Koraljna vrata - Pavao Pavličić
Bilješke o piscu:
Pavao Pavličić rođen je 1946. g u Vukovaru, a živi i radi u Zagrebu. Suvremeni je hrvatski pisac koji predstavlja književni pravac hrvatske postmoderne. Napisao je veliki broj djela, vrlo raznolikog žanra; ukupno 47 knjiga, od čega 19 romana, a piše i novele, eseje, feljtone, putopise, dječje romane, te filmske i dramske scenarije. Riječju, radi se o književniku i svestranom intelektualcu, jer je Pavličić ujedno i sveučilišni profesor i istraživač starije hrvatske književnosti. Dobitnik je i nekoliko nagrada za svoj književni rad, kao npr. za "Večernji akt" (1981.), "Dunav" (1983.), "Nevidljivo pismo" (1993.) i "Špadul" (1995.), a gotovo sva njegova djela naišla su na vrlo dobar prijem kod čitatelja, kao: "Rakova djeca" (1988.), "Krasopis", i druga.
Vrsta djela:
Kriminalistički roman.
Tema:
Pavličić kroz fabulu o dva izgubljena Gundulićeva pjevanja Osmana, razmišlja o vrijednosti književnih djela, granici savršenstva (da li je ono dobro ili nije dobro za društvo), o granici zdravlja i bolesti, dobra i zla.
Kratki sadržaj:
Radnja ovog romana zbiva se početkom 1989. godine, na Lastovu. Na malom otoku Lastovu filolog, Krsto Brodnjak, pronalazi dva izgubljena Gundulićeva pjevanja. Riječ je o 14. i 15. pjevanju iz Osmana, koja on pronalazi u jednom starom bavulu. Taj bavul se nalazi kod mjesnog svećenika na Lastovu, dona Špire. Don Špiro i Krsto Brodnjak su prijatelji već niz godina, te je don Špiro, otkrivši taj bavul, pozvao Krstu na Lastovo da to istraži. Radnja se zakomplicira kada Krsto, sasvim slučajno, otkriva da, kada razmrvi papir tih pjevanja, dobiva ljekovit prah. Taj prah liječi tumor, čir i sve čovjekove bolesti izuzev invaliditeta. Pavličić vješto isprepliće priču o dječaku Irfanu, iz Banja Luke koji je pobjegao od kuće, sa kojim se Krsto sprijatelji na otoku. Irfan se nije zarazio virusom zdravlja od Osmanovog praha. Irfan se razbolio, a Krsto se nalazi u dilemi da li da ga liječi prahom (jer medicina nije pomogla) ili ne. O tome se i sukobljuje sa liječnicom Zorom, koja se također nalazi na otoku i u koju se Krsto i zaljubljuje. Na kraju, Irfana izliječi travarica Filica ljekovitim travama. Nakon mnogo sporednih događaja i mnogo razmišljanja, Krsto zaključuje da je ipak bolje da ne objelodani ta dva pjevanja, jer bi njihovim objavljivanjem Osman dostigao savršenstvo književnog djela, a samim time prestala bi postojati ikakva potreba za daljnjim pisanjem. Jer, od savršenog se ne može bolje napraviti. U to vrijeme se na otoku održava karneval, pa su otočani napravili lomaču. Krsto odlučuje spaliti autograf Osmana, te njegov pepeo prospe po moru.
Sadržaj:
Krsto Brodnjak, filolog iz Zagreba, dolazi na Lastovo na poziv svećenika koji je pronašao "baul" sa starim spisima. Brodnjak svoj dolazak na Lastovo doživljava i kao bijeg od stvarnosti, sumorne svakodnevnice – bolesna supruga, brak koji to više nije... Na putu k hotelu susreće dječaka Irfana koji je pobjegao od kuće iz Banja Luke. Taj će susret obilježiti čitavo njegovo putovanje na Lastovo. Odvodi ga sa sobom u hotel. Dječak je ostavio majku koja živi s policajcem, nakon tragične smrti Irfanova oca.
"Bavul" je donio zaboravljene, u našoj književnosti izgubljene, spise u plavim fasciklima uvezanim vrpcom: Kačića, Katančića, Palmotića, Đurđevića i Gundulića. Na dnu bavula s mirisom lipe ležao je original rukopis "Osmana". Rukopis je bio cjelovit, nisu nedostajala pjevanja kako se to u književnosti mislilo, koja je kasnije dopisao Mažuranić. U susjednoj se sobi počela gušiti Tera, župnikova domaćica. Krsto je na brzinu spasi i primijeti da je po njoj sve puno žutog lipovog praha kojim su bili prekriveni spisi u bavulu. Irfan dovede doktoricu Zoru. Teri su takvi napadaji bili česti, imala je tumor na mozgu velik kao jaje. No, nakon ovog napadaja Tera je ozdravila, naglo i potpuno, na rendgenskoj snimci tumora više nije bilo.
Prah raspadnutih stranica Osmana koji je ostajao na rukama, bio je ljekovit. A nakon što se slučajno našao u Tere, ona je poput virusa nosila zdravlje i uskoro je čitavo Lastovo zahvatila epidemija zdravlja. Krsto i Zora nisu ispočetka vjerovali "čudu". Krsto je pokušao kod stare Filice "likarke", koja je u svojoj konobi čuvala taj baul, iznaći odgovor, no to je bilo uzaludno. Filica nije o ljekovitom Osmanu znala ništa. Jedina bolesna osoba u selu bio je Pelegrin, pomorac, s virusom AIDS-a. Mještani su organizirali hajku na Pelegrina, no on im je uspio pobjeći. Oni nisu željeli više ni jednu bolesnu osobu u blizini. No, bolesna su bila djeca, njih virus zdravlja nije napadao. Nakon što je don Špiro imao napadaj perforacije čira i poslan je helikopterom u Split, na Lastovo se vratio zdrav. Pred brod kojim se trebao vratiti don Špiro, išli su Krsto i Irfan. Prišao im je i Onte, bibliotekar u Zagrebu koji je nedavno došao kući na Lastovo potpuno psihički rastrojen. Onte otkriva da mu je poznat Krstin dolazak na Lastovo i da nije prvi, točnije već su mnogi dolazili zbog stare književnosti. "To su sve bila važna otkrića i sve ih je pojeo mrak." Bio je to prvi nagovještaj negativnog.
