Otac Goriot - Honore de Balzac
Bilješke o piscu (verzija 1):
Honore de Balzac francuski je romanopisac, pripovjedač i dramatičar. Rođen je 1799. godine u provinciji, pokušava u Parizu napraviti brzu književnu karijeru. Razočaran prvim neuspjesima i gonjen željom da što prije stekne renome i društveni ugled, ulazi u neuspjele investicije te se opterećuje dugovima za cijeli život. Možemo ga smatrati prvim modernim profesionalnim piscem. Utemeljio je tzv. kritički ili društveni realizam. Prijelazna je figura između romantizma i realizma - s jedne strane se u njegovim djelima pojavljuju melodramatične fabule, retorika, romantičke strasti, divlji individualizam, dok s druge strane unosi brižljivo dokumentirane, detaljne studije društvenog života, s točnim i autentičnim podacima. Najvažnije djelo mu je “Ljudska komedija”, grandiozna epopeja u kojoj, po uzoru na Dantea, nastoji sistematički klasificirati panoramu svojih suvremenika i tadašnjeg društva. To je serija od 92 romana, s često sličnim ili istim likovima, a ti romani se dijele u tri grupe: Studije običaja, Filozofske studije i Studije braka. Najpoznatija djela su mu: „Otac Goriot“, „Seoski liječnik“, „Sjaj i bijeda kurtizana“.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Honore de Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost, kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav već "svemoćna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravdi, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice".
Iako je cijenio ekonomsku i društvenu ulogu feudalaca, a aristokraciju smatrao nosiocem kulturnih vrijednosti, u svojim je književnim djelima morao priznati kako je upravo ta klasa nemoćna i nesposobna da se uhvati u koštac s novim vremenom, s novim oblicima privređivanja, bogaćenja i eksploatacije. Iako je u romanu "Seljaci" htio prikazati tragediju cijepanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili dio zemlje od feudalaca, da bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu.
Balzac je rođen 1799. u Turu u Francuskoj u malograđanskoj obitelji. U Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti. Među prijateljima se nije isticao. Počeo je pisati u dvanaestoj godini. Balzac mimo volje svojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tuđim imenima, osjećajući i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su se književničkom zanatu, smatrajući da se neće moći materijalno osigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan, već nije bio ni zapažen. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha. Prvi neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izviđač i štampar, ali ni u tome nije imao uspjeha pa napušta taj posao s velikim dugovima koji će ga pratiti do smrti. Balzac nije klonuo duhom. Piše roman "Šauni" u kojem se ispoljila sva njegova pripovjedačka snaga. Prije Balzaca svakidašnji život običnog čovjeka smatran je nedostojnim književne obrade, a Balzac je uradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada, buržoaziju koja se uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja, sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake koji su ukliješteni između veleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovijetkama i romanima Balzac dao zajednički naziv - Ljudska komedija. U njoj je dao vjernu sliku francuske buržoazije koju je mrzio. Sa simpatijama je gledao na plemstvo i sam je želio da uspije u društvu. To mu je uspjelo tek potkraj života kada se oženio bogatom aristokratkinjom (Poljakinjom Hanskom). No te simpatije, koje su ga vezale uz plemstvo, nisu mu smetale da u svojim književnim djelima kaže istinu o tom društvu u kojem feudalci moraju propasti, a uzdiže se krupna buržoazija. Balzac je neumorno radio i po dvadeset sati na dan, tjednima se nije micao iz kuće. Živio je u stalnoj borbi sa životnim nevoljama, borio se s povjeriocima, izdavačima koji su tražili naplaćene, a nenapisane romane. Njegov život, pun životne borbe s jedne strane i neobuzdane energije s druge strane, zaustavio se 1850. u velikoj borbi između života i smrti.
Ljudsku komediju podijelio je na Studije društvenog života, Filozofske studije i Analitičke studije. Prvo realističko remek-djelo je roman Otac Goriot, a slijede Eugenija Grandet, Rođak Pons i Rođaka Beti.
Bilješke o piscu (verzija 3):
Honoré de Balzac (1799. - 1850.), rođen u Toursu u građanskoj obitelji. Otac mu je bio naobražen čovjek, bavio se je fiziologijom i sociologijom. Majka mu je bila religiozna, “udubljena u mistična razmišljanja”. Kao dječak pokazuje veliko zanimanje za knjigu i čitanje. Naobrazbu je stekao u raznim školama, najprije u rodnome Toursu, zatim u Parizu. Prema očevoj želji trebao je studirati pravo, ali on se posvećuje književnosti. Bavi se različitim poslovima i bori se s dugovima. Posjedovao je neobičnu radnu energiju, radio je oko 16 -17 sati dnevno. Oženio se 1850. g., nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Za života je postao slavan pisac. Djela: Eugenie Grandet, Otac Goriot, Izgubljene iluzije, Rođakinja Bette, Rođak Pons, Sjaj i bijeda kurtizana…
Ljudska komedija
Ljudska komedija je ciklus romana u kojima Balzac prikazuje mnoštvo likova (2000 - 3000) pomoću kojih Balzac ulazi u sve pore tadašnjeg društva. Osnovna koncepcija Ljuske komedije je grupiranje samostalnih djela u veće cjeline i pojavljivanje istih likova u više različitih djela. Ta koncepcija pojavljuje se negdje početkom 1831., a sam naziv i plan tog opusa datiraju iz 1842. Iz tog razdoblja datira 1. sveska njegovih Sabranih djela, koje na nagovor izdavača i po sugestiji jednog prijatelja naziva Ljuskom komedijom. Iako sam naslov Balzacova djela sugerira na Danteovu Božanstvenu komediju, Balzac vjeruje u njegovu opravdanost:
“Neizmjernost jednog plana, koji istodobno obuhvaća povijest i kritiku
društva, analizu njegovih zala i raspravljanje njegovih principa,
daje mi po mom mišljenju pravo da svom djelu dam naslov pod kojim se
ono danas objavljuje: La Comédie humanie”
Dok je Dante tumačio odnose u ljudskom društvu na temelju jedne teološke vizije svijeta, Balzac razmatra ljudsku vrstu sa stanovišta prirodnih znanosti i isključivo na temelju vlastitih promatranja. Uz to, Balzac ne ocjenjuje ljudsko društvo već daje njegovu analizu ne upuštajući se u povijesne probleme, nego ostajući na razini svoje sadašnjosti. Balzac nam dalje tumači da ne treba davati analizu povijesti jer su “osnovni ljudski problemi vječni i ponavljaju se iz generacije u generaciju”. Prema tome dovoljno je dati prikaz života jedne generacije i osvijetliti ga sa svih strana da bi se dobila slika ljudskog društva.
Balzac je svoju Ljudsku komediju podijelio na nekoliko dijelova: Studije društvenog života, Filozofske studije, Analitičke studije.
Temelj tog opusa čine Studije društvenog života a dijele se na 6 prizora: Prizori iz privatnog života, Prizori iz provincijskog života, Prizori iz pariškog života, Prizori iz političkog života, Prizori iz vojničkog života, Prizori iz seoskog života.
Ljudska komedija je ostala nedovršena, ali ipak kao opus ostala je nenadmašena. Od 137 planiranih djela završeno je tek 91. Zahvaljujući svom izvanrednom daru zapažanja Balzac nam je dao kompletnu sliku društvenog života u prvoj polovici 19. st.
Vrsta djela:
Obiteljski roman.
Mjesto radnje:
Pariz.
Vrijeme radnje:
1819. - 1820. g.
Tema:
Ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorištavaju. Želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
Očinska ljubav koja ne poznaje granice. Želja za uspjehom. Posesivna ljubav oca prema kćerima. Odana i slijepa ljubav oca prema kćerima. Amoralnost, moralni pad čovjeka.
Inspiracija iz sličnog djela:
Shakespeareova tema iz “Kralja Leara”, koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.
