Zločin i kazna - Fjodor Mihajlovič Dostojevski
Bilješke o piscu (verzija 1):
Rođen je 1821. g. u kući vojnog liječnika. Završio je privatnu moskovsku školu, a zatim se upisuje u inženjersku školu koja nije odgovarala njegovim sklonostima za književnost. Uskoro završava akademiju i počinje se baviti pisanjem. Čita razne zabranjene knjige i kreće se u socijalističko-utopističkom krugu. Zbog toga je i skoro pogubljen, ali je u zadnji tren pomilovan i poslan na prisilni rad u Sibir. Nakon kazne vraća se u Petrograd i bavi se književnošću. Putovao je Europom i vraća se u Rusiju s nadom za boljitak. Borio se s bolešću i materijalnim neprilikama. Poznajemo ga kao ruskog realista i modernista, pisca psihološkog romana, oca modernog romana, pripovjedača… Njegov psihološki roman je studiozno građen, sadrži elemente kriminalističkog i bulevarskog romana, a likovi su buntovnici, kršćani, robijaši, prostitutke.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821. – 1881.), sin vojnog liječnika, po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inženjerijsku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego učenje. Ističe se u čitanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. g. pojavilo njegovo prvo djelo, roman Bijedni ljudi, Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje član kluba Petraševskoga, u kojem se potajno okupljaju mladi revolucionari. Među onima koji su 1848. g. uhapšeni i osuđeni na smrt nalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna smrću mijenja u pet godina prisilnog rada i daljnje četiri godine izgona u Sibir. To su bili presudni događaji. Iz progonstva se u Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvog doma, Zločin i kazna, ~ veselje ~, Bjesovi, Mladić, Braća Karamazovi itd. stvara politički konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedaka Dostojevski piše osvrte, članke, polemike, razvija golemu književnu aktivnost uređujući i izdajući sa svojim bratom Mihajlom najprije časopis Vrijeme, a onda i Epohu. U međuvremenu putuje na zapad i vraća se razočaran, uvjeren da je veličina Europe prošlost, da budućnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnim nedaćama, ali prije svega svojim izuzetnim genijem, koji je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio čovječanstvu djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkrićima čovjeku našeg vremena, jer može se sa sigurnošću reći da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu Braća Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kojem je u najzrelijem obliku postavio sve svoje najznačajnije probleme.
Mjesto radnje:
Rusija
Vrijeme radnje:
19. st. (radnja se događa u svega 9 dana)
Tema:
Raskoljnikov i njegov zločin, njegove psihičke dileme, te na kraju njegova zaslužena kazna.
Ideja:
Dobro uvijek pobjeđuje zlo, za svaki počinjeni zločin mora se snositi primjerena kazna.
Kratki sadržaj (verzija 1):
Raskoljnikov - glavni junak romana - student prava planira ubojstvo, Aljone Ivanove, lihvarice, čijim bi novcem usrećio ljude u svojoj okolini, a njezin nestanak bi i sam po sebi pomogao ljudima i njenoj okolini. U početku postoji unutrašnja borba između jednostavnosti rješenja i gnušanja prema samoj pomisli na takvo djelo. Razne okolnosti nagnaju ga na zločin - pismo od majke, Sonjin život, spoznaja da je lihvarica sama. Majka mu piše kako će bogato udati kćer da njemu pomogne. On teško podnosi sestrinu žrtvu, Marmeladovljevu životnu priču, činjenicu da se Sonja prostituira da prehrani obitelj. Raskoljnikov ostvaruje plan, no usput ubija i Lizavetu, a opljačkani novac skriva pod kamen. Vraća se u sobicu i pada u groznicu, te se bori sa savješću, dok dvoboj vodi s Porfirijem Petrovičem koji sve više steže psihološki obruč. Na kraju Raskoljnikov priznaje i odlazi sa Sonjom u Sibir na odsluženje kazne. Nakon svega vraća se u život pun nade, koju skuplja od evanđelja i Sonje.
Kratki sadržaj (verzija 2):
Radnja ovog djela počinje početkom srpnja, za vrijeme neobične vrućine, kad se Raskoljnikov uputio kod Aljone Ivanove, kod starice koja je uzimala stvari u zalog. Sa sobom je uzeo jedan predmet da ga založi, jer je bio potpuno bez novaca, pa je želio dobiti koji dinar, ali i istovremeno da prouči gdje ta starica drži sve predmete koje joj ljudi nose kao zalog. Vraćajući se kući pošao je u jednu krčmu, jer je imao jaku želju da nešto stavi u svoja usta te da nešto popije. Vrativši se kući, legao je na krevet i zaspao. Ujutro ga je probudila Nastasja kada mu je ušla u sobu. Ona je bila kuharica i jedina gazdaričina pomoćnica. Donijela mu je nešto za pojesti, te ga je obavijestila da je gazdarica otišla na policiju da ga prijavi jer nije plaćao račune za smještaj. Prije nego što je otišla uručila mu je pismo njegove mame sa kojom se često dopisivao, a kada ga je dobio bio je toliko veseo da je takoreći potjerao Nastiju van iz sobe, sjeo na krevet i započeo ga čitati. Dok je čitao to pismo osjećaji su ga toliko obuzdali da je plakao, međutim kada ga je pročitao do kraja raspoloženje mu se pokvarilo, jer je pročitao da bi mu se sestra (Dunja) trebala udati za jednog bogatog trgovca, ali on se zakleo da se taj brak neće dogoditi dok je on živ. Nakon toga otišao je do Razumihina, jednog svog prijatelja iz škole, možda i jedinog prijatelja kojeg je imao. Putem je vidio jednu pijanu djevojku koju je želio napasti jedan gospodin, ali je on to spriječio. Kada je došao kod Razumihina naglo je promijenio svoje raspoloženje i otišao je nazad kući. Hodajući doma, otkrio je da će Aljona Ivanova biti sama kod kuće drugi dan oko osam navečer, te je odlučio da će tada počiniti ubojstvo. On je to ubojstvo već odavno planirao kako bi ju mogao opljačkati, pošto on nikada nije imao novca. Tog dana odlučio je malo odspavati popodne, prije nego što ode do Aljone, međutim dosta se kasno probudio pa se bojao da će zakasniti. Prvo je otišao uzeti sjekiru u gazdaričin stan, a nakon toga se polako uputio prema stanu u kojem je ona živjela. Hodao je sporo te zaobilaznim putem, kako ne bi na sebe privukao pažnju. Došavši do njenog stana pokucao je na vrata, međutim ona se pravila da nije kod kuće, a tek onda kada se predstavio mogao je ući u kuću. Dao joj je zalog, te uzeo sjekiru i ubio je. Tada se užurbano uputio do mjesta gdje je ona držala stvari i uzeo neke stvari, međutim kao da je bio pijan, pa nije uzeo novac i sve stvari. Baš onda kada je htio otići začuo je jedan šum te je vidio da je u sobu došla Lizaveta, pa je i nju morao ubiti. Nakon toga je još imao problema, na vrata stana došla su i dva radnika, međutim uspio ih je prevariti i dok su oni otišli po gazdaricu, on se sakrio u susjedni stan te je pobjegao doma. Došavši doma sakrio je stvari te legao. Dobio je temperaturu, a kada je to Nastasja vidjela pozvala je doktora. Nakon što je ozdravio, jednog je dana uzeo stvari i zamalo da ih nije bacio u rijeku, pa ih je sakrio ispod jednog kamena. Kada se vratio kući ponovno se razbolio. U međuvremenu su mu došli mama i sestra. Jednog je dana vraćajući se kući vidio nesreću u kojoj su konji pregazili jednog njegovog prijatelja, te ga je odnio kući kod njegove žene. To je bio Marmeladov kojeg je upoznao u gostionici. Njegova se žena zvala Katarina Ivanova, te joj je dao novca jer su oni bili siromašni, i otišao je kući. Jednog je dana kod njega došla Sonja, koja mu je došla reći da joj je tata umro i pitati ga hoće li mu doći na sprovod. Što je više vremena prolazilo, njega je sve više pekla savjest što je ubio onu gospođu, ali ipak nije imao snage da to prizna policiji. Jedina osoba kojoj je on to priznao bila je Sonja, zato jer ju je on volio, a i ona njega. Nakon što joj je to rekao, ona se rastužila i zaplakala, te mu obećala da će zauvijek biti sa njim. Ubrzo se o tom ubojstvu pročulo po gradu te se on predao policiji, jer više nije mogao podnositi da on i drugi ljudi pate zbog toga. Bio je odvezen na robiju u Sibir. Kćeri Puliherove Aleksandrove i Dunja su se udale.
Analiza likova (verzija 1):
Raskoljnikov
Lijep i stasit student prava, živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga steže poput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otuđuje, postaje zamišljen i općenito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potpiruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće života bijede. Nakon ubojstva ga hvata strah, izgubljen je, uplašen. Na kraju nalazi davno izgubljeni spokoj.
Sonja
Prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna kršćanka, bez prigovora trpi očito još veću bijedu od Raskoljnikove.
Andrej
Nihilist (pravac u grčkoj filozofiji, nihilisti smatraju da stvarnost ovisi o njihovom samom prihvaćanju istine). To rezultira letargijom i nebrigom za probleme okolnog svijeta - živo im se fućka za sve), kritičar društva, prost čovjek, radio je kao službenik, vjeruje u budućnost i podržava preljub.
Analiza likova (verzija 2):
Rodion Raskoljnikov
On je mlad, inteligentan i obrazovan čovjek koji suosjeća sa siromasima i spreman im je pomoći. Povučen je u sebe. Ima razvijenu intelektualnu svijest. Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zločin kao što je ubojstvo. Svoju unutrašnju borbu potiče mišlju kako bi jedan život mogao od bijede spasiti tisuće života. Raskoljnikov je, dakle, pobunjenik protiv društva, ali on je ujedno i usamljenik što se muči etičkim i moralnim pitanjima. Njegovi činovi nisu motivirani samo njegovim shvaćanjem etike već i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje navodi čovjeka na zločin. Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza, izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog općeg dobra čine zločine, njega na kraju satire savjest, on popušta u sukobu sa “psihološkim obručem” oko sebe i priznaje ubojstvo. On je cijelo vrijeme razapet između pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, on razmišlja i ispovijeda se. U njemu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji čitaoca stalno tjeraju na razmišljanje. Već u samom njegovom imenu, Raskoljnikov, vidimo da je on čovjek u raskolu između svoje humane biti i surovosti traženja koju pred njega postavlja životna stvarnost.
Aljona Ivanovna
Zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica.
“To je bila sićušna, suhonjava stara baba od šezdesetak
godina, užagrenih i zlobnih očica, malog šiljatog nosa i gologlava.
Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom.
Njen dugački i tanki vrat, koji je ličio na kokošju nogu, bio je omotan
nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrućina, visio joj je
pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki čas kašljala i
stenjala. Mora da ju je mladić omjerio nekim čudnim pogledom, jer i u
njenim očima opet bljesnu ona pređašnja nepovjerljivost.”
Lizaveta Ivanovna
Plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna
“To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noć je radila, drhtala pred njom i čak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovčićem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala...”
Marmeladov
Čovjek dobrih namjera i velikog razumijevanja, ali pijanac koji je propao, veoma voli i cijeni svoju obitelj.
“To je bio čovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne
građe, s prosijedom kosom i velikom ćelom, sa podbuhlim, žutim i čak
zelenkastim licem od stalnog pijančenja i s otečenim kapcima, iz kojih su,
kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste očice. Ali u njemu je
bilo nešto vrlo čudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo čak
neko ushićenje – ako hoćete, osjećao se i smisao i razum, ali u isto
vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star,
potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno
nekako držalo, i njime se on i zakopčavao, očevidno ne želeći da se
udaljava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron,
sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na činovnički način,
ali već poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, čekinja.