Krsto i Zora postali su ljubavnici, dva urbana bića izgubljena u maloj otočkoj sredini. Zora nije vjerovala u čuda, bila je praktične naravi. Nije mogla objasniti promjene, ali u ljekovitog Osmana nije vjerovala, posebno nakon analize praha koja nije pokazala ništa. Potom se Irfan razbolio i Krsto i Zora su ga bezuspješno pokušavali izliječiti.
Onte je ponovo isplivao u stvarnost, pojavljuje se kao nečista savjest u romanu. Zna da se radi o Gundulićevu Osmanu, ali tvrdi da ga cjelovitog nitko nikad neće pronaći. Da je čitav, ep bi bio savršen. A na ovom svijetu ne smije niti biti savršeno, pogotovo ne ljudsko tijelo. Približio bi se Bogu, ne bi mu bilo mjesta na ovom svijetu, a onda, možda ne bi više bilo ni svijeta. Don Kuzma je bio stari svećenik, jedan iz bratovštine koji je znao sve o bavulu. On je rekao Onti da je sva istina oko njega, samo treba znati gledati. A onda je Onte otišao u Zagreb. Krsto nije znao hoće li on širiti virus AIDS-a ili zdravlja.
"Bez tradicije nema ničega, ne zato što se mora poštovati ono što je bilo, nego zato što iz nje proizlazi ono što je sad." Hrvatska književnost je prihvatila Osmana s "rupom". Zar ne bi i ona bila posve drugačija da je Osman cjelovit? Ne bi li Hrvati bili drugačiji da se zasnivaju na cjelovitom Osmanu? I što ako se to sad objavi? Hoće li on utjecati time na promjene? Hoće li se pojaviti agresija? Ima li on ili itko drugi pravo na to? Takve dileme muče pisca, a može se sve to shvatiti i šire: koliko je dobro uistinu dobro?
Ljudi su bili sve zdraviji i to se čudo pojavljivalo sve više. Koliko je to dobro i može li to postati i loše, biti toliko zdrav i tražiti da su svi oko tebe zdravi.
Policajac je pozvao Krstu na drugi informativni razgovor. Irfanova majka je svog milicajca ubila sjekirom na spavanju. Maloga još nije trebalo vraćati u Banja Luku. Na razgovor ga je ustvari zvao don Kuzma koji je otputovao u posjet sestri. Kuzma ga je upozorio da postoji razlog zašto ti spisi nisu i prije objavljeni - odgovor leži u crkvi. Treba znati samo dobro gledati.
Lastovčani su se pomamili ne samo za zdravljem, nego i za čistoćom. Sve su dezinficirali i odlučili su protjerati s otoka sve bolesne, uključujući i Pelegrina. Krsto odlazi u crkvu i pronalazi odgovor. Na slici spaljivanja svetog Lovre, u plamenu iza njega, na slici su bila koraljna vrata i kroz njih su provirivale nečiste sile. Virus AIDS-a, a možda preko Osmana i virus zdravlja djeluje preko krvi. On kroz vrata krvi ulazi u tijelo, kroz koraljna vrata, a iza tih vrata cere se demoni koji uzvisuju zdravlje i progone invalide na osamljena mjesta. Na slici se jasno vidjelo da podno svetog Lovre gore papiri sa stihovima:
"Proz nesreće sreća iznosi,
iz krvi se kruna crpe,
a oni kijeh se boje mnozi
strah od mnozijeh i oni trpe."
Krsto razmišlja da li svatko tko pronađe Osmana završi kao sveti Lovro i da li ta sudbina čeka i njega? Umro je don Kuzma tog poslijepodneva na Lastovu. Krsto je u općinsku gustirnu ulio epruvetu s Pelegrinovom krvlju. Kad ga već protjeruju s otoka, neka se i zaraze, bar malo jer su previše zdravi.
Irfanovo zdravlje je bilo sve teže i Zora je odlučila pomoći mu s prahom. Krsto nije htio jer je to virus, od toga ljudi pretjeruju. Filica je te noći travama izvukla Irfanov život. Krsto ju je zamolio ne bi li uzela natrag svoj bavul. Filica je to držala najnormalnijim i odmah rekla da će u konobi na njemu rasprostrijeti trave.
Pokladni je utorak. Lastovčani u povorci idu, a na čelu je mesopust. Krsto je osjetio potrebu za bijegom s Lastova. Zdravlje je bilo opasno, a možda se već proširilo i na kopno. A ako savršenstvo zahvati zemlju, što će biti?! S druge strane, zar ljudi ne tragaju izbezumljeno za bilo kakvim savršenstvom, zar ne teže biti zdraviji, jači, moćniji... onda je zemlja odavno zaražena. Pust je spaljen. Slika je asocijacija na sliku svetog Lovra i Krsto baca u plamen original cjelovitog Osmana.
Oproštaj sa Zorom, ženom koju voli i koju će uvijek voljeti. Prah, pepeo Osmana, sakupio je u džep (bio je to pijesak) i prosuo ga u more, u vjetar, s hidroglisera. A dolje na dnu nalaze se polja koralja, purpurna i tiha. "Neka pepeo potone do njih, i neka prođe, neka zauvijek prođe kroz koraljna vrata."
Krsto Brodnjak vraća se u Zagreb bez pronađenih pjevanja Osmana, u epu i dalje ostaju dvije rupe, kao što se i on vraća s dvije praznine u srcu: jedna je Irfan i na čas doživljen osjećaj očinstva, a druga je Zora, pronađena i zabranjena ljubav.
