Klesar Angelo - Vladimir Nazor
Bilješke o piscu:
Vladimir Nazor rodio se 1876. u Postirama na otoku Braču. Bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, romanopisac, autor mnogih članaka, eseja i studija, naročito na području metrike. Jedan je od takvih pisaca koji stvarajući kroz čitavih 5 desetljeća, neprestano, do kraja, iznenađuje uvijek novim spoznajama, novom problematikom i novim preokupacijama. U razdoblju 1893. godine, kada je objavio svoje prve stihove, pa do 1949. - kada je pred smrt zapisao posljednju pjesmu, on je napisao nekoliko tisuća stranica, čitavu jednu biblioteku knjiga. Umro je u Zagrebu 1949. g. Njegova važnija djela su: Veli Jože, Priče iz djetinjstva, Priče s ostrva, grada i planina, Krvava košulja, Krvavi dani, Zagrebačke novele; te bajke za djecu: Halugica, Bjeli jelen i Kralj Albus.
Mjesto radnje:
Malo selo, luka.
Vrijeme radnje:
Nekad davno.
Likovi:
Klesar Angelo, pisac.
Sadržaj:
Pisac polazi školu u drugom selu a kad se vraćao kući on bi na putu proveo i više vremena nego što treba:
„Zastajkivao sam, pretraživao grmove, penjao se na hridine,
obilazio smreke da okusim dozrele bobulje, uhađao kosove i guštere,
cvrčke i mrave, promatrao hrastiće što su jadno životarili na žednome
kršu. Nalazio sam u onoj pustoši čitav jedan svijet, što se meni činio i
prebujan. Vidio sam izdaleka komadić mora i sutonske požare u oblacima
iznad pučine. Veselio sam se što mogu ići prema onoj vatri, iz koje se
uvis šire pramenovi zraka, i čudio sam se kasnije što je u luci sve onako
mirno, posuto pepelom prvog mraka.“
Dok je pisac svakodnevno prolazio klancem čuo je čudne zvukove, a najtajanstveniji je bio zvuk udaranja čekića. Svaki dan je tražio izvor toga zvuka, ali uzalud. Jednog dan prošao je klancem jedan starac i rekao mu da to ljudi lome dolje pri moru kamenje. Sutradan izvuče pisac van gondolu. Marljivo ju je popravio, a poslije ručka neopaženo je pobjegao do drage. Na pučini su se dizali teški oblaci. Došavši do drage iskoči iz broda i traži taj zvuk. Kamenolom je bio prazan, nigdje ljudi, samo bijeli «snijeg» što se prostirao tlom. Gore je bila mala kućica, a i otud je dopirao tajanstven zvuk. Pisac se dokrade i ugleda klesara Angela. Zapanjila ga je ljepota lika koji je Angelo klesao. To je bio lik Giuseppea Garibaldija na konju. Angelo je veoma veličao Garibaldija:
„- Giuseppe Garibaldi! - reče klesar svečano. Ja sam bio u neprilici, jer mi je to ime bilo još novo.
- Oh, jadniče! Pa ti ne znaš što kod nas znadu još manja djeca. Čuješ: Giuseppe Garibaldi! Lav Kaprerski. Zapovjednik Crvenih košulja. Osloboditelj Italije. Ujedinitelj svih Talijana. - Riječi su mu padale polako iz usta, krupne, teške.
- Al on nema ni puške, ni sablje. Pa ni prave kape.
- Ha! Ha! Za sve vas nema junačkog lika bez bajuneta i šešira s pijetlovim perjem. Austrijski su vam žandari uvijek pred očima. Povero piccolo!
- Ne! - rekoh ja. - Naš je junak netko drugi... On me krupno pogleda. Dođe mi bliže.
- Pa reci. Ja ga ne znam.
- Kraljević Marko! Angelo se časak zamisli.
- Znam. Čuo sam o njemu kad sam radio preko kanala, u Sinju... To ti je, sinko moj, nešto drugo, nešto sasvim drugo.
- Al je Marko imao konja Šarca. I vilu posestrimu. I lulu od dvanaest oka. Topuzinu još veću. I pio je iz mješine. Sjekao glave... Nepobjediv...