U njegovim manirima se stvarno naziralo nešto činovnički
dostojanstveno, ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi,
u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajući poderane laktove
na mokar i ljepljiv stol.”
Katarina Ivanovna
Žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i sa time se nikako ne može pomiriti, pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmučena i iscrpljena, a tuberkuloza ju je načela, voli jako svoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze konačno nalazi svoj mir.
“To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne
zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege.
Stisnuvši ruke na grudima, zapečenih usana, ona je hodala po svojoj
maloj sobi i disala neujednačeno i isprekidano. Oči su joj blještale,
a njen pogled je bio oštar i ukočen. To sušičavo i uzbuđeno lice stvaralo
je bolan utisak pri posljednjem svjetlu dotrajale svijeće koje je treperilo
na njenom licu. Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset
godina i da ona stvarno nije bila za Marmeladova...”
Dimitrije Prokofjič-Razumihin
Jedini razumije Raskoljnikova i jedini je s kojim se on druži na sveučilištu, voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoći u nevolji i uvijek daje sve od sebe.
“To je bio neobično veseo, društven i u potpunosti dobar
momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo.
Njegovi najbliži drugovi shvatili su to i svi su ga voljeli. Bio je prilično
bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok,
mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je
za veoma snažnog čovjeka. Jedne noći je u društvu jednim udarcem
oborio visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da
i uopće ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da
ih uopće i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i
nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, nikakve teške
okolnosti nisu mogle dovesti do očaja. Mogao je na krovu stanovati,
mogao je trpjeti paklenu glad i neobičnu studen.
Bio je neobično siromašan i potpuno sam se uzdržavao zarađujući novac
raznim poslovima. Jednu čitavu zimu uopće nije ložio u sobi i tvrdio je da
je tako čak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. On je sada bio
primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama
je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.”
Petar Petrovič Lužin
Podao, zao, lažljiv, primitivan i veoma umišljen malograđanin, priglup i podmukao.
Sonja Marmeladova
Ona je prostitutka čista srca. Puna je suosjećanja iako se i ona nalazi u vrlo teškim prilikama. Vrši zločin na sebi da bi prehranila maćehinu djecu i pijanog oca. Mirna je, pati u sebi, čita Bibliju i vjeruje u Boga. Voli Raskoljnikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje.
“Čudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje,
smrti i očaja. I ona je bila u krpetinama; odjeća joj je bila bezvrijedna,
ali je bila ukrašena na ulični način, sve po ukusu i pravilima koja su bila
uobičajena u tom naročitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem
cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne
prekorači; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila;
zaboravila je na svoju, iz četvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedoličnu
svilenu haljinu u boji sa dugačkim i smiješnim skutom; zaboravila je na
svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrčila; i na svijetle cipele,
i suncobran, nepotreban noću, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli
slamni šeširić sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno
nakrivljenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih
usta i od užasa ukočenih očiju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali
prilično lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim očima.”
Avdotja Romanovna (Dunja)
Pametna i razborita, iako i tvrdoglava, snažnog karaktera, vrijedna i poštena, voli majku i brata, požrtvovna.
“Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobično stasita,
jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu,
ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta.
U licu je bila slična bratu, ali ona se mogla nazvati čak ljepoticom.
Kosu je imala svijetlo-smeđu, nešto svjetliju nego u brata; oči gotovo
crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobično
dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice
odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna,
svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada
– jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala
neku naročitu karakterističnost, pored ostalog, i izgled gordosti.
Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo;
ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao
smijeh, veseo, mladalački i od sveg srca!”
Pulherija Aleksandrovna
Prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može se suočiti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konačno smrt jedini izlaz.
“Mada je Pulherija Aleksandrovna imala već četrdeset i tri godine, njeno
lice je još uvijek zadržalo ostatke pređašnje ljepote, a uz to je izgledala
daleko mlađe nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do
starosti sačuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i čist žar srca.
Uzgred ćemo reći: očuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se
ljepota čak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je već počela da sijedi i opada,
već odavno su se pojavile sitne bore oko očiju, obrazi upali i uvenuli od
briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija
Dunječkinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje
usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna
je bila osjećajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva,
ali samo do izvjesne granice: u mnogo čemu je mogla popustiti,
na mnogo što je mogla pristati, čak i na ono što je proturječilo njenom
uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala određena crta poštenja, pravila
i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati
da je prekorači.”
Porfirije Petrovič
Inteligentan čovjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo obični policijski službenik.
“Porfirije Petrovič je bio raskomoćen, u domaćem ogrtaču, u veoma
čistom rublju i izgaženim papučama. To je bio čovjek od nekih trideset
i pet godina, omalen, pun i čak s trbuščićem, izbrijan, bez brkova i bez
zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobično
ispupčeno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malog
prćasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilično živahno i čak
podsmješljivo. Ono i izgledalo čak i dobrodušno da mu nije smetao izraz
očiju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama,
koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih očiju nekako
je čudno odudarao od čitave njegove pojave, koja je u sebi imala čak
nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi čovjek na
prvi put mnogo od nje očekivati.”
Arkadije Ivanovič Svidrigajlov
Strastveni kockar, razbludan čovjek, dosta nemoralan, ali ipak ima dovoljnu savjest i pri kraju života čini dobra djela, Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage ubiti se, ali treba imati hrabrosti nastaviti život.
“Čitav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek
zaprepašćivalo. To je bilo nekakvo čudnovato lice, nalik na masku:
bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilično guste
plave kose. Oči je imao nekako previše plave, a pogled nekako težak i
ukočen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama
neobično mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno,
lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman
prsten sa skupocjenim kamenom.”
Bilješke o djelu (verzija 1):
U romanu “Zločin i kazna” Dostojevski opisuje mladog revnog studenta Raskoljnikova koji planirano ubija staricu Aljonu Ivanovu, i neplanirano ubija i njezinu sestru Lizavetu. Kada ga taj čin potrese pobjegne iz stana ne uzevši novac koji je namjeravao ukrasti. On oboli i zapadne u tešku moralnu krizu. Kada ozdravi zbliži se sa Sonjom, kćerkom pijanog službenika, koja mu pomaže da spozna da nije pravo postupio. Na koncu se sam prijavi policiji. Osudili su ga na osam godina prisilnog rada u Sibiru gdje je otišao skupa sa Sonjom.
U prvom dijelu petog poglavlja analiziraju se Raskoljnikove noćne more. Imao je sedam godina kada je s ocem na putu doma vidio događaj koji ga je zgrozio: seljak je hladnokrvno udarao jadnog konja. Kad se probudio te su more prouzročile da je duboko u sebi počeo dvojiti u ispravnost djela koje namjerava učiniti. Kraj odlomka nam govori da ta dvojba ipak nije bila toliko moćna da bi spriječila zločin. Raskoljnikov ne optužuje sebe zbog ubojstva, nego zbog slabosti što se nije ponio kao Napoleon.
Za sve romane Dostojevskog je značajno da obrađuju moralna i vjerska pitanja (ima li Boga ili nema), pitanje suprotnosti dobra i zla, što je dovoljno i što nije. Ako nema Boga onda je po mišljenju njegovog junaka Raskoljnikova sve dozvoljeno, također i ubojstvo. Junakovo ime je simbolično, a znači unutarnji raskol, duševno razdvojenu ličnost.
Psihološku problematiku Dostojevski iskazuje putem unutarnjeg monologa i putem snova.
Filozofske probleme pak oblikuje dijalogom među osobama. Dostojevskog u romanu zanima čovjekova unutrašnjost. Događaje temelji na razgovorima koji s dijalogom neposredno izražavaju junakov doživljaj, njegovo životno stajalište te moralne dvojbe. Dostojevski je u jednom trenutku rekao: “Moralne ideje nastaju iz vjerskih osjećaja. Logika ih ne može nikako objasniti.”
Bilješke o djelu (verzija 2):
“Zločin i kazna” je roman sa socijalno-psihološkim motivom, koji čini prijelaz prema modernom romanu. To je prvi roman u nizu velikih romana Dostojevskog. Izgrađen je na fabuli iz kriminalističkog romana - u njemu postoji ubojica i progonitelj. Za razliku od običnih romana u kojima je ubojstvo bilo vrhunac radnje, u ovom romanu radnja se nakon ubojstva tek počinje zaplitati. Ovo je djelo o pojedinačnom ljudskom karakteru. Dostojevski u djelu prati i istražuje ljudske sudbine koje se zbivaju u siromašnom dijelu Sankt Petersburga. Pripovjedač nam predočuje neposredan okoliš grada, njegov izgled, i često prepušta riječ samom liku. Posredno i neposredno navode se njegove misli i raspoloženja. Postupno dobivamo obavijesti o Raskoljnikovu i o situaciji u kojoj se nalazi, te saznajemo da se sprema na neki vrlo značajan čin. Kad se predstavi lihvarki tek tada doznajemo kako se zove, i to od njega samoga. Radnja romana se zasniva na unutrašnjem proživljavanju lika.
Raskoljnikov je siromašan student i živi od novca što mu šalju majka i sestra. Živio je u maloj trošnoj sobici. Raskoljnikova je progonila ideja o ubojstvu babe Aljone Ivanovne iako se istovremeno zgražao nad tom idejom. Njegovoj odluci pridonio je razgovor dvaju studenata u krčmi koji su govorili kako bi bilo dobro da netko ubije babu.
Raskoljnikov također zaključuje kako je izuzetnim ličnostima u povijesti uvijek bilo dopušteno žrtvovati pojedince kako bi proveli svoju nakanu. Primjer mu je Napoleon. Kako on sebe smatra izuzetnim, svojom osobnom voljom mijenja društvene norme. On smatra da on ima pravo ubiti jednog “nametnika” kao što je stara lihvarka, ako je Napoleon imao pravo ubiti milijune ljudi i nije bio osuđivan. Raskoljnikov dugo razmišlja kako ubiti i potom zatrti trag svojeg zločina.
On ostavlja lihvarki u zalog neke njemu vrlo drage predmete za koje mu ona daje malo novaca i s vremenom on nju počinje doživljavati kao ishodište sveopćeg zla. Ukloniti takvo biće koje živi od tuđe nesreće, što su u stanju ocijeniti samo izuzetni ljudi, za Raskoljnikova je čin kojim se pridonosi zatiranju zla. Raskoljnikov ne želi pasivno promatrati nepravdu, pa odlučuje djelovati po pravilima koje sam postavlja. Društvena norma biva time prepuštena mjerilu pojedinca, njegovoj vlastitoj procjeni hoće li je se ili neće pridržavati. Raskoljnikov se našao u procjepu između zakona i zla.
Raskoljnikov jednog dana u krčmi sreće Marmeladova. On mu je pričao o svojoj obitelji, ženi - Katarini Ivanovnoj, i kćerci Sonji koja se bavila prostitucijom da bi zaradila novac. Kako se Marmeladov napio, Raskoljnikov ga je morao prati kući. Vidio je u kakvim uvjetima žive Marmeladovi i ostavio im je nešto novaca koje mu je bila poslala majka.
Raskoljnikov je od majke također dobio i pismo. U njemu je pisalo kako se Dunja namjerava udati za Petra Petroviča Lužina. Cijeli je dan razmišljao o tom pismu i bio je ljut na Dunju što će se ona udati za Petra Petroviča najviše zato da on ima koristi i da njemu bude bolje.
Odlučio je da te večeri mora ubiti babu, jer Lizavete neće biti kod kuće. Od stare košulje napravio je omču i stavio u nju sjekiru. Sa sobom je uzeo i daščicu omotanu u papir da je da lihvarki kao zalog, i malo bolje ju je zavezao kako bi se mučila odvezivajući je, tako da on ima vremena izvaditi sjekiru. Otišao je u njezin stan. Stubište bijaše mračno i usko. Zvonce jekne slabo, kao da nije od mjedi nego od lima. Vrata mu je otvorila Aljona Ivanovna. Starica ga je pustila u stan.