Analiza likova:
Krsto Brodnjak
Poluslijepi zagrebački filolog s jednim staklenim okom, proučavatelj starije hrvatske književnosti i istraživač Gundulićeva Osmana. Dolazi na Lastovo na poziv starog prijatelja, nadajući se da će mu se ostvariti životni san, ono što je oduvijek želio i sanjao. Nadao se da će baš on pronaći čitavog Osmana.
Citat:
"Dok je čučao pred njim i dok su mu se koljena tresla - manje od napora a
više od uzbuđenja - učinilo mu se da ga je već negdje vidio, možda u
zbilji, kada je putovao tragajući za starim rukopisima, a možda,
vjerojatnije, u snovima, kad je te rukopise u izobilju nalazio i budio se od
ushićenog lupanja srca."
S vremenom, on se zaljubljuje u mjesnu doktoricu Zoru, i među njima se razvija ljubav. Vidimo i Krstovu dobrotu kada je pronasao Irfana na otoku i pozvao ga kod sebe, shvativši da dječak nema nikoga.
Zora
Mlada, mjesna doktorica, pomagala je Krsti koliko je mogla. I oko Irfana, i oko Osmana i praha. Naposljetku se zaljubila u Krstu.
Citati:
"...a za njim mlada i lijepa žena u bijelom ogrtaču."
"...opažajući kako liječnica ima dug i lijep vrat, tamne i mršave prste, a
grudi joj se sasvim lijepo naziru ispod ogrtača i pulovera..."
Plemenita, osjeća veliku odgovornost u svom poslu. U situaciji kada nikakvi lijekovi ne pomažu bolesnom Irfanu, Zora traži od Krste da ga pokušaju izliječiti Osmanovim prahom. Na Krstino zaprepaštenje zbog tog prijedloga ona mu odgovara:
Citat:
"A što ako je to jedina šansa?- upitala ga je i dalje se ne osvrćući i ne
dižući glavu. - Škoditi mu ne može. Zar ćeš ga pustiti da umre? Zar ćeš
preuzeti tu odgovornost, to mi reci? Da si ga mogao spasiti, a nisi htio?"
Onte
Otočka "luda", čovjek koji je nekada radio u Zagrebu, u biblioteci kao knjižničar i koji je odjednom napustio posao, svoju obitelj i otišao na otok, bez ikakva objašnjenja. Krsto ga smatra mentalnim bolesnikom, no upravo taj Onte razmišlja na način koji je Krstu poticao na daljnja razmišljanja na vrijednosti savršenih djela. Kroz lik Ontea pisac nas navodi na razmišljanje o tome kako je granica između ludosti i genijalnosti vrlo tanka i krivudava, a također i da se upravo te dvije pojave često isprepliću. Upravo Onte govori kako cjeloviti Osman ne smije postojati i da su sva istraživanja do sada uvijek završavala neuspjehom.
Citati:
"Tom djelu do savršenstva fale još samo ta dva pjevanja. Da njih ima,
Osman ne bi bio Mona Lisa, ne bi bio Sikstinska kapela, ne bi bio
Božanstvena komedija ni Hamlet, on bi bio nešto mnogo više od toga, on
bi bio nešto što čovjeku uopće nije dano da stvori, bio bi savršen!"
"Savršen! A znate li što to znači? Znači da bi se time približio Bogu, da bi
taj spjev bio nešto čemu nema mjesta na ovome svijetu i da bi..."
"- Čak i ovakav, taj spjev je blizu savršenstvu. To se vidi po tome što je u
njemu sve. U njemu je sadržana i prošlost, i budućnost, i naš život. Zbilja
ne radi ništa drugo nego samo ponavlja ono što je već u Osmanu
genijalno opisano."
Don Špiro
Mjesni svećenik, on je pozvao Krstu na Lastovo. Pomoću Osmanovog praha izliječen mu je čir, no nije mogao vratiti prste na nozi koje je izgubio. Kroz njegova usta pisac govori o granici o bolesti i zdravlja i razlici među njima, kao i granici između dobra i zla.
Citat:
"Pa znate li vi što to znači da se odjednom ukine bolest, patnja, nevolja,
očaj, zlo? Što bi to bilo? To više ne bi bio ovaj svijet, to ne bi bio više
svijet što ga je Bog stvorio."
O djelu:
Roman je pisan dobrim, jednostavnim stilom, ima puno metafora. Pisac održava čitaoca cijelo vrijeme u napetom iščekivanju konačnog rješenja, tako da je pored vješto isprepletenih filozofskih rasprava o dobru, zlu i moralu zadržao i karakteristiku pravog kriminalističkog romana. Zbog toga se roman čita s lakoćom, no ujedno potiče i na razmišljanja o
najozbiljnijim životnim pitanjima.
Kako razumijem tekst:
Pavličić u ovom romanu opisuje Osmana kao temelj hrvatske književnosti, pomaže nam shvatiti zašto Gundulić nikada nije dao javnosti čitavog Osmana. Jer, da je Osman bio čitav, on bi bio savršen. I tada više ništa ne bi težilo da nadmaši to savršenstvo, jer je to nemoguće. Ali, oduzevši mu ta dva ključna pjevanja, on stvara maglovitost, tajanstvenost oko Osmana i stvara svojevrsnu "rupu". Također, Krsto nam tumači da je preostala sva hrvatska književnost samo pokušaj da se popuni ta "rupa". Da svaki književnik svojim djelom pokušava na neki način "začepiti" tu rupu. Isto tako, pod utjecajem "ludog" Ontea, slušajući njegova razmišljanja o tome kako sve ono što se događa oko njih i u svijetu nije ništa drugo nego ponavljanje onoga što je u Osmanu već opisano. Tu nam daje primjer iz svakodnevnog života, rudare na Kosovu. Kaže kako su oni pod zemljom i da traže nešto, te da je u novinama to prikazano kao zavjera i kao da sve zlo dolazi od tamo, tj. iz podzemlja. Tu situaciju Onte opisuje Krsti kao "sastanak paklenih sila u trinaestom pjevanju". Tako se može reći da se Osman može poistovjetiti sa gotovo svim događajima bez obzira na vrijeme događanja, i da nam tu poruku pisac prenosi preko djela. Da je hrvatska književnost izgrađena na Osmanu i da se sa 14. i 15. ne bi ni
razvila, te da je Osman djelo "za sva vremena".
