Pakao - Dante Alighieri

Pakao - Dante Alighieri

Bilješke o piscu (verzija 1):
Dante Alihgieri bio je talijanski nacionalni pjesnik, rodom iz Firence. Živio je do smrti u progonstvu jer se miješao u politiku te nakon pobjede protivničke stranke bio prognan. Kao političar, filozof i tvorac književnog talijanskog jezika ostavio je mnoga djela (nedovršena filizofska rasprava Gozba i politički traktat O monarhiji). Književni rad počeo je zbirkom pjesama Vita Nuova (Novi život) koju je posvetio svojoj mladenačkoj ljubavi Beatrice. U želji da ju uzvisi, nakon njene smrti Dante započinje s Božanstvenom komedijom koja se sastoji od 100 pjevanja te je to bila savršena brojka u to doba. Sastoji se od tri dijela i to Pakla, Čistilišta i Raja (svako ima 33 pjevanja + jedno uvodno). To djelo bilo je najveće dostignuće srednjovjekovne literature i jedno je od najvećih književnih dostignuća čovječanstva.

Bilješke o piscu (verzija 2):
Dante se rodio između druge polovice svibnja i prve polovice lipnja 1265. u Firenci koja se zbog središnjeg položaja na Apeninskom poluotoku, političke autonomnosti i velike gospodarske moći ubrajala u najznačajnije talijanske gradove onog doba, dok su njezine veze s čitavom Europom i djelovima Azije bile dobro razvijene. Potjecao je iz osiromašene plemićke obitelji. Mladi Dante je učio retoriku, vještinu govorništva i pisanja na latinskom, vjerojatno u tada poznatog književnika s enciklopedijskim znanjem Brunetta Latinija, ali kao pisac zapravo se oblikovao samostalno svladavši pjesničko umijeće čitanjem provansalske lirike, pjesnika na talijanskom jeziku i nadasve Vergilija kojeg je smatrao svojim učiteljem.

Uz to se zanimao i za glazbu, crtanje i ples, za ratne vještine i pravo. Po očevoj želji se oženi s djevojkom iz ogranka moćne obitelji Donati. Kratko se bavio politikom no pokazao je iznad svega čvrst značaj, nepristranost i zalaganje za slobodu rodnog grada. Dante je bio na strani gvelfa, a poslije podjele na strani Bijelih gvelfa. Francuzi su, tijekom Danteovog boravka u Rimu, zauzeli Firencu i predali je Crnim gvelfima. Iduće godine je Dante optužen zbog prijevara i prijestupa. Bio je osuđen na trajni progon i na kaznu prema kojoj bi trebao biti živ spaljen padne li u njihove ruke jer im se nije htio predati. Dante je u progonstvu ostao do smrti poslije neuspješnog pokušaja da se vrati u Firencu s naoružanim prognanicima i njihovim saveznicima. Umro je u Ravenni između 13. i 14. rujna 1321.

Mjesto radnje:
Pakao

Sadržaj (verzija 1):
Prvo pjevanje
Prema Danteovu shvaćanju čovjek na pola svog života kreće na zagrobna putovanja. Na početku svog putovanja pjesnik je zalutao. Susreće različite zvijeri, a od straha ne zna kuda da krene. Te zvijere koje je susreo znače oholost i lakomislenost. U pomoć pjesniku dolazi Vergilije, pjesnik koji je napisao Eneidu i izbavi ga sa pogrešnog puta, a dovodi ga do vrata svetog Petra.

Peto pjevanje
Tako se pjesnik zajedno s Vergilijem spušta iz prvog u drugi krug, koji je bio manji ali zato bolan, plačan i jadniji. Nailaze na velikog Minosa koji je tu postavljen da bi odredio koliko je tko grešan i gdje ga treba smjestiti tj. u koji dio pakla. Vođa pjesnika razgovara sa Minosom i ne dozvoljava mu da se nepristojno ponaša prema pjesniku. Pjesnik vidi i čuje strašne muke i patnje. Zanima ga tko su te duše što tako pate, a vođa mu govori. Tu je Kleoatra koja je bila Cezarova i Antonijeva ljubavnica. Tu su još Panis i Triston. Želja pjesnika je da razgovara sa drugim zaljubljeni dušama. Dolaze Francesca i Paolo i pričaju o ljubavi, a pjesnik osjeća bol zato što da je to dovelo dovde. Tada Francesca započinje priču kada je osjetila prvu ljubav. Na kraju njezinog pričanja Paolo pada od bola u nesvijest.