Raskoljnikov je starici dao daščicu i dok ju je ona odmotavala uzeo je sjekiru i ubio ju. Otišao je u susjednu sobu i dok je tražio stvari po škrinji Lizaveta je došla kući, pa je morao ubiti i nju.
“Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, vrlo visoka
rasta, od svojih trideset pet godina. Dugačkih, nekako iskrenutih
nožurda, svagda u izgažennim cipelama od jareće kože, ali uvijek vrlo
čista. Crna u licu, ali dobrog lica i očiju. A smiješak joj je čak i vrlo lijep.
Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noć, strepila je od nje
i trpjela čak i batine.”
Nakon zločina Raskoljnikov je otišao kući i potrpao stvari u rupu u zidu. Sljedeći dan dobio je policijski poziv. On je mislio da su ga otkrili i odlučio je da se odmah sam prijavi, ali je shvatio da ga ne zovu radi toga pa je odustao od prijave. Kako se u policijskoj stanici govorilo o ubojstvu lihvarke njemu je pozlilo i pao je u nesvijest. Stalno je razmišljao o ubojstvu i bio je prestravljen idejom da mu je policija pretražila stan dok njega nije bilo. Zbog toga je čvrsto odlučio riješiti se dokaza. Namjeravao je stvari baciti u kanal, ali kako je tamo bilo previše ljudi, odlučio se na napušteno dvorište u kojem se nešto gradilo. Tamo je ugledao veliki kamen.
“Nagne se nad kamen, uhvati ga za vrh snažno, objema rukama,
upre sve sile i prevrne ga. Ispod kamena je nastala omanja udubina;
odmah počne bacati u nju sve što je imao u džepovima. Novčarka je
došla na sam vrh, i još je u udubini ostalo mjesta. Zatim ponovno
zgrabi kamen i namjesti ga jednim zamahom onako kako je prije stajao,
samo što se sad kamen možda činio malčice višim. Ali je nagrnuo malo
zemlje oko njega i utabao je sa strane. Ništa se nije moglo zapaziti.”
Nakon toga otišao je do Razumihina; svog prijatelja s fakulteta, a ni sam nije znao zašto je tamo otišao.
“Razumihin je sjedio kod kuće u dronjavu kaputu, u papučama nazuvenim
na bosu nogu, raščupan, neobrijan i neumiven. Na licu mu se ocrta
zabezeknut izraz.”
“Bio je to neobično vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti.
Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo.
Najbolji su njegovi drugovi to znali i svi su ga voljeli. Bio je vrlo bistar,
premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok, mršav,
uvijek loše obrijan, crnokos. Pio je kao spužva, ali je mogao i bez pića;
ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih, nikakve
nepovoljne okolnosti nisu ga mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu,
trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje
ikoga, zarađivao novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora
iz kojih je mogao crpsti, naravno, poštenim radom.”
Razumihin mu je ponudio da za novce prevodi knjige, što je i sam radio, ali Raskoljnikov to nije prihvatio i otišao je kući. Imao je groznicu i stalno je zamišljao nešto čega zapravo nije bilo. Buncao je i većinu vremena nije bio sasvim pri svijesti. Za njega se brinula Nastasja i Razumihin. Tamo je također bio i Zosimov - doktor.
“Zosimov je bio visok i ugojen čovjek, podbuhla i bezbrojno blijeda,
glatko izbrijana lica, svijetle ravne kose, s naočalama i s velikim zlatnim
prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset i
sedam godina. Na sebi je imao širok gizdelinski lagan kaput, svijetle
ljetne hlače i uopće je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo
novcato: rublju mu nije bilo zamjerke, a lančić na satu bijaše podebeo.
Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno
slobodne; svaki čas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije.
Svi njegovi znanci držali su da je težak čovjek, ali su tvrdili da zna svoj
posao.”
Sljedećeg dana Raskoljnikova je posjetio Petar Petrovič Lužin.
“Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno, i sve je na njemu bilo lijepo,
samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo određenu svrhu.
Čak je i gizdelinski, nov novcat cilindar svjedočio o toj svrsi.
Pa i prekrasne rukavice originalne Louvainove proizvodnje,
rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, time što ih nije navlačio
nego samo nosio u rukama, za paradu. U svoj odjeći Petra Petroviča
prevladavale su svijetle mladenačke boje. Na njemu bijaše zgodan
svjetlosmeđ ljetni kaput, tanke hlače svijetle boje, isto takav pršnjak,
netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružičastim
prugama, a što je najljepše - sve je to čak i pristajalo licu Petra Petroviča.
Njegovo lice, neobično svježe i, štoviše lijepo, ionako se doimalo mlađim
od četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje
strane nalikujući na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko
izbrijane blistave brade. Čak ni kosa, uostalom tek malo progrušana,
a počešljana i nakovrčana kod frizera, nije zbog toga bila ni najmanje
smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obično biva kad se
nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na nijemca koji ide
na vjenčanje. Ako je na tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i bilo
nečeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci.”
Lužin ga je došao posjetiti i htio ga je upoznati jer će on postati mužem njegove sestre. Raskoljnikovu se on nije svidio jer je bio umišljen i egoističan, pa ga je otjerao iz stana. Sljedećeg dana dok je šetao ulicom Raskoljnikov je opazio neku gužvu.
“Raskoljnikov se progura koliko je mogao, te napokon ugleda razlog svoj
toj strci i radoznalosti. Na zemlji je ležao, očito u nesvijesti, čovjek koga
su konji bili netom pregazili, vrlo bijedno obučen, ali u “gospodskom”
odijelu, sav u krvi. S lica, s glave curila mu je krv; lice mu bilo posve
izubijano, oguljeno, unakaženo. Odmah se vidjelo da je teško ozlijeđen.”
Shvatio je da je to Marmeladov. Odveo ga je kući, ali on je ubrzo umro. Katarini Ivanovnoj dao je novac za pokop koji mu je nekoliko dana prije poslala majka. Tada je također upoznao Sonju Marmeladovu.
“Odjeća joj je bila jeftina, ali uličarski kićena, s jasno i sramotno
istaknutim ciljem, po ukusu i pravilima što su nastala u jednom
zasebnom svijetu. Nosila je šarenu svilenu haljinu, kupljenu iz četvrte
ruke i ovdje posve pozamašnu krinolinu što je zakrčila cijela vrata,
svijetle cipelice i suncobran koji joj noću ne treba, a ipak ga je ponijela,
i smiješan slamnat šešir za koji je zataknula pero plamene boje.
Ispod tog mangupski naherenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i
prestrašeno lice, otvorenih usta i očiju ukočenih od strave. Sonja je bila
niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilično
zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih očiju.”
Kada je došao kući čekale su ga njegova majka i sestra. Raskoljnikov im je ispričao da ga je posjetio Lužin i da ga je izbacio iz stana jer mu se nije svidio. Kako je Raskoljnikov bio bolestan, Razumihin je otpratio Dunju i njezinu majku kući. Dunja mu je pokazala pismo koje joj je poslao Lužin. Kada je sljedećeg dana posjetila Raskoljnikova i njemu je pokazala to pismo. U pismu je pisalo da pri njihovu sljedećem susretu Rodion ne bude prisutan, jer ga je grubo uvrijedio kad ga je posjetio. Također je napisao da je Rodion dao oko dvadeset i pet rubalja djevojci nedolična vladanja, tobože za ukop oca kojeg su pogazili konji. Unatoč pismu Dunja je zvala Rodiona da dođe kod njih onog dana kad je trebao doći Lužin. Dok su Dunja i Pulherija Aleksandrovna bile kod Raskoljnikova njega je posjetila Sonja.
“Sad je bila skromno i, štoviše, siromački obučena djevojka,
još sasvim mlada, gotovo nalik na djevojčicu, skromna i pristojna
vladanja, staromodan šeširić, u rukama je držala suncobran.“
Došla je da ga pozove na ručak kod Katarine Ivanovne nakon liturgije. Kada su otišle Dunja i Pulherija Aleksandrovna, Raskoljnikov i Razumihin otišli su Profiriju Petroviču radi sata kojeg je Raskoljnikov založio kod lihvarke. Porfirij Petrovič je spomenuo članak koji je napisao Raskoljnikov. On je zbog tog članka sumnjao u Raskoljnikova, pa ga je zamolio da mu objasni taj članak što je on i učinio. Nakon razgovora s Porfirijem Petrovičem, Razumihin je otišao kod Dunje, a Raskoljnikov kući. Legao je na ležaj i počeo razmišljati o Dunji, svojoj majci, ubojstvu, i na kraju je zaspao. Kad se probudio na vratima je stajao Arkadij Ivanovič Svidrigajlov.
“Čovjek tridesetih godina, krupan, ugojen, rumen u licu, ružičastih usana,
s brčićima, bujne, svijetle, gotovo bijele brade i gizdavo odjeven.”
Zamolio ga je da ga pusti da se još jedanput vidi s Dunjom i rekao mu je da je Marfa Petrovna, kada je umrla, oporučno ostavila tri tisuće rubalja i da će ih moći podići za dva-tri tjedna. Kada je Svidrigajlov otišao Raskoljnikov i Razumihin otišli su kod Dunje. Na ulazu su se susreli sa Lužinom. Tijekom večeri Lužin i Dunja su se posvađali, i ona ga je izbacila iz stana i rekla mu da ga više nikad ne želi vidjeti. Kada je Lužin otišao, Raskoljnikov je ispričao Dunji o njegovu sastanku sa Svidrigajlovim. Nakon nekog vremena Raskoljnikov se ustao, rekao Razumihinu da mu čuva majku i sestru jer on možda više nikada neće doći kod njih. Otišao je i krenuo prema Sonjinu stanu.
“Bijaše to velika soba, ali neobično niska, jedina soba što su je
Kapernaumovljevi iznajmljivali. Slijeva su bila zatvorena vrata što
su prije vodila u njihov stan. Na suprotnoj strani, zdesna, bijahu još
jedna vrata koja su uvijek bila zaključana. Ondje je već bio drugi,
susjedni stan, pod drugim brojem. Sonjina je soba nalik na kakvu pojatu,
imala je oblik posve nepravilna četverokuta, zato se doimala pomalo
nakaradno. Zid sa tri prozora što su gledala na kanal presijecao je sobu
nekako ukoso, zbog čega se jedan kut, vrlo oštar, gubio negdje u dubini
tako da se pri slabom osvjetljenju jedva mogao i vidjeti; drugi je pak kut
bio odveć ružno tup. U cijeloj toj velikoj sobi gotovo da i nije bilo
pokućstva. U desnom kutu bijaše postelja, a do nje, bliže vratima, stolac.
Uz taj zid gdje je stajala postelja, pokraj samih vrata tuđeg stana,
nalazio se stol sklepan od dasaka i pokriven plavkastim stolnjakom,
a uza nj dva pletena stolca. Zatim, uz suprotni zid, prilično blizu onog
oštrog kuta, stajala je omanja komoda od običnog drva koja se nekako
gubila u toj praznini. To je sve što je bilo u sobi. Žućkaste, ofucane i
poderane tapete potamnjele su bile u kutovima; zimi je tu zacijelo bilo
vlažno i zagušljivo. Neimaština je udarala u oči; čak ni na postelji nije bilo
zastora.”
Raskoljinikov je rekao Sonji da je došao po posljednji puta, ali ako ipak odluči da sutra dođe, reći će joj tko je ubio Lizavetu. Cijelo vrijeme Raskoljnikovljeva posjeta Sonji iza jednih vrata stajao je Svidrigajlov i prisluškivao razgovor. Odlučio je da prisluškuje i sutra kada Raskoljnikov dođe reći Sonji tko je ubio Lizavetu.