Kratki sadržaj:
Djelo počinje opisom penziona gđe Vauquer. Pisac pomno opisuje penzion, okoliš, prostorije u penzionu itd. U Pariz je došao mladić iz plemićke obitelji koji želi studirati pravo, nastanio se i on u penzion. U penzionu se nalaze još i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te bivši trgovac Vautrin. Na početku su se svi divili čiči Goriotu na njegovoj odjeći i na srebrnini koju je imao u ormaru, ali nakon nekog vremena on se preselio iz skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča Goriot ima i dvije kćeri koje je uspio udati u bogato društvo, i na njih je potrošio i zadnji novčić. Mladi Rastignac napušta svoje ideale i okreće se Parizu i njegovom otmjenom društvu. On doznaje da u Parizu ima rođakinju po imenu Beausèant i od nje traži pomoć da mu ona pokaže put do uspjeha u bogatom društvu. Ona ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota, Anastasie. Grofica Anastasie je imala svog ljubavnika Maxa koji je dolazio kod nje. Jednom prilikom dok je kod nje bio Rastignac iz jedne prostorije izađe Čiča Goriot i Rastignac je upita što ona ima s Goriotom, i od tada su vrata za Rastignaca zatvorena kod gđe de Restaud. Kad je Rastignac to ispričao svojoj rođakinji kako se gđa de Restaud ponijela prema njemu, ona odluči da će ga upoznati sa drugom Goriotovom kćerkom groficom Delphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se tu i Vautrin koji savjetuje Rastignaca kako uspjeti do svog cilja, on mu savjetuje da ako treba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj cilj. Vautrin je pronašao i žrtvu koja bi to mogao biti, trebao je to biti brat gđice Victorine. Međutim Rastignac nije htio niti čuti za to. Jedne se večeri u talijanskoj operi upoznao sa Delphine, a ona ga je očarala na prvi pogled. Od tog dana Rastignac je mnogo vremena provodio kod nje razgovarajući o njenom ocu. A kad je dolazio doma odmah je odlazio reći čiči Goriotu što je rekla za njega, a on je bio presretan, iako su ga obje kćerke odbacile on je živio samo za njihovu sreću. Vautrin se nije slagao s Rastignacovim načinom na koji on pristupa tom svijetu jer je rekao da je svijet pokvaren i ako ti njega ne uništiš da će on tebe. Rastignac je tražio novac i od majke i od sestara da mu posude da uspije u tom visokom društvu, one su mu poslale i zaželile mu sreću. Nakon toga u penzionu se doznalo da je Vautrin odbjegli robijaš i prijavili su ga, tako da je Vautrin zauvijek nestao iz penziona. Delfine nikad nije dolazila vidjeti oca, tek pred njegovu smrt ga je došla vidjeti. Goriot je cijelo vrijeme mislio na njih kako se zabavljaju, kako je sretan zato jer su i one, a nikad nije rekao ništa protiv njih iako su ga »pokrale«. Kad je umro čiča Goriot na pogreb su došle samo prazne kočije njihovih kćeri sa slugama unutra jer one nisu mogle, jer su došle rano ujutro sa plesa i morale su spavati. Mladi Rastignac platio je i pogreb jedinom prijatelju koji nije nikad protiv nikog rekao ništa loše, i vidio je da je Vautrin imao pravo da protiv takvog svijeta ne možeš ići »pješice« i okrene se prema veličanstvenom Parizu i reče: »Sad je na nama dvoma red!«
Struktura djela:
Struktura je dramska što pisac i sam naglašava. Satoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kćeri, Očeva smrt.
Bilješke o djelu (verzija 1):
»Čestit čovjek – građanski pansion – 600 franaka rente – lišio se svega u korist svojih kćeri, od kojih svaka ima po 500 000 franaka rente, umire kao pas.« Balzac je paralelno razvio dvije fabule, jedna je bijedan pansion gđe Vauquer a druga je u bogatim i elegantnim salonima pariških četvrti. Balzac najprije daje detaljan opis same sredine u kojima se njegovi likovi kreću, opis okoliša, kuće, opis vanjskog izgleda zgrade, opis unutarnjih prostorija i onda postepeno razvija atmosferu u kojoj se pojavljuju i sami likovi. I u opisu likova Balzac najprije polazi od vanjskog opisa koje veže s psihološkim osobinama, onda karakter pojedinog lika, njegovo materijalno stanje, njegovo porijeklo…
U Čiči Goriotu nailazimo na tri fabule:
Prva fabula vezana je uz nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara rezanaca, koji se odrekao svega samo da bi bogato udao svoje dvije kćeri. Međutim one nakon što su postigle uspjeh počinju se stidjeti vlastitog oca i pošto su mu izvukle i posljednji novčić puštaju ga da umre u bijedi i samoći kao napušten pas.
Druga fabula je priča o mladom provincijskom plemiću Eugène de Rastignacu, koji je došao u Pariz pun ideala i očaran pariškom gospodom odlučuje da napusti svoje ideale i da se suoči sa životom kakvim ga on želi.
Treća fabula se vrti oko bivšeg robijaša Vautrina koji uvjerivši se u pokvarenost ljudskog društva odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke ne posustajući ni pred ubojstvom ako je potrebno za postizanje ciljeva. U tako komplicirano razrađenom romanu teško je raspoznati koji je od njih glavni lik.
Bilješke o djelu (verzija 2):
Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vanquer, u kojem se vidi Balsacova privrženost realizmu.
Citat:
“Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana.
Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava,
zato će se ubrzo raspasti od trulosti.”
Pisac opisuje Eugenea de Rastignaca i govori kako on, iako plemić, nema baš previše novca. Dalje piše kako je Eugene bio marljiv i rano je shvatio da će se u životu naraditi.
Vautrin daje opise društva i parižanki, licemjerja i pokvarenosti te moralne izopačenosti.
Citat:
”Ako imate smolu da ukradete bilo što izložit će vas na trgu pred palačom
pravde kao čudovište, ukradete li milijun u salonima slaviti će vas kao
utjelovljenje kreposti”.
Rastignac zna ponekad izgubiti samopouzdanje i vidjeti sebe u ulogama koje ga ne zadovoljavaju. Zamišlja se kao činovnik i boji se kako neće moći doći u visoko društvo zbog nedostatka novca.
Vikontresa de Beauseant mu savjetuje da bude beskrupulozan prema svijetu, jer svijet je hladan i ravnodušan prema slabićima, a boji se okrutnika.
Citat:
”Udarajte bez milosti, pa će vas se svi bojati”.
Rastignac saznaje istinu o Goriotu i uzima ga pod svoju protekciju, a kasnije se dvoji jeli dobro postupio kada je napisao pisma.
Dio koji najbolje opisuje ljubav Goriotovu prema kćerima:
Citat:
“Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu
njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace
osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca.
Volim konje koji ih vuku, i htio bih biti psić što ga drže na koljenima
Živim od njihove radosti.”
Sestre sa počinju optuživati međusobno kako bi okaljale jedna drugu. Delphine kazuje istinu o životu sebe i ostalih njoj sličnih žena. Eugene uspjeh želi više od ičega. Delphine Povjeava Eugenu svoje želje. Anastasia čak i ljubav gleda kroz prizmu novca. Eugene shvaća kakve su uistinu parižanke.
Goiriot samome sebi priznaje kakve su njegove ljubljene kćeri, i postaje svjestan svoje pogreške. Goriot na kraju umire, a kćeri mu ne dolaze na sprovod, na što Eugene izaziva društvo.
Citat:
”Oči mu gotovo žudno za prostor među… tamo gdje je živio ovaj otmjeni
svijet, u koji se želio probiti… A sada je na nama dvama red”
I kao prvi čin svoga izazova društvu Eugene pođe na večeru kod gospođe de Nuavgen.
Bilješke o djelu (verzija 3):
Na početku romana Otac Goriot, Balzac govori o realizmu romana:
"Ali, zapamtite dobro: ova drama nije izmišljotina ni roman. Ona je toliko
istinita da svatko može uočiti njene bitne sastojke, možda čak i u svom
srcu."
Roman Otac Goriot priča je o sudbini dvaju suprotnih ličnosti: oca Goriota i Eugena Rastignaca.
Otac Goriot se obogatio špekulirajući žitom, ali je sav svoj novac utrošio na nezahvalne kćeri. Njegova ljubav prema kćerima je pretjerana, bezumna, apsurdna, ali Balzac nam je uspio učiniti tu ljubav mogućom, čak logičnom u cijelom slijedu uzroka i posljedica. Tragedija oca Goriota raste od početka romana. Nakon što je bogato udomio svoje kćeri, one i njihovi muževi izbacuju ga iz svojih domova. Goriot nalazi stan u ulici gdje "i najbezbrižniji čovjek postaje tužan", a glavna soba pansiona Vauquer "zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku, a koji bi trebalo nazvati pansionskim zadahom... Ovdje vlada bijeda bez poezije. Ako na njoj još nema blata, ima mrlja... Iako je bilo lako doznati da li je Goriot zaista proizvođač rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo, stariji ljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu izlazili iz svog kvarta i živjeli su u pansionu kao školjke u stijeni. Gđa Vauquer se odmah zagledala u Goriotov novac i "kao jarebica u slanini, topila se na vatri želje koja ju je svu obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova Vauquerova i da uskrsne u Goriotu." No on nije mario za nju i ona se osjetila uvrijeđenom, "ali čiča Goriot je bio njen stanar i zato je udovica morala da svladava izljeve svog uvrijeđenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbog ovog razočaranja i da guši želju za osvetom." Ta će mu ista gđa Vauquer, kad Goriot više ne bude imao ni prebijene pare, uskratiti na samrti čistu posteljinu jer i "prevrnuti čavrši iz sobe broj 7 dobri su za mrtvaca". Svi stanovnici pansiona Vauquer imali su čvrsta i snažna tijela koja su izdržala sve bure, lica hladna i gruba, izanđala kao lik novca povučenog iz opticaja... I ovdje se, među ovih osamnaest lica, kao u školi i društvu našlo jedno nesretno i odgurnuto stvorenje (Goriot), jedan mučenik s kojim su svi tjerali šegu. Balzac sa sjetom konstatira da je "možda u ljudskoj prirodi da se sve svaljuje na onoga koji sve podnosi iz istinske poniznosti, slabosti ili ravnodušnosti. Njegove kćeri kad su "dobro iscijedile limun, koru su bacile na ulicu". A on, taj "ludi" otac odlazi u park da bi vidio svoje kćeri, plaća dugove njihovih ljubavnika, podržava ih protiv njihovih muževa, predlaže Rastignacu da postane ljubavnik njegove kćeri jer vjeruje da bi je time usrećio. "Moj život je u mojim kćerima. Ako se one provode, ako su sretne, lijepo odjevene, ako idu po ćilimima, što mari kako sam ja obučen i u kakvoj sobi spavam. Meni nije hladno kad je njima toplo, niti mi je dosadno kad se one smiju. Ja sam žalostan samo kad one tuguju". A upravo ta tuga, bol koju mu nanose njegove kćeri, ubija Goriota a da one nisu niti pokušale da mu je ublaže. Goriota sahranjuju dva siromašna studenta o svom trošku, a kćeri šalju na sprovod samo prazne kočije.
