U očekivanju Godota - Samuel Beckett
Bilješke o piscu:
Samuel Beckett, (Dublin, 13. april 1906. - Pariz, 22. decembar 1989.), dramatičar i romanopisac irskog porijekla. Od 1938. godine živi u Parizu te nakon rata počinje i pisati na francuskom. Prijateljevao je s Jamesom Joyceom, kojemu je bio i osobni tajnik. 1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Beckett je jedan od glavnih predstavnika teatra apsurda.
Beckett je najslavniji po drami U očekivanju Godota, koju je kritičar Vivian Mercier opisao riječima: "drama u kojoj se dvaput ništa ne događa". Dramatičar pomoću smiješnih i izgubljenih likova prikazuje temeljni besmisao i besciljnost života, što se lijepo poklopilo s tadašnjim usponom filozofske škole egzistencijalizma. Poput mnogih djela nakon 1947., napisao ju je na francuskom (En attendant Godot). Drama je nastala između oktobra 1948. i januara 1949., objavljena je 1952., a premijerno izvedena 1953. Doživjela je uspjeh kod kritike i publike, te potakla kontroverze. I danas se izvodi vrlo često po cijelom svijetu.
Krajem 1940-ih i početkom 1950-ih Beckett je na francuskom napisao svoje najpoznatije romane, koji se često, unatoč njegovu izričitom protivljenju, nazivaju "trilogijom": Molloy (napisano 1947., objavljeno 1951.), Malone umire (napisano 1948., objavljeno 1951.) i Bezimeni (1953.).
Kroz ta tri romana čitalac može pratiti razvitak Beckettova zrela stila i tema. Molloy ima više osobina konvencionalnog romana: vrijeme, mjesto, zbivanje i radnju. Malone umire uglavnom se rješava zbivanja i radnje, ali ostaju naznake mjesta i vremena. "Radnja" knjige ima oblik unutarnjeg monologa. Napokon, u Bezimenome nestaje i osjećaj mjesta i vremena. Osnovna je tema tog romana sukob između želje glasa da nastavi govoriti i time nastavi postojati, te gotovo jednako jake želje za tišinom i ništavilom.
Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Beckett u svim svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno "trajanje" ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa.
Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost, Beckett napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet te ih zamjenjuje nizom scena koje se ponavljaju s malim varijantama, a likove svodi na groteskne i stravične marionete (kljasti, nijemi, slijepi, gluhi, itd.), koje se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svog ograničenog životnog kruga (ulica, raskršće, soba) ili su čak i u tom kretanju onemogućene (smještene u kante za smeće ili zatrpane u pijesku).
Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijaloga ili dugim unutrašnjim monolozima, u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture.
S druge strane, iako su Beckettova djela - kako romani, tako i drame - u osnovi pesimistična, uvijek su prožeta blagim humorom i simpatijama prema likovima.
Sadržaj:
I.
Čekaju Godota pod stablom na cesti i razmišljaju o smrti, rješenju, razbojnicima koji su ih istukli do smrti, vješanju, Estragon traži mrkvu, razmišlja naglo dok je jede i onda dolazi Pozzo koji vodi Luckyja na konopu. S njim postupa kao sa životinjom. Kad se najede njegove su kosti koje u ovom času prepušta Estragonu. Na vratu ima ranu od konopa. Vodi Luckyja na sajam gdje će ga prodati. Pozzo im objašnjava pjesnički kako izgleda sumrak, pa im je pokazivao kako Lucky pleše, misli. Tada se oproste, Pozzo i Lucky odlaze. Tada Pozzo zaostane, jer je zaboravio stolicu, Vladimir mu je donese, pa je Pozzo baci Luckyju. Nakon toga dolazi dječak da poruči da će Godot sutra doći.
II.
Sutradan, isto vrijeme, isto mjesto. Estragon je isprebijan, a Vladimir je sretan, pjevuši. Estragon se i ne sjeća baš jučerašnjeg dana. Estragon je mrzovoljan zbog batina što je jutros dobio iz čista mira. Raspredaju o sinoćnjim događajima, zamjećuju da je netko zamijenio cipele i one sada pristaju Estragonu, tj. nisu mu tijesne kao one što je sinoć ostavio na zidiću. Lišće se pojavilo na drvetu, a noć ranije je bilo ogoljeno. Estragon zaspe pa se trgne i počne pričati što je sanjao. Vladimir ga podsjeti da ne voli kad mu priča svoje snove. Kad Vladimir nađe šešir Luckyja oni se malo poigravaju “Pozza i Luckyja”. Tada Estragonu dosadi, prošeta se i ubrzo se vrati i kaže da netko dolazi. Nastane panika među njima, a kad utvrde da nikoga nema nastave pričati međusobno. Tada dolaze Pozzo i Lucky, samo što je Pozzo oslijepio, a Lucky ima novi šešir i konop je kraći da bi Pozzo mogao lakše slijediti Luckyja. Pozzo se spleo o Luckyja i pao na pod. Traži pomoć. Estragon mu ne želi pomoći, a Vladimir želi da Pozzo ustane. Lucky je zaspao. I tako se neko vrijeme prepiru, da bi mu na kraju pomogli. Kad su se odmakli on je pao, pa su ga morali pridržavati. Estragon ode istući Luckyja, jer se on tako, naime, budi pa se oni upute dalje. Estragon je zaspao dok je Vladimir pričao s Pozzom. Uskoro naiđe dječak. Vladimir mu kaže isto što i onome dječaku koji je jučer došao - kaže da će Godot doći sutra. U to se i Estragon probudi i oni se probaju objesiti o drvo s pomoć Estragonovog pojasa za hlače. Ne uspijevaju jer je konop preslab, pa obećaju sebi da će se sutra objesiti ako Godot ne dođe.