Sljedećeg dana Raskoljnikov je otišao u policiju kod Porfirija Petroviča i donio mu je izjavu o satu. Opet su počeli pričati o ubojstvu i nakon nekog vremena Raskoljnikov je rekao kako mu je potpuno jasno da on sumnja u njega, ali je Petrovič sve porekao. Odjednom je došao policajac sa Nikolajem koji je priznao ubojstvo. Nakon toga Raskoljnikov je otišao kući.
Petar Petrovič je sljedećeg jutra razmišljao što je pogriješio s Dunjom. Nakon nekog vremena zamolio je Andreja Semjonoviča da kaže Sonji da on želi razgovarati s njom. Kada je Sonja došla Petar Petrovič joj je dao 10 rubalja. Kada je odlazila, kriomice joj je stavio u džep sto rubalja. Sve je to vidio Andrej Semjonovič, koji je mislio da joj je Petrovič dao novce iz dobrodušnosti.
“Andrej Semjonovič bijaše neishranjen čovjek niska rasta,
nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio
neobično ponosan. Uz to su ga vječito boljele oči. Bio je prilično
meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put čak i izvanredno
uznosito. Uza sve svoje vrline, Andrej Semjonovič bio je zaista priglup.”
Na daću koju je priredila Katarina Ivanovna bili su pozvani mnogi ljudi. Raskoljnikov je došao odmah nakon što su se vratili s groblja. Nakon nekog vremena došao je Petar Petrovič, ali ne zbog daće nego zato da bi optužio Sonju za krađu. Kao dokaz služila mu je novčanica od sto rubalja koju je Sonja našla u džepu. Kada je Petrovič optužio Sonju za krađu, došao je Andrej Semjonovič i rekao da je on vidio kako je Petrovič kriomice stavio novčanicu Sonji u džep. U raspravu se umiješao i Raskoljnikov koji je ispričao kako se Petar Petrovič ponio prema Dunji. U međuvremenu Katarina Ivanovna se posvađala sa gazdaricom Amalijom Ivanovnom koja ju je istjerala iz stana.
Raskoljnikov je krenuo prema Sonjinu stanu da joj kaže tko je ubio Lizavetu, i to je i učinio. Sonja je bila zaprepaštena, ali joj je također bilo žao Raskoljnikova jer je vidjela koliko on pati i koliko se muči. Odjednom je u sobu ušao Lebezjatnikov i rekao da je Katarina Ivanovna na ulici i da je poludjela. Sonja je odmah otišla da vidi da li može ikako umiriti Katarinu.
“Katarina Ivanovna, u onoj svojoj staroj haljini, zaogrnuta polusuknenim
šalom i s poderanim slamnim šeširićem koji joj se bio ružno naherio kao
naramak slame, bijaše doista posve izbezumljena. Bila se umorila i
zapuhala. Njeno izmučeno sušičavo lice doimalo se patnički kao nikad
prije; ali njena uzrujanost nije prolazila.“
Zaista je bila pokušala obući djecu onako kako se oblače ulični pjevači i pjevačice. Mališanu je natukla na glavu nekakav crvenobijeli turban ne bi li nalikovao na turčina. Za Ljonju nije našla kostima, pa joj je samo natakla na glavu crvenu pletenu vunenu kapicu pokojnog Semjona Zahariča, a za kapicu je zataknula komadić bijela nojeva pera koji je nekad pripadao baki Katarine Ivanovne. Polječka je bila u svojoj običnoj haljinici.
“Katarina je tjerala djecu da plešu i pjevaju. Kada su uplašena djeca
vidjela policajca koji ih je htio odvesti počela su bježati, a za njima je
trčala Katarina Ivanovna. Odjednom je pala i krv joj je navrla na prsa
zbog tuberkuloze. Na samrti je rekla Sonji da se ona brine za njezinu
djecu.“
Dva-tri dana nakon smrti Katarine Ivanovne organizirana je misa. Katarina Ivanovna ležala je u lijesu.
“Sva su djeca klečala uz lijes, a Polječka je plakala. Iza njih se molila
Sonja, tiho i nekako bojažljivo plačući.“
Nakon službe božje Raskoljnikov je šetao po gradu, zalazio u krčme jer mu je bilo strašno teško, a u tom okruženju kao da se osjećao bolje. Te noći probudio se u grmlju u groznici. Otišao je kući. Probudio se u 2 popodne i sjetio se da je tog dana bio ukop Katarine Ivanovne. Čak se obradovao što nije bio na sprovodu. Tada je došao Razumihin i rekao mu da mu je majka bolesna. Raskoljnikov mu je rekao kako ga je neki dan posjetila sestra i da su pričali o njemu.
“Rekao sam joj da si vrlo dobar, pošten i vrijedan čovjek. Nisam joj rekao
da je voliš jer to i sama zna.“
Također mu je rekao kako ju predaje njemu u ruke. Nekoliko minuta nakon što je otišao Razumihin Raskoljnikova je posjetio Porfirij Petrovič. Pričao je o Mikolki i o tome kako je zaključio da on nije kriv za zločin. Kada ga je Raskoljnikov upitao tko ih je onda ubio ako nije Mikolka, Petrovič je odgovorio: “Pa vi ste ih ubili, Rodione Romaniču! Vi ste ih ubili”... Porfirij Petrovič daje Raskoljnikovu dan dva odmora da se prošeta i predlaže mu da se sam prijavi. Čak mu predlaže da zločin prikažu kao nekakvo pomračenje uma da bi mu kazna bila manja, ali Raskoljnikov je to odbio.
Kada je Porfirij Petrovič otišao, Raskoljnikov je posjetio Svidrigajlova.
“Bilo je to neko čudno lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, rumenih,
skrletnih usana, svijetloplave brade i još prilično bujne svijetle kose.
Oči mu bile nekako previše plave, a njihov pogled nekako previše težak
i ukočen. Bilo je nečeg strašno odbojnog na tom lijepom i, s obzirom na
godine, izvanredno mladolikom licu. Odjeća je na Svidrigajlovu bila
pomodna, ljetna, lagana; napose se gizdao košuljama. Na prstu je nosio
golem prsten s dragim kamenom.“
Raskoljnikov je prijetio Svidrigajlovu da će ga ubiti ako iskoristi nešto što je otkrio u zadnje vrijeme. Svidrigajlov priča Raskoljnikovu kako se zaljubio u njegovu sestru još kad je radila za njega i kako bi bio odmah ostavio Marfu Petrovnu da je njegova sestra htjela s njim pobjeći. Nakon nekog vremena Svidrigajlov iziđe iz gostionice, a Raskoljnikov za njim. Krenuli su Sofji Semjonovnoj. Nje nije bilo kući pa je Svidrigajlov sjeo u kočiju i odvezao se do Dunje. Raskoljnikov se šetao mostom na kojem je stajala Dunja, ali ju nije primijetio. Tada je došao i Svidrigajlov. Zamolio je Dunju da ode s njim jer joj mora reći nešto vrlo važno. Odveo je Dunju u svoj stan i ispričao joj kako je prisluškivao razgovor Sonje i Raskoljnikova kada joj je on priznao ubojstvo. Ispričao joj je sve što je Raskoljnikov rekao Sonji. Dunja je bila strašno potresena.
Svidrigajlov govori Dunji kako samo ona može spasiti Raskoljnikova, jer ako ona pristane biti njegova, on nikome neće reći to što je doznao. Dunja je htjela izaći iz stana, ali kako su vrata bila zaključana ona je iz džepa izvadila revolver. Optužila je Svidrigajlova da je otrovao Marfu Petrovnu. Svidrigajlov to ne poriče. Dunja puca Svidrigalovu iznad glave. Metak ga je okrznuo i iz glave mu počinje curiti krv. Svidrigajlov se počeo približavati Dunji i ona ponovno napinje revolver, ali zataji. Ona počinje moliti Svidrigajlova da ju pusti van iz stana. Počinje mu govoriti da ga ne voli i da ga nikad ne bi mogla voljeti. Nakon nekolikoo trenutaka Svidrigajlov odlučuje da ipak pusti Dunju van i daje joj ključ. Nakon što je Dunja otišla, Svidrigajlov izlazi iz stana.
Otišao je Sonji i dao joj je 3000 rubalja u obveznicama. Odlazi i do roditelja svoje zaručnice i daje im 15000 rubalja u
vrijednosnim papirima. Kasnije je šetao gradom i kada je došao do velike kuće s vatrogasnim tornjem pomisli kako je to savršeno mjesto za ubojstvo i kako će tu barem imati službenog svjedoka. “I prisloni revolver sebi na desnu sljepoočicu. Svidrigajlov odape.”
Toga dana Raskoljnikov je otišao svojoj majci i sestri. Dunja nije bila kod kuće. Majci je rekao kako odlazi na put. Obećaje joj da će još doći. Kada je otišao od majke krenuo je kući, i tamo je naišao na Dunju. Po samom njenom pogledu on je shvatio da ona zna što je učinio. Raskoljnikov razgovara sa sestrom o tome što je učinio i što ga čeka. Odlučuje se prijaviti. On smatra da nije počinio zločin. “Zločin? Kakav zločin? Zar to što sam ubio odurnu štetočinu, gnjidu, babu lihvarku koja nikom nije bila potrebna, koja je sirotinji krv pila, koja ako ubiješ, oprostit će ti se četrdeset grijeha, zar je to zločin? I ne mislim na zločin niti ga mislim spirati sa sebe.”
On moli Dunju za oprost: “Dunja moja draga! Ako sam kriv, oprosti mi.”
Raskoljnikov odlazi u policijsku stanicu da bi se prijavio, ali odlučuje da ne ide Porfiriju nego Barutu. Na putu odlazi Sonji i traži križ da ga objesi oko vrata. Sonja želi ići s njim, ali joj on to ne dopušta, i odlazi ne pozdraveći se. Šećući se trgom on se sjeti Sonjinih riječi:
“Idi na raskrižje, pokloni se narodu, poljubi zemlju jer si o nju ogriješio
i reci naglas cijelom svijetu: „Ja sam ubojica!“
Poklonio se, ali nije rekao da je ubio jer su prolaznici počeli dovikivati da je pijan i smijali su mu se. Otišao je u policiju i susreo Baruta (Ilja Petrovič). Skoro se predao kad je netko povikao da se Svidrigajlov ubio. Kako ga je Raskoljnikov poznavao on je ispričao sve što je o njemu znao. Već se spremio da će otići, ali se vratio i priznao svoj zločin.
Suđenje je proteklo bez većih problema.Objasnio je zašto je ubio Lizavetu, ali mu nitko nije vjerovao da nije točno znao koje stvari je uzeo, a su to kasnije morali prihvatiti. Na početku suđenja Raskoljnikova majka se razbolila, a Dunja i Razumihin su je uspjeli maknuti iz Sankt Petersburga do kraja suđenja. Pulherija Aleksandrovna je imala neku čudnu bolest nalik na ludilo. Njoj su rekli da je Raskoljnikov otputovao daleko i da se ne može javljati. Postala je tužna. Razumihin i Sonja su često posjećivali Raskoljnikova. Doznao je sve o majčinoj bolesti.
2 mjeseca nakon što je Raskoljnikov otišao na robiju, Dunja i Razumihin su se vjenčali. Nakon vjenčanja Pulherija Aleksandrovna je postala još tužnija. Spopala ju je groznica i nakon 2 tjedna je umrla. Kad su vidjeli da Raskoljnikov naslućuje smrt majke rekli su mu da je umrla, ali to nije djelovalo na njega. Sonja je Dunji i Razumihinu slala pismo o tome kako se Raskoljnikov osjeća. U zatvoru ga nitko nije volio i svi su ga se klonili, ali su zavoljeli Sonju. Kada je saznao da ga Sonja voli on se preporodio. Od Sonje je prije tražio evanđelje koje mu je samo ležalo ispod jastuka, ali sada ga je počeo čitati. Oboje su bili skloni tome da 7 godina gledaju kao 7 dana. Raskoljnikov je na dar dobio novi život.