Rastignac je oličenje mlade francuske omladine koja se našla pred mnogim zaprekama koje je trebalo otklanjati upornim, marljivim radom i osobnom vrijednošću. Rastignac ima plemenitu dušu, želio bi da uspije u društvu radom i osobnim zaslugama, no već na pragu puta u visoko društvo, koje Eugen priželjkuje, gđa de Bozean pokušava mu razbiti iluziju o tom društvu koje je pokvareno i prema kojemu ne treba imati obzira. "Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti", kaže gđa de Bozean. "Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje". To isto, samo grubljim riječima, rekao je Eugenu i Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li čime ljudi sebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže." Pariz, koji Rastignaca toliko mami, po Vautrinu je najobičnija kaljuža: "Oni koji se u njemu kaljaju kolima pošteni su ljudi, oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u njemu ukradu sitnicu smatraju se za neobične rijetkosti, oni koji kradu milione označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili život u visokom društvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to nimalo ljepše od kuhinje, zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprlja ruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg doba". Međutim, Rastignac se još nije pomirio sa uspjehom pod svaku cijenu. On će tek na kraju romana, upoznavši tragediju jedne očinske ljubavi i potpunu bezosjećajnost njegovih kćeri, "sahraniti svoju posljednju suzu" i uzviknuti: "A sada je na nas dvoje red!... I, prvi korak njegova izazivanja kojim je prijetio društvu, bio je odlazak na ručak gospođi de Nucingen.
Kompozicija djela:
Kompozicija samog romana klasičan je primjer zrele Balzacove romansijerske tehnike. Budući da namjerava pred našim očima razviti jednu ljudsku dramu, što nam izrijekom i kazuje na prvoj stranici teksta, Balzac komponira i ovaj roman, kao i većinu ostalih, po zakonima dramske strukture, a težište stavlja na ekspoziciju i kritu, kojima posvećuje i glavninu teksta. Unutar same ekspozicije, koja je u ovom romanu već svedena na jednu razumnu mjeru te iznosi čak i nešto manje od trećine teksta, Balzac se služi svojim uobičajenim postupkom, polazeći uvijek od vanjskoga prema unutarnjemu. Najprije daje detaljan opis same sredine u kojoj se njegovi junaci kreću, prelazeći od opisa okoliša na opis kuće, odnosno od opisa vanjskog izgleda zgrade na opis njenih prostorija, i postepeno razvija potrebnu atmosferu u kojoj se mogu pojaviti i sami sudionici drame. Pri njihovu opisu Balzac ponovno polazi od opisa vanjskog izgleda samih likova, koji vješto povezuje s psihološkim crtama njihova karaktera i sociološkom pozadinom njihove egzistencije, tako da na koncu takva opisa mi točno znamo ne samo kako izgleda ili kako se oblači pojedina osoba, već znamo i njezinu pretpovijest i materijalno stanje.
Balzac je razradio i istodobno razvio tri samostalne ali međusobno isprepletene fabule, koje se odvijaju u dva raznorodna i oprečna ambijenta - u učmaloj sredini pansiona gđe Vauquer i u elegantnim salonima otmjenih pariških četvrti. Prva fabula vezana je uz temeljnu koncepciju djela i prikazuje nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara tjestenine, Jeana-Joachima Goriota, koji se lišio svog imetka da bi usrećio i bogato udao svoje kćeri, a one se u novoj sredini počinju stidjeti oca i pošto su izvukle iz njega i posljednji novčić, puštaju ga da umre u krajnjoj bijedi, sam kao pas. Uz tu osnovnu fabulu povezao je Balzac sudbinu Goriotova sustanara, mladog provincijskog plemića Eugenea de Rastignaca, koji je došao u Pariz pun ideala, ali upoznavši i u bijednom pansionu gđe Vauquer i u otmjenim pariškim salonima sve naličje velegradskog života, u kojem novac i interes upravljaju ljudskim sudbinama, napušta svoje mladenačke ideale i odlučuje da se ne birajući sredstva uhvati u koštac sa životom. Na tom ga je putu svojim ciničkim primjedbama o društvenom uređenju i pravdi učvrstio i bivši robijaš Vautrin, oko čijeg je hapšenja vezana i treća fabularna osnova romana.
Analiza likova (verzija 1):
Goriot
Bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer. Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoj život. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više nego što Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast, smrt i neimaštinu.
Eugene de Rastignac
Mladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu. Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.
Delphibe i Anastasie
Goriotove kćeri, dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjeha u društvu.
Analiza likova (verzija 2):
Eugène Rastignac:
Citat: (str. 34.)
“Eugène de Rastignac, tako se zvao, bio je jedan od onih mladića koji se iz
nevolje privikavaju na rad, koji od najranije dobi shvaćaju nade što ih
roditelji u njih polažu, te sebi pripremaju lijepu budućnost već sada
proračunavajući buduće kretanje društva, kako bi bili prvi koji će ga
dokraja iskoristiti.”
Citat: (str. 38.)
“Eugène de Rastignac imao je posve južnjačko lica, bijelu put, crnu kosu,
plave oči. Njegov način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje
odavali su sina plemenite obitelji gdje su prvim odgojem bile obuhvaćene
samo tradicije dobrog ukusa. Ako se i štedio na odjeći, ako je u obične
dane i nastojao pohabati odjela sašivena prošle godine, svejedno je
pokatkad mogao izaći i kao otmjen mladić. Obično je nosio stari kaput,
iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu, nemarno svezanu studensku
kravatu, hlače u skladu s ostalim i zakrpljene čizme.”
Čiča Goriot:
Citat: (str. 41.)
“Čiča Goriot, starac otprilike od šezdeset i devet godina“
Citat: (str. 43.)
“Uostalom, njegovi su mesnati, nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuti
nos, nagoviještali neke duševne osobine do kojih je udovicama, čini se,
bilo stalo, koje je potvrđivalo njegovo mjesečasto i bezazleno,
dobrodušno lice. Mora da je bio čvrsto građena životinja kadra da svoj
duh izoštri u osjećaju. Kosa, počešljana na razdjeljak, koju mu je
vlasuljar politehničke škole svako jutro dolazio naprašiti, na pet mu se
mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo ukrašavala lice. Premda je djelovao
malčice neotesano, bio je tako pomno dotjeran, tako je obilato trošio
duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da će mu kutija za duhan uvijek
biti puna makube.”
Vautrin:
Citat: (str. 34.)
“... čovjek od svojih četrdesetak godina koji je nosio crnu vlasulju, boji
zaliske, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Vautrin.”
Citat: (str. 40.)
“Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali,
dok nitko nije mogao proniknuti ni u njegove misli ni u njegove
poslove.”
Analiza likova (verzija 3):
Eugéne de Rastignac
“Eugéne de Rastignac - tako se zvao - pripadao je redu onih mladih ljudi
koje neimaština priuči na rad i koji već u djetinjstvu shvate kolike nade
polažu u njih njihovi roditelji, te pripremaju sebi lijepu budućnost
proračunavajući već u toj dobi domet svojih nauka i podešavajući ih
unaprijed budućem kretanju društva, da bi ga prvi iskoristili.”
Razmatrajući djelo u sklopu čitave Ljudske komedije osnovna je tema životna inicijativa mladog čovjeka, a glavni bi lik bio Rastignac. Njega ne možemo nazvati glavnim likom ovog romana, već samo sponom uz koju se vežu druge dvije centralne ličnosti ovog romana i sponom između salona visokog društva i malograđanskog pansiona. Ukratko - on nije pokretač same radnje već njezin sljedbenik, ali isto tako lik kojemu će se Balzac najradije vraćati, primjenjujući prvi put na njemu tehniku pojavljivanja istih likova u više različitih djela.
“Bez njegovih radoznalih zapažanja i spretnosti kojom je ušao u pariške
salone ova pripovijest ne bi bila obojena stvarnim tonovima koje, nema
sumnje, duguje njegovu pronicavu duhu i želji da prodre u tajne užasna
položaja koji su brižljivo tajili kako oni koji su ga stvorili tako i oni koji su
se u njemu nalazili.”
