Tena - Josip Kozarac
Bilješke o piscu (verzija 1):
Josip Kozarac je jedan od najznačajnijih pisaca hrvatskog realizma. Rođen je 1858. g. u Vinkovcima, gdje je i umro 1906. g. Iako je po zanimanju bio inženjer šumarstva već je s 18 godina počeo objavljivati književna djela. Najvrjedniji je njegov doprinos u proznom pripovijedanju pa je tako u novelama zorno prikazao događaje iz života ljudi Slavonije (Biser Kata 1887.; Proletarci 1888.; Dona Ines 1895.; Tena 1894). Ekonomske i socijalne probleme svog zavičaja obradio je u romanu "Mrtvi kapitali" (1889.), a kritiku sistema i društva iznio je kroz roman "Među svjetlom i tminom" (1891). Napisao je i nekoliko komedija (Turci u Karlovcu, Tuna Bunjavilo, Tartufov unuk) te niz književnih crtica i pjesama.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Josip Kozarac je jedan od najznačajnijih pisaca hrvatskog realizma, novelist, pjesnik i polemičar. Rođen je 1858. godine u Vinkovcima, umro je u Koprivnici teško bolestan 1906. godine. Osnovnu školu je završio u Vinkovcima, a gimnaziju je završio sa dosta muke, ali je s oduševljenjem polazio studij šumarstva u Beču. Svoju mladost je proživio kao neobuzdani divlji sin prirode. Od jutra do mraka potucao se po poljima i livadama, loveći ribe, ptice, kukce. Dok su drugi đaci učili školske knjige, on je učio knjigu prirode. Započeo je kao pjesnik, a pravo stvaralačko područje našao je u prozi (pripovijetkama i romanima). Otac mu je bio narednik u Vinkovcima, a poslije očeve smrti ostaje na majčinoj brizi. Živio je u Slavoniji i njegovo prozno stvaralaštvo vezano je uz rodnu Slavoniju, koja se rastaje s krajiškim uređenjem i ulazi u gospodarske i društvene promjene (kapitalizam i prodor stranog kapitala) koje utječu na moralni život slavonskog sela. On je pisac slavonske zemlje, pjesnik rada, oštar kritičar malograđanstva, proslavljeni pisac. Čitav život posvetio je slavonskoj zemlji, šumama i oranicama, realno opisujući gospodarske, socijalne, političke i kulturne prilike svoga užeg zavičaja.
Kozarac je u književnoj teoriji poznat kao kritički realist i pripovjedač. Započeo je s pjesmama koje je August Šenoa pohvalio, ali ih nije objavio. Pokušao je pisati i drame, ali bez uspjeha. Pokušava pisati i novele. Napisao je pripovijetke Biser Kata, Naš Pilip, Poletarci, Krčelići neće ljepote, Slavonska šuma. U Slavonskoj šumi uspijeva samog sebe postaviti u samo središte radnje i iznijeti najintimnije misli i osjećaje života. U njoj je dominantan osjećaj ushićenosti i zanosa prirodom i njenim prirodnim zakonima. Divi se skladu prirode, savršenom mehanizmu njezinih zakonitosti, što je nevidljiva poluga života. Hrast smatra vladarom šume, svrstavajući ostala stabla u posebne klase, navodeći da među njima ima i takovih koji moraju drugom drveću naprosto služiti. U središtu njegovog zanimanja bili su i ljudi, sa svim svojim vrlinama i manama, ali uvijek u društvenom, socijalnom okruženju, koji pod utjecajem zakona ne omogućavaju razvoj sela i gradova.