Bilješke o piscu (verzija 1):
Rođen je 1821. g. u kući vojnog liječnika. Završio je privatnu moskovsku školu, a zatim se upisuje u inženjersku školu koja nije odgovarala njegovim sklonostima za književnost. Uskoro završava akademiju i počinje se baviti pisanjem. Čita razne zabranjene knjige i kreće se u socijalističko-utopističkom krugu. Zbog toga je i skoro pogubljen, ali je u zadnji tren pomilovan i poslan na prisilni rad u Sibir. Nakon kazne vraća se u Petrograd i bavi se književnošću. Putovao je Europom i vraća se u Rusiju s nadom za boljitak. Borio se s bolešću i materijalnim neprilikama. Poznajemo ga kao ruskog realista i modernista, pisca psihološkog romana, oca modernog romana, pripovjedača… Njegov psihološki roman je studiozno građen, sadrži elemente kriminalističkog i bulevarskog romana, a likovi su buntovnici, kršćani, robijaši, prostitutke.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821. – 1881.), sin vojnog liječnika, po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inženjerijsku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego učenje. Ističe se u čitanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. g. pojavilo njegovo prvo djelo, roman Bijedni ljudi, Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje član kluba Petraševskoga, u kojem se potajno okupljaju mladi revolucionari. Među onima koji su 1848. g. uhapšeni i osuđeni na smrt nalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna smrću mijenja u pet godina prisilnog rada i daljnje četiri godine izgona u Sibir. To su bili presudni događaji. Iz progonstva se u Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvog doma, Zločin i kazna, ~ veselje ~, Bjesovi, Mladić, Braća Karamazovi itd. stvara politički konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedaka Dostojevski piše osvrte, članke, polemike, razvija golemu književnu aktivnost uređujući i izdajući sa svojim bratom Mihajlom najprije časopis Vrijeme, a onda i Epohu. U međuvremenu putuje na zapad i vraća se razočaran, uvjeren da je veličina Europe prošlost, da budućnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnim nedaćama, ali prije svega svojim izuzetnim genijem, koji je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio čovječanstvu djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkrićima čovjeku našeg vremena, jer može se sa sigurnošću reći da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu Braća Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kojem je u najzrelijem obliku postavio sve svoje najznačajnije probleme.
Mjesto radnje:
Rusija
Vrijeme radnje:
19. st. (radnja se događa u svega 9 dana)
Tema:
Raskoljnikov i njegov zločin, njegove psihičke dileme, te na kraju njegova zaslužena kazna.
Ideja:
Dobro uvijek pobjeđuje zlo, za svaki počinjeni zločin mora se snositi primjerena kazna.
Kratki sadržaj (verzija 1):
Raskoljnikov - glavni junak romana - student prava planira ubojstvo, Aljone Ivanove, lihvarice, čijim bi novcem usrećio ljude u svojoj okolini, a njezin nestanak bi i sam po sebi pomogao ljudima i njenoj okolini. U početku postoji unutrašnja borba između jednostavnosti rješenja i gnušanja prema samoj pomisli na takvo djelo. Razne okolnosti nagnaju ga na zločin - pismo od majke, Sonjin život, spoznaja da je lihvarica sama. Majka mu piše kako će bogato udati kćer da njemu pomogne. On teško podnosi sestrinu žrtvu, Marmeladovljevu životnu priču, činjenicu da se Sonja prostituira da prehrani obitelj. Raskoljnikov ostvaruje plan, no usput ubija i Lizavetu, a opljačkani novac skriva pod kamen. Vraća se u sobicu i pada u groznicu, te se bori sa savješću, dok dvoboj vodi s Porfirijem Petrovičem koji sve više steže psihološki obruč. Na kraju Raskoljnikov priznaje i odlazi sa Sonjom u Sibir na odsluženje kazne. Nakon svega vraća se u život pun nade, koju skuplja od evanđelja i Sonje.
Kratki sadržaj (verzija 2):
Radnja ovog djela počinje početkom srpnja, za vrijeme neobične vrućine, kad se Raskoljnikov uputio kod Aljone Ivanove, kod starice koja je uzimala stvari u zalog. Sa sobom je uzeo jedan predmet da ga založi, jer je bio potpuno bez novaca, pa je želio dobiti koji dinar, ali i istovremeno da prouči gdje ta starica drži sve predmete koje joj ljudi nose kao zalog. Vraćajući se kući pošao je u jednu krčmu, jer je imao jaku želju da nešto stavi u svoja usta te da nešto popije. Vrativši se kući, legao je na krevet i zaspao. Ujutro ga je probudila Nastasja kada mu je ušla u sobu. Ona je bila kuharica i jedina gazdaričina pomoćnica. Donijela mu je nešto za pojesti, te ga je obavijestila da je gazdarica otišla na policiju da ga prijavi jer nije plaćao račune za smještaj. Prije nego što je otišla uručila mu je pismo njegove mame sa kojom se često dopisivao, a kada ga je dobio bio je toliko veseo da je takoreći potjerao Nastiju van iz sobe, sjeo na krevet i započeo ga čitati. Dok je čitao to pismo osjećaji su ga toliko obuzdali da je plakao, međutim kada ga je pročitao do kraja raspoloženje mu se pokvarilo, jer je pročitao da bi mu se sestra (Dunja) trebala udati za jednog bogatog trgovca, ali on se zakleo da se taj brak neće dogoditi dok je on živ. Nakon toga otišao je do Razumihina, jednog svog prijatelja iz škole, možda i jedinog prijatelja kojeg je imao. Putem je vidio jednu pijanu djevojku koju je želio napasti jedan gospodin, ali je on to spriječio. Kada je došao kod Razumihina naglo je promijenio svoje raspoloženje i otišao je nazad kući. Hodajući doma, otkrio je da će Aljona Ivanova biti sama kod kuće drugi dan oko osam navečer, te je odlučio da će tada počiniti ubojstvo. On je to ubojstvo već odavno planirao kako bi ju mogao opljačkati, pošto on nikada nije imao novca. Tog dana odlučio je malo odspavati popodne, prije nego što ode do Aljone, međutim dosta se kasno probudio pa se bojao da će zakasniti. Prvo je otišao uzeti sjekiru u gazdaričin stan, a nakon toga se polako uputio prema stanu u kojem je ona živjela. Hodao je sporo te zaobilaznim putem, kako ne bi na sebe privukao pažnju. Došavši do njenog stana pokucao je na vrata, međutim ona se pravila da nije kod kuće, a tek onda kada se predstavio mogao je ući u kuću. Dao joj je zalog, te uzeo sjekiru i ubio je. Tada se užurbano uputio do mjesta gdje je ona držala stvari i uzeo neke stvari, međutim kao da je bio pijan, pa nije uzeo novac i sve stvari. Baš onda kada je htio otići začuo je jedan šum te je vidio da je u sobu došla Lizaveta, pa je i nju morao ubiti. Nakon toga je još imao problema, na vrata stana došla su i dva radnika, međutim uspio ih je prevariti i dok su oni otišli po gazdaricu, on se sakrio u susjedni stan te je pobjegao doma. Došavši doma sakrio je stvari te legao. Dobio je temperaturu, a kada je to Nastasja vidjela pozvala je doktora. Nakon što je ozdravio, jednog je dana uzeo stvari i zamalo da ih nije bacio u rijeku, pa ih je sakrio ispod jednog kamena. Kada se vratio kući ponovno se razbolio. U međuvremenu su mu došli mama i sestra. Jednog je dana vraćajući se kući vidio nesreću u kojoj su konji pregazili jednog njegovog prijatelja, te ga je odnio kući kod njegove žene. To je bio Marmeladov kojeg je upoznao u gostionici. Njegova se žena zvala Katarina Ivanova, te joj je dao novca jer su oni bili siromašni, i otišao je kući. Jednog je dana kod njega došla Sonja, koja mu je došla reći da joj je tata umro i pitati ga hoće li mu doći na sprovod. Što je više vremena prolazilo, njega je sve više pekla savjest što je ubio onu gospođu, ali ipak nije imao snage da to prizna policiji. Jedina osoba kojoj je on to priznao bila je Sonja, zato jer ju je on volio, a i ona njega. Nakon što joj je to rekao, ona se rastužila i zaplakala, te mu obećala da će zauvijek biti sa njim. Ubrzo se o tom ubojstvu pročulo po gradu te se on predao policiji, jer više nije mogao podnositi da on i drugi ljudi pate zbog toga. Bio je odvezen na robiju u Sibir. Kćeri Puliherove Aleksandrove i Dunja su se udale.
Analiza likova (verzija 1):
Raskoljnikov
Lijep i stasit student prava, živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga steže poput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otuđuje, postaje zamišljen i općenito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potpiruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće života bijede. Nakon ubojstva ga hvata strah, izgubljen je, uplašen. Na kraju nalazi davno izgubljeni spokoj.
Sonja
Prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna kršćanka, bez prigovora trpi očito još veću bijedu od Raskoljnikove.
Andrej
Nihilist (pravac u grčkoj filozofiji, nihilisti smatraju da stvarnost ovisi o njihovom samom prihvaćanju istine). To rezultira letargijom i nebrigom za probleme okolnog svijeta - živo im se fućka za sve), kritičar društva, prost čovjek, radio je kao službenik, vjeruje u budućnost i podržava preljub.
Analiza likova (verzija 2):
Rodion Raskoljnikov
On je mlad, inteligentan i obrazovan čovjek koji suosjeća sa siromasima i spreman im je pomoći. Povučen je u sebe. Ima razvijenu intelektualnu svijest. Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zločin kao što je ubojstvo. Svoju unutrašnju borbu potiče mišlju kako bi jedan život mogao od bijede spasiti tisuće života. Raskoljnikov je, dakle, pobunjenik protiv društva, ali on je ujedno i usamljenik što se muči etičkim i moralnim pitanjima. Njegovi činovi nisu motivirani samo njegovim shvaćanjem etike već i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje navodi čovjeka na zločin. Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza, izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog općeg dobra čine zločine, njega na kraju satire savjest, on popušta u sukobu sa “psihološkim obručem” oko sebe i priznaje ubojstvo. On je cijelo vrijeme razapet između pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, on razmišlja i ispovijeda se. U njemu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji čitaoca stalno tjeraju na razmišljanje. Već u samom njegovom imenu, Raskoljnikov, vidimo da je on čovjek u raskolu između svoje humane biti i surovosti traženja koju pred njega postavlja životna stvarnost.
Aljona Ivanovna
Zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica.
“To je bila sićušna, suhonjava stara baba od šezdesetak
godina, užagrenih i zlobnih očica, malog šiljatog nosa i gologlava.
Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom.
Njen dugački i tanki vrat, koji je ličio na kokošju nogu, bio je omotan
nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrućina, visio joj je
pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki čas kašljala i
stenjala. Mora da ju je mladić omjerio nekim čudnim pogledom, jer i u
njenim očima opet bljesnu ona pređašnja nepovjerljivost.”
Lizaveta Ivanovna
Plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna
“To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noć je radila, drhtala pred njom i čak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovčićem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala...”
Marmeladov
Čovjek dobrih namjera i velikog razumijevanja, ali pijanac koji je propao, veoma voli i cijeni svoju obitelj.
“To je bio čovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne
građe, s prosijedom kosom i velikom ćelom, sa podbuhlim, žutim i čak
zelenkastim licem od stalnog pijančenja i s otečenim kapcima, iz kojih su,
kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste očice. Ali u njemu je
bilo nešto vrlo čudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo čak
neko ushićenje – ako hoćete, osjećao se i smisao i razum, ali u isto
vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star,
potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno
nekako držalo, i njime se on i zakopčavao, očevidno ne želeći da se
udaljava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron,
sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na činovnički način,
ali već poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, čekinja.
U njegovim manirima se stvarno naziralo nešto činovnički
dostojanstveno, ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi,
u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajući poderane laktove
na mokar i ljepljiv stol.”