Vautrin
Vautrin je u Balzacovom djelu simbol revolta prema svim negativnostima tadašnjeg društva. Taj bivši robijaš, shvativši svu pokvarenost tadašnjeg društva, ne preza ni od čega da bi ostvario vlastiti cilj. Dokraja odan svojim prijateljima a nemilosrdan prema protivnicima, on razvija svoj bushido koji je po mnogo čemu amoralan kao što je amoralno društvo u kojemu živi i u kojem je novac “vrhovni bog”. Na taj način Vautrin prerasta u glasnika osude ljudskog društva, ali isto tako kao čovjek velike životne energije predstavlja utjelovljenje Balzacovih ambicija.
Problematika odgoja:
Goriotova nesretna ljubav prema svojim kćerima toliko je uvećana i groteskna da čitateljima izgleda nestvarna, bez stvarne podloge. Balzac je prikazao takvu ljubav koja se na trenutke spušta na razinu čistih nagona i nemoralnih postupaka (npr. kad se glavni junak, da bi bio blizu vlastite kćeri, upušta u ulogu “svodilje” između nje i Rastignaca). Dajući previše ljubavi kćerima svojim Goriot je ostao bez njihove ljubavi, i postao samo sredstvo za njih. Umjesto da se brinu za njega, kako je sam očekivao, one ga odbacuju od sebe i prisiljavaju ga da živi na rubu neimaštine. Ali Goriot ih i dalje jednako voli.
Tim slikama nam Balzac daje kritiku odgoja tog društva koji se bazira na materijalnom, a prenosi ideje povratka korijenima, povratku prirodi, idejama koje je zastupao Jean Jacques Russoe.
Analiza likova (verzija 4):
Goriot ne želi sam sebi priznati kakve su mu kćeri, pa se zavarava govoreći Rastignacu: "Dragi moj gospodine - rekao mu je sutradan – kako ste mogli pomisliti da se gđa de Restaud naljutila na vas što ste spomenuli moje ime? Kćerke mene veoma vole. Ja sam sretan otac. Samo su se zetovi loše ponijeli prema meni. Nisam htio da ti dragi stvorovi pate zbog mojih nesuglasica s njihovim muževima, pa sam se radije odlučio da ih viđam tajno. Ta mi tajnovitost daje tisuću radosti koje ne razumiju drugi očevi koji mogu vidjeti kćeri kad god zažele. Ja to ne mogu, shvaćate li?"
Eugen ipak počinje shvaćati kakvo je društvo: "Pošao se odjenuti premećući u glavi veoma tužne i obeshrabrujuće misli. Otmjeni mu se svijet ukazao kao ocean blata u kojem se čovjek zaglibi do grla čim samo zamoči nogu"; "Dragi prijatelju - odgovori mu Rastignac pošto je svratio pogled na usnulog starca - samo idi, traži skromnu sreću na koju si sveo svoje želje. Što se mene tiče, ja sam sišao u pakao i moram u njemu ostati. Što god ti zla reknu o visokom društvu, vjeruj. Nema Juvenala koji bi orisao njegovu grozotu, pokrivenu zlatom i dragim kamenjem."
Ležeći na samrti i sam Goriot si priznaje kakve su mu kćeri. Nezahvalnost njegovih kćeri dolazi najsnažnije do izražaja u trenutku kada Goriot nema više novaca, a želi blizinu svojih kćeri jer je teško bolestan. Tek tada, u agoniji, otac Goriot ispoljava prikrivenu bol i patnju: "Nijedna - odgovori starac i uspravi se u postelji. Imaju poslova, spavaju, neće doći. Znao sam to. Treba čovjek da umire pa da spozna što su djeca. Ah, prijatelju, nikad se nemojte ženiti, nemojte imati djece! Vi im dajete život, a ona vam daju smrt. Vi ih uvodite u život, a ona vas iz njega izgone. Neće doći, znam! Znam to već deset godina. To sam koji put i govorio sebi, ali nisam imao hrabrosti da povjerujem."; "Čovjek koji je svakoj kćeri dao osam stotina tisuća franaka bio je čovjek o kojemu je trebalo voditi brigu. I bili su vrlo brižni, ali samo zbog mojega novca. Svijet nije lijep. U to sam se itekako uvjerio. U kočiji su me vozili u kazalište, i ostajao sam dokle sam htio na večernjim priredbama. Ukratko, izjavljivale su moje kćeri, priznavale su me za oca. Još ja imam oštrine duha i ništa meni nije izmaklo. Sve je bilo radi novca, i to me ranilo u srce. Vidio sam da je sve samo pretvaranje, ali nije bilo pomoći. Kod njih se nisam osjećao ugodno kao za ovdašnjim stolom. Nisam znao ni o čemu razgovarati."; "Živio sam za to da budem vrijeđan, ponižavan. Toliko ih volim da sam strpljivo podnosio sve uvrede za koje su mi prodavale neko sitno jadno zadovoljstvo. Otac se krio da bi vidio kćeri! Ja sam im dao život, a one mi danas neće dati jedan sat! Žedan sam, gladan sam, srce mi gori, a one neće doći da olakšaju moju agoniju, jer ja umirem, osjećam to. Ali zar ne znaju koliki je grijeh gaziti po očevu mrtvom tijelu? Ima Boga na nebu, i on osvećuje očeve, makar mi i ne htjeli."; "Sad ja vidim cio svoj život. Ja sam prevaren! One me ne vole, nikad me nisu ni voljele! To je očito! Kad nisu došle, neće ni doći. Što više budu oklijevale, to će se teže nakaniti da mi priušte ovu radost. Znam ja njih. Nikad nisu bile sposobne da naslute moje nevolje, moje boli, moje potrebe, pa neće naslutiti ni moju smrt; dapače, ne znaju ni koliko ih volim. Jest, vidim, u njihovim je očima navika da za njih žrtvujem sve, oduzela cijenu svemu što sam činio. Da su zatražile da mi iskopaju oči bio bih im rekao: Iskopajte ih! Ja sam preglup. One misle da su svi očevi kao njihov. Treba uvijek isticati svoju vrijednost. Osvetit će me njihova djeca. Same će sebi škoditi ako ne dođu. Recite im da izlažu istim mukama i svoj smrtni čas. Jednim zločinom čine sve zločine. Ta pođite, recite im da ne doći znači počiniti oco ubojstvo! One su ga i bez ovoga prilično puta počinile."; "Zar ću zbilja umrijeti kao pas? Evo kako sam naplaćen, zaboravom. To su bestidnice, zlotvorke; gade mi se, proklete bile; ustajat ću noću iz lijesa pa ću ih uvijek iznova kleti, jer konačno, prijatelji moji, imam li krivo?"; "Shvaćate li da ću ja umrijeti ne vidjevši svojih kćeri? Vječito žeđati; a nikad ne piti, eto što je bio moj život ima deset godina... Moji su zetovi ubili moje kćeri. Doista, otkad su se udale, više ih nisam imao. Očevi, tražite u Skupštini da se donese zakon o braku! Konačno, ako volite kćeri, nemojte ih nikad udavati. Zet je zločinac koji iskvari sve u kući, sve uprlja. Neka se dokinu brakovi! Oni nam oduzimaju kćeri, i nemamo ih ni na smrtnom času! Donesite zakon o smrti očeva. Ovo sad je strašno! Osveta! To njih zetovi ne puštaju da dođu. Ubijte ih! Oni su moje ubojice! Smrt ili kćeri! Ah, gotovo je, umirem bez njih! Bez njih! Nasie, Fifine, ta dođite već jednom! Tata vam odlazi..."
Dojam o djelu:
Djelo je po meni fantastično jer se u njemu isprepleću ljubav koja nije uzvraćena i želja za uspjehom koja je tako blizu a tako daleko. U čemu je Goriot pogriješio da je za uzvrat umjesto ljubavi kćerka dobio to da se one njega srame. Dali su se one osjećale kao psi na uzicama od prevelike ljubavi ili je tu pitanje odgoja, previše popuštanja i udovoljavanja njihovim hirovima? Na to je pitanje teško dati odgovor. S druge strane dolazi teška borba mladog studenta koji nema neko bogatstvo da uspije u društvu gdje je glavna sreća novac. Da je on iz jedne obitelji koja ima novaca za njemu priuštiti toliko da se on zabavlja i troši koliko želi sigurno se ne bi spominjala borba za uspjeh, nego bi bilo puno lakše imao bi onu “odskočnu dasku “koja omogućava uspjeh. Teško je razdvojiti ono što je bitno u djelu. Ali ono što je sigurno točno to je ono da je i danas takvo stanje u svijetu. Ako ti previše poklanjaju ljubavi i pažnje da ćeš se osjećati kao u kavezu i da ćeš pobjeći, isto tako ako imaš moć i novac dobar i ugodan život ti je zajamčen, a ako ne onda se moraš boriti za postići makar pola od onog o čemu sanjaš.
Zaključak:
“Ovdje počiva gospodin Goriot, otac grofice de Restaud i barunice de Nuncingen, sahranjen na trošak dvojice studenata.”