U romanesknome opusu izrazito je prevagnula projekcija racionalne analitičnosti, poučnosti i moralke. U Mrtvim kapitalima dominacija je piščeve pouke u strukturi romana, iskazana u djelovanju i mislima Lešića, toliko transparentna da je to djelo u stručnoj kritici redovito označeno kao roman s tezom. Zauzimajući se za gospodarski, socijalni i moralni preustroj slavonskoga sela, što će ogledno posvjedočiti stanje Lešićeva imanja, stranice Mrtvih kapitala nerijetko nalikuju pamfletizirano intoniranim stranicama kakvoga gospodarskoga priručnika. U posmrtno objavljenome i nedovršenome romanu Živi kapitali (1937.) idejni će se model ponoviti: zagovaranje povratka zemlji i njezinoj obradi, gospodarska obnova imanja, napuštanje ispraznosti činovničkoga života i njihova sumnjiva morala i sl. Upravo moralnim devijacijama khuenovskoga društva, napose njegova činovništva, te ljudskom gramzivošću za novcem i karijerom Kozarac je zaokupljen u romanu Među svjetlom i tminom. Zbog otvorene kritičnosti spram struktura vlasti pisac je imao velikih problema i s cenzurom, pa je roman morao pisati jezikom mnogo blažim nego je to prvotno namjeravao. Na planu priče i pripovijedanja Kozarčevi su romani obilježeni »simplificiranim narativnim arhetipom« šenoinske provenijencije, to znači pravocrtnim kauzalitetom zbivanja, sveznajućim pripovjedačem, antagonističkim i komplementarnim aktancijalnim odnosima, crno-bijelom tehnikom u prikazu likova te moralističkim dionicama s pozitivnim porukama.
Kozarac je jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca koji ništa ne uljepšava, secira samo stvarnost i objašnjava samo ono što ne valja i kako bi trebalo raditi.
Vrsta djela:
Pripovijetka.
Mjesto radnje:
Radnja se zbiva u pograničnom slavonskom selu na obali Save, tik uz tursku Bosnu, u vrijeme austrijske okupacije Bosne i Hercegovine.
Vrijeme radnje:
Druga polovica 19. stoljeća.
Tema:
Život slavonske žene koja je bila omamljena vlastitom ljepotom i odjednom na kraju shvati da osim ljepote ništa više nije imala.
Kratki sadržaj:
Tena je bila siromašna djevojka posebne ljepote koja je odrasla u jednom slavonskom selu. Otac je uglavnom izbivao iz kuće, a majka, boležljiva, željela je da joj se kćer što prije uda. Majka ubrzo umire nakon što je Teni odredila za muža momka iz sela, ali Tena, osjetivši iznenadnu slobodu, odbija brak. U njihovu kuću uskoro se doselio vojnik Jaroslav Beranek. Između njih se razvija ljubav, ali jednog dana vojska odlazi iz sela, a s njom i Tenin ljubavnik. Tena je jedno vrijeme tugovala, ali tada se pojavljuje imućni Leon Jungman koji se doseljava u taj kraj kao zastupnik jedne poznate tvrtke. Na očev nagovor Tena prihvaća Leonove pozive i nastoji uz njega zaboraviti svoju prvu ljubav. Nakon godine dana Leon odlazi, a Tenina ušteđevina se polako prazni zbog očevog rasipničkog života i Tena polako shvaća da je sama. Sada ima dva ljubavnika, Jozu Matijevića i ciganina Đorđu. Cijelo selo je osuđivalo Teninu sebičnost i zavidjeli su joj na njenoj ljepoti, pa su joj se neke seoske žene odlučile osvetiti. Jedna stara ciganka donijela je robu koja je bila zaražena boginjama i poklonila je Teni. Tena se nažalost razboljela i nakon bolesti ostala je unakažena tako da je nitko nije više nije pogledao. Živjela je sama, ali jednog dana se vratila sreća u njen dom. Jaroslav Beranek se vratio. Kupio je propalo imanje Tenina oca i odlučio s Tenom započeti novi život.