Kroz pitanje o savršenosti Osmana kao književnog djela i njegovog negativnog utjecaja na razvoj književnosti, Pavličić izražava svoje mišljenje kako je općenito loše za društvo da postoji savršenstvo, jer to savršenstvo ograničava slobodu. Ono postaje diktatura i jedini kriterij i mjerilo vrijednosti.
Kroz priču o ljekovitom Osmanu, Pavličić nas uvodi u razmišljanja o granici između bolesti i zdravlja, a iz toga se postavlja pitanje granica između dobra i zla. Osmanov prah je poremetio prirodni red stvari. Budući da se on širio kao virus, jer su od njega ozdravljivali ne samo oni koji su došli s njim u doticaj, već i oni koji su bili u njegovoj blizini. Otočani su se zarazili zdravljem, pa su tako stari i teško bolesni ljudi ozdravljivali, a djeca su se razbolila. Ovo je dovelo do "diktature" zdravlja na otoku, pa su zaraženi zdravljem počeli tjerati one koji su se oduprli "zarazi". Upravo u tom poremećenom redoslijedu postavlja se pitanje gdje je granica između dobra i zla. Ova razmišljanja su najbolje izražena u dijalogu don Špire i Krste:
Citat:
"Eto, vidite - živnuo je don Špiro. - A znate li vi što to znači, da sad
odjednom više nema bolesti? Pa, kad se ukine bolest, onda se ukida i
zdravlje, i razlika među njima. Ne zna se više što je... - Zastao je kao da
se boji dalje govoriti, kao da se plaši vlastitih riječi, a usput je okrznuo
pogledom Teru. Neuka žena odmah je sve shvatila, pa je nestala u
kuhinji. A Krsto Brodnjak je ubacio: - Kao da se više ne zna što je dobro,
a što zlo."
Dojam o djelu:
Meni se djelo jako sviđa, zanimljivo je, mislim da je Pavličić uzeo Osmana kao simbola da nam prikaze hrvatsku književnost.
Likovi u romanu su tako vješto iscrtani, te majstorski prepričan slijed događaja slikovito dočaravaju viziju događanja u romanu. Također, miješanje stvarnih i zamišljenih događaja tjera nas da i sami bar malo razmislimo o vjerojatnosti tih razmišljanja i zapitamo se kolika je dubina izrečenih misli.
Vrlo je impresivno opisana slika Sv. Lovre u crkvi. Slika prikazuje spaljivanje Sv. Lovre koji stoji na zavezan na lomači, a oko njega plamti oganj. Ispod lomače vide se papiri koji gore, a na njima stihovi Osmana. To je Krsto povezao sa spaljivanjem svih dotadašnjih primjeraka Osmana. Taj plamen je imao neku posebnu boju, boju koralja, koja je Krstu asocirala na koralje u moru, a jezici plamena na vrata. Plamen je Krsto doživio kao koraljna vrata, a zbog te slike je i knjiga dobila naziv "Koraljna vrata". Koraljna vrata se u tekstu metaforički pojavljuju na tri načina, i to najprije kao naslov, zatim kao simboličko proživljavanje glavnoga lika dok promatra plamene jezike koji mu se pričinjavaju kao stvarna vrata, dok njihova crvena boja podsjeća na krv. Ta su koraljna vrata bila simbol ljudske krvi, i to ne bilo koje krvi, već Pelegrinove krvi - krvi zaražene AIDSOM. Također je u tim koraljnim vratima na slici, Krsto nazirao demone. Gledajući sliku, Krsto povezuje asocijacije plamenih demona, ljudske krvi kojom se šire virusi i asocijacije razasutih crvenih koralja po moru, a što sve on naziva koraljnim vratima. To je najimpresivnije izraženo u djelu teksta u kojem su izrečene Krstine misli:
Citat:
"Ili da se to Krsti Brodnjaku nije samo činilo? Ili da on nije na slici vidio
ono čega nema? Ipak, sve je štimalo, sve se odjednom savršeno slagalo.
Ako AIDS djeluje preko krvi, virusno, onda možda i onaj prah s Osmana,
onaj virus zdravlja, također djeluje preko krvi. On kroz vrata krvi ulazi u
tijelo, kroz koraljna vrata, a iza tih vrata cere se demoni baš kao i na ovoj
slici, demoni koji uzvisuju zdravlje i progone invalide na osamljena
mjesta. To su bila ta vrata, i Krsto Brodnjak je bio siguran da je slika baš
to htjela reći. U najmanju ruku, njemu je baš to govorila."
Ovakva razmišljanja o knjizi izrazila je i kritičarka Dubravka Oraić Tolić, koja je u pogovoru ovoj knjizi na str. 205 napisala:
"Napokon, metafora koraljnih vrata iz Gundulićevih stihova pretvara se u stvarna polja koralja na dnu mora prema kojima tone pepeo spaljena Osmana što ga Krsto Brodnjak, napuštajući Lastovo, baca s broda u more kako bi spriječio poremećaj u poretku svijeta izazvan utjecajem Osmana u zbilju:
Neka pepeo tone. Neka izaziva zdravlje riba i algi, ako je u stanju. Neka izaziva cvjetanje mora, ili neka ga liječi. Dolje na dnu, to je Krsto Brodnjak jasno vidio kad bi sklopio oči, nalaze se koralji, cijela polja koralja, purpurna i tiha. Neka pepeo tone do njih, i neka prođe, neka zauvijek prođe kroz koraljna vrata."