Bilješke o piscu (verzija 1):
Honore de Balzac francuski je romanopisac, pripovjedač i dramatičar. Rođen je 1799. godine u provinciji, pokušava u Parizu napraviti brzu književnu karijeru. Razočaran prvim neuspjesima i gonjen željom da što prije stekne renome i društveni ugled, ulazi u neuspjele investicije te se opterećuje dugovima za cijeli život. Možemo ga smatrati prvim modernim profesionalnim piscem. Utemeljio je tzv. kritički ili društveni realizam. Prijelazna je figura između romantizma i realizma - s jedne strane se u njegovim djelima pojavljuju melodramatične fabule, retorika, romantičke strasti, divlji individualizam, dok s druge strane unosi brižljivo dokumentirane, detaljne studije društvenog života, s točnim i autentičnim podacima. Najvažnije djelo mu je “Ljudska komedija”, grandiozna epopeja u kojoj, po uzoru na Dantea, nastoji sistematički klasificirati panoramu svojih suvremenika i tadašnjeg društva. To je serija od 92 romana, s često sličnim ili istim likovima, a ti romani se dijele u tri grupe: Studije običaja, Filozofske studije i Studije braka. Najpoznatija djela su mu: „Otac Goriot“, „Seoski liječnik“, „Sjaj i bijeda kurtizana“.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Honore de Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost, kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav već "svemoćna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravdi, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice".
Iako je cijenio ekonomsku i društvenu ulogu feudalaca, a aristokraciju smatrao nosiocem kulturnih vrijednosti, u svojim je književnim djelima morao priznati kako je upravo ta klasa nemoćna i nesposobna da se uhvati u koštac s novim vremenom, s novim oblicima privređivanja, bogaćenja i eksploatacije. Iako je u romanu "Seljaci" htio prikazati tragediju cijepanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili dio zemlje od feudalaca, da bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu.
Balzac je rođen 1799. u Turu u Francuskoj u malograđanskoj obitelji. U Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti. Među prijateljima se nije isticao. Počeo je pisati u dvanaestoj godini. Balzac mimo volje svojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tuđim imenima, osjećajući i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su se književničkom zanatu, smatrajući da se neće moći materijalno osigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan, već nije bio ni zapažen. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha. Prvi neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izviđač i štampar, ali ni u tome nije imao uspjeha pa napušta taj posao s velikim dugovima koji će ga pratiti do smrti. Balzac nije klonuo duhom. Piše roman "Šauni" u kojem se ispoljila sva njegova pripovjedačka snaga. Prije Balzaca svakidašnji život običnog čovjeka smatran je nedostojnim književne obrade, a Balzac je uradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada, buržoaziju koja se uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja, sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake koji su ukliješteni između veleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovijetkama i romanima Balzac dao zajednički naziv - Ljudska komedija. U njoj je dao vjernu sliku francuske buržoazije koju je mrzio. Sa simpatijama je gledao na plemstvo i sam je želio da uspije u društvu. To mu je uspjelo tek potkraj života kada se oženio bogatom aristokratkinjom (Poljakinjom Hanskom). No te simpatije, koje su ga vezale uz plemstvo, nisu mu smetale da u svojim književnim djelima kaže istinu o tom društvu u kojem feudalci moraju propasti, a uzdiže se krupna buržoazija. Balzac je neumorno radio i po dvadeset sati na dan, tjednima se nije micao iz kuće. Živio je u stalnoj borbi sa životnim nevoljama, borio se s povjeriocima, izdavačima koji su tražili naplaćene, a nenapisane romane. Njegov život, pun životne borbe s jedne strane i neobuzdane energije s druge strane, zaustavio se 1850. u velikoj borbi između života i smrti.
Ljudsku komediju podijelio je na Studije društvenog života, Filozofske studije i Analitičke studije. Prvo realističko remek-djelo je roman Otac Goriot, a slijede Eugenija Grandet, Rođak Pons i Rođaka Beti.
Bilješke o piscu (verzija 3):
Honoré de Balzac (1799. - 1850.), rođen u Toursu u građanskoj obitelji. Otac mu je bio naobražen čovjek, bavio se je fiziologijom i sociologijom. Majka mu je bila religiozna, “udubljena u mistična razmišljanja”. Kao dječak pokazuje veliko zanimanje za knjigu i čitanje. Naobrazbu je stekao u raznim školama, najprije u rodnome Toursu, zatim u Parizu. Prema očevoj želji trebao je studirati pravo, ali on se posvećuje književnosti. Bavi se različitim poslovima i bori se s dugovima. Posjedovao je neobičnu radnu energiju, radio je oko 16 -17 sati dnevno. Oženio se 1850. g., nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Za života je postao slavan pisac. Djela: Eugenie Grandet, Otac Goriot, Izgubljene iluzije, Rođakinja Bette, Rođak Pons, Sjaj i bijeda kurtizana…
Ljudska komedija
Ljudska komedija je ciklus romana u kojima Balzac prikazuje mnoštvo likova (2000 - 3000) pomoću kojih Balzac ulazi u sve pore tadašnjeg društva. Osnovna koncepcija Ljuske komedije je grupiranje samostalnih djela u veće cjeline i pojavljivanje istih likova u više različitih djela. Ta koncepcija pojavljuje se negdje početkom 1831., a sam naziv i plan tog opusa datiraju iz 1842. Iz tog razdoblja datira 1. sveska njegovih Sabranih djela, koje na nagovor izdavača i po sugestiji jednog prijatelja naziva Ljuskom komedijom. Iako sam naslov Balzacova djela sugerira na Danteovu Božanstvenu komediju, Balzac vjeruje u njegovu opravdanost:
“Neizmjernost jednog plana, koji istodobno obuhvaća povijest i kritiku
društva, analizu njegovih zala i raspravljanje njegovih principa,
daje mi po mom mišljenju pravo da svom djelu dam naslov pod kojim se
ono danas objavljuje: La Comédie humanie”
Dok je Dante tumačio odnose u ljudskom društvu na temelju jedne teološke vizije svijeta, Balzac razmatra ljudsku vrstu sa stanovišta prirodnih znanosti i isključivo na temelju vlastitih promatranja. Uz to, Balzac ne ocjenjuje ljudsko društvo već daje njegovu analizu ne upuštajući se u povijesne probleme, nego ostajući na razini svoje sadašnjosti. Balzac nam dalje tumači da ne treba davati analizu povijesti jer su “osnovni ljudski problemi vječni i ponavljaju se iz generacije u generaciju”. Prema tome dovoljno je dati prikaz života jedne generacije i osvijetliti ga sa svih strana da bi se dobila slika ljudskog društva.
Balzac je svoju Ljudsku komediju podijelio na nekoliko dijelova: Studije društvenog života, Filozofske studije, Analitičke studije.
Temelj tog opusa čine Studije društvenog života a dijele se na 6 prizora: Prizori iz privatnog života, Prizori iz provincijskog života, Prizori iz pariškog života, Prizori iz političkog života, Prizori iz vojničkog života, Prizori iz seoskog života.
Ljudska komedija je ostala nedovršena, ali ipak kao opus ostala je nenadmašena. Od 137 planiranih djela završeno je tek 91. Zahvaljujući svom izvanrednom daru zapažanja Balzac nam je dao kompletnu sliku društvenog života u prvoj polovici 19. st.
Vrsta djela:
Obiteljski roman.
Mjesto radnje:
Pariz.
Vrijeme radnje:
1819. - 1820. g.
Tema:
Ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorištavaju. Želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
Očinska ljubav koja ne poznaje granice. Želja za uspjehom. Posesivna ljubav oca prema kćerima. Odana i slijepa ljubav oca prema kćerima. Amoralnost, moralni pad čovjeka.
Inspiracija iz sličnog djela:
Shakespeareova tema iz “Kralja Leara”, koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.
