Sunday, February 26, 2012

Stranac - Albert Camus

Stranac - Albert Camus

Bilješke o piscu (verzija 1):
Albert Camus, (1913. – 1960.), francuski romanopisac, dramatičar i esejist. Dobitnik nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za drugoga svjetska rata sudjeluje u Pokretu otpora. 1945. postaje glavni urednik lista “Le Combat”. Od 1947. posvećuje se isključivo književnosti. Poginuo u automobilskoj nesreći. Čitav Camusov opus temelji se na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Camusa muči pitanje: kako pomiriti čovjekovu čežnju za vječnošću i efemernost njegove egzistencije? Pokušavajući riješiti tu antinomiju Camus nalazi izlaz u Revoltu, koji životu daje sadržaj i veličinu. Apsurdnosti svijeta Camus suprotstavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (“stvarati znači dvaput živjeti”). Camus ističe poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistoćom krajolika; umorna i neurotična, ne poznaje mir sijeste, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovjeka naziva hladnim, ciničnim monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice evocira primjer stare Grčke, koja je “u svemu znala naći pravu mjeru”. Ateist s dušom kršćanina. Camus želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti čovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života.

Bilješke o piscu (verzija 2):
Alber Camus (1913. – 1960.), francuski romanopisac, dramatičar i esejist, rođen u Alžiru. Godine 1940. dolazi kao već formiran filozof i književnik u Francusku, gdje se priključuje Pokretu otpora, a nakon rata aktivno se angažira u nizu društvenih i političkih pitanja. Stradao je u naponu stvaranja kao žrtva automobilske nesreće. Književni rad mu je usko vezan s filozofskim pogledima i dijeli se na dvije faze:

I. Faza – faza «apsurda»
- U ovoj fazi veoma je blizak egzistencijalizmu
- Djela koja nastaju odišu osjećajem bespomoćnosti
- Život prikazuje kao niz apsurda (patnja, nasilje, zločini, smrt)
- Čovjek je bespomoćan, a pojedinac može ostvariti svoju filozofiju jedino ukoliko prihvati svoju životnu filozofiju (tzv. filozofiju apsurda), i prestane doživljavati stvarnost kroz tradiocionalne vrednote
- Djela koja tada nastaju su:
- filozofski esej «Mit o Sizifu» 1942. g.
- roman «Stranac» 1942. g.
- drame «Nesporazum» i «Caligula» 1944. g.

II. Faza – faza «pobune»
- Raskid s egzistencijalizmom
- Smisao čovjekova egzistencijalizma pronalazi u njegovoj pobuni protiv životnog apsurda i u ljudskoj solidarnosti
- Djela koja tada nastaju su:
- filozofski esej «Pobunjeni čovjek» 1951. g.
- romani «Kuga» 1947. g. i «Pad» 1956. g.
- drame «Opsadno stanje» 1948. g. i «pravednici» 1950. g.

Zbog izvanrednog stila i majstorske kompozicije 1957. godine biva nagrađen Nobelovom nagradom za književnost.

Književna vrsta:
Moderni roman lika.

Mjesto radnje:
Alžir.

Kratki sadržaj:
Radnja romana događa se u Alžiru. Glavni junak je mali namještenik Mersault, mladić s banalnim životom bezbroj malih, beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla”. Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni glavni, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu učestvuje, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajenog izleta u okolici grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. On i njegov prijatelj Raymond potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mersault pištoljem ubija tog Arapina.

Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih događaja osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, niti želi da se spasi. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.

Kompozicija djela:
Roman se sastoji od 2 dijela: I dio – 6 poglavlja i II dio – 5 poglavlja.

O djelu:
Kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednoličan i besmislen život mladog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je saznao za smrt svoje majke pa do iščekivanja vlastite smrti na koju je osuđen zato što je bez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno potukao s njegovim prijateljima.

Svi ti događaji ispričani su u obliku ispovjedi glavnog junaka, koji u tamnici s podjednakim mirom i ravnodušnošću govori o proteklim zbivanjima kao i o smrti koja mu preostaje. Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim i kratkim rečenicama.

Prema romanu «Stranac» 1967. godine snimljen je istoimeni film. Camusov Stranac jest roman s poprilično uskom usmjerenošću, jednostavan je u svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, događaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni, kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjećaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim razmišljanjem u tim trenucima.

Stranac se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici koja ne govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, već govori o nečem posve drugom, govori o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladića, Mersaulta.

Analiza likova:
Mersault
Sitni bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, i koji priznaje drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od majke. Nakon majčine sahrane započinje vezu s Marijom. Ona hoće da se oni vjenčaju no njemu je svejedno. On je ravnodušan, nezainteresiran, za sve mu je svejedno. Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na suđenju je nezainteresiran, kao da se to njega ne tiče.