Sadržaj:
Tena nije bila od onih preranih ljepota, već od onih koje se kasno razvijaju, ali zato savršenije. Tena je bila tanka, kao iz vode izrasla i tako nerazvijena nije se u prvi mah nikome sviđala. Lice joj je bilo mrko, ali pravilno, nos ravan i sitan, niti jedna kost, niti jedna crta nije mutila nježnog i pravilnog sklada. Mrke sjajne oči kao da su prerano sazorile poput poluzelene voćke i kada ožive bojom prve mladosti stvorili su ljepotu kakva krasi samo rijetke žene. Majka joj je bila boležljiva i jedva je čekala da je uda. Ostane li sama pored oca Jerka Pavletića, lijenčine i pijanice, Bog zna što bi od nje bilo. Dok je postojala zadruga Pavletić nije ništa drugo znao raditi doli čuvati svinje. Kada se zadruga raspala, morao se za sve brinuti, a nije znao. Od svinjara je postao kućegazda i gospodar, i nije čudo što ga je taj prijelaz survao u ponor. U tim je prilikama Tena odrasla. Nakon sedamnaeste godine postala je sve ljepša. Seoski momci baciše oko na nju i počeše je oblijetati, a ona nije marila za njih. Majka joj za muža izabere Jozu Matijevića, momka dosta uglednog i imućnog. Teni je bilo svejedno, no majka je bila zadovoljna jer je znala da ju Joza voli i da je Matijevićima po volji. Kada je majka umrla Tena nije mnogo plakala za njom već se osjetila slobodnom. Sreća ju je obuzela kada je osjetila da će upravljati sama svojom voljom, mišlju i svojim tijelom.
Po cijeloj Posavini razmjestiše se austro-ugarske čete koje će morati prijeći u Bosnu. U Jerkovu kuću smjestiše vodnika Jaroslava Beraneka. Mladom je čovjeku pamet stala kad je ugledao Tenu. Mnoge je djevojke vidio, ali na ovakvu ljepoticu nije naišao. Srce mu je zaigralo kad je pomislio da će on biti prvi koji će poljubiti njeno lice. Plamen što joj je izbijao iz očiju samo mu je potvrđivalo da je ona već njegova. Njezin Joza nije joj znao tako lijepo govoriti i gledati je da joj krv stane i ostane bez snage. Mladi Čeh bio je neoženjen, obećao joj je da će je oženiti čim ode iz vojske.
Tena kao da je zaboravila na sebe, nije ni opazila da se razvila u savršenu ljepoticu, da joj je tijelo odisalo životom poput ružinog grma. Dolaskom vojske nahrupila je ljubav, mnoge žene i djevojke u selu imale su svoga vojnika za ljubavnika. Cijelom selu bili su to dani neprekidne svečanosti. No došao je čas kada je vojska trebala prijeći preko Save u Bosnu kod Brčkoga. Za pukovnijom vojnika išla je pukovnija žena i djevojaka, sve obučene kao da prate brata na groblje. U kasnu jesen zgrnu se sada čitava vojska šumskih radnika i trgovaca da bi lijepu slavonsku hrastovinu na dražbi kupili. Među trgovcima što šumom trguju bio je i zastupnik jedne pariške tvrtke, Leon Jungman, mlad, zgodan, vatrenih očiju, tamne kose, plavih brkova. Iznajmio je najveću kuću u selu i živio gospodski, a kako je bio galantan ubrzo se omilio mladom ženskom svijetu. Njemu je oko zapelo na Teni. Iste večeri poruči njoj i još nekoliko lijepih djevojaka da dođu k njemu na poslastice. Svirala je ciganska glazba. Sve su došle, samo Tena nije. I sljedećih ju je dana pozivao, ali ona nije htjela doći. Po ocu, koji je radio u šumi, ponovo ju pozove i ona na nagovor oca pođe. U prvi mah se pred Leonom zasramila. Kada je vidjela svu onu raskoš po sobama, ubrzo ju je napustila stidljivost i već joj se pričinjalo, kao da je to sve za nju stvoreno, te da su ona i njezino tijelo jedan dio te raskoši. Snaga njezine volje se izgubila:
«Ona je danas ljubila drugoga čovjeka, ali u toj ljubavi nije bilo onog čara kao nekad kada ju je ljubio onaj vodnik. Nije znala što ju je bacilo u Leonov zagrljaj. Da nije prvo ljubila vodnika, bi li mogla učiniti ono što je sinoć učinila?» - pitala se Tena.