Kratki sadržaj:
Djelo počinje opisom penziona gđe Vauquer. Pisac pomno opisuje penzion, okoliš, prostorije u penzionu itd. U Pariz je došao mladić iz plemićke obitelji koji želi studirati pravo, nastanio se i on u penzion. U penzionu se nalaze još i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te bivši trgovac Vautrin. Na početku su se svi divili čiči Goriotu na njegovoj odjeći i na srebrnini koju je imao u ormaru, ali nakon nekog vremena on se preselio iz skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča Goriot ima i dvije kćeri koje je uspio udati u bogato društvo, i na njih je potrošio i zadnji novčić. Mladi Rastignac napušta svoje ideale i okreće se Parizu i njegovom otmjenom društvu. On doznaje da u Parizu ima rođakinju po imenu Beausèant i od nje traži pomoć da mu ona pokaže put do uspjeha u bogatom društvu. Ona ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota, Anastasie. Grofica Anastasie je imala svog ljubavnika Maxa koji je dolazio kod nje. Jednom prilikom dok je kod nje bio Rastignac iz jedne prostorije izađe Čiča Goriot i Rastignac je upita što ona ima s Goriotom, i od tada su vrata za Rastignaca zatvorena kod gđe de Restaud. Kad je Rastignac to ispričao svojoj rođakinji kako se gđa de Restaud ponijela prema njemu, ona odluči da će ga upoznati sa drugom Goriotovom kćerkom groficom Delphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se tu i Vautrin koji savjetuje Rastignaca kako uspjeti do svog cilja, on mu savjetuje da ako treba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj cilj. Vautrin je pronašao i žrtvu koja bi to mogao biti, trebao je to biti brat gđice Victorine. Međutim Rastignac nije htio niti čuti za to. Jedne se večeri u talijanskoj operi upoznao sa Delphine, a ona ga je očarala na prvi pogled. Od tog dana Rastignac je mnogo vremena provodio kod nje razgovarajući o njenom ocu. A kad je dolazio doma odmah je odlazio reći čiči Goriotu što je rekla za njega, a on je bio presretan, iako su ga obje kćerke odbacile on je živio samo za njihovu sreću. Vautrin se nije slagao s Rastignacovim načinom na koji on pristupa tom svijetu jer je rekao da je svijet pokvaren i ako ti njega ne uništiš da će on tebe. Rastignac je tražio novac i od majke i od sestara da mu posude da uspije u tom visokom društvu, one su mu poslale i zaželile mu sreću. Nakon toga u penzionu se doznalo da je Vautrin odbjegli robijaš i prijavili su ga, tako da je Vautrin zauvijek nestao iz penziona. Delfine nikad nije dolazila vidjeti oca, tek pred njegovu smrt ga je došla vidjeti. Goriot je cijelo vrijeme mislio na njih kako se zabavljaju, kako je sretan zato jer su i one, a nikad nije rekao ništa protiv njih iako su ga »pokrale«. Kad je umro čiča Goriot na pogreb su došle samo prazne kočije njihovih kćeri sa slugama unutra jer one nisu mogle, jer su došle rano ujutro sa plesa i morale su spavati. Mladi Rastignac platio je i pogreb jedinom prijatelju koji nije nikad protiv nikog rekao ništa loše, i vidio je da je Vautrin imao pravo da protiv takvog svijeta ne možeš ići »pješice« i okrene se prema veličanstvenom Parizu i reče: »Sad je na nama dvoma red!«
Struktura djela:
Struktura je dramska što pisac i sam naglašava. Satoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kćeri, Očeva smrt.
Bilješke o djelu (verzija 1):
»Čestit čovjek – građanski pansion – 600 franaka rente – lišio se svega u korist svojih kćeri, od kojih svaka ima po 500 000 franaka rente, umire kao pas.« Balzac je paralelno razvio dvije fabule, jedna je bijedan pansion gđe Vauquer a druga je u bogatim i elegantnim salonima pariških četvrti. Balzac najprije daje detaljan opis same sredine u kojima se njegovi likovi kreću, opis okoliša, kuće, opis vanjskog izgleda zgrade, opis unutarnjih prostorija i onda postepeno razvija atmosferu u kojoj se pojavljuju i sami likovi. I u opisu likova Balzac najprije polazi od vanjskog opisa koje veže s psihološkim osobinama, onda karakter pojedinog lika, njegovo materijalno stanje, njegovo porijeklo…
U Čiči Goriotu nailazimo na tri fabule:
Prva fabula vezana je uz nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara rezanaca, koji se odrekao svega samo da bi bogato udao svoje dvije kćeri. Međutim one nakon što su postigle uspjeh počinju se stidjeti vlastitog oca i pošto su mu izvukle i posljednji novčić puštaju ga da umre u bijedi i samoći kao napušten pas.
Druga fabula je priča o mladom provincijskom plemiću Eugène de Rastignacu, koji je došao u Pariz pun ideala i očaran pariškom gospodom odlučuje da napusti svoje ideale i da se suoči sa životom kakvim ga on želi.
Treća fabula se vrti oko bivšeg robijaša Vautrina koji uvjerivši se u pokvarenost ljudskog društva odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke ne posustajući ni pred ubojstvom ako je potrebno za postizanje ciljeva. U tako komplicirano razrađenom romanu teško je raspoznati koji je od njih glavni lik.
Bilješke o djelu (verzija 2):
Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vanquer, u kojem se vidi Balsacova privrženost realizmu.
Citat:
“Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana.
Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava,
zato će se ubrzo raspasti od trulosti.”
Pisac opisuje Eugenea de Rastignaca i govori kako on, iako plemić, nema baš previše novca. Dalje piše kako je Eugene bio marljiv i rano je shvatio da će se u životu naraditi.
Vautrin daje opise društva i parižanki, licemjerja i pokvarenosti te moralne izopačenosti.
Citat:
”Ako imate smolu da ukradete bilo što izložit će vas na trgu pred palačom
pravde kao čudovište, ukradete li milijun u salonima slaviti će vas kao
utjelovljenje kreposti”.
Rastignac zna ponekad izgubiti samopouzdanje i vidjeti sebe u ulogama koje ga ne zadovoljavaju. Zamišlja se kao činovnik i boji se kako neće moći doći u visoko društvo zbog nedostatka novca.
Vikontresa de Beauseant mu savjetuje da bude beskrupulozan prema svijetu, jer svijet je hladan i ravnodušan prema slabićima, a boji se okrutnika.
Citat:
”Udarajte bez milosti, pa će vas se svi bojati”.
Rastignac saznaje istinu o Goriotu i uzima ga pod svoju protekciju, a kasnije se dvoji jeli dobro postupio kada je napisao pisma.
Dio koji najbolje opisuje ljubav Goriotovu prema kćerima:
Citat:
“Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu
njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace
osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca.
Volim konje koji ih vuku, i htio bih biti psić što ga drže na koljenima
Živim od njihove radosti.”
Sestre sa počinju optuživati međusobno kako bi okaljale jedna drugu. Delphine kazuje istinu o životu sebe i ostalih njoj sličnih žena. Eugene uspjeh želi više od ičega. Delphine Povjeava Eugenu svoje želje. Anastasia čak i ljubav gleda kroz prizmu novca. Eugene shvaća kakve su uistinu parižanke.
Goiriot samome sebi priznaje kakve su njegove ljubljene kćeri, i postaje svjestan svoje pogreške. Goriot na kraju umire, a kćeri mu ne dolaze na sprovod, na što Eugene izaziva društvo.
Citat:
”Oči mu gotovo žudno za prostor među… tamo gdje je živio ovaj otmjeni
svijet, u koji se želio probiti… A sada je na nama dvama red”
I kao prvi čin svoga izazova društvu Eugene pođe na večeru kod gospođe de Nuavgen.
Bilješke o djelu (verzija 3):
Na početku romana Otac Goriot, Balzac govori o realizmu romana:
"Ali, zapamtite dobro: ova drama nije izmišljotina ni roman. Ona je toliko
istinita da svatko može uočiti njene bitne sastojke, možda čak i u svom
srcu."
Roman Otac Goriot priča je o sudbini dvaju suprotnih ličnosti: oca Goriota i Eugena Rastignaca.
Otac Goriot se obogatio špekulirajući žitom, ali je sav svoj novac utrošio na nezahvalne kćeri. Njegova ljubav prema kćerima je pretjerana, bezumna, apsurdna, ali Balzac nam je uspio učiniti tu ljubav mogućom, čak logičnom u cijelom slijedu uzroka i posljedica. Tragedija oca Goriota raste od početka romana. Nakon što je bogato udomio svoje kćeri, one i njihovi muževi izbacuju ga iz svojih domova. Goriot nalazi stan u ulici gdje "i najbezbrižniji čovjek postaje tužan", a glavna soba pansiona Vauquer "zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku, a koji bi trebalo nazvati pansionskim zadahom... Ovdje vlada bijeda bez poezije. Ako na njoj još nema blata, ima mrlja... Iako je bilo lako doznati da li je Goriot zaista proizvođač rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo, stariji ljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu izlazili iz svog kvarta i živjeli su u pansionu kao školjke u stijeni. Gđa Vauquer se odmah zagledala u Goriotov novac i "kao jarebica u slanini, topila se na vatri želje koja ju je svu obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova Vauquerova i da uskrsne u Goriotu." No on nije mario za nju i ona se osjetila uvrijeđenom, "ali čiča Goriot je bio njen stanar i zato je udovica morala da svladava izljeve svog uvrijeđenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbog ovog razočaranja i da guši želju za osvetom." Ta će mu ista gđa Vauquer, kad Goriot više ne bude imao ni prebijene pare, uskratiti na samrti čistu posteljinu jer i "prevrnuti čavrši iz sobe broj 7 dobri su za mrtvaca". Svi stanovnici pansiona Vauquer imali su čvrsta i snažna tijela koja su izdržala sve bure, lica hladna i gruba, izanđala kao lik novca povučenog iz opticaja... I ovdje se, među ovih osamnaest lica, kao u školi i društvu našlo jedno nesretno i odgurnuto stvorenje (Goriot), jedan mučenik s kojim su svi tjerali šegu. Balzac sa sjetom konstatira da je "možda u ljudskoj prirodi da se sve svaljuje na onoga koji sve podnosi iz istinske poniznosti, slabosti ili ravnodušnosti. Njegove kćeri kad su "dobro iscijedile limun, koru su bacile na ulicu". A on, taj "ludi" otac odlazi u park da bi vidio svoje kćeri, plaća dugove njihovih ljubavnika, podržava ih protiv njihovih muževa, predlaže Rastignacu da postane ljubavnik njegove kćeri jer vjeruje da bi je time usrećio. "Moj život je u mojim kćerima. Ako se one provode, ako su sretne, lijepo odjevene, ako idu po ćilimima, što mari kako sam ja obučen i u kakvoj sobi spavam. Meni nije hladno kad je njima toplo, niti mi je dosadno kad se one smiju. Ja sam žalostan samo kad one tuguju". A upravo ta tuga, bol koju mu nanose njegove kćeri, ubija Goriota a da one nisu niti pokušale da mu je ublaže. Goriota sahranjuju dva siromašna studenta o svom trošku, a kćeri šalju na sprovod samo prazne kočije.
