Decameron - Giovanni Boccaccio

Decameron - Giovanni Boccaccio

Bilješke o piscu (verzija 1):
Giovanni Boccaccio (1313. - 1375.), bio je talijanski pripovjedač i romanopisac, proučavatelj Dantea (napisao Život Danteov i komentar Božanstvene komedije). U romanu u prozi Filocolo (1338) obradio je ljubavno-pustolovnu temu o ustrajnoj ljubavi, vrlo poznatu u srednjem vijeku. U romanima u stihovima (u oktavama) Filostrato (1338) i Teseida (1339. - 40.) obrađuje teme iz grčkih bajki. Autobiografsku građu obradio je u proznom romanu Elegija gospe Fiammette (1343.). Legendarnu građu o postanku Fiesola i Firence obradio u oktavama u spjevu Ninfale fiesolando (1344. - 46.). Najznačajnije mu je djelo Dekameron (1348. -53.), što znači knjiga deset dana. U zbirci od sto novela, dok kuga vlada u Firenci, sedam djevojaka i tri mladića provode vrijeme u prirodi pričajući naizmjence deset novela u deset dana. Svojim djelom Boccaccio je otvorio nova tematska područja iz ličnog i intimnog života, potvrdio nove renesansne poglede na ljudski život, a noveli postavio njene klasične izražajne okvire tako da će stil njegove novele stoljećima biti i ostati uzor talijanske umjetničke proze. Na sličan način kao Petrarcin Kancionijer u lirici.

Bilješke o piscu (verzija 2):
Giovanni Boccaccio je rođen u Parizu kao nezakoniti sin ugledne Francuskinje i oca, firentinskog bankara. Boccaccio se školuje u Napulju, a najveće razdoblje svojega života provodi u Firenzi gdje obavlja državne poslove, ali se bavi i književnim radom. Boravak u Napulju (1328.-1341.) ostavio je trajan pečat u njegovoj ličnosti i stvaralačkom radu. U Napulju je napisao nekoliko djela koja su predstavljala novost u talijanskoj književnosti kao što su roman ljubavno-pustolovnog sadržaja "Filoccolo" te romane u stihovima "Filostrato" i "Teseida". Dok je boravio u Firenzi velika kuga pogađa živote mnogih ljudi i od nje mu umire i otac. Ta strašna bolest inspirira pjesnika na njegovo najpoznatije djelo - zbirku od sto novela "Decameron" (1348. -1353.). U svoje doba Boccaccio je bio cijenjen i zbog svojih učenih spisa na latinskom jeziku. Godine 1353. Boccaccio piše "Život Danteov" i u njemu naziva njegovo djelo "božanstvenim".

O djelu (verzija 1):
Decameron, tj. “knjiga deset dana”, započinje epidemijom kuge u Firenzi 1348. godine. Sedam djevojaka i tri mladića odlučuju otići iz oboljelog grada na selo. Kako je na selu prilično dosadno svatko mora svakog dana ispričati po jednu priču. Kako su subota i nedjelja vjerski dani u 14 dana ispričaju točno sto priča. Svaki dan je posvećen nekoj osnovnoj temi; npr. drugi dan se pripovijeda o hirovima Fortune, treći dan o ljubavnim hirovima, četvrti o tragičnim ljubavima i smrtima itd. do zaključnog desetog dana kada su novele posvećene velikim i plemenitim djelima. Boccaccio je u Decameronu izrazio pravu, hedonističku, stranu čovjeka prikazavši svoje likove kao ljude sumnjivog i dvojnog morala i moralnih načela. Takvim slobodnim načinom pisanja prvi je pobio mišljenje o bezgrešnom životu i pokazao ljudima njihovu pravu, prirodnu stranu.

O djelu (verzija 2):
Naslov djela “Decameron”(“Il Decamerone”) znači knjiga deset dana, koja ima 100 zaokruženih novela, podijeljeno na 10 dana. Boccaccio započinje pripovijedanjem o kugi koja je zavladala u Firenzi 1348 g. “...od spasonosnog utjelovljenja sina božjeg bijaše proteklo tisuću tri stotine četrdeset i osam godina, kad je u divni grad Firenzu, ... ,naišla smrtonosna kuga”, pjesnikova reakcija na taj događaj je pohvala vitalnoj mladosti.

Boccaccio zamišlja da su se u crkvi Santa Maria Novella našla trojica mladića i sedmoro djevojaka: Panfilo, Dioneo i Filostrato (sva trojica kao da simboliziraju različite aspekte piščeve osobnosti), Pampinea, Filomena, Elissa, Neifile, Emilia, Lauretta i Fiammetta. Dogovoriše se da otiđu zajedno na jedno udaljeno imanje gdje će provoditi dane u smijehu, pjesmi, zabavi i gozbi. Da bi im brže prošlo vrijeme, dogovorili su se, da svakodnevno, svaki od njih ispriča jednu novelu. Svakog dana su izabrali kralja ili kraljicu koja će odrediti temu tog dana. Tako u 10 dana je ispričano 100 novela i time, po srednjovjekovnoj poetici, dostignut je savršeni broj sto.