Napokon je spoznala da ona sa svojim srcem nije na čistu, da je neka nepoznata moć vuče i njome se igra. Tako je proživjela i zimu, a život joj je bio sličan vatrometu. Imala je sve što joj je srce željelo, jedna radost izmjenjivala je drugu. Ona je samo znala za one raskalašene sate kada je stupila u njegove tople, mirisave sobe. Ona bi dovodila najljepše djevojke, te bi po ciganskoj glazbi slavili ljepotu, kakovu nisu ni elizejske poljane poznavale.
Dok bi Leon hladno promatrao ljepotu plesačica, ciganin Đorđe nikoga nije vidio osim Tene, jer mu je ljubav zamaglila oči. Napustio je ženu i kuću. Teni je Leon bio kao i Đorđe, jer ona nije znala za ljubav. Samo jednom čovjeku pripadati, gdje joj se toliki nude, bilo bi nepravedno.
«Volim ja tebe, ded pogledi mi u oči, tako je lijepo, je li da te volim?» - govorila je Leonu i pomilovala ga onako kako se lovački pas miluje i prasnula u smijeh. Znao je Leon da ona voli njegov novac, njegove lijepe sobe i burni raskalašeni život u tim sobama. On je nju volio toliko koliko i zemlju u kojoj sada živi. Došao je u Slavoniju ne da ostane u njoj, već da se okoristi onim što je u njoj lijepo i vrijedno. Došao je da se obogati, a onda će reći: «Zbogom ostaj lijepa zemljo ja te više ne trebam, ja idem u svoj kraj, u svoj rod da potrošim što sam u njoj ubrao!»
Đorđe je mahnitao za njom, znao je svaki njen korak, zbog nje je tukao svoju ženu, malu ciganku Marušku, a ona pored svih udaraca neugasivom ljubavlju ginula za njim, za lijepim Đorđem. Sve to nije dugo potrajalo. Leon dobije nalog od tvrtke da pođe što prije u Podravinu, gdje je od gospojštije otkupljena velika hrastova šuma.
«Što će biti od tebe kada ja odem? Bilo bi najbolje da se udaš!» - govorio je Leon. «Da ti znadeš što je to udati se poslije ovakva djevojaštva ne bi me nikada na to nagovarao» - govorila je Tena.
Za Tenu su nastali dani dosade. Nije joj bilo teško naći ljubavnika, ali neki sirotan, koji ne bi mogao niti što davati, niti što kupovati, takav joj ne treba. I sjeti se cigana Đorđa – «cigan je doduše, ali svake nedjelje dobije lijepu krajcaru za guslanje, a ti će novci odsada biti moji. Joza će me hraniti, a Đorđe će mi novac davati! Jest, tako će biti!» - odluči Tena.
Nehotice pogleda u ogledalo, bila je omamljena vlastitom ljepotom i odjednom shvati da osim ljepote više ništa nema. Promatrajući se shvatila je zašto se momci za njom tako požudno ogledaju. To divno tijelo biti će sada Jozino i Đorđevo. Ono što je ona u svojoj duši zasnovala, to se i obistinilo. Joza i Đorđe mirno su dijelili njenu ljubav među sobom, jer je ona tako htjela.
Jozina žena Ivka nije se mnogo protivila, jer je znala da gotovo svaka žena u selu ima svoju inoču. Tena je prebivala većinom kod Ivke, tamo je jela i pila, čak i branila Ivku od Joze koji ju je zanemarivao i nazivao ružnim imenima. Kao što su Ivka i Tena, tako su i Joza i Đorđe dobro živjeli, samo da nije bilo Maruške. Ona je bila onaj trn koji se zabadao u život Đorđev i Tenin. No i Maruška se smiri, čak se ciganka sprijateljila s Tenom. Kako Tena nije bila zlobna ni oštroumna nije joj bilo čudno to cigankino nenadano prijateljstvo.