Bilješke o piscu:
Pavao Pavličić rođen je 1946. g u Vukovaru, a živi i radi u Zagrebu. Suvremeni je hrvatski pisac koji predstavlja književni pravac hrvatske postmoderne. Napisao je veliki broj djela, vrlo raznolikog žanra; ukupno 47 knjiga, od čega 19 romana, a piše i novele, eseje, feljtone, putopise, dječje romane, te filmske i dramske scenarije. Riječju, radi se o književniku i svestranom intelektualcu, jer je Pavličić ujedno i sveučilišni profesor i istraživač starije hrvatske književnosti. Dobitnik je i nekoliko nagrada za svoj književni rad, kao npr. za "Večernji akt" (1981.), "Dunav" (1983.), "Nevidljivo pismo" (1993.) i "Špadul" (1995.), a gotovo sva njegova djela naišla su na vrlo dobar prijem kod čitatelja, kao: "Rakova djeca" (1988.), "Krasopis", i druga.
Vrsta djela:
Kriminalistički roman.
Tema:
Pavličić kroz fabulu o dva izgubljena Gundulićeva pjevanja Osmana, razmišlja o vrijednosti književnih djela, granici savršenstva (da li je ono dobro ili nije dobro za društvo), o granici zdravlja i bolesti, dobra i zla.
Kratki sadržaj:
Radnja ovog romana zbiva se početkom 1989. godine, na Lastovu. Na malom otoku Lastovu filolog, Krsto Brodnjak, pronalazi dva izgubljena Gundulićeva pjevanja. Riječ je o 14. i 15. pjevanju iz Osmana, koja on pronalazi u jednom starom bavulu. Taj bavul se nalazi kod mjesnog svećenika na Lastovu, dona Špire. Don Špiro i Krsto Brodnjak su prijatelji već niz godina, te je don Špiro, otkrivši taj bavul, pozvao Krstu na Lastovo da to istraži. Radnja se zakomplicira kada Krsto, sasvim slučajno, otkriva da, kada razmrvi papir tih pjevanja, dobiva ljekovit prah. Taj prah liječi tumor, čir i sve čovjekove bolesti izuzev invaliditeta. Pavličić vješto isprepliće priču o dječaku Irfanu, iz Banja Luke koji je pobjegao od kuće, sa kojim se Krsto sprijatelji na otoku. Irfan se nije zarazio virusom zdravlja od Osmanovog praha. Irfan se razbolio, a Krsto se nalazi u dilemi da li da ga liječi prahom (jer medicina nije pomogla) ili ne. O tome se i sukobljuje sa liječnicom Zorom, koja se također nalazi na otoku i u koju se Krsto i zaljubljuje. Na kraju, Irfana izliječi travarica Filica ljekovitim travama. Nakon mnogo sporednih događaja i mnogo razmišljanja, Krsto zaključuje da je ipak bolje da ne objelodani ta dva pjevanja, jer bi njihovim objavljivanjem Osman dostigao savršenstvo književnog djela, a samim time prestala bi postojati ikakva potreba za daljnjim pisanjem. Jer, od savršenog se ne može bolje napraviti. U to vrijeme se na otoku održava karneval, pa su otočani napravili lomaču. Krsto odlučuje spaliti autograf Osmana, te njegov pepeo prospe po moru.
Sadržaj:
Krsto Brodnjak, filolog iz Zagreba, dolazi na Lastovo na poziv svećenika koji je pronašao "baul" sa starim spisima. Brodnjak svoj dolazak na Lastovo doživljava i kao bijeg od stvarnosti, sumorne svakodnevnice – bolesna supruga, brak koji to više nije... Na putu k hotelu susreće dječaka Irfana koji je pobjegao od kuće iz Banja Luke. Taj će susret obilježiti čitavo njegovo putovanje na Lastovo. Odvodi ga sa sobom u hotel. Dječak je ostavio majku koja živi s policajcem, nakon tragične smrti Irfanova oca.
"Bavul" je donio zaboravljene, u našoj književnosti izgubljene, spise u plavim fasciklima uvezanim vrpcom: Kačića, Katančića, Palmotića, Đurđevića i Gundulića. Na dnu bavula s mirisom lipe ležao je original rukopis "Osmana". Rukopis je bio cjelovit, nisu nedostajala pjevanja kako se to u književnosti mislilo, koja je kasnije dopisao Mažuranić. U susjednoj se sobi počela gušiti Tera, župnikova domaćica. Krsto je na brzinu spasi i primijeti da je po njoj sve puno žutog lipovog praha kojim su bili prekriveni spisi u bavulu. Irfan dovede doktoricu Zoru. Teri su takvi napadaji bili česti, imala je tumor na mozgu velik kao jaje. No, nakon ovog napadaja Tera je ozdravila, naglo i potpuno, na rendgenskoj snimci tumora više nije bilo.
Prah raspadnutih stranica Osmana koji je ostajao na rukama, bio je ljekovit. A nakon što se slučajno našao u Tere, ona je poput virusa nosila zdravlje i uskoro je čitavo Lastovo zahvatila epidemija zdravlja. Krsto i Zora nisu ispočetka vjerovali "čudu". Krsto je pokušao kod stare Filice "likarke", koja je u svojoj konobi čuvala taj baul, iznaći odgovor, no to je bilo uzaludno. Filica nije o ljekovitom Osmanu znala ništa. Jedina bolesna osoba u selu bio je Pelegrin, pomorac, s virusom AIDS-a. Mještani su organizirali hajku na Pelegrina, no on im je uspio pobjeći. Oni nisu željeli više ni jednu bolesnu osobu u blizini. No, bolesna su bila djeca, njih virus zdravlja nije napadao. Nakon što je don Špiro imao napadaj perforacije čira i poslan je helikopterom u Split, na Lastovo se vratio zdrav. Pred brod kojim se trebao vratiti don Špiro, išli su Krsto i Irfan. Prišao im je i Onte, bibliotekar u Zagrebu koji je nedavno došao kući na Lastovo potpuno psihički rastrojen. Onte otkriva da mu je poznat Krstin dolazak na Lastovo i da nije prvi, točnije već su mnogi dolazili zbog stare književnosti. "To su sve bila važna otkrića i sve ih je pojeo mrak." Bio je to prvi nagovještaj negativnog.
