metafore (zatrpati provaliju straha;osvjetliti zbrku smetenosti). Služi se pripovijedanjem, dijalogom i opisivanjem.
Stil, jezik i tehnika pisanja (verzija 2):
Ovo djelo je pisano jednostavno. Ima opisivanja i pripovijedanja uz koje se pojavljuje i dijalog. U djelu ima i usporedbi, epiteta i metafora. Cijelo djelo je pisano u raznim pripovijetkama.
Kritika djela:
"Vjerojatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman, koji bi otvorio toliko problema, koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova, u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek pričinjava da smo na čistini, a nikad zapravo ne znamo na kojoj. U tome i jest Cervantesova veličina, jer nam uvijek nameće nešto drugo, ozbiljnije i šire od onoga što kaže. Njegove riječi, zbivanja, prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu. Uvijek nas navodi na razmišljanje. Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba čitati unutra, treba čitati misleći. Njegovoj riznici poslovica, narodnih izreka i primjera iz života nema kraja. Zato je njegovo djelo blisko širokom krugu čitatelja. Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila. U različitim vremenima sudilo se o njemu različito, ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe. "Don Quijote" je od samog početka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo povećavala. Poslije "Biblije", "Don Quijote" je doživio najviše prijevoda."
Dojam o djelu (verzija 1):
Smatram da je ovo djelo zasigurno zaslužilo svoju slavu i bilo bi suvišno ponavljati na dugo sve one kritike koje je do sada dobilo. Radnja je zasićena tolikim uzbuđenjem, neočekivanim obratima te uz to i ironijom i humorom, da čitatelja doslovno "ljepi" za stolicom. Ipak, uz sve najveće pohvale ne mogu se oteti dojmu da mi se 1. dio ipak više svidio od 2. dijela. Iz piščeve biografije saznajemo da je 1. dio napisao u tamnici. Mogući uzrok?
Dojam o djelu (verzija 2):
Zamišljen kao satira na preživjele, ali u to doba još popularne viteške romane, Don Quijote je u toku stvaranja prerastao piščeve intencije i postao djelom općeljudske vrijednosti, u kojem u likovima don Quijota i Sancha Panze oživljuju dvije razne Španjolske, dvije povijesne epohe i dvije vječne dileme čovječanstva - sukob između ideala i stvarnosti. Plastično ocrtani likovi, stilska iznijansiranost izraza, jednostavan, zdravi topao humor kojim je prožeto cijelo djelo i koji nezadrživo nasmijava i današnjeg čitaoca, optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz tragične figure viteza tužnog lika, stvorili su od Don Quijta ne samo jedno od najvrjednijih već i jedno od najpoznatijih i najčitanijih djela svjetske književnosti. Ovo djelo upozorenje je čovjeku da ne može pobjeći od stvarnosti.
No comments:
Post a Comment