Otuđenje – alijenacija od majke:

“Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće
posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne
govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem
kartu i putujem dva sata.”

Besmislenost:

“Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi živjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo
svejedno hoću li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini života,
jer će, naravno, u oba slučaja drugi ljudi i druge žene i dalje živjeti
i to na tisuće godina. Zaista, ništa nije jasnije od toga...”

Cinizam (nakon majčine smrti):

“... uostalom, nisam se imao zbog čega ispričati. Zapravo je trebalo da mi
on izrazi sućut. Vjerojatno će to učiniti prekosutra, kada budem u crnini.
Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit će to nešto
svršeno i sve će poprimiti službeniji izraz.”

Raymond Sintes
Onizak, plećat, ima boksački nos. Najbolji Mersaultov prijatelj. Uvijek je besprijekorno obučen. Živio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersault je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se je sa njezinim bratom.

Salaman
Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku kožnu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake. Svakog dana starac je psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utučen i sve je pretražio da bi ga našao.

Marija
Mersaultova prijateljica. Bivša daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.

Perez
Nosio je šešir okrugla tulca i širokoga oboda, odijelo kojem su hlače padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijaše premalena za njegovu košulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove sijede i prilično nježne kose virile su čudne, klempave i nepravilne uši kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.

Ostali likovi:
Celeste (Mersaultova mama), Emanuel (Nadstojnik i upravitelj doma za starce), Vratar doma, Mason i njegova žena, Vlasnica restorana u kojem se Mersault hrani.

Analiza glavnih likova:
Mersault
Nakon u jednom dahu pročitanog romana za Mersaulta želim reći samo jedno: «Stvarno čudna biljka!»

U dosada pročitanim knjigama junaci koji su se htjeli oduprijeti konzervativnom tradicionalizmu bilu su donekle pasivni, što znači da su se barem donekle sukobljavali sa društvom čineći određene stvari, za razliku od Mersaulta koji ne čini apsolutno ništa.

Njegova apsolutna pasivnost čak me je u određenim dijelovima romana i zbunjivala, jer ja imam namjeru dok čitam roman ili bilo koje drugo djelo razumjeti postupke i razmišljanja glavnog junaka, a Mersault mi je to dopustio tek u određenim sferama; samo u pogledu apsurdnosti ljudskog života, te općeljudskog postojanja.

Smrt Mersaultove majke
Uobičajeno je ukoliko nekome netko umre, posebice ako je riječ o majci, da je vidljiv osjećaj tuge i žalosti u očima. Za Mersaulta je vijest o smrti nešto je normalno, kao da je u novinama pročitao da se to desilo nekom trećem, a ne njemu.

«Majka mi je danas umrla. A možda i juče, ne znam. Primio sam telegram
iz doma staraca: 'Majka umrla. Sahrana sutra. S osobitim poštovanjem.'
Međutim, to ništa ne znači. Možda je to bilo i juče.»

Mersault nema izljeva nikakvih emocija, totalna ravnodušnost. U početku sam mislila da je odsustvo emocija uzrokovano šokom nakon saznanja za događaj, ali kako je vrijeme prolazilo on opet nije iskazivao nikakve osjećaje, a i kasnije, u nastavku događanja, shvatila sam da on ni prema čemu nema razvijene emocije – on je zapravo kao ameba. Primjer: kad se vraća na posao i komentira protekle događaje:

«Mislio sam da je prošla još jedna nedelja, da je majka sahranjena,
da ću se opet prihvatiti posla i da se, sve u svemu, ništa nije izmenilo.»

On je u stvari jedva čekao da se sve ovo riješi, da može dalje nastaviti živjeti kako je i običavao u monotoniji vlastite svakidašnjice. Najčudnije mi je djelovala ova rečenica:

«Nije moja krivica.»

Tom rečenicom se pokušao poslodavcu opravdati za dvodnevno odsustvo sa posla radi sahrane majke – pa nitko ga ni za što nije okrivio da bi on morao ovako reagirati.

Na samoj sahrani on se ponaša ponovno neuobičajeno; pije bijelu kavu, puši, i kao kruna svemu tome – sljedećeg dana odlazi u kino sa prijateljicom Marijom gledati komediju.

Život i postojanje
Kroz cijeli roman Mersault je ravnodušan po pitanju postojanja, djelovanja, te života općenito.

Cijeli život on ide linijom manjeg odbora (kao da ga je današnja mladež savjetovala kako da korača životom), a njegovi pogledi dolaze do izražaja kad biva optužen za ubojstvo, a za kaznu mu porota izglasa smrt i onu fizičku, ali ga pritom i moralno osudi na smrt izvrgnuvši ga javnom ruglu.