Krsto i Zora postali su ljubavnici, dva urbana bića izgubljena u maloj otočkoj sredini. Zora nije vjerovala u čuda, bila je praktične naravi. Nije mogla objasniti promjene, ali u ljekovitog Osmana nije vjerovala, posebno nakon analize praha koja nije pokazala ništa. Potom se Irfan razbolio i Krsto i Zora su ga bezuspješno pokušavali izliječiti.
Onte je ponovo isplivao u stvarnost, pojavljuje se kao nečista savjest u romanu. Zna da se radi o Gundulićevu Osmanu, ali tvrdi da ga cjelovitog nitko nikad neće pronaći. Da je čitav, ep bi bio savršen. A na ovom svijetu ne smije niti biti savršeno, pogotovo ne ljudsko tijelo. Približio bi se Bogu, ne bi mu bilo mjesta na ovom svijetu, a onda, možda ne bi više bilo ni svijeta. Don Kuzma je bio stari svećenik, jedan iz bratovštine koji je znao sve o bavulu. On je rekao Onti da je sva istina oko njega, samo treba znati gledati. A onda je Onte otišao u Zagreb. Krsto nije znao hoće li on širiti virus AIDS-a ili zdravlja.
"Bez tradicije nema ničega, ne zato što se mora poštovati ono što je bilo, nego zato što iz nje proizlazi ono što je sad." Hrvatska književnost je prihvatila Osmana s "rupom". Zar ne bi i ona bila posve drugačija da je Osman cjelovit? Ne bi li Hrvati bili drugačiji da se zasnivaju na cjelovitom Osmanu? I što ako se to sad objavi? Hoće li on utjecati time na promjene? Hoće li se pojaviti agresija? Ima li on ili itko drugi pravo na to? Takve dileme muče pisca, a može se sve to shvatiti i šire: koliko je dobro uistinu dobro?
Ljudi su bili sve zdraviji i to se čudo pojavljivalo sve više. Koliko je to dobro i može li to postati i loše, biti toliko zdrav i tražiti da su svi oko tebe zdravi.
Policajac je pozvao Krstu na drugi informativni razgovor. Irfanova majka je svog milicajca ubila sjekirom na spavanju. Maloga još nije trebalo vraćati u Banja Luku. Na razgovor ga je ustvari zvao don Kuzma koji je otputovao u posjet sestri. Kuzma ga je upozorio da postoji razlog zašto ti spisi nisu i prije objavljeni - odgovor leži u crkvi. Treba znati samo dobro gledati.
Lastovčani su se pomamili ne samo za zdravljem, nego i za čistoćom. Sve su dezinficirali i odlučili su protjerati s otoka sve bolesne, uključujući i Pelegrina. Krsto odlazi u crkvu i pronalazi odgovor. Na slici spaljivanja svetog Lovre, u plamenu iza njega, na slici su bila koraljna vrata i kroz njih su provirivale nečiste sile. Virus AIDS-a, a možda preko Osmana i virus zdravlja djeluje preko krvi. On kroz vrata krvi ulazi u tijelo, kroz koraljna vrata, a iza tih vrata cere se demoni koji uzvisuju zdravlje i progone invalide na osamljena mjesta. Na slici se jasno vidjelo da podno svetog Lovre gore papiri sa stihovima:
"Proz nesreće sreća iznosi,
iz krvi se kruna crpe,
a oni kijeh se boje mnozi
strah od mnozijeh i oni trpe."
Krsto razmišlja da li svatko tko pronađe Osmana završi kao sveti Lovro i da li ta sudbina čeka i njega? Umro je don Kuzma tog poslijepodneva na Lastovu. Krsto je u općinsku gustirnu ulio epruvetu s Pelegrinovom krvlju. Kad ga već protjeruju s otoka, neka se i zaraze, bar malo jer su previše zdravi.
Irfanovo zdravlje je bilo sve teže i Zora je odlučila pomoći mu s prahom. Krsto nije htio jer je to virus, od toga ljudi pretjeruju. Filica je te noći travama izvukla Irfanov život. Krsto ju je zamolio ne bi li uzela natrag svoj bavul. Filica je to držala najnormalnijim i odmah rekla da će u konobi na njemu rasprostrijeti trave.
Pokladni je utorak. Lastovčani u povorci idu, a na čelu je mesopust. Krsto je osjetio potrebu za bijegom s Lastova. Zdravlje je bilo opasno, a možda se već proširilo i na kopno. A ako savršenstvo zahvati zemlju, što će biti?! S druge strane, zar ljudi ne tragaju izbezumljeno za bilo kakvim savršenstvom, zar ne teže biti zdraviji, jači, moćniji... onda je zemlja odavno zaražena. Pust je spaljen. Slika je asocijacija na sliku svetog Lovra i Krsto baca u plamen original cjelovitog Osmana.
Oproštaj sa Zorom, ženom koju voli i koju će uvijek voljeti. Prah, pepeo Osmana, sakupio je u džep (bio je to pijesak) i prosuo ga u more, u vjetar, s hidroglisera. A dolje na dnu nalaze se polja koralja, purpurna i tiha. "Neka pepeo potone do njih, i neka prođe, neka zauvijek prođe kroz koraljna vrata."
Krsto Brodnjak vraća se u Zagreb bez pronađenih pjevanja Osmana, u epu i dalje ostaju dvije rupe, kao što se i on vraća s dvije praznine u srcu: jedna je Irfan i na čas doživljen osjećaj očinstva, a druga je Zora, pronađena i zabranjena ljubav.