Katarina Ivanovna
Žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i sa time se nikako ne može pomiriti, pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmučena i iscrpljena, a tuberkuloza ju je načela, voli jako svoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze konačno nalazi svoj mir.
“To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne
zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege.
Stisnuvši ruke na grudima, zapečenih usana, ona je hodala po svojoj
maloj sobi i disala neujednačeno i isprekidano. Oči su joj blještale,
a njen pogled je bio oštar i ukočen. To sušičavo i uzbuđeno lice stvaralo
je bolan utisak pri posljednjem svjetlu dotrajale svijeće koje je treperilo
na njenom licu. Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset
godina i da ona stvarno nije bila za Marmeladova...”
Dimitrije Prokofjič-Razumihin
Jedini razumije Raskoljnikova i jedini je s kojim se on druži na sveučilištu, voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoći u nevolji i uvijek daje sve od sebe.
“To je bio neobično veseo, društven i u potpunosti dobar
momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo.
Njegovi najbliži drugovi shvatili su to i svi su ga voljeli. Bio je prilično
bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok,
mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je
za veoma snažnog čovjeka. Jedne noći je u društvu jednim udarcem
oborio visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da
i uopće ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da
ih uopće i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i
nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, nikakve teške
okolnosti nisu mogle dovesti do očaja. Mogao je na krovu stanovati,
mogao je trpjeti paklenu glad i neobičnu studen.
Bio je neobično siromašan i potpuno sam se uzdržavao zarađujući novac
raznim poslovima. Jednu čitavu zimu uopće nije ložio u sobi i tvrdio je da
je tako čak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. On je sada bio
primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama
je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.”
Petar Petrovič Lužin
Podao, zao, lažljiv, primitivan i veoma umišljen malograđanin, priglup i podmukao.
Sonja Marmeladova
Ona je prostitutka čista srca. Puna je suosjećanja iako se i ona nalazi u vrlo teškim prilikama. Vrši zločin na sebi da bi prehranila maćehinu djecu i pijanog oca. Mirna je, pati u sebi, čita Bibliju i vjeruje u Boga. Voli Raskoljnikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje.
“Čudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje,
smrti i očaja. I ona je bila u krpetinama; odjeća joj je bila bezvrijedna,
ali je bila ukrašena na ulični način, sve po ukusu i pravilima koja su bila
uobičajena u tom naročitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem
cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne
prekorači; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila;
zaboravila je na svoju, iz četvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedoličnu
svilenu haljinu u boji sa dugačkim i smiješnim skutom; zaboravila je na
svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrčila; i na svijetle cipele,
i suncobran, nepotreban noću, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli
slamni šeširić sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno
nakrivljenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih
usta i od užasa ukočenih očiju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali
prilično lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim očima.”
Avdotja Romanovna (Dunja)
Pametna i razborita, iako i tvrdoglava, snažnog karaktera, vrijedna i poštena, voli majku i brata, požrtvovna.
“Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobično stasita,
jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu,
ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta.
U licu je bila slična bratu, ali ona se mogla nazvati čak ljepoticom.
Kosu je imala svijetlo-smeđu, nešto svjetliju nego u brata; oči gotovo
crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobično
dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice
odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna,
svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada
– jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala
neku naročitu karakterističnost, pored ostalog, i izgled gordosti.
Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo;
ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao
smijeh, veseo, mladalački i od sveg srca!”
Pulherija Aleksandrovna
Prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može se suočiti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konačno smrt jedini izlaz.
“Mada je Pulherija Aleksandrovna imala već četrdeset i tri godine, njeno
lice je još uvijek zadržalo ostatke pređašnje ljepote, a uz to je izgledala
daleko mlađe nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do
starosti sačuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i čist žar srca.
Uzgred ćemo reći: očuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se
ljepota čak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je već počela da sijedi i opada,
već odavno su se pojavile sitne bore oko očiju, obrazi upali i uvenuli od
briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija
Dunječkinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje
usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna
je bila osjećajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva,
ali samo do izvjesne granice: u mnogo čemu je mogla popustiti,
na mnogo što je mogla pristati, čak i na ono što je proturječilo njenom
uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala određena crta poštenja, pravila
i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati
da je prekorači.”
Porfirije Petrovič
Inteligentan čovjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo obični policijski službenik.
“Porfirije Petrovič je bio raskomoćen, u domaćem ogrtaču, u veoma
čistom rublju i izgaženim papučama. To je bio čovjek od nekih trideset
i pet godina, omalen, pun i čak s trbuščićem, izbrijan, bez brkova i bez
zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobično
ispupčeno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malog
prćasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilično živahno i čak
podsmješljivo. Ono i izgledalo čak i dobrodušno da mu nije smetao izraz
očiju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama,
koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih očiju nekako
je čudno odudarao od čitave njegove pojave, koja je u sebi imala čak
nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi čovjek na
prvi put mnogo od nje očekivati.”
Arkadije Ivanovič Svidrigajlov
Strastveni kockar, razbludan čovjek, dosta nemoralan, ali ipak ima dovoljnu savjest i pri kraju života čini dobra djela, Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage ubiti se, ali treba imati hrabrosti nastaviti život.
“Čitav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek
zaprepašćivalo. To je bilo nekakvo čudnovato lice, nalik na masku:
bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilično guste
plave kose. Oči je imao nekako previše plave, a pogled nekako težak i
ukočen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama
neobično mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno,
lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman
prsten sa skupocjenim kamenom.”
Bilješke o djelu (verzija 1):
U romanu “Zločin i kazna” Dostojevski opisuje mladog revnog studenta Raskoljnikova koji planirano ubija staricu Aljonu Ivanovu, i neplanirano ubija i njezinu sestru Lizavetu. Kada ga taj čin potrese pobjegne iz stana ne uzevši novac koji je namjeravao ukrasti. On oboli i zapadne u tešku moralnu krizu. Kada ozdravi zbliži se sa Sonjom, kćerkom pijanog službenika, koja mu pomaže da spozna da nije pravo postupio. Na koncu se sam prijavi policiji. Osudili su ga na osam godina prisilnog rada u Sibiru gdje je otišao skupa sa Sonjom.
U prvom dijelu petog poglavlja analiziraju se Raskoljnikove noćne more. Imao je sedam godina kada je s ocem na putu doma vidio događaj koji ga je zgrozio: seljak je hladnokrvno udarao jadnog konja. Kad se probudio te su more prouzročile da je duboko u sebi počeo dvojiti u ispravnost djela koje namjerava učiniti. Kraj odlomka nam govori da ta dvojba ipak nije bila toliko moćna da bi spriječila zločin. Raskoljnikov ne optužuje sebe zbog ubojstva, nego zbog slabosti što se nije ponio kao Napoleon.
Za sve romane Dostojevskog je značajno da obrađuju moralna i vjerska pitanja (ima li Boga ili nema), pitanje suprotnosti dobra i zla, što je dovoljno i što nije. Ako nema Boga onda je po mišljenju njegovog junaka Raskoljnikova sve dozvoljeno, također i ubojstvo. Junakovo ime je simbolično, a znači unutarnji raskol, duševno razdvojenu ličnost.
Psihološku problematiku Dostojevski iskazuje putem unutarnjeg monologa i putem snova.
Filozofske probleme pak oblikuje dijalogom među osobama. Dostojevskog u romanu zanima čovjekova unutrašnjost. Događaje temelji na razgovorima koji s dijalogom neposredno izražavaju junakov doživljaj, njegovo životno stajalište te moralne dvojbe. Dostojevski je u jednom trenutku rekao: “Moralne ideje nastaju iz vjerskih osjećaja. Logika ih ne može nikako objasniti.”
Bilješke o djelu (verzija 2):
“Zločin i kazna” je roman sa socijalno-psihološkim motivom, koji čini prijelaz prema modernom romanu. To je prvi roman u nizu velikih romana Dostojevskog. Izgrađen je na fabuli iz kriminalističkog romana - u njemu postoji ubojica i progonitelj. Za razliku od običnih romana u kojima je ubojstvo bilo vrhunac radnje, u ovom romanu radnja se nakon ubojstva tek počinje zaplitati. Ovo je djelo o pojedinačnom ljudskom karakteru. Dostojevski u djelu prati i istražuje ljudske sudbine koje se zbivaju u siromašnom dijelu Sankt Petersburga. Pripovjedač nam predočuje neposredan okoliš grada, njegov izgled, i često prepušta riječ samom liku. Posredno i neposredno navode se njegove misli i raspoloženja. Postupno dobivamo obavijesti o Raskoljnikovu i o situaciji u kojoj se nalazi, te saznajemo da se sprema na neki vrlo značajan čin. Kad se predstavi lihvarki tek tada doznajemo kako se zove, i to od njega samoga. Radnja romana se zasniva na unutrašnjem proživljavanju lika.
Raskoljnikov je siromašan student i živi od novca što mu šalju majka i sestra. Živio je u maloj trošnoj sobici. Raskoljnikova je progonila ideja o ubojstvu babe Aljone Ivanovne iako se istovremeno zgražao nad tom idejom. Njegovoj odluci pridonio je razgovor dvaju studenata u krčmi koji su govorili kako bi bilo dobro da netko ubije babu.
Raskoljnikov također zaključuje kako je izuzetnim ličnostima u povijesti uvijek bilo dopušteno žrtvovati pojedince kako bi proveli svoju nakanu. Primjer mu je Napoleon. Kako on sebe smatra izuzetnim, svojom osobnom voljom mijenja društvene norme. On smatra da on ima pravo ubiti jednog “nametnika” kao što je stara lihvarka, ako je Napoleon imao pravo ubiti milijune ljudi i nije bio osuđivan. Raskoljnikov dugo razmišlja kako ubiti i potom zatrti trag svojeg zločina.
On ostavlja lihvarki u zalog neke njemu vrlo drage predmete za koje mu ona daje malo novaca i s vremenom on nju počinje doživljavati kao ishodište sveopćeg zla. Ukloniti takvo biće koje živi od tuđe nesreće, što su u stanju ocijeniti samo izuzetni ljudi, za Raskoljnikova je čin kojim se pridonosi zatiranju zla. Raskoljnikov ne želi pasivno promatrati nepravdu, pa odlučuje djelovati po pravilima koje sam postavlja. Društvena norma biva time prepuštena mjerilu pojedinca, njegovoj vlastitoj procjeni hoće li je se ili neće pridržavati. Raskoljnikov se našao u procjepu između zakona i zla.
Raskoljnikov jednog dana u krčmi sreće Marmeladova. On mu je pričao o svojoj obitelji, ženi - Katarini Ivanovnoj, i kćerci Sonji koja se bavila prostitucijom da bi zaradila novac. Kako se Marmeladov napio, Raskoljnikov ga je morao prati kući. Vidio je u kakvim uvjetima žive Marmeladovi i ostavio im je nešto novaca koje mu je bila poslala majka.
Raskoljnikov je od majke također dobio i pismo. U njemu je pisalo kako se Dunja namjerava udati za Petra Petroviča Lužina. Cijeli je dan razmišljao o tom pismu i bio je ljut na Dunju što će se ona udati za Petra Petroviča najviše zato da on ima koristi i da njemu bude bolje.
Odlučio je da te večeri mora ubiti babu, jer Lizavete neće biti kod kuće. Od stare košulje napravio je omču i stavio u nju sjekiru. Sa sobom je uzeo i daščicu omotanu u papir da je da lihvarki kao zalog, i malo bolje ju je zavezao kako bi se mučila odvezivajući je, tako da on ima vremena izvaditi sjekiru. Otišao je u njezin stan. Stubište bijaše mračno i usko. Zvonce jekne slabo, kao da nije od mjedi nego od lima. Vrata mu je otvorila Aljona Ivanovna. Starica ga je pustila u stan.