- Pusti» ... Znam ja sve to. Bajke. Priče, sinko. Lijepe priče i ništa drugo... A Garibaldi! Čovjek od kosti i mesa; kao i jam kao i ti, Oskeća glad, žeđu, zimu. Pije vodu. Jede koricu hlijeba. I nema spočetka nikoga do sebe samoga. I nije nikakav kraljev sin. Al što hoće, to i učini, a ni iz čega... silama slabim, ljudskim.“
Oluja je sve više jačala. Klesar ga odveo u onu kućicu. Unutra na svim zidovima su prilijepljene slike onoga koji stoji vani na kiši i vjetru. Angelo mu reče da je danas velik blagdan: dvadeseti septembra. Dan kada je Garibaldi uzeo papi Rim i vratio ga domovini. I Angelo opet padne u zanos. Šetao je, mahao rukama, plamsao u licu. Kad se smiri reče Angleo da ima namjeru smjestiti taj kip na lađu, poslati u Mletke, pa na trg sv. Marka. Zatim obojica legnu spavati. Pisac se neprestano pitao: A koja je naša domovina? Kako se zove naš Garibaldi? Drugi dan ujutro pisac odlazi kući. Puno se raspitivao o domovini. A kad je kasnije pitao za Angela, rekoše mu klesari: «Onaj svoj kip je dovršio, al se talijanskoj gospodi nije sviđao. Raznio ga dinamitom. A kad talijani zaratiše u Africi, žena mu skroji neku crvenu košulju, s kojom je i nestao. Pao je u Abesiniji.»
O djelu:
Kao što je navedeno u njegovom životopisu, pisac se ponekad zatvara sam u sobu i luta mislima, a to ulijeva i u ovog dječaka koji istražuje klanac i bezbrižno putuje kući prije nego što se vrati u dosadnu svakodnevnicu. Već od malih nogu upoznaje političko stanje u Hrvatskoj u razdoblju u kojem je živio. Klesar Angelo predstavlja sve one države koje su već ujedinjene i u kojima nema previranja. Tad se pisac pita: A gdje smo mi? Takva razmišljanja su karakteristična za Nazorovo premještanje u Zagreb kada prvi put osjeća kulturno i političko stanje. Nazor također želi kazati da njegov narod još nije imao nekog velikog vođu i heroja kao Garibaldi u Italiji. Herojski podvig Angela pokazuje da se za očuvanje identiteta i svojih ideala čak i umire.
Bilješke o piscu:
Vladimir Nazor rodio se 1876. u Postirama na otoku Braču. Bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, romanopisac, autor mnogih članaka, eseja i studija, naročito na području metrike. Jedan je od takvih pisaca koji stvarajući kroz čitavih 5 desetljeća, neprestano, do kraja, iznenađuje uvijek novim spoznajama, novom problematikom i novim preokupacijama. U razdoblju 1893. godine, kada je objavio svoje prve stihove, pa do 1949. - kada je pred smrt zapisao posljednju pjesmu, on je napisao nekoliko tisuća stranica, čitavu jednu biblioteku knjiga. Umro je u Zagrebu 1949. g. Njegova važnija djela su: Veli Jože, Priče iz djetinjstva, Priče s ostrva, grada i planina, Krvava košulja, Krvavi dani, Zagrebačke novele; te bajke za djecu: Halugica, Bjeli jelen i Kralj Albus.
Mjesto radnje:
Malo selo, luka.
Vrijeme radnje:
Nekad davno.
Likovi:
Klesar Angelo, pisac.
Sadržaj:
Pisac polazi školu u drugom selu a kad se vraćao kući on bi na putu proveo i više vremena nego što treba:
„Zastajkivao sam, pretraživao grmove, penjao se na hridine,
obilazio smreke da okusim dozrele bobulje, uhađao kosove i guštere,
cvrčke i mrave, promatrao hrastiće što su jadno životarili na žednome
kršu. Nalazio sam u onoj pustoši čitav jedan svijet, što se meni činio i
prebujan. Vidio sam izdaleka komadić mora i sutonske požare u oblacima
iznad pučine. Veselio sam se što mogu ići prema onoj vatri, iz koje se
uvis šire pramenovi zraka, i čudio sam se kasnije što je u luci sve onako
mirno, posuto pepelom prvog mraka.“
Dok je pisac svakodnevno prolazio klancem čuo je čudne zvukove, a najtajanstveniji je bio zvuk udaranja čekića. Svaki dan je tražio izvor toga zvuka, ali uzalud. Jednog dan prošao je klancem jedan starac i rekao mu da to ljudi lome dolje pri moru kamenje. Sutradan izvuče pisac van gondolu. Marljivo ju je popravio, a poslije ručka neopaženo je pobjegao do drage. Na pučini su se dizali teški oblaci. Došavši do drage iskoči iz broda i traži taj zvuk. Kamenolom je bio prazan, nigdje ljudi, samo bijeli «snijeg» što se prostirao tlom. Gore je bila mala kućica, a i otud je dopirao tajanstven zvuk. Pisac se dokrade i ugleda klesara Angela. Zapanjila ga je ljepota lika koji je Angelo klesao. To je bio lik Giuseppea Garibaldija na konju. Angelo je veoma veličao Garibaldija:
„- Giuseppe Garibaldi! - reče klesar svečano. Ja sam bio u neprilici, jer mi je to ime bilo još novo.