Bilješke o piscu:
Samuel Beckett, (Dublin, 13. april 1906. - Pariz, 22. decembar 1989.), dramatičar i romanopisac irskog porijekla. Od 1938. godine živi u Parizu te nakon rata počinje i pisati na francuskom. Prijateljevao je s Jamesom Joyceom, kojemu je bio i osobni tajnik. 1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Beckett je jedan od glavnih predstavnika teatra apsurda.
Beckett je najslavniji po drami U očekivanju Godota, koju je kritičar Vivian Mercier opisao riječima: "drama u kojoj se dvaput ništa ne događa". Dramatičar pomoću smiješnih i izgubljenih likova prikazuje temeljni besmisao i besciljnost života, što se lijepo poklopilo s tadašnjim usponom filozofske škole egzistencijalizma. Poput mnogih djela nakon 1947., napisao ju je na francuskom (En attendant Godot). Drama je nastala između oktobra 1948. i januara 1949., objavljena je 1952., a premijerno izvedena 1953. Doživjela je uspjeh kod kritike i publike, te potakla kontroverze. I danas se izvodi vrlo često po cijelom svijetu.
Krajem 1940-ih i početkom 1950-ih Beckett je na francuskom napisao svoje najpoznatije romane, koji se često, unatoč njegovu izričitom protivljenju, nazivaju "trilogijom": Molloy (napisano 1947., objavljeno 1951.), Malone umire (napisano 1948., objavljeno 1951.) i Bezimeni (1953.).
Kroz ta tri romana čitalac može pratiti razvitak Beckettova zrela stila i tema. Molloy ima više osobina konvencionalnog romana: vrijeme, mjesto, zbivanje i radnju. Malone umire uglavnom se rješava zbivanja i radnje, ali ostaju naznake mjesta i vremena. "Radnja" knjige ima oblik unutarnjeg monologa. Napokon, u Bezimenome nestaje i osjećaj mjesta i vremena. Osnovna je tema tog romana sukob između želje glasa da nastavi govoriti i time nastavi postojati, te gotovo jednako jake želje za tišinom i ništavilom.
Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Beckett u svim svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno "trajanje" ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa.
Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost, Beckett napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet te ih zamjenjuje nizom scena koje se ponavljaju s malim varijantama, a likove svodi na groteskne i stravične marionete (kljasti, nijemi, slijepi, gluhi, itd.), koje se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svog ograničenog životnog kruga (ulica, raskršće, soba) ili su čak i u tom kretanju onemogućene (smještene u kante za smeće ili zatrpane u pijesku).
Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijaloga ili dugim unutrašnjim monolozima, u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture.
S druge strane, iako su Beckettova djela - kako romani, tako i drame - u osnovi pesimistična, uvijek su prožeta blagim humorom i simpatijama prema likovima.
Sadržaj:
I.
Čekaju Godota pod stablom na cesti i razmišljaju o smrti, rješenju, razbojnicima koji su ih istukli do smrti, vješanju, Estragon traži mrkvu, razmišlja naglo dok je jede i onda dolazi Pozzo koji vodi Luckyja na konopu. S njim postupa kao sa životinjom. Kad se najede njegove su kosti koje u ovom času prepušta Estragonu. Na vratu ima ranu od konopa. Vodi Luckyja na sajam gdje će ga prodati. Pozzo im objašnjava pjesnički kako izgleda sumrak, pa im je pokazivao kako Lucky pleše, misli. Tada se oproste, Pozzo i Lucky odlaze. Tada Pozzo zaostane, jer je zaboravio stolicu, Vladimir mu je donese, pa je Pozzo baci Luckyju. Nakon toga dolazi dječak da poruči da će Godot sutra doći.
II.
Sutradan, isto vrijeme, isto mjesto. Estragon je isprebijan, a Vladimir je sretan, pjevuši. Estragon se i ne sjeća baš jučerašnjeg dana. Estragon je mrzovoljan zbog batina što je jutros dobio iz čista mira. Raspredaju o sinoćnjim događajima, zamjećuju da je netko zamijenio cipele i one sada pristaju Estragonu, tj. nisu mu tijesne kao one što je sinoć ostavio na zidiću. Lišće se pojavilo na drvetu, a noć ranije je bilo ogoljeno. Estragon zaspe pa se trgne i počne pričati što je sanjao. Vladimir ga podsjeti da ne voli kad mu priča svoje snove. Kad Vladimir nađe šešir Luckyja oni se malo poigravaju “Pozza i Luckyja”. Tada Estragonu dosadi, prošeta se i ubrzo se vrati i kaže da netko dolazi. Nastane panika među njima, a kad utvrde da nikoga nema nastave pričati međusobno. Tada dolaze Pozzo i Lucky, samo što je Pozzo oslijepio, a Lucky ima novi šešir i konop je kraći da bi Pozzo mogao lakše slijediti Luckyja. Pozzo se spleo o Luckyja i pao na pod. Traži pomoć. Estragon mu ne želi pomoći, a Vladimir želi da Pozzo ustane. Lucky je zaspao. I tako se neko vrijeme prepiru, da bi mu na kraju pomogli. Kad su se odmakli on je pao, pa su ga morali pridržavati. Estragon ode istući Luckyja, jer se on tako, naime, budi pa se oni upute dalje. Estragon je zaspao dok je Vladimir pričao s Pozzom. Uskoro naiđe dječak. Vladimir mu kaže isto što i onome dječaku koji je jučer došao - kaže da će Godot doći sutra. U to se i Estragon probudi i oni se probaju objesiti o drvo s pomoć Estragonovog pojasa za hlače. Ne uspijevaju jer je konop preslab, pa obećaju sebi da će se sutra objesiti ako Godot ne dođe.
No comments:
Post a Comment