Prošla je zima i dođe proljeće. Tena se još uvijek držala Joze i Đorđa, ali je njihova pomama za njom polako nestajala, nije to bila niti ljubav, već samo strast za njom. Stara ciganka od Maruške donese Teni maramu na poklon koja je bila zaražena boginjama. Dugo je Tena bolovala, a kada je ozdravila to nije bila ona divna, nego nekakva nepoznata, posve druga Tena. Ona će sama sebi biti tuđa, morat će se upoznati sama sa sobom, naviknuti se na samu sebe.
«Osvetili smo se!» - govorila je stara ciganka Maruški. «Nema je više, što je nekad bilo, bilo je - nitko je neće više ni pogledati!»
Osim Jozine žene Ivke Tenu nitko nije obilazio. Kada ju je Joza prvi puta ugledao, onako ružnu, kako sjedi u postelji, a lice joj je pokriveno korom kao u stare kornjače, pobježe:
«Zar je to Tena?» - pitao se Joza.
Maruška je rodila sina i lukava ciganka, znajući kako Tena izgleda, pošalje Đorđa k njoj da joj javi radosnu vijest. Vidjevši je Đorđe pobježe, kao i Joza. U Đorđevu srcu nastane praznina zbog Tene, ali se ona ispuni ljubavlju za sinom.
Tako je Tena živjela sama, ali jednoga dana vratio se vodnik Jaroslav Beranek i otkupio je njihovo imanje za 200 forinti, te se uputi k Teni. On je bio bez desne ruke, a njezino lice izbrazdano, tamnocrveno, koje je počelo prelaziti u bjelinu bez sjaja i izraza. To su vidjele njihove oči, ali dok je to došlo do srca, pretvorilo se u ono anđeosko milosrđe, suze u njihovim očima i nadu u bolju i ljepšu budućnost.
Bilješke o djelu:
Pisac u ovom djelu pokazuje izuzetan dar u opisivanju društvene stvarnosti pograničnog slavonskog sela na obali Save, tik uz tursku Bosnu, u vrijeme austrijske okupacije Bosne i Hercegovine. Kozarac krivca za to stanje pronalazi u strancima koji nemilosrdno iskorištavaju prirodna bogatstva – šume, iskorištavajući radnu snagu, ali isto tako utječu i na pad morala seoske djevojke, koja osiromašena, ali i lijepa, koristi ono što joj je priroda dala, a to je lijepo žensko tijelo i čari. Roditelji u pravilu u tim poslovima sudjeluju, jer su prisiljeni i osiromašeni zbog propasti zadruga. Uz sve moguće padove Tene i osude njezinog ponašanja i sredine, na kraju se pronalazi sretan izlaz.
Struktura djela:
Pripovijetka sa višeslojnim fabularnim zbivanjima u kojim je je uključeno više likova iz različitih društvenih slojeva, pa je pripovijetka svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Opis epizoda iz seoskog života
- Ilustracija novih društveno-ekonomskih odnosa u selu i psihologija sela
- Oštro suprotstavlja likove i prilike u kojima su nastali
- Produbljivanje problematike i nepredvidive komplikacije
- Realno opisivanje zločina (namjernog prenošenja zaraze)
Inspiracija iz sličnog djela:
Opisivanje karakternih likova i promatranje ljudske duše i objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja ljudskih osjećaja. Stil njegovog pisanja vidi u nekim europskim misliocima, od kojih mu je najbliži bio građanski mislilac Adam Smith, prihvaćajući njegove napredne ideje, ali i zablude. Zanimao se za Darwinovu teoriju. Veliko je bilo njegovo zanimanje i za djela Turgenjeva.
Sociološka analiza Tene:
Tenina obitelj je bila vrlo siromašna. Otac je slabo mario za obitelj, veći dio vremena provodio je u gostionici , a majka, bojeći se za kćerinu budućnost, željela ju je nekako udomiti kako bi joj osigurala siguran život. Tenino jedino bogatstvo je bila njena ljepota i ona je bila svjesna da će, koristeći svoj izgled, moći privući čovjeka koji će joj pružiti materijalnu sigurnost kad se već nije mogla udati iz ljubavi.