On ne žali ni zbog čega, niti zbog majčine smrti, niti zbog zločina koji je počinio, što jednostavno zbunjuje i plaši društvo.

Nema ni trunke kajanja kao da želi dati do znanja da ga osude na što višu kaznu. Ljude zapravo zbunjuje to što on niti pred likom Krista ne osjeća nikakav stid niti kajanje. On je nevjernik, ne vjeruje ni u kakav život poslije smrti.

Za Mersaulta je Bog, kao i ljudsko postojanje, još samo jedan u nizu apsurda, jer nije od ovog svijeta, nije opipljiv i vidljiv ljudskim očima.

Mersaultova razmišljanja o životu i ljudskom bivstvovanju najviše dolaze na vidjelo kada odbija ispovjednika, i na kraju ga ipak primi ali s velikim negodovanjem. Za Mersaulta je postojanje stvar čiste sudbine, a sudbina je jedino u što je on još vjerovao. Smatra da nije važno da li si dobar ili loš, pošten ili nepošten, hrabar ili kukavica, jer svakoga na kraju stigne ista apsurdna i surova smrt.

«Ali svi ljudi znaju da ne vredi živeti. Očigledno je da, kad dođe smrtni
čas, nije važno kako se i kada umire.»

Smrt je jedina stvar u Mersaultovu životu koja nije besmislena i jedina ona ima smisao da uništi jednoličnost ljudskog života i postojanja.

Mersault je stranac ljudima i to je jedini problem zbog kojeg ga ljudi osuđuju. Oni si jednostavno ne mogu predočiti da netko nema osjećaja ni za što i to ih jednostavno zastrašuje. Društvo ga osuđuje na smrt ponajviše zato što se ne kaje.

Za mene on nije niti negativac, a još manje tragičan lik; po meni jedini nositelji tragike u ovom romanu su ljudi i njihovi bijedni životi prepuni tuge, žalosti, kajanja i straha nad nepoznatim i novim.

Prirode
Mersault je jedino uživao u prirodi, jedino je ona bila u kojoj se mogao opustiti, odmarati i prepustiti užicima.

«Osjećao sam se skoro izgubljen između plavog i vedrog neba i
monotonije ovih boja, ljepljive crne boje naprslog asfalta, tamnocrvenih
odjela i crno lakovanih kola. Sve to, sunce, miris kože i konjske balege,
miris laka i tamjana, umor od besane noći – mutio mi je pogled i misli.»

Zapravo kad razmišljam o Mersaultovu poimanju prirode dolazim do zaključka da on jedino u prirodi, točnije suncu i nebu, pronalazi sklad i neku vrstu ideala jer se često opisujući svoja razmišljanja zaustavlja promatrajući sunce i plavetnilo neba.

«Na nebu je sunce već uveliko sjalo. Počelo je da pritiskuje zemlju,
vrućina je naglo rasla...»

Pisac također prirodu i prirodne pojave koristi kako bi uspostavio određeni ugođaj – vrućina i užareno sunce.

Simbolika plavog neba:
- Kao što sam već navela ono je jedini ideal u Mersaultovu životu
- Jedino nebo ima moć da utječe na njega
- Imam osjećaj da ga je pogled na nebeski svod i krstarenje snovima još jedino i držalo na životu.

Nakon što je osuđen na smrt jedino za čim žali su slike prirode:

«Zaželio sam da još jednom oslušnem žubor vode, da se sklonim od
sunca, napora, plača žena i da pronađem hlad i mir.»

Sklad koji pronalazi u prirodi pokušava prenijeti u vlastiti život i to je razlog zbog kojeg ga ljudi smatraju stranim i nestvarnim.

Salaman
Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku kožnu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama.

«Penjući se mračnim stepenicama, sudario sam se sa starim Salamanom,
susjedom iz hodnika. Bio je sa svojim psom. Već deset godina viđaju ih
zajedno. Prepeličar je imao neku kožnu bolest, mislim neko zapaljenje,
od koga mu je opala sva dlaka i od kojeg je dobio pjege i smeđe kraste.
Živeći tako s njim, obojica sami u jednoj sobici, stari Salaman bio mu je
najzad potpuno sličan. I on je imao crvenkaste kraste na licu i žućkaste i
proređene dlake. A i sam pas bio je povijen kao i njegov gospodar, imao
isturenu njušku i izdužen vrat. Izgledalo je kao da su iste rase, mada su
jedan drugog mrzili.»

Poistovjećujući čovjeka i psa, Camus u ovom citatu kritizira obične ljude koji kroz život idu četveronoške kao kakvi «šugavi» psi, čekajući smrtni trenutak koji će ih osloboditi boli i patnje koju im je život dodijelio.