- Oh, jadniče! Pa ti ne znaš što kod nas znadu još manja djeca. Čuješ: Giuseppe Garibaldi! Lav Kaprerski. Zapovjednik Crvenih košulja. Osloboditelj Italije. Ujedinitelj svih Talijana. - Riječi su mu padale polako iz usta, krupne, teške.
- Al on nema ni puške, ni sablje. Pa ni prave kape.
- Ha! Ha! Za sve vas nema junačkog lika bez bajuneta i šešira s pijetlovim perjem. Austrijski su vam žandari uvijek pred očima. Povero piccolo!
- Ne! - rekoh ja. - Naš je junak netko drugi... On me krupno pogleda. Dođe mi bliže.
- Pa reci. Ja ga ne znam.
- Kraljević Marko! Angelo se časak zamisli.
- Znam. Čuo sam o njemu kad sam radio preko kanala, u Sinju... To ti je, sinko moj, nešto drugo, nešto sasvim drugo.
- Al je Marko imao konja Šarca. I vilu posestrimu. I lulu od dvanaest oka. Topuzinu još veću. I pio je iz mješine. Sjekao glave... Nepobjediv...
- Pusti» ... Znam ja sve to. Bajke. Priče, sinko. Lijepe priče i ništa drugo... A Garibaldi! Čovjek od kosti i mesa; kao i jam kao i ti, Oskeća glad, žeđu, zimu. Pije vodu. Jede koricu hlijeba. I nema spočetka nikoga do sebe samoga. I nije nikakav kraljev sin. Al što hoće, to i učini, a ni iz čega... silama slabim, ljudskim.“
Oluja je sve više jačala. Klesar ga odveo u onu kućicu. Unutra na svim zidovima su prilijepljene slike onoga koji stoji vani na kiši i vjetru. Angelo mu reče da je danas velik blagdan: dvadeseti septembra. Dan kada je Garibaldi uzeo papi Rim i vratio ga domovini. I Angelo opet padne u zanos. Šetao je, mahao rukama, plamsao u licu. Kad se smiri reče Angleo da ima namjeru smjestiti taj kip na lađu, poslati u Mletke, pa na trg sv. Marka. Zatim obojica legnu spavati. Pisac se neprestano pitao: A koja je naša domovina? Kako se zove naš Garibaldi? Drugi dan ujutro pisac odlazi kući. Puno se raspitivao o domovini. A kad je kasnije pitao za Angela, rekoše mu klesari: «Onaj svoj kip je dovršio, al se talijanskoj gospodi nije sviđao. Raznio ga dinamitom. A kad talijani zaratiše u Africi, žena mu skroji neku crvenu košulju, s kojom je i nestao. Pao je u Abesiniji.»
O djelu:
Kao što je navedeno u njegovom životopisu, pisac se ponekad zatvara sam u sobu i luta mislima, a to ulijeva i u ovog dječaka koji istražuje klanac i bezbrižno putuje kući prije nego što se vrati u dosadnu svakodnevnicu. Već od malih nogu upoznaje političko stanje u Hrvatskoj u razdoblju u kojem je živio. Klesar Angelo predstavlja sve one države koje su već ujedinjene i u kojima nema previranja. Tad se pisac pita: A gdje smo mi? Takva razmišljanja su karakteristična za Nazorovo premještanje u Zagreb kada prvi put osjeća kulturno i političko stanje. Nazor također želi kazati da njegov narod još nije imao nekog velikog vođu i heroja kao Garibaldi u Italiji. Herojski podvig Angela pokazuje da se za očuvanje identiteta i svojih ideala čak i umire.
No comments:
Post a Comment