Analiza likova:
Krsto Brodnjak
Poluslijepi zagrebački filolog s jednim staklenim okom, proučavatelj starije hrvatske književnosti i istraživač Gundulićeva Osmana. Dolazi na Lastovo na poziv starog prijatelja, nadajući se da će mu se ostvariti životni san, ono što je oduvijek želio i sanjao. Nadao se da će baš on pronaći čitavog Osmana.
Citat:
"Dok je čučao pred njim i dok su mu se koljena tresla - manje od napora a
više od uzbuđenja - učinilo mu se da ga je već negdje vidio, možda u
zbilji, kada je putovao tragajući za starim rukopisima, a možda,
vjerojatnije, u snovima, kad je te rukopise u izobilju nalazio i budio se od
ushićenog lupanja srca."
S vremenom, on se zaljubljuje u mjesnu doktoricu Zoru, i među njima se razvija ljubav. Vidimo i Krstovu dobrotu kada je pronasao Irfana na otoku i pozvao ga kod sebe, shvativši da dječak nema nikoga.
Zora
Mlada, mjesna doktorica, pomagala je Krsti koliko je mogla. I oko Irfana, i oko Osmana i praha. Naposljetku se zaljubila u Krstu.
Citati:
"...a za njim mlada i lijepa žena u bijelom ogrtaču."
"...opažajući kako liječnica ima dug i lijep vrat, tamne i mršave prste, a
grudi joj se sasvim lijepo naziru ispod ogrtača i pulovera..."
Plemenita, osjeća veliku odgovornost u svom poslu. U situaciji kada nikakvi lijekovi ne pomažu bolesnom Irfanu, Zora traži od Krste da ga pokušaju izliječiti Osmanovim prahom. Na Krstino zaprepaštenje zbog tog prijedloga ona mu odgovara:
Citat:
"A što ako je to jedina šansa?- upitala ga je i dalje se ne osvrćući i ne
dižući glavu. - Škoditi mu ne može. Zar ćeš ga pustiti da umre? Zar ćeš
preuzeti tu odgovornost, to mi reci? Da si ga mogao spasiti, a nisi htio?"
Onte
Otočka "luda", čovjek koji je nekada radio u Zagrebu, u biblioteci kao knjižničar i koji je odjednom napustio posao, svoju obitelj i otišao na otok, bez ikakva objašnjenja. Krsto ga smatra mentalnim bolesnikom, no upravo taj Onte razmišlja na način koji je Krstu poticao na daljnja razmišljanja na vrijednosti savršenih djela. Kroz lik Ontea pisac nas navodi na razmišljanje o tome kako je granica između ludosti i genijalnosti vrlo tanka i krivudava, a također i da se upravo te dvije pojave često isprepliću. Upravo Onte govori kako cjeloviti Osman ne smije postojati i da su sva istraživanja do sada uvijek završavala neuspjehom.
Citati:
"Tom djelu do savršenstva fale još samo ta dva pjevanja. Da njih ima,
Osman ne bi bio Mona Lisa, ne bi bio Sikstinska kapela, ne bi bio
Božanstvena komedija ni Hamlet, on bi bio nešto mnogo više od toga, on
bi bio nešto što čovjeku uopće nije dano da stvori, bio bi savršen!"
"Savršen! A znate li što to znači? Znači da bi se time približio Bogu, da bi
taj spjev bio nešto čemu nema mjesta na ovome svijetu i da bi..."
"- Čak i ovakav, taj spjev je blizu savršenstvu. To se vidi po tome što je u
njemu sve. U njemu je sadržana i prošlost, i budućnost, i naš život. Zbilja
ne radi ništa drugo nego samo ponavlja ono što je već u Osmanu
genijalno opisano."
Don Špiro
Mjesni svećenik, on je pozvao Krstu na Lastovo. Pomoću Osmanovog praha izliječen mu je čir, no nije mogao vratiti prste na nozi koje je izgubio. Kroz njegova usta pisac govori o granici o bolesti i zdravlja i razlici među njima, kao i granici između dobra i zla.
Citat:
"Pa znate li vi što to znači da se odjednom ukine bolest, patnja, nevolja,
očaj, zlo? Što bi to bilo? To više ne bi bio ovaj svijet, to ne bi bio više
svijet što ga je Bog stvorio."
O djelu:
Roman je pisan dobrim, jednostavnim stilom, ima puno metafora. Pisac održava čitaoca cijelo vrijeme u napetom iščekivanju konačnog rješenja, tako da je pored vješto isprepletenih filozofskih rasprava o dobru, zlu i moralu zadržao i karakteristiku pravog kriminalističkog romana. Zbog toga se roman čita s lakoćom, no ujedno potiče i na razmišljanja o
najozbiljnijim životnim pitanjima.
Kako razumijem tekst:
Pavličić u ovom romanu opisuje Osmana kao temelj hrvatske književnosti, pomaže nam shvatiti zašto Gundulić nikada nije dao javnosti čitavog Osmana. Jer, da je Osman bio čitav, on bi bio savršen. I tada više ništa ne bi težilo da nadmaši to savršenstvo, jer je to nemoguće. Ali, oduzevši mu ta dva ključna pjevanja, on stvara maglovitost, tajanstvenost oko Osmana i stvara svojevrsnu "rupu". Također, Krsto nam tumači da je preostala sva hrvatska književnost samo pokušaj da se popuni ta "rupa". Da svaki književnik svojim djelom pokušava na neki način "začepiti" tu rupu. Isto tako, pod utjecajem "ludog" Ontea, slušajući njegova razmišljanja o tome kako sve ono što se događa oko njih i u svijetu nije ništa drugo nego ponavljanje onoga što je u Osmanu već opisano. Tu nam daje primjer iz svakodnevnog života, rudare na Kosovu. Kaže kako su oni pod zemljom i da traže nešto, te da je u novinama to prikazano kao zavjera i kao da sve zlo dolazi od tamo, tj. iz podzemlja. Tu situaciju Onte opisuje Krsti kao "sastanak paklenih sila u trinaestom pjevanju". Tako se može reći da se Osman može poistovjetiti sa gotovo svim događajima bez obzira na vrijeme događanja, i da nam tu poruku pisac prenosi preko djela. Da je hrvatska književnost izgrađena na Osmanu i da se sa 14. i 15. ne bi ni
razvila, te da je Osman djelo "za sva vremena".