Sadržaj (verzija 2):
Peto pjevanje
Ovo pjevanje spada u drugi krug pakla i u njemu se nalaze griješni ljubavnici. Oni su počinili grijeh jer su bili ljubavnici tj. uništili su život ljudi koji nisu bili krivi. Kazna za taj grijeh je da cijelo vrijeme puše oluja te oni nikada nemaju mira. Dante je duboko u paklu i nailazi na krugove koji su sve manji, a muke sve veće, jače i gore. U drugom krugu susrećemo Minosa, Didonu, Kleopatru, Parisa, Ahilu, Tristana, Semiramidu i ostale likove iz mitova i priča. Minos, mudar mitski kralj, je po Danteovom shvaćanju sudac na ulazu (“Tu Minos strašan, zubima režeć stoji na pragu ondje grijehe ispitiva, sudi i šalje, repom pravdu kroji.”). Dante susreće i Parisa i Tristana koji su zbog zabranjene ljubavi u ovom djelu pakla. Susreće i Didonu koja je tu zato jer je počinila samoubojstvo. To je i Kleopatra koja je bludom dušu izgubila. Mislim da kazna nije dovoljno oštra te da bi ona mogla biti puno bolnija i mukotrpnija. Od citata mi se dosta dopao dio od 121. do 130. gdje mučenici govore o mukama koje proživljavaju te više nemogu trpiti. Mislim da ova kazna nije baš tako jaka kako to Dante navodi već malo pretjeruje i ja bih u taj krug pakla stavio puno veću kaznu. Inače mi se ovo pjevanje dosta dopalo.

Šesto pjevanje
Ovo šesto pjevanje spada u treći krug pjevanja te taj krug spada u neumjerene. U njemu se nalaze proždrljivci koji su dospjeli u taj krug zbog grijeha kao što su oholost, škrtost i lakomost. Kazne su pravedne i oni polegnuti moraju doživljavati muke jer ih tuče kiša, snijeg i led. Uz to još se i tu nalazi Ceber - zvijer koja im dere kožu, raskidava ih i mučenici doživljavaju vrlo velike muke. Kazna je sigurno pravedna te im se sve vraća što su oni učinili drugim ljudima za vrijeme života. Drugi su ljudi bili mokri, bosi i gladni baš zbog proždrljivca koji nisu imali samilosti s nikim. Dante u ovom dijelu pakla susreće Ciacca koji mu objašnjava koje su duše u ovom dijelu pakla i koja im je kazna tj. koje muke proživljavaju. Dante ga na početku ne poznaje te mu govori: “Možda je,- rekoh, tvoja patnja kriva, da mi tvoj lik iz pamćenja izmače, te mnim, da nikad ne vidjeh živa. Al’ tko si ti, što ovdje, gdje se plače, sjediš, a takva kazna ti je dana? Gadnije nema, premda ima jače.” (od 43. do 48. stiha). Tu mu Ciacco odgovara i govori da je on iz njegovog grada te da ga je proždrljivost smutila te je tako dospio ovamo. Mislim da kazna svima bude jednaka ako je grijeh isti, no kazna se određuje prema grijehu . Možda su neke kazne malo prevelike pa bi ih trebalo ublažiti npr. da ih Ceber samo čuva, pa neka ih kiša, snijeg i led iscrpe do zadnje kapi krvi.

Jedanaesto pjevanje
U ovaj krug pakla Dante stavlja nekoliko vrsta griješnika (nasilnike): "Ubojice, tko se ranom sveti, tko pljačka, hara - svi ti dane traju u prvom kolu, svak u svojoj četi." (od 37. do 39. stiha), te "Svi oni, koji ruku dignu na se, igraju, putem rasipnosti krenu, pa gubeć radost plaču u sve glase (od 43 do 46. stiha). Ovdje Dante govori o ljudima koji se nalaze u tom djelu pakla i njihivim mukama. “Nasilje čini Bogu, tko mu cijenu u srcu ne da, poriče ga, psuje i prezre narav i dobrotu njenu; stog treći pojas vatren pečat kuješ", te se u ovaj dio pakla dospijeva zbog nasilja protiv bližnjih, vlastite osobe, vlastitog imutka, protiv Boga i zavodnici žena. Kazna im je takva da moraju živjeti u predjelu smrdljivih para. Dante u ovom djelu pakla ne susreće niti jednog svog suvremenika. Mislim da su kazne dobro odabrane i nisu preokrutne, a moramo imati na umu da što dublje mi idemo u pakao tako kazne moraju biti sve strože i veće. U svakom slučaju moraju biti kažnjeni svi oni koji su počinili nešto krivo te je tako i u stvarnom životu, svatko odgovara za sebe i tako si i sam određuje kaznu koju je zaslužio.