Svakog dana starac je psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio i tukao psa, ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utučen i sve je pretražio da bi ga našao. Ovaj lik je jednostavno dokaz one stare poslovice: «Pas je čovjekov najbolji prijatelj!»

Raymond Sintes
Onizak čovjek, veoma razvratan i «prijatelj» Mersaulta, te njegov susjed.

«Upravo u tom trenutku uđe moj drugi susjed iz hodnika. U ovom kraju
grada govorilo se da živi od žena. Kad bi ga neko upitao šta je po
zanimanju, odgovarao bi da je 'magacioner'. Nitko ga nije volio.
Sa mnom često porazgovara i katkad provede po neki časak kod
mene, jer ga ja slušam. Smatram da je ono što kaže zanimljivo.
Nemam, uostalom, nikakvog razloga da s njim ne razgovaram.»

Raymond je pak slika radničkog društva onog doba, on je zapravo boem u ovom romanu – uživa u životu i ima veoma neobičan odnos prema ženama – on smije njih varati, ali one ne smiju ni u kom slučaju njega varati.

On je bio Mersaultov tzv. prijatelj jer Mersault, kako nije imao mišljenja o svemu što se događalo oko njega, tako nije imao niti mišljenje o prijateljstvu. Raymond je određivao i Mersaultov odnos prema ženama posebice onaj prema Mariji.

Marie
Mersaultova prijateljica, daktilografkinja u njegovu uredu, a kasnije i njegova ljubavnica.

«U vodi zatekoh Mariju Kardonu, bivšu daktilografkinju u mojoj kancelariji,
koju sam u ono vreme priželjkivao.»

To je žena prema kojoj nije osjećao ništa drugo doli same seksualne privlačnosti koja je vidljiva u njegovim opisima Marije dok ju je gledao ili je se prisjećao.

«Mnogo sam je želio, jer je imala lijepu haljinu sa crvenim i bijelim
prugama i kožne sandale. Nazirale su se njene čvrste grudi a od
sunca preplanulo lice podsjećalo je na cvijet.»

Mersault je u Mariji vidio samo seksualni objekt, a to se najbolje vidi u trenutku kad ona predloži da se vjenčaju.

«Te večeri Marija dođe po mene i upita me da li bih se s njom oženio.
Odgovorih joj da mi je to svejedno i da bismo mogli to učiniti ako ona to
želi. Tada je ona htjela da zna da li je volim. Odgovorih joj, kao što sam to
već jednom učinio, da to ništa ne znači, ali da sam siguran da je ne
volim.»

On ju čak nije nikada niti barem malo volio, a još manje toliko da se vjenča s njom.

Kroz ovo se samo još jednom potvrđuje Mersaultova ravnodušnost, ali u ovom konkretnom slučaju, ravnodušnost prema ljubavi kako kroz ovaj citat, tako i kroz njegovo razmišljanje o Mariji kad završi u zatvoru:

«Te večeri sam razmišljao i sam sebi rekao da se možda umorila od toga
da bude ljubavnica na smrt osuđenog. Došao sam i na ovu pomisao da
se možda razbolila ili umrla. To bi bilo sasvim prirodno.
Od tog trenutka, uostalom, ostao bih ravnodušan sjećajući se Marije.
Mrtva me više nije interesovala.»

Dojam o djelu:
“Stranac” sadrži priču o čovjeku koji se našao u situaciji zločinca i osuđenika na smrt, a da ništa od toga ne shvaća. Odnosno, on je izgubljen, živi u svom svijetu, a za druge ne brine što me se posebno dojmilo, kao i odgovori na pitanja: Što je život? Što je svijet? – “Život i svijet su apsurdni: apsurd proizlazi iz sukoba između iracionalnosti i nostalgije za smislom i skladom”. Međutim, mi ipak živimo, mislimo da postoji neki interes da živimo. Jedno privilegirano iskustvo ipak otkriva vrijednost: to je pobuna, a upravo tu vrijednost Mersault nije želio iskoristiti što je veoma čudno. Ljudi žive u apsurdu, u kugi, dok se Mersault u potpunosti slagao s tim negativnim smislom života.

Djelo mi se svidjelo jer pisac svojim bojama oslikava opću zajedničku situaciju svih ljudi; svijetljenje koje on baca na događaje obasjava svakog od nas pojedinačno.

Kao i sreća život je varljiv. Jer tako je malo potrebno da budemo sretni, a tako često nam to malo nedostaje.

Zato smatram da je Camus ovim romanom pružio okrutnu, ali istinitu sliku o čovjekovom položaju u svijetu.

No comments:

Post a Comment