Raskoljnikov je starici dao daščicu i dok ju je ona odmotavala uzeo je sjekiru i ubio ju. Otišao je u susjednu sobu i dok je tražio stvari po škrinji Lizaveta je došla kući, pa je morao ubiti i nju.
“Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, vrlo visoka
rasta, od svojih trideset pet godina. Dugačkih, nekako iskrenutih
nožurda, svagda u izgažennim cipelama od jareće kože, ali uvijek vrlo
čista. Crna u licu, ali dobrog lica i očiju. A smiješak joj je čak i vrlo lijep.
Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noć, strepila je od nje
i trpjela čak i batine.”
Nakon zločina Raskoljnikov je otišao kući i potrpao stvari u rupu u zidu. Sljedeći dan dobio je policijski poziv. On je mislio da su ga otkrili i odlučio je da se odmah sam prijavi, ali je shvatio da ga ne zovu radi toga pa je odustao od prijave. Kako se u policijskoj stanici govorilo o ubojstvu lihvarke njemu je pozlilo i pao je u nesvijest. Stalno je razmišljao o ubojstvu i bio je prestravljen idejom da mu je policija pretražila stan dok njega nije bilo. Zbog toga je čvrsto odlučio riješiti se dokaza. Namjeravao je stvari baciti u kanal, ali kako je tamo bilo previše ljudi, odlučio se na napušteno dvorište u kojem se nešto gradilo. Tamo je ugledao veliki kamen.
“Nagne se nad kamen, uhvati ga za vrh snažno, objema rukama,
upre sve sile i prevrne ga. Ispod kamena je nastala omanja udubina;
odmah počne bacati u nju sve što je imao u džepovima. Novčarka je
došla na sam vrh, i još je u udubini ostalo mjesta. Zatim ponovno
zgrabi kamen i namjesti ga jednim zamahom onako kako je prije stajao,
samo što se sad kamen možda činio malčice višim. Ali je nagrnuo malo
zemlje oko njega i utabao je sa strane. Ništa se nije moglo zapaziti.”
Nakon toga otišao je do Razumihina; svog prijatelja s fakulteta, a ni sam nije znao zašto je tamo otišao.
“Razumihin je sjedio kod kuće u dronjavu kaputu, u papučama nazuvenim
na bosu nogu, raščupan, neobrijan i neumiven. Na licu mu se ocrta
zabezeknut izraz.”
“Bio je to neobično vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti.
Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo.
Najbolji su njegovi drugovi to znali i svi su ga voljeli. Bio je vrlo bistar,
premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok, mršav,
uvijek loše obrijan, crnokos. Pio je kao spužva, ali je mogao i bez pića;
ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih, nikakve
nepovoljne okolnosti nisu ga mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu,
trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje
ikoga, zarađivao novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora
iz kojih je mogao crpsti, naravno, poštenim radom.”
Razumihin mu je ponudio da za novce prevodi knjige, što je i sam radio, ali Raskoljnikov to nije prihvatio i otišao je kući. Imao je groznicu i stalno je zamišljao nešto čega zapravo nije bilo. Buncao je i većinu vremena nije bio sasvim pri svijesti. Za njega se brinula Nastasja i Razumihin. Tamo je također bio i Zosimov - doktor.
“Zosimov je bio visok i ugojen čovjek, podbuhla i bezbrojno blijeda,
glatko izbrijana lica, svijetle ravne kose, s naočalama i s velikim zlatnim
prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset i
sedam godina. Na sebi je imao širok gizdelinski lagan kaput, svijetle
ljetne hlače i uopće je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo
novcato: rublju mu nije bilo zamjerke, a lančić na satu bijaše podebeo.
Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno
slobodne; svaki čas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije.
Svi njegovi znanci držali su da je težak čovjek, ali su tvrdili da zna svoj
posao.”
Sljedećeg dana Raskoljnikova je posjetio Petar Petrovič Lužin.
“Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno, i sve je na njemu bilo lijepo,
samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo određenu svrhu.
Čak je i gizdelinski, nov novcat cilindar svjedočio o toj svrsi.
Pa i prekrasne rukavice originalne Louvainove proizvodnje,
rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, time što ih nije navlačio
nego samo nosio u rukama, za paradu. U svoj odjeći Petra Petroviča
prevladavale su svijetle mladenačke boje. Na njemu bijaše zgodan
svjetlosmeđ ljetni kaput, tanke hlače svijetle boje, isto takav pršnjak,
netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružičastim
prugama, a što je najljepše - sve je to čak i pristajalo licu Petra Petroviča.
Njegovo lice, neobično svježe i, štoviše lijepo, ionako se doimalo mlađim
od četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje
strane nalikujući na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko
izbrijane blistave brade. Čak ni kosa, uostalom tek malo progrušana,
a počešljana i nakovrčana kod frizera, nije zbog toga bila ni najmanje
smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obično biva kad se
nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na nijemca koji ide
na vjenčanje. Ako je na tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i bilo
nečeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci.”
Lužin ga je došao posjetiti i htio ga je upoznati jer će on postati mužem njegove sestre. Raskoljnikovu se on nije svidio jer je bio umišljen i egoističan, pa ga je otjerao iz stana. Sljedećeg dana dok je šetao ulicom Raskoljnikov je opazio neku gužvu.
“Raskoljnikov se progura koliko je mogao, te napokon ugleda razlog svoj
toj strci i radoznalosti. Na zemlji je ležao, očito u nesvijesti, čovjek koga
su konji bili netom pregazili, vrlo bijedno obučen, ali u “gospodskom”
odijelu, sav u krvi. S lica, s glave curila mu je krv; lice mu bilo posve
izubijano, oguljeno, unakaženo. Odmah se vidjelo da je teško ozlijeđen.”
Shvatio je da je to Marmeladov. Odveo ga je kući, ali on je ubrzo umro. Katarini Ivanovnoj dao je novac za pokop koji mu je nekoliko dana prije poslala majka. Tada je također upoznao Sonju Marmeladovu.
“Odjeća joj je bila jeftina, ali uličarski kićena, s jasno i sramotno
istaknutim ciljem, po ukusu i pravilima što su nastala u jednom
zasebnom svijetu. Nosila je šarenu svilenu haljinu, kupljenu iz četvrte
ruke i ovdje posve pozamašnu krinolinu što je zakrčila cijela vrata,
svijetle cipelice i suncobran koji joj noću ne treba, a ipak ga je ponijela,
i smiješan slamnat šešir za koji je zataknula pero plamene boje.
Ispod tog mangupski naherenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i
prestrašeno lice, otvorenih usta i očiju ukočenih od strave. Sonja je bila
niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilično
zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih očiju.”
Kada je došao kući čekale su ga njegova majka i sestra. Raskoljnikov im je ispričao da ga je posjetio Lužin i da ga je izbacio iz stana jer mu se nije svidio. Kako je Raskoljnikov bio bolestan, Razumihin je otpratio Dunju i njezinu majku kući. Dunja mu je pokazala pismo koje joj je poslao Lužin. Kada je sljedećeg dana posjetila Raskoljnikova i njemu je pokazala to pismo. U pismu je pisalo da pri njihovu sljedećem susretu Rodion ne bude prisutan, jer ga je grubo uvrijedio kad ga je posjetio. Također je napisao da je Rodion dao oko dvadeset i pet rubalja djevojci nedolična vladanja, tobože za ukop oca kojeg su pogazili konji. Unatoč pismu Dunja je zvala Rodiona da dođe kod njih onog dana kad je trebao doći Lužin. Dok su Dunja i Pulherija Aleksandrovna bile kod Raskoljnikova njega je posjetila Sonja.
“Sad je bila skromno i, štoviše, siromački obučena djevojka,
još sasvim mlada, gotovo nalik na djevojčicu, skromna i pristojna
vladanja, staromodan šeširić, u rukama je držala suncobran.“
Došla je da ga pozove na ručak kod Katarine Ivanovne nakon liturgije. Kada su otišle Dunja i Pulherija Aleksandrovna, Raskoljnikov i Razumihin otišli su Profiriju Petroviču radi sata kojeg je Raskoljnikov založio kod lihvarke. Porfirij Petrovič je spomenuo članak koji je napisao Raskoljnikov. On je zbog tog članka sumnjao u Raskoljnikova, pa ga je zamolio da mu objasni taj članak što je on i učinio. Nakon razgovora s Porfirijem Petrovičem, Razumihin je otišao kod Dunje, a Raskoljnikov kući. Legao je na ležaj i počeo razmišljati o Dunji, svojoj majci, ubojstvu, i na kraju je zaspao. Kad se probudio na vratima je stajao Arkadij Ivanovič Svidrigajlov.
“Čovjek tridesetih godina, krupan, ugojen, rumen u licu, ružičastih usana,
s brčićima, bujne, svijetle, gotovo bijele brade i gizdavo odjeven.”
Zamolio ga je da ga pusti da se još jedanput vidi s Dunjom i rekao mu je da je Marfa Petrovna, kada je umrla, oporučno ostavila tri tisuće rubalja i da će ih moći podići za dva-tri tjedna. Kada je Svidrigajlov otišao Raskoljnikov i Razumihin otišli su kod Dunje. Na ulazu su se susreli sa Lužinom. Tijekom večeri Lužin i Dunja su se posvađali, i ona ga je izbacila iz stana i rekla mu da ga više nikad ne želi vidjeti. Kada je Lužin otišao, Raskoljnikov je ispričao Dunji o njegovu sastanku sa Svidrigajlovim. Nakon nekog vremena Raskoljnikov se ustao, rekao Razumihinu da mu čuva majku i sestru jer on možda više nikada neće doći kod njih. Otišao je i krenuo prema Sonjinu stanu.
“Bijaše to velika soba, ali neobično niska, jedina soba što su je
Kapernaumovljevi iznajmljivali. Slijeva su bila zatvorena vrata što
su prije vodila u njihov stan. Na suprotnoj strani, zdesna, bijahu još
jedna vrata koja su uvijek bila zaključana. Ondje je već bio drugi,
susjedni stan, pod drugim brojem. Sonjina je soba nalik na kakvu pojatu,
imala je oblik posve nepravilna četverokuta, zato se doimala pomalo
nakaradno. Zid sa tri prozora što su gledala na kanal presijecao je sobu
nekako ukoso, zbog čega se jedan kut, vrlo oštar, gubio negdje u dubini
tako da se pri slabom osvjetljenju jedva mogao i vidjeti; drugi je pak kut
bio odveć ružno tup. U cijeloj toj velikoj sobi gotovo da i nije bilo
pokućstva. U desnom kutu bijaše postelja, a do nje, bliže vratima, stolac.
Uz taj zid gdje je stajala postelja, pokraj samih vrata tuđeg stana,
nalazio se stol sklepan od dasaka i pokriven plavkastim stolnjakom,
a uza nj dva pletena stolca. Zatim, uz suprotni zid, prilično blizu onog
oštrog kuta, stajala je omanja komoda od običnog drva koja se nekako
gubila u toj praznini. To je sve što je bilo u sobi. Žućkaste, ofucane i
poderane tapete potamnjele su bile u kutovima; zimi je tu zacijelo bilo
vlažno i zagušljivo. Neimaština je udarala u oči; čak ni na postelji nije bilo
zastora.”
Raskoljinikov je rekao Sonji da je došao po posljednji puta, ali ako ipak odluči da sutra dođe, reći će joj tko je ubio Lizavetu. Cijelo vrijeme Raskoljnikovljeva posjeta Sonji iza jednih vrata stajao je Svidrigajlov i prisluškivao razgovor. Odlučio je da prisluškuje i sutra kada Raskoljnikov dođe reći Sonji tko je ubio Lizavetu.