Mjesto radnje:
Italija.

Vrijeme radnje:
Radnja se odvija u 14. stoljeću od godine 1348. nadalje.

Tema:
Nesputane priče mladih ljudi o ljudskoj prirodi. Nepromišljenost, lakovjernost i naivnost svećenstva i ljudi tadašnjeg vremena koja se očituje u prevari jednog od najvećih grešnika, Ser Ciappelletta, koji je izigrao fratra, ljudska nepromišljenost tj. pohlepa i težnja za što većim i bržim bogaćenjem često dovodi do propasti i siromaštva.

Ideja:
Ideja djela je pokazati kako ljudi nisu anđeli već najobičniji grešnici, kako svećenici tako i svakodnevni ljudi. Pa na kraju krajeva ni ispovijest nije izmišljena za ukras.

Stil i kompozicija:
Stil je začuđujuće otvoren i nesputan za srednji vijek. Naime, uz inkviziciju, dogmu i slične tvorevine tog vremena, ljubavni podvizi nisu bili baš svakodnevna literatura. Kompozicija je još uvijek uobičajeno proračunata (kao kod Dantea, Petrarke...). Djelo se sastoji od sto novela podijeljenih u deset cjelina podijeljenih po danima.

Fabula:
Upravo takav stil čini fabulu zanimljivom. Za razliku od Petrarkinih stidljivih unutrašnjih izljeva idealizirane ljubavi i romantike iz bajke, Boccaccio nudi potpuno jednostavan, komično-zanimljiv opis i pristup svakodnevnog čovjeka, koji rijetko mari i teži za iskrenom platonskom ljubavlju, upakiran u kratke i zanimljive pričice.

Razotkrivanje prave čovjekove prirode:
Boccaccio shvaća i uzima čovjeka kakav je u stvarnosti, i uopće ne pokazuje kajanje zbog rušenja nekih osnovnih crkvenih principa. On bez grižnje savjesti prikazuje fizičku ljubav u svoj njezinoj prirodnosti, na kojoj bi mu i danas mogli pozavidjeti mnogi scenaristi ljubavnih i erotskih filmova i, pisci erotskih knjiga.

Mesija novog doba:
Boccaccio je takvom otvorenošću i filozofijom postigao laskavu titulu navjesnika novog doba i čovjeka ispred svoga vremena. On odbacuje srednjevjekovne predrasude i shvaća čovjeka kao biće i dušu, u ne baš uvijek savršenoj simbiozi. Tu potvrđuje svoju naprednost pred crkvom koja u čovjeku vidi praktički samo dušu.

Sadržaj:

Ser Ciappelletto

Musciato Franzesi, bogat i ugledni trgovac postavši vitezom morao je otići u Toscanu. Svoje poslove povjerio je nekolicini ljudi osim utjerivanja dugova Burgunđanima. Međutim, Musciatto je pronašao pravog čovjeka za taj posao - Ser Ciappelletta. On prihvaća posao te na Musciattov nagovor nastani se kod braće lihvara. Nakon što se Ser Ciappelletto razbolio braća lihvari ne znaše što s njim zbog njegovih silnih grijeha, no on to začu te im odgovori da se ne brinu nego da dovedu svetog i bogobojaznog fratra. Oni mu dovedu jednog starca, cijenjenog fratra, da se Ciappelletto ispovijedi. On prevari fratra, a ovaj povjeruje u njegovu nevinost i svetost. Kada su braća čula da će Ciappelletto biti pokopan u Crkvi prestade se brinuti. Nakon posljednje pomasti Ciappelletto umire, te fratar pozove sastanak i na njemu govori o tome kako je Ciappelletto sveti čovjek na što se fratri složiše. Na pogrebu fratar ljudima ispriča o Ciappellettovom životu, nevinosti i svetosti te ga narod proglasi svetim. Uvečer Ciappelletto biva pokopan u kapeli.

Židov Melkizedeh i priča o tri prstena

Saladin, protrativši sav imetak, pokuša izvući novac iz bogatog ali škrtog Židova Melkizedeha te ga pozove u svoju kuću. Saladin ga, htjedeći ga iskušati, upita koju vjeru smatra pravom: židovsku, saracensku ili kršćansku. Melkizedeh bješe mudar i uman čovjek te shvati Saladinovu namjeru i pripovjedi mu priču o bogatom Židovu i tri prstena. Melkizedeh je tri prstena usporedio s vjerama te mu Saladin prizna svoju nakanu i ovaj mu posudi novac koji mu Saladin vrati i da Melkizedehu velik i častan položaj na svom dvoru.