Rastignac je oličenje mlade francuske omladine koja se našla pred mnogim zaprekama koje je trebalo otklanjati upornim, marljivim radom i osobnom vrijednošću. Rastignac ima plemenitu dušu, želio bi da uspije u društvu radom i osobnim zaslugama, no već na pragu puta u visoko društvo, koje Eugen priželjkuje, gđa de Bozean pokušava mu razbiti iluziju o tom društvu koje je pokvareno i prema kojemu ne treba imati obzira. "Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti", kaže gđa de Bozean. "Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje". To isto, samo grubljim riječima, rekao je Eugenu i Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li čime ljudi sebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže." Pariz, koji Rastignaca toliko mami, po Vautrinu je najobičnija kaljuža: "Oni koji se u njemu kaljaju kolima pošteni su ljudi, oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u njemu ukradu sitnicu smatraju se za neobične rijetkosti, oni koji kradu milione označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili život u visokom društvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to nimalo ljepše od kuhinje, zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprlja ruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg doba". Međutim, Rastignac se još nije pomirio sa uspjehom pod svaku cijenu. On će tek na kraju romana, upoznavši tragediju jedne očinske ljubavi i potpunu bezosjećajnost njegovih kćeri, "sahraniti svoju posljednju suzu" i uzviknuti: "A sada je na nas dvoje red!... I, prvi korak njegova izazivanja kojim je prijetio društvu, bio je odlazak na ručak gospođi de Nucingen.
Kompozicija djela:
Kompozicija samog romana klasičan je primjer zrele Balzacove romansijerske tehnike. Budući da namjerava pred našim očima razviti jednu ljudsku dramu, što nam izrijekom i kazuje na prvoj stranici teksta, Balzac komponira i ovaj roman, kao i većinu ostalih, po zakonima dramske strukture, a težište stavlja na ekspoziciju i kritu, kojima posvećuje i glavninu teksta. Unutar same ekspozicije, koja je u ovom romanu već svedena na jednu razumnu mjeru te iznosi čak i nešto manje od trećine teksta, Balzac se služi svojim uobičajenim postupkom, polazeći uvijek od vanjskoga prema unutarnjemu. Najprije daje detaljan opis same sredine u kojoj se njegovi junaci kreću, prelazeći od opisa okoliša na opis kuće, odnosno od opisa vanjskog izgleda zgrade na opis njenih prostorija, i postepeno razvija potrebnu atmosferu u kojoj se mogu pojaviti i sami sudionici drame. Pri njihovu opisu Balzac ponovno polazi od opisa vanjskog izgleda samih likova, koji vješto povezuje s psihološkim crtama njihova karaktera i sociološkom pozadinom njihove egzistencije, tako da na koncu takva opisa mi točno znamo ne samo kako izgleda ili kako se oblači pojedina osoba, već znamo i njezinu pretpovijest i materijalno stanje.
Balzac je razradio i istodobno razvio tri samostalne ali međusobno isprepletene fabule, koje se odvijaju u dva raznorodna i oprečna ambijenta - u učmaloj sredini pansiona gđe Vauquer i u elegantnim salonima otmjenih pariških četvrti. Prva fabula vezana je uz temeljnu koncepciju djela i prikazuje nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara tjestenine, Jeana-Joachima Goriota, koji se lišio svog imetka da bi usrećio i bogato udao svoje kćeri, a one se u novoj sredini počinju stidjeti oca i pošto su izvukle iz njega i posljednji novčić, puštaju ga da umre u krajnjoj bijedi, sam kao pas. Uz tu osnovnu fabulu povezao je Balzac sudbinu Goriotova sustanara, mladog provincijskog plemića Eugenea de Rastignaca, koji je došao u Pariz pun ideala, ali upoznavši i u bijednom pansionu gđe Vauquer i u otmjenim pariškim salonima sve naličje velegradskog života, u kojem novac i interes upravljaju ljudskim sudbinama, napušta svoje mladenačke ideale i odlučuje da se ne birajući sredstva uhvati u koštac sa životom. Na tom ga je putu svojim ciničkim primjedbama o društvenom uređenju i pravdi učvrstio i bivši robijaš Vautrin, oko čijeg je hapšenja vezana i treća fabularna osnova romana.
Analiza likova (verzija 1):
Goriot
Bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer. Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoj život. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više nego što Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast, smrt i neimaštinu.
Eugene de Rastignac
Mladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu. Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.
Delphibe i Anastasie
Goriotove kćeri, dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjeha u društvu.
Analiza likova (verzija 2):
Eugène Rastignac:
Citat: (str. 34.)
“Eugène de Rastignac, tako se zvao, bio je jedan od onih mladića koji se iz
nevolje privikavaju na rad, koji od najranije dobi shvaćaju nade što ih
roditelji u njih polažu, te sebi pripremaju lijepu budućnost već sada
proračunavajući buduće kretanje društva, kako bi bili prvi koji će ga
dokraja iskoristiti.”
Citat: (str. 38.)
“Eugène de Rastignac imao je posve južnjačko lica, bijelu put, crnu kosu,
plave oči. Njegov način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje
odavali su sina plemenite obitelji gdje su prvim odgojem bile obuhvaćene
samo tradicije dobrog ukusa. Ako se i štedio na odjeći, ako je u obične
dane i nastojao pohabati odjela sašivena prošle godine, svejedno je
pokatkad mogao izaći i kao otmjen mladić. Obično je nosio stari kaput,
iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu, nemarno svezanu studensku
kravatu, hlače u skladu s ostalim i zakrpljene čizme.”
Čiča Goriot:
Citat: (str. 41.)
“Čiča Goriot, starac otprilike od šezdeset i devet godina“
Citat: (str. 43.)
“Uostalom, njegovi su mesnati, nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuti
nos, nagoviještali neke duševne osobine do kojih je udovicama, čini se,
bilo stalo, koje je potvrđivalo njegovo mjesečasto i bezazleno,
dobrodušno lice. Mora da je bio čvrsto građena životinja kadra da svoj
duh izoštri u osjećaju. Kosa, počešljana na razdjeljak, koju mu je
vlasuljar politehničke škole svako jutro dolazio naprašiti, na pet mu se
mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo ukrašavala lice. Premda je djelovao
malčice neotesano, bio je tako pomno dotjeran, tako je obilato trošio
duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da će mu kutija za duhan uvijek
biti puna makube.”
Vautrin:
Citat: (str. 34.)
“... čovjek od svojih četrdesetak godina koji je nosio crnu vlasulju, boji
zaliske, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Vautrin.”
Citat: (str. 40.)
“Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali,
dok nitko nije mogao proniknuti ni u njegove misli ni u njegove
poslove.”
Analiza likova (verzija 3):
Eugéne de Rastignac
“Eugéne de Rastignac - tako se zvao - pripadao je redu onih mladih ljudi
koje neimaština priuči na rad i koji već u djetinjstvu shvate kolike nade
polažu u njih njihovi roditelji, te pripremaju sebi lijepu budućnost
proračunavajući već u toj dobi domet svojih nauka i podešavajući ih
unaprijed budućem kretanju društva, da bi ga prvi iskoristili.”
Razmatrajući djelo u sklopu čitave Ljudske komedije osnovna je tema životna inicijativa mladog čovjeka, a glavni bi lik bio Rastignac. Njega ne možemo nazvati glavnim likom ovog romana, već samo sponom uz koju se vežu druge dvije centralne ličnosti ovog romana i sponom između salona visokog društva i malograđanskog pansiona. Ukratko - on nije pokretač same radnje već njezin sljedbenik, ali isto tako lik kojemu će se Balzac najradije vraćati, primjenjujući prvi put na njemu tehniku pojavljivanja istih likova u više različitih djela.
“Bez njegovih radoznalih zapažanja i spretnosti kojom je ušao u pariške
salone ova pripovijest ne bi bila obojena stvarnim tonovima koje, nema
sumnje, duguje njegovu pronicavu duhu i želji da prodre u tajne užasna
položaja koji su brižljivo tajili kako oni koji su ga stvorili tako i oni koji su
se u njemu nalazili.”