Dvadeset i sedmo pjevanje
U ovaj dio pakla Dante smješta himbene savjetnike. U ovaj dio pakla su dospjeli svi oni koji su lagali i varali te se njihove duše ovdje pretvaraju u plamen. Tu se nalaze Odisej, Diomed i Guido de Montefeltro. Mislim da je to pravedna kazna za one koji su drugima lagali i varali i cijeli život, i time ga i mnogim ljudima uništili. Dante susreće jednu goreću dušu kojoj on daje informacije za razliku od dosadašnjih slučajeva. To vidimo u ovim citatima: "Nađe l' se sad tek u tom carstvu tamnom iz onih slatkih latinskih krajeva, gdje bješe izvor mojem grijehu sramnom, kaž', da l' Romanjom ratna zublja sijeva, il' mir je, jer sam s brda kraj Urbina i sedla, otkud Tiber nam se slijeva. Ja sam još slušo nagnut vrh dubina, kad vođ me dirne dajući mi znati: Govori; to je jedan od Latina." (od 25. do 33. stiha). U ovom pjevanju Dante i duša raspravljaju o stanju u domovini i duša mu povjerava svoje grijehe i priznaje da se kaje. Nakon toga Dante i Vergilije odlaze a to vidimo u ovim stihovima: ”Kad onaj svrši svoju priču cijelu, otiđe plamen svojim oštrim rogom palcajuć i tekući u cvijelu i ja i moj vođa stupismo tad nogom uz greben dalje k vrhu drugog luka, pod kojim oni, što svijet vezan slogom razdvajaju sad plaćaju sred muka”. (od 130. do 136 stiha). Ovdje vidimo Danteov pogled na taj dio pakla te se on oprašta, i tu ja osjećam taj oprost koji Dante daje zadnjim pogledom.

Trideset i četvrto pjevanje
U prvom najdubljem dijelu pakla nalazi se Lucifer i on je “vođa” kako Dante to govori. U citatu: ”Ja digoh oči, misleć ko prije još Lucifera ondje ugledat, al’ vidjeh tek gdje noge strše dvije.” Vidimo da Dante ni sam nemože vjerovat kako je Lucifer velik te si ga je on zamišljao drugačije pa ga je to vrlo iznenadilo. Također opisuje tu “rupu” u kojoj se nalazi Lucifer npr. “Nas ne čekaše dvor pun sjaja skupa, već grdna spilja od prirode šuplja, sa škrtim svijetlom i dnom punim rupa“. To nas na neki način zastrašuje ali i podsjeća na neke crtane filmove u kojima možemo vidjeti takve spilje. Isto Dante govori o Brutu i Kasiju i Judi koji se nalaze u Luciferovim ustima te Dante govori o njihovim mukama :“U svakim ust’ma griješnika imade drobeć ga zubima ko trilca jaka, da trojici najednom bol zadade.” I njihove s muke najteže i najbolnije. Dante opisuje njihove muke, patnje i prizore kaje je doživio. Nakon što su vidjeli najdublji dio pakla odnosno Lucifera, Dante i Vergilije kreću van iz pakla što su brže mogli i kada su izašli Dante govori: ” …dok ne vidjeh čuda, od lijepih stvari, što se nebom gnijezde, kroz okrugao otvor jedan, kuda iziđosmo, da ugledamo zvijezde”. Vidimo da je Dante sretan što je napokon izašao i da je sretan što je ponovo ugledao svijetlo dana, nebo i prirodu oko sebe. Mislim da je ovo najbolje pjevanje, barem se meni najviše svidjelo i to zbog toga što sad znam kako je Dante zamislio najdublji, najmučniji i zastrašujući dio pakla – dio u kojem nema kraja mukama.

Sadržaj (verzija 3):
Treće pjevanje
Dante i Vergilije uđu u predvorje pakla gdje Dante spazi iznad vrata natpis:

"Kroz nas se ide u grad sviju muka,
kroz nas se ide gdje se vječno plače,
kroz nas se ide do propala puka.

Pravda nam tvorca višnjega potače;
božanska svemoć, mudrost, sve što znade,
i prva ljubav graditi nas zače.

Što god stvorenja prije nas imade,
vječno je, pa smo i mi vječna vijeka;
tko uđe, nek se kani svake nade."

Dante čuje vriskove boli duša koje ne pripadaju niti paklu niti raju. Danteu su te duše nebitne te iako ih prepoznaje ne imenuje ih. Kada dođu do rijeke dočeka ih Haront koji se ljuti jer je Dante živa duša no Vergilije ga uspijeva smiriti upozoravajući ga na Božju volju.

