Nečista krv - Borislav Stanković
Bilješke o piscu:
Borislav Stanković (1876. – 1927.) rođen je u Vranju, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju i Nišu, a završio je pravni fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo stalno je bio u sukobu sa Beogradskom čaršijom i ćitinskim moralom. Borislav Stanković bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su pripovijetke: Iz starog evanđelja, stari dani, Božji ljudi, Pokojnikova žena; romani: Nečista krv, Gazda Mladen i Pevci (koje nije završio); i drame: Koštana, Tašana i Jovče, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad započeo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret prema Evropi. Kao i mnogi njegovi vršnjaci, boravio je u Parizu, ali taj boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.
Tema:
Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u početku bio raskošan i ugodan, da bi se poslije očeve propasti završio tragično i bolno za njih.
Žalosna sudbina onemogućenih ljudi koji, usprkos svojim silnim žudnjama, popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajući obaveze koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život okrivljeni i lišeni vlastitih radosti.
Kritike:
Stanković je davao tragične sudbine ljudi i žena u jednom minulom vremenu, u jednom društvu koje se gasilo i osipalo pred njegovim očima, ali ogorčen nakaznim ćiftinskim moralom građanske klase u nastupanju, zbog koga je i sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprotstavi neki drugi, svjetliji, čovječniji, bolji. Centar njegovih preokupacija su gotovo uvijek tragične ličnosti u okvirima kojima je vezana osobna sreća. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih i najkompleksnijih ljudskih osjećanja, je najčešći i gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne i bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema čovjeku. Svi njegovi ženski likovi nesretni su i tragični na isti način, presječeni i zgužvani životom koji se usprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jače sile, nekog surovijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod još većom tiranijom, pod mišljenjem čaršije i što će svijet reći. U djelu Borislava Stankovića čovjek je izložen ne samo sukobu sa okolinom, već i sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrđujući često svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji. Sve njegove ličnosti opterećene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajući nezadovoljni prouzrokuju tragedije.
Bilješke o piscu:
Borislav Stanković (1876. – 1927.) rođen je u Vranju, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju i Nišu, a završio je pravni fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo stalno je bio u sukobu sa Beogradskom čaršijom i ćitinskim moralom. Borislav Stanković bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su pripovijetke: Iz starog evanđelja, stari dani, Božji ljudi, Pokojnikova žena; romani: Nečista krv, Gazda Mladen i Pevci (koje nije završio); i drame: Koštana, Tašana i Jovče, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad započeo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret prema Evropi. Kao i mnogi njegovi vršnjaci, boravio je u Parizu, ali taj boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.
Tema:
Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u početku bio raskošan i ugodan, da bi se poslije očeve propasti završio tragično i bolno za njih.
Žalosna sudbina onemogućenih ljudi koji, usprkos svojim silnim žudnjama, popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajući obaveze koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život okrivljeni i lišeni vlastitih radosti.
Kritike:
Stanković je davao tragične sudbine ljudi i žena u jednom minulom vremenu, u jednom društvu koje se gasilo i osipalo pred njegovim očima, ali ogorčen nakaznim ćiftinskim moralom građanske klase u nastupanju, zbog koga je i sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprotstavi neki drugi, svjetliji, čovječniji, bolji. Centar njegovih preokupacija su gotovo uvijek tragične ličnosti u okvirima kojima je vezana osobna sreća. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih i najkompleksnijih ljudskih osjećanja, je najčešći i gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne i bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema čovjeku. Svi njegovi ženski likovi nesretni su i tragični na isti način, presječeni i zgužvani životom koji se usprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jače sile, nekog surovijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod još većom tiranijom, pod mišljenjem čaršije i što će svijet reći. U djelu Borislava Stankovića čovjek je izložen ne samo sukobu sa okolinom, već i sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrđujući često svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji. Sve njegove ličnosti opterećene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajući nezadovoljni prouzrokuju tragedije.
No comments:
Post a Comment