Vautrin
Vautrin je u Balzacovom djelu simbol revolta prema svim negativnostima tadašnjeg društva. Taj bivši robijaš, shvativši svu pokvarenost tadašnjeg društva, ne preza ni od čega da bi ostvario vlastiti cilj. Dokraja odan svojim prijateljima a nemilosrdan prema protivnicima, on razvija svoj bushido koji je po mnogo čemu amoralan kao što je amoralno društvo u kojemu živi i u kojem je novac “vrhovni bog”. Na taj način Vautrin prerasta u glasnika osude ljudskog društva, ali isto tako kao čovjek velike životne energije predstavlja utjelovljenje Balzacovih ambicija.
Problematika odgoja:
Goriotova nesretna ljubav prema svojim kćerima toliko je uvećana i groteskna da čitateljima izgleda nestvarna, bez stvarne podloge. Balzac je prikazao takvu ljubav koja se na trenutke spušta na razinu čistih nagona i nemoralnih postupaka (npr. kad se glavni junak, da bi bio blizu vlastite kćeri, upušta u ulogu “svodilje” između nje i Rastignaca). Dajući previše ljubavi kćerima svojim Goriot je ostao bez njihove ljubavi, i postao samo sredstvo za njih. Umjesto da se brinu za njega, kako je sam očekivao, one ga odbacuju od sebe i prisiljavaju ga da živi na rubu neimaštine. Ali Goriot ih i dalje jednako voli.
Tim slikama nam Balzac daje kritiku odgoja tog društva koji se bazira na materijalnom, a prenosi ideje povratka korijenima, povratku prirodi, idejama koje je zastupao Jean Jacques Russoe.
Analiza likova (verzija 4):
Goriot ne želi sam sebi priznati kakve su mu kćeri, pa se zavarava govoreći Rastignacu: "Dragi moj gospodine - rekao mu je sutradan – kako ste mogli pomisliti da se gđa de Restaud naljutila na vas što ste spomenuli moje ime? Kćerke mene veoma vole. Ja sam sretan otac. Samo su se zetovi loše ponijeli prema meni. Nisam htio da ti dragi stvorovi pate zbog mojih nesuglasica s njihovim muževima, pa sam se radije odlučio da ih viđam tajno. Ta mi tajnovitost daje tisuću radosti koje ne razumiju drugi očevi koji mogu vidjeti kćeri kad god zažele. Ja to ne mogu, shvaćate li?"
Eugen ipak počinje shvaćati kakvo je društvo: "Pošao se odjenuti premećući u glavi veoma tužne i obeshrabrujuće misli. Otmjeni mu se svijet ukazao kao ocean blata u kojem se čovjek zaglibi do grla čim samo zamoči nogu"; "Dragi prijatelju - odgovori mu Rastignac pošto je svratio pogled na usnulog starca - samo idi, traži skromnu sreću na koju si sveo svoje želje. Što se mene tiče, ja sam sišao u pakao i moram u njemu ostati. Što god ti zla reknu o visokom društvu, vjeruj. Nema Juvenala koji bi orisao njegovu grozotu, pokrivenu zlatom i dragim kamenjem."
Ležeći na samrti i sam Goriot si priznaje kakve su mu kćeri. Nezahvalnost njegovih kćeri dolazi najsnažnije do izražaja u trenutku kada Goriot nema više novaca, a želi blizinu svojih kćeri jer je teško bolestan. Tek tada, u agoniji, otac Goriot ispoljava prikrivenu bol i patnju: "Nijedna - odgovori starac i uspravi se u postelji. Imaju poslova, spavaju, neće doći. Znao sam to. Treba čovjek da umire pa da spozna što su djeca. Ah, prijatelju, nikad se nemojte ženiti, nemojte imati djece! Vi im dajete život, a ona vam daju smrt. Vi ih uvodite u život, a ona vas iz njega izgone. Neće doći, znam! Znam to već deset godina. To sam koji put i govorio sebi, ali nisam imao hrabrosti da povjerujem."; "Čovjek koji je svakoj kćeri dao osam stotina tisuća franaka bio je čovjek o kojemu je trebalo voditi brigu. I bili su vrlo brižni, ali samo zbog mojega novca. Svijet nije lijep. U to sam se itekako uvjerio. U kočiji su me vozili u kazalište, i ostajao sam dokle sam htio na večernjim priredbama. Ukratko, izjavljivale su moje kćeri, priznavale su me za oca. Još ja imam oštrine duha i ništa meni nije izmaklo. Sve je bilo radi novca, i to me ranilo u srce. Vidio sam da je sve samo pretvaranje, ali nije bilo pomoći. Kod njih se nisam osjećao ugodno kao za ovdašnjim stolom. Nisam znao ni o čemu razgovarati."; "Živio sam za to da budem vrijeđan, ponižavan. Toliko ih volim da sam strpljivo podnosio sve uvrede za koje su mi prodavale neko sitno jadno zadovoljstvo. Otac se krio da bi vidio kćeri! Ja sam im dao život, a one mi danas neće dati jedan sat! Žedan sam, gladan sam, srce mi gori, a one neće doći da olakšaju moju agoniju, jer ja umirem, osjećam to. Ali zar ne znaju koliki je grijeh gaziti po očevu mrtvom tijelu? Ima Boga na nebu, i on osvećuje očeve, makar mi i ne htjeli."; "Sad ja vidim cio svoj život. Ja sam prevaren! One me ne vole, nikad me nisu ni voljele! To je očito! Kad nisu došle, neće ni doći. Što više budu oklijevale, to će se teže nakaniti da mi priušte ovu radost. Znam ja njih. Nikad nisu bile sposobne da naslute moje nevolje, moje boli, moje potrebe, pa neće naslutiti ni moju smrt; dapače, ne znaju ni koliko ih volim. Jest, vidim, u njihovim je očima navika da za njih žrtvujem sve, oduzela cijenu svemu što sam činio. Da su zatražile da mi iskopaju oči bio bih im rekao: Iskopajte ih! Ja sam preglup. One misle da su svi očevi kao njihov. Treba uvijek isticati svoju vrijednost. Osvetit će me njihova djeca. Same će sebi škoditi ako ne dođu. Recite im da izlažu istim mukama i svoj smrtni čas. Jednim zločinom čine sve zločine. Ta pođite, recite im da ne doći znači počiniti oco ubojstvo! One su ga i bez ovoga prilično puta počinile."; "Zar ću zbilja umrijeti kao pas? Evo kako sam naplaćen, zaboravom. To su bestidnice, zlotvorke; gade mi se, proklete bile; ustajat ću noću iz lijesa pa ću ih uvijek iznova kleti, jer konačno, prijatelji moji, imam li krivo?"; "Shvaćate li da ću ja umrijeti ne vidjevši svojih kćeri? Vječito žeđati; a nikad ne piti, eto što je bio moj život ima deset godina... Moji su zetovi ubili moje kćeri. Doista, otkad su se udale, više ih nisam imao. Očevi, tražite u Skupštini da se donese zakon o braku! Konačno, ako volite kćeri, nemojte ih nikad udavati. Zet je zločinac koji iskvari sve u kući, sve uprlja. Neka se dokinu brakovi! Oni nam oduzimaju kćeri, i nemamo ih ni na smrtnom času! Donesite zakon o smrti očeva. Ovo sad je strašno! Osveta! To njih zetovi ne puštaju da dođu. Ubijte ih! Oni su moje ubojice! Smrt ili kćeri! Ah, gotovo je, umirem bez njih! Bez njih! Nasie, Fifine, ta dođite već jednom! Tata vam odlazi..."
Dojam o djelu:
Djelo je po meni fantastično jer se u njemu isprepleću ljubav koja nije uzvraćena i želja za uspjehom koja je tako blizu a tako daleko. U čemu je Goriot pogriješio da je za uzvrat umjesto ljubavi kćerka dobio to da se one njega srame. Dali su se one osjećale kao psi na uzicama od prevelike ljubavi ili je tu pitanje odgoja, previše popuštanja i udovoljavanja njihovim hirovima? Na to je pitanje teško dati odgovor. S druge strane dolazi teška borba mladog studenta koji nema neko bogatstvo da uspije u društvu gdje je glavna sreća novac. Da je on iz jedne obitelji koja ima novaca za njemu priuštiti toliko da se on zabavlja i troši koliko želi sigurno se ne bi spominjala borba za uspjeh, nego bi bilo puno lakše imao bi onu “odskočnu dasku “koja omogućava uspjeh. Teško je razdvojiti ono što je bitno u djelu. Ali ono što je sigurno točno to je ono da je i danas takvo stanje u svijetu. Ako ti previše poklanjaju ljubavi i pažnje da ćeš se osjećati kao u kavezu i da ćeš pobjeći, isto tako ako imaš moć i novac dobar i ugodan život ti je zajamčen, a ako ne onda se moraš boriti za postići makar pola od onog o čemu sanjaš.
Zaključak:
“Ovdje počiva gospodin Goriot, otac grofice de Restaud i barunice de Nuncingen, sahranjen na trošak dvojice studenata.”
No comments:
Post a Comment