Peto pjevanje
Dante i Vergilije se spuštaju u drugi krug koji je manji od prvog kruga no zato ima više plača i tuge. Na pragu stoji Minos koji ispituje koje je grjehe duša počinila. On sudi dušama tako da savije rep na tijelu toliko puta koliko stupnjeva duša treba pasti. I Minos je počeo vikati na Dantea, ali je opet Vergilije prekinuo viku. Dante i Vergilije nastavljaju put u drugi krug. U drugom krugu su bili grešni ljubavnici, među kojima su i Didona, Kleopatra, Paris, Ahilej, Tristan i Semiramida. Grešni ljubavnici su kažnjeni beskonačnom i besprekidnom olujom kako nikada ne bi imali mira. Dante je sreo Paola i Francescu čija priča je ganula Paola što je Dantea toliko potreslo da se onesvijestio.

Trideset i treće pjevanje
Dante susreće kneza Ugolina kojeg je nadbiskup Ruggeri zatočio u kulu s dva sina i dva unuka te ih ostavio da umru od gladi. Ugolino je u paklu grizao zatiljak Ruggerija. Pošto je Ugolino prožet mržnjom Dante ne suosjeća s njim zato mu Ugolino napominje:

"O tvrd si ako još ti bol ne zada
miso na slutnju što me tada smuti;
a kad ćeš plakat ako nećeš sada?"

Dante ide dalje te dolazi do dijela zvanog Ptolomeja gdje je "povlastica" da izdajice gostiju upadaju prije nego umru. Tamo susreće Alberiga koji ga moli da mu skine led s očiju kako bi mogao slobodno zaplakati. Alberigo se da bi se osvetio rođaku, pretvarao da želi pomirbu pozvavši ga na gozbu. Na kraju gozbe uputio je poziv slugama što je bio unaprijed dogovoreni znak za ubojstvo. Alberigo imenuje i dušu do sebe - Branca d'Oria, moćni genoveški plemić, bio je oženio kćer Michela Zanchea, koji se obogatio prijevarom te ga je kako bi se domogao njegova blaga pozvao na ručak zajedno s drugom svojtom i na kraju sve pobio.

Likovi:
Dante Alighieri, Vergilije, Beatrice

Analiza likova:
Dante
Čitavo djelo je alegorijski napisano, tako da je i Dante u samom djelu alegorija za čovječanstvo. On putuje paklom kao čovjek koji mora shvatiti stvarnu prirodu grijeha. Kako je ovo njegov prvi kontakt sa onima koji su opravdano u paklu prokleti i kažnjeni, lako je zaveden u suosjećanje za te duše na početku. Kako Dante nastavlja putovanje, naučit će prirodu grijeha i zlih duša, i njegovo ponašanje prema njima će se promijeniti. Tako u 5. pjevanju, gdje Dante dolazi do 2. kruga gdje su bludnici, preljubnici, susreće Francescu i Paola. To dvoje ljubavnika se voli i u paklu i nakon što Francesca ispriča Danteu njihovu tragičnu priču, Dante izražava suosjećanje prema njima. Francesca prepoznaje Danteovo suosjećanje i svojom pričom toliko rastuži Paola da se Dante na kraju onesvijesti samo gledajući Paola. Tu je simbolizirana veličina Danteovog neuspjeha da prepozna i prezire grijeh, no kasnije ga knez Ugolino nije uspio navesti na suosjećanje.

Vergilije
Rimski pjesnik (70. g. - 9. g. p.n.e.). On boravi u 1. krugu pakla, Limbu. Tamo susreće Dantea i prikazuje mu se u obliku sjene. Postaje mu vođa kroz Pakao i Čistilište. U paklu simbolizira razum i ljudsku mudrost. Ima ulogu da nauči Dantea prirodu grijeha, te kako da prepozna i prezire grijeh.

Dojam o djelu:
Djelo mi se dopada jer je pisac pisao veoma kratko, no ipak je prepuno metafora. Pošto je pisano u stihovima djelo se brzo čita ako se razumiju pojmovi i za svaki slučaj imamo objašnjenja koja su zauzela mjesta više nego samo djelo. Kao što je Dostojevski rekao: "Pametni ljudi govore kratko." Najviše me iznenadilo da ne samo da je u tako sažetom djelu opisao pakao i još krugove unutar pakla nego je još pričao priču iz života nekih ljudi iz svakog kruga. Najviše mi se dopalo upravo to umijeće Dantea da puno kaže s malo riječi.