Sljedećeg dana Raskoljnikov je otišao u policiju kod Porfirija Petroviča i donio mu je izjavu o satu. Opet su počeli pričati o ubojstvu i nakon nekog vremena Raskoljnikov je rekao kako mu je potpuno jasno da on sumnja u njega, ali je Petrovič sve porekao. Odjednom je došao policajac sa Nikolajem koji je priznao ubojstvo. Nakon toga Raskoljnikov je otišao kući.
Petar Petrovič je sljedećeg jutra razmišljao što je pogriješio s Dunjom. Nakon nekog vremena zamolio je Andreja Semjonoviča da kaže Sonji da on želi razgovarati s njom. Kada je Sonja došla Petar Petrovič joj je dao 10 rubalja. Kada je odlazila, kriomice joj je stavio u džep sto rubalja. Sve je to vidio Andrej Semjonovič, koji je mislio da joj je Petrovič dao novce iz dobrodušnosti.
“Andrej Semjonovič bijaše neishranjen čovjek niska rasta,
nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio
neobično ponosan. Uz to su ga vječito boljele oči. Bio je prilično
meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put čak i izvanredno
uznosito. Uza sve svoje vrline, Andrej Semjonovič bio je zaista priglup.”
Na daću koju je priredila Katarina Ivanovna bili su pozvani mnogi ljudi. Raskoljnikov je došao odmah nakon što su se vratili s groblja. Nakon nekog vremena došao je Petar Petrovič, ali ne zbog daće nego zato da bi optužio Sonju za krađu. Kao dokaz služila mu je novčanica od sto rubalja koju je Sonja našla u džepu. Kada je Petrovič optužio Sonju za krađu, došao je Andrej Semjonovič i rekao da je on vidio kako je Petrovič kriomice stavio novčanicu Sonji u džep. U raspravu se umiješao i Raskoljnikov koji je ispričao kako se Petar Petrovič ponio prema Dunji. U međuvremenu Katarina Ivanovna se posvađala sa gazdaricom Amalijom Ivanovnom koja ju je istjerala iz stana.
Raskoljnikov je krenuo prema Sonjinu stanu da joj kaže tko je ubio Lizavetu, i to je i učinio. Sonja je bila zaprepaštena, ali joj je također bilo žao Raskoljnikova jer je vidjela koliko on pati i koliko se muči. Odjednom je u sobu ušao Lebezjatnikov i rekao da je Katarina Ivanovna na ulici i da je poludjela. Sonja je odmah otišla da vidi da li može ikako umiriti Katarinu.
“Katarina Ivanovna, u onoj svojoj staroj haljini, zaogrnuta polusuknenim
šalom i s poderanim slamnim šeširićem koji joj se bio ružno naherio kao
naramak slame, bijaše doista posve izbezumljena. Bila se umorila i
zapuhala. Njeno izmučeno sušičavo lice doimalo se patnički kao nikad
prije; ali njena uzrujanost nije prolazila.“
Zaista je bila pokušala obući djecu onako kako se oblače ulični pjevači i pjevačice. Mališanu je natukla na glavu nekakav crvenobijeli turban ne bi li nalikovao na turčina. Za Ljonju nije našla kostima, pa joj je samo natakla na glavu crvenu pletenu vunenu kapicu pokojnog Semjona Zahariča, a za kapicu je zataknula komadić bijela nojeva pera koji je nekad pripadao baki Katarine Ivanovne. Polječka je bila u svojoj običnoj haljinici.
“Katarina je tjerala djecu da plešu i pjevaju. Kada su uplašena djeca
vidjela policajca koji ih je htio odvesti počela su bježati, a za njima je
trčala Katarina Ivanovna. Odjednom je pala i krv joj je navrla na prsa
zbog tuberkuloze. Na samrti je rekla Sonji da se ona brine za njezinu
djecu.“
Dva-tri dana nakon smrti Katarine Ivanovne organizirana je misa. Katarina Ivanovna ležala je u lijesu.
“Sva su djeca klečala uz lijes, a Polječka je plakala. Iza njih se molila
Sonja, tiho i nekako bojažljivo plačući.“
Nakon službe božje Raskoljnikov je šetao po gradu, zalazio u krčme jer mu je bilo strašno teško, a u tom okruženju kao da se osjećao bolje. Te noći probudio se u grmlju u groznici. Otišao je kući. Probudio se u 2 popodne i sjetio se da je tog dana bio ukop Katarine Ivanovne. Čak se obradovao što nije bio na sprovodu. Tada je došao Razumihin i rekao mu da mu je majka bolesna. Raskoljnikov mu je rekao kako ga je neki dan posjetila sestra i da su pričali o njemu.
“Rekao sam joj da si vrlo dobar, pošten i vrijedan čovjek. Nisam joj rekao
da je voliš jer to i sama zna.“
Također mu je rekao kako ju predaje njemu u ruke. Nekoliko minuta nakon što je otišao Razumihin Raskoljnikova je posjetio Porfirij Petrovič. Pričao je o Mikolki i o tome kako je zaključio da on nije kriv za zločin. Kada ga je Raskoljnikov upitao tko ih je onda ubio ako nije Mikolka, Petrovič je odgovorio: “Pa vi ste ih ubili, Rodione Romaniču! Vi ste ih ubili”... Porfirij Petrovič daje Raskoljnikovu dan dva odmora da se prošeta i predlaže mu da se sam prijavi. Čak mu predlaže da zločin prikažu kao nekakvo pomračenje uma da bi mu kazna bila manja, ali Raskoljnikov je to odbio.
Kada je Porfirij Petrovič otišao, Raskoljnikov je posjetio Svidrigajlova.
“Bilo je to neko čudno lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, rumenih,
skrletnih usana, svijetloplave brade i još prilično bujne svijetle kose.
Oči mu bile nekako previše plave, a njihov pogled nekako previše težak
i ukočen. Bilo je nečeg strašno odbojnog na tom lijepom i, s obzirom na
godine, izvanredno mladolikom licu. Odjeća je na Svidrigajlovu bila
pomodna, ljetna, lagana; napose se gizdao košuljama. Na prstu je nosio
golem prsten s dragim kamenom.“
Raskoljnikov je prijetio Svidrigajlovu da će ga ubiti ako iskoristi nešto što je otkrio u zadnje vrijeme. Svidrigajlov priča Raskoljnikovu kako se zaljubio u njegovu sestru još kad je radila za njega i kako bi bio odmah ostavio Marfu Petrovnu da je njegova sestra htjela s njim pobjeći. Nakon nekog vremena Svidrigajlov iziđe iz gostionice, a Raskoljnikov za njim. Krenuli su Sofji Semjonovnoj. Nje nije bilo kući pa je Svidrigajlov sjeo u kočiju i odvezao se do Dunje. Raskoljnikov se šetao mostom na kojem je stajala Dunja, ali ju nije primijetio. Tada je došao i Svidrigajlov. Zamolio je Dunju da ode s njim jer joj mora reći nešto vrlo važno. Odveo je Dunju u svoj stan i ispričao joj kako je prisluškivao razgovor Sonje i Raskoljnikova kada joj je on priznao ubojstvo. Ispričao joj je sve što je Raskoljnikov rekao Sonji. Dunja je bila strašno potresena.
Svidrigajlov govori Dunji kako samo ona može spasiti Raskoljnikova, jer ako ona pristane biti njegova, on nikome neće reći to što je doznao. Dunja je htjela izaći iz stana, ali kako su vrata bila zaključana ona je iz džepa izvadila revolver. Optužila je Svidrigajlova da je otrovao Marfu Petrovnu. Svidrigajlov to ne poriče. Dunja puca Svidrigalovu iznad glave. Metak ga je okrznuo i iz glave mu počinje curiti krv. Svidrigajlov se počeo približavati Dunji i ona ponovno napinje revolver, ali zataji. Ona počinje moliti Svidrigajlova da ju pusti van iz stana. Počinje mu govoriti da ga ne voli i da ga nikad ne bi mogla voljeti. Nakon nekolikoo trenutaka Svidrigajlov odlučuje da ipak pusti Dunju van i daje joj ključ. Nakon što je Dunja otišla, Svidrigajlov izlazi iz stana.
Otišao je Sonji i dao joj je 3000 rubalja u obveznicama. Odlazi i do roditelja svoje zaručnice i daje im 15000 rubalja u
vrijednosnim papirima. Kasnije je šetao gradom i kada je došao do velike kuće s vatrogasnim tornjem pomisli kako je to savršeno mjesto za ubojstvo i kako će tu barem imati službenog svjedoka. “I prisloni revolver sebi na desnu sljepoočicu. Svidrigajlov odape.”
Toga dana Raskoljnikov je otišao svojoj majci i sestri. Dunja nije bila kod kuće. Majci je rekao kako odlazi na put. Obećaje joj da će još doći. Kada je otišao od majke krenuo je kući, i tamo je naišao na Dunju. Po samom njenom pogledu on je shvatio da ona zna što je učinio. Raskoljnikov razgovara sa sestrom o tome što je učinio i što ga čeka. Odlučuje se prijaviti. On smatra da nije počinio zločin. “Zločin? Kakav zločin? Zar to što sam ubio odurnu štetočinu, gnjidu, babu lihvarku koja nikom nije bila potrebna, koja je sirotinji krv pila, koja ako ubiješ, oprostit će ti se četrdeset grijeha, zar je to zločin? I ne mislim na zločin niti ga mislim spirati sa sebe.”
On moli Dunju za oprost: “Dunja moja draga! Ako sam kriv, oprosti mi.”
Raskoljnikov odlazi u policijsku stanicu da bi se prijavio, ali odlučuje da ne ide Porfiriju nego Barutu. Na putu odlazi Sonji i traži križ da ga objesi oko vrata. Sonja želi ići s njim, ali joj on to ne dopušta, i odlazi ne pozdraveći se. Šećući se trgom on se sjeti Sonjinih riječi:
“Idi na raskrižje, pokloni se narodu, poljubi zemlju jer si o nju ogriješio
i reci naglas cijelom svijetu: „Ja sam ubojica!“
Poklonio se, ali nije rekao da je ubio jer su prolaznici počeli dovikivati da je pijan i smijali su mu se. Otišao je u policiju i susreo Baruta (Ilja Petrovič). Skoro se predao kad je netko povikao da se Svidrigajlov ubio. Kako ga je Raskoljnikov poznavao on je ispričao sve što je o njemu znao. Već se spremio da će otići, ali se vratio i priznao svoj zločin.
Suđenje je proteklo bez većih problema.Objasnio je zašto je ubio Lizavetu, ali mu nitko nije vjerovao da nije točno znao koje stvari je uzeo, a su to kasnije morali prihvatiti. Na početku suđenja Raskoljnikova majka se razbolila, a Dunja i Razumihin su je uspjeli maknuti iz Sankt Petersburga do kraja suđenja. Pulherija Aleksandrovna je imala neku čudnu bolest nalik na ludilo. Njoj su rekli da je Raskoljnikov otputovao daleko i da se ne može javljati. Postala je tužna. Razumihin i Sonja su često posjećivali Raskoljnikova. Doznao je sve o majčinoj bolesti.
2 mjeseca nakon što je Raskoljnikov otišao na robiju, Dunja i Razumihin su se vjenčali. Nakon vjenčanja Pulherija Aleksandrovna je postala još tužnija. Spopala ju je groznica i nakon 2 tjedna je umrla. Kad su vidjeli da Raskoljnikov naslućuje smrt majke rekli su mu da je umrla, ali to nije djelovalo na njega. Sonja je Dunji i Razumihinu slala pismo o tome kako se Raskoljnikov osjeća. U zatvoru ga nitko nije volio i svi su ga se klonili, ali su zavoljeli Sonju. Kada je saznao da ga Sonja voli on se preporodio. Od Sonje je prije tražio evanđelje koje mu je samo ležalo ispod jastuka, ali sada ga je počeo čitati. Oboje su bili skloni tome da 7 godina gledaju kao 7 dana. Raskoljnikov je na dar dobio novi život.
No comments:
Post a Comment