Landolfo Ruffolo

Novela govori o trgovcu Landolfu koji je živio u gradu Ravellu gdje žive bogati ljudi. Landolfo je bio bogat, te je svoj novac uložio u brod, te otputovao na Cipar prodati robu što se pokazalo lošim zbog velike konkurencije, pa je postao gusar što se pokazalo kao dobra investicija. Pljačkao je brodove (turske), te se na taj način jako obogatio. Jedne noći zapuhao je vjetar i vidjevši da se brod ne može suprotstaviti vjetru skrije se u zaton. Iste su večeri doplovila dva turska broda u zaton koja prepoznaše Landolfov brod. Turci su poslali naoružane ljude na kopno kako nitko ne bi pobjegao, a čamcima su opkolili Landolfov brod. Zatim su zarobili Landolfa, te su mu oteli plijen. Sljedeći dan more je bilo mirno, no uvečer je zapuhalo te je oluja bacila turski brod na hrid u kojem je bio zarobljen Landolfo. Brodolomci su se hvatali za ostatke broda, pa se tako Landolfo uhvatio za jednu dasku. Sljedećeg, vedrog dana, Landolfo se probudio na dasci, no nakon što ga je prevrnula s daske neka škrinja koja je doplutala, Landolfo se uhvati za škrinju. Landolfo je bio veoma gladan i iznemogao te je u nesvijesti proveo vrijeme, sve dok nije doplovio do otoka Krfa. Tu ga je zatekla jedna žena koja je prala posuđe, te ga odvukla na obalu i odnijela kući. Žena ga je njegovala nekoliko dana dok se nije oporavio. Kad se oporavio ona ga otpremi na put za Ravello. Sa sobom, Landolfo je ponio i dragulje koje je pronašao u škrinji. Prije Ravella, stao je u Traniju gdje je dobio konja i robe ispričavši što mu se dogodilo. Kada se vratio u Ravello prodao je dragulje, te od novca koji je za njih dobio, pošalje nešto ženi na Krfu, a nešto ljudima u Traniju, te odluči kako će pošteno živjeti do kraja života i neće ulagati u svakojake investicije.

Analiza likova:

Ser Ciappelletto
Gizdavko, niska rasta, notar, pokvaren, lažac, volio unositi razdor među prijatelje, rođake, sudjelovao u ubojstvima i zločinima, strašno psuje, nikad nije zalazio u crkvu i za sitnicu je kleo Boga i svece, opak, lopov, zalazi u krčme, žene su mu se milile kao psu batine.

Fratar
Svet i bogobojazan starac, praznovjeran jer vjeruje Ciappellettu koji je čista suprotnost onome kako se opisuje.

Saladin
Od čovjeka niska roda postao babilonski sultan, živio raskošnim životom, te na taj način protratio umetak.

Melkizedeh
Uman, mudar čovjek, lihvar koji je posuđivao uz velike kamate, veoma škrt.

Landolfo Rufollo
Bogat trgovac koji je pohlepi platio danak jer mu nije nikad bilo dosta bogatstva, pa je stalno pronalazio načine kako da se još više obogati dok na kraju nije postao puki siromah, no onda odlučuje pošteno živjeti.

Analiza odabranih dana, novela i likova:

Dan prvi, novela prva

Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia pođe u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kući dva brata. Liječnici su mu govorili da će uskoro umrijeti. Braća su se uplašila jer mu nijedan fratar ne bi htio dati odrješenje jer je užasan čovjek te ga ne bi pokopali u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit će ga u neku jamu, a tada bi narod napao braću te ih možda čak i ubio. Ciappellatto je slagao fratru i pokazao se kao da je svetac. Nakon smrti fratri su ga sahranili uz najveće poštovanje, a narod ga je počeo štovati kao sveca.

Likovi:
Ciappellatto - pokvaren čovjek koji se samo mogao još više pokvariti glumeći da je dobar što je i učinio kako bi bio dostojno sahranjen.

Fratri (općenito u to vrijeme) - nisu dobri kao danas te niti oni ne zaslužuju ići u raj jer ne žele oprostiti teške grijehe u ime Boga koji je milostiv prema svima i svima oprašta, a zauzvrat traži obećanje da nećemo griješiti za koje zna da ćemo prekršiti jer smo samo ljudi.