Kroz pitanje o savršenosti Osmana kao književnog djela i njegovog negativnog utjecaja na razvoj književnosti, Pavličić izražava svoje mišljenje kako je općenito loše za društvo da postoji savršenstvo, jer to savršenstvo ograničava slobodu. Ono postaje diktatura i jedini kriterij i mjerilo vrijednosti.
Kroz priču o ljekovitom Osmanu, Pavličić nas uvodi u razmišljanja o granici između bolesti i zdravlja, a iz toga se postavlja pitanje granica između dobra i zla. Osmanov prah je poremetio prirodni red stvari. Budući da se on širio kao virus, jer su od njega ozdravljivali ne samo oni koji su došli s njim u doticaj, već i oni koji su bili u njegovoj blizini. Otočani su se zarazili zdravljem, pa su tako stari i teško bolesni ljudi ozdravljivali, a djeca su se razbolila. Ovo je dovelo do "diktature" zdravlja na otoku, pa su zaraženi zdravljem počeli tjerati one koji su se oduprli "zarazi". Upravo u tom poremećenom redoslijedu postavlja se pitanje gdje je granica između dobra i zla. Ova razmišljanja su najbolje izražena u dijalogu don Špire i Krste:
Citat:
"Eto, vidite - živnuo je don Špiro. - A znate li vi što to znači, da sad
odjednom više nema bolesti? Pa, kad se ukine bolest, onda se ukida i
zdravlje, i razlika među njima. Ne zna se više što je... - Zastao je kao da
se boji dalje govoriti, kao da se plaši vlastitih riječi, a usput je okrznuo
pogledom Teru. Neuka žena odmah je sve shvatila, pa je nestala u
kuhinji. A Krsto Brodnjak je ubacio: - Kao da se više ne zna što je dobro,
a što zlo."
Dojam o djelu:
Meni se djelo jako sviđa, zanimljivo je, mislim da je Pavličić uzeo Osmana kao simbola da nam prikaze hrvatsku književnost.
Likovi u romanu su tako vješto iscrtani, te majstorski prepričan slijed događaja slikovito dočaravaju viziju događanja u romanu. Također, miješanje stvarnih i zamišljenih događaja tjera nas da i sami bar malo razmislimo o vjerojatnosti tih razmišljanja i zapitamo se kolika je dubina izrečenih misli.
Vrlo je impresivno opisana slika Sv. Lovre u crkvi. Slika prikazuje spaljivanje Sv. Lovre koji stoji na zavezan na lomači, a oko njega plamti oganj. Ispod lomače vide se papiri koji gore, a na njima stihovi Osmana. To je Krsto povezao sa spaljivanjem svih dotadašnjih primjeraka Osmana. Taj plamen je imao neku posebnu boju, boju koralja, koja je Krstu asocirala na koralje u moru, a jezici plamena na vrata. Plamen je Krsto doživio kao koraljna vrata, a zbog te slike je i knjiga dobila naziv "Koraljna vrata". Koraljna vrata se u tekstu metaforički pojavljuju na tri načina, i to najprije kao naslov, zatim kao simboličko proživljavanje glavnoga lika dok promatra plamene jezike koji mu se pričinjavaju kao stvarna vrata, dok njihova crvena boja podsjeća na krv. Ta su koraljna vrata bila simbol ljudske krvi, i to ne bilo koje krvi, već Pelegrinove krvi - krvi zaražene AIDSOM. Također je u tim koraljnim vratima na slici, Krsto nazirao demone. Gledajući sliku, Krsto povezuje asocijacije plamenih demona, ljudske krvi kojom se šire virusi i asocijacije razasutih crvenih koralja po moru, a što sve on naziva koraljnim vratima. To je najimpresivnije izraženo u djelu teksta u kojem su izrečene Krstine misli:
Citat:
"Ili da se to Krsti Brodnjaku nije samo činilo? Ili da on nije na slici vidio
ono čega nema? Ipak, sve je štimalo, sve se odjednom savršeno slagalo.
Ako AIDS djeluje preko krvi, virusno, onda možda i onaj prah s Osmana,
onaj virus zdravlja, također djeluje preko krvi. On kroz vrata krvi ulazi u
tijelo, kroz koraljna vrata, a iza tih vrata cere se demoni baš kao i na ovoj
slici, demoni koji uzvisuju zdravlje i progone invalide na osamljena
mjesta. To su bila ta vrata, i Krsto Brodnjak je bio siguran da je slika baš
to htjela reći. U najmanju ruku, njemu je baš to govorila."
Ovakva razmišljanja o knjizi izrazila je i kritičarka Dubravka Oraić Tolić, koja je u pogovoru ovoj knjizi na str. 205 napisala:
"Napokon, metafora koraljnih vrata iz Gundulićevih stihova pretvara se u stvarna polja koralja na dnu mora prema kojima tone pepeo spaljena Osmana što ga Krsto Brodnjak, napuštajući Lastovo, baca s broda u more kako bi spriječio poremećaj u poretku svijeta izazvan utjecajem Osmana u zbilju:
Neka pepeo tone. Neka izaziva zdravlje riba i algi, ako je u stanju. Neka izaziva cvjetanje mora, ili neka ga liječi. Dolje na dnu, to je Krsto Brodnjak jasno vidio kad bi sklopio oči, nalaze se koralji, cijela polja koralja, purpurna i tiha. Neka pepeo tone do njih, i neka prođe, neka zauvijek prođe kroz koraljna vrata."
No comments:
Post a Comment