Dojam:
Iako sam se zgražavao nad Ciappellattovim postupcima, svako zlo je za neko dobro, odnosno barem braća koja su mu pružila utočište kada je bio bolestan nisu umrla zbog njega. Iako to nije opravdanje za ono što je on učinio jer on može lagati ljudima no kada će mu se suditi nakon života vidjet će se i znati točno što je učinio.

Dan drugi, novela treća

Gospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali. Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još brže. Njihov nećak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odlučio vratiti kući. Na putu je sreo kraljevu kćer koja se odmah zaljubila u njega. Nakon vjenčanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih stričeva.

Likovi:
Tebaldovi sinovi - rastrošni i nezasitni. Čovjek bi pomislio da kada netko jedanput dobije mnogo novaca i brzo ga potroši da neće napraviti istu grešku kada mu se još jedanput javi ista prilika koja je veoma rijetka u stvarnom životu, no oni su napravili istu grešku dva puta.

Alessandro - darežljiv. Davao je novac svojim stričevima iako su se oni razbacivali novcem. Kada se vratio kući čak je i podmirio njihove dugove.

Dojam:
Ne smijemo rasipati novac u životu jer sreća ne dolazi često i nije uvijek novac. Ako nam se ikada i desi da dobijemo puno novca treba ga štedjeti i razumno trošiti te uzeti u obzir budućnost a ne gledati samo danas. To je razlog zašto mi se nisu dopali Tebaldovi sinovi.

Dan deseti, novela peta

U hladnoj Furlaniji je živjela gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda. Misleći da će ga smiriti od pokušaja da je osvoji, kaže mu da u siječnju želi vidjeti zeleni perivoj, pun cvijeća i drveća pokraj svog dvorca. Ansaldo je uz pomoć čarobnjaka uspio to izvesti, a Dianora, da ne obeščasti svoje ime i ime svog muža, ode k njemu. Mislila je da će je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njezin prijatelj, također i prijatelj njezina muža.

Likovi:
Dianora - pomalo okrutna, ali ipak poštena. Nije htjela reći u lice Ansaldu da je udata nego mu je dala nemoguć zadatak koji je uspio ipak izvesti. Ipak se divim tome što je na kraju otišla k njemu i priznala mu sve.

Ansaldo - iskreno zaljubljen, ali iznad svega častan. Učinio je i nemoguće kako bi osvojio Dianorino srce no kada mu je priznala da je udata, časno se ponio i odlučio ostati prijatelj s njom pa čak i s njenim mužem.

Dojam:
Obećanja koja se kažu trebaju se i izvršiti. Iako nisu izvršena u ovom djelu veoma mi se dopalo jer su likovi pošteni. Dianora je priznala Ansaldu, a Ansaldo je odlučio ostati prijatelj i s njom i s njenim mužem. To je prijateljstvo pravo jer je plod istine.

Boccacciova shvaćanja:
U svijetu kojeg je stvorio Boccaccio, ne nedostaje ljubavi i požrtvovanja, ali prevladava tjelesna ljubav koja je prikazana s određenom dozom humora u najrazličitijim aspektima. Pisac kritizira lažnu moralnost klera i to jasno navodi “...da dokažem kakvo je i koliko licemjerje redovnika...”, a veliča inteligenciju ljudi koji se po njemu ne razlikuju po staležu i imovini već po sposobnostima: “A mi koji se rodismo i rađamo jednaki, samo se po vrlinama razlikujemo.”

Erotika u Boccacciovim pričama:
Ideal slobodne ljubavi koju Boccaccio veliča i opisuje u najrazličitijim situacijama je odraz piščeva života i shvaćanja tog vremena. Boccaccio to jasno navodi u svojim djelima “...su sve miline ovoga svijeta ništavne prema milini koja ženu obuzme u muškarčevu zagrljaju...”. Ta strast zahvaća pripadnike različitih staleža plemstva, građanstva, seljaštva i klera. Ljubav je po Boccacciu raj premda on možda ne postoji “Ti si Puccia potaknuo na pokajanje pomoću koga smo nas dvoje ušli u raj.”

Italija na kraju srednjeg vijeka:
Italija je na kraju srednjeg vijeka bila podijeljena na niz gradova - država. Vladari tih gradova bijahu sposobni ljudi (prvenstveno condotireri) koji su se uzdigli zahvaljujući svojim sposobnostima. Okolicu tih ljudi su sačinjavali isto tako sposobni ljudi. Tadašnji čovjek nalazi izvor i vjeru u samome sebi, te se sve više okreće od crkve i njezinog učenja i ustaljenih moralnih pravila. Tadašnji čovjek proučava sve aspekte života i ljudskog tijela, i veliča sve ljudsko. U takvom okružju, u kojemu feudalni sustav prepušta mjesto građanstvu, su živjeli veliki pisci koji su širili ideje svoga doba, u koje spada i Boccaccio.