Psihološka analiza Tene:
Kroz pripovijetku su vrlo dobro oslikane Tenine psihološke osobine. Ona je odlučna, svjesna kako može opstati u tome vremenu i sredini, ali je pomalo ohola i sebična, jer ne misli na to da svojim postupcima ugrožava sreću drugih. Njenu tužnu sudbinu predodredila je njena nesretna prva ljubav i siromaštvo, pa je odlučila da njen odnos prema muškarcima ne vode njeni osjećaji nego potreba da se osjeti voljenom i zaštićenom.
Što je uzrok Tenine nesreće?
Teni je jedino njena ljepota davala osjećaj sigurnosti i nadmoćnosti nad ostalima. Strahovita bolest koja joj je kao posljedicu ostavila unakaženo lice oduzela joj je taj osjećaj sigurnosti. Ona je shvatila da je svima bila samo predmet zabave i da je stvorila oko sebe lažnu sigurnosti. Ona, kao osoba, nažalost više nikome nije bila važna.
Dojam o Teni kao osobi:
Ja ne mislim da je Tena bila loša kao osoba. Ono što je ona radila i kako je živjela bilo je doista nepromišljeno, ali svemu tome je uzrok bio njen strah da je ne zadesi sudbina njene majke. Njezina ravnodušnost i nepravedni postupci prema ženama čiji je bračni život ugrozila bili su njeni očajnički pokušaji da osjeti da je nekome potrebna i važna. Tek kroz svoju nesreću ona se pokajala jer je shvatila da je time počinila mnoge grijehe i pogreške.
Likovi:
Tena (Terezija), Jerko Pavletić, Jaroslav Beranek, Leon Jungman, Đorđe, Maruška, Jozo Matijević, Ivka.
Analiza likova (verzija 1):
Tena
U mladosti Tena je bila cura koja nije potpuno bila svjesna svoje ljepote. S vremenom, odnosno nakon svoje prve ljubavi, počela je shvaćati koliko je ljepota bitna za ugodan život jedne seoske cure. Uvijek je gledala na svoje dobro bez obzira kako to utječe na druge. Nije imala nimalo srama, zapravo moglo bi se reći da je prkosila selu i stvarala zavist među drugim seoskim curama. Na kraju je imala sreće što joj se vratila prva ljubav kod koje je pronašla svoju sreću.
Beranek
Mladi vodnik u češkoj vojsci koji se istinski zaljubljuje u Tenu, a na kraju rata joj se vraća i s njom provodi ostatak svog života.
Leon
Bogati čovjek koji dolazi u Slavoniju da bi zaradio novac, a usput se spetlja sa Tenom da ne bude sam. Bio je mlad ljepuškast, sitnih vatrenih očiju, crnomanjastobjelkaste puti, guste tamne kose, plavih brkova.
Đorđe
Cigan koji svira gusle. Tena ga koristi kao izvor novčanih prihoda. Grub prema ženi, tuče ju, maltretira, ponižava.
Jozo
Želio se oženiti sa Tenom još dok je bila cura, ali ga onda nije htjela, a sada ga koristi samo kao sredstvo pomoću kojeg se uzdržava. Grub je prema ženi.
Ivanka
Pokorna žena. Bila je sitna, ali nakon poroda se proljepšala. Morala je podnositi drugu ženu u kući i biti joj podložna.
Vrlo plemenita žena, jedina je pomagala Teni dok je imala vodene kozice.
Maruška
Žena kojoj je bilo dosta što je druga žena. Pomoću varke pridobije muža.
Analiza likova (verzija 2):
Tena
Lijepa djevojka slavonskog sela. Pravo joj je ime Terezija, no svi su je zvali Tena. Dok je još bila vrlo mlada nije bila svjesna svoje ljepote, te je puštala da njenim životom upravlja majka. No momci sa sela i doseljenici su uvidjeli njenu ljepotu i htjeli su je imati samo za sebe.
Citat: (str. 67.)
“Kada je nastupila sedamnaestu godinu, poče se raspupavati, i to tako
naglo da je svaki dan drukčija, svaki dan ljepša bivala”
Nakon što joj je majka umrla, počela se osjećati slobodno i radovati svim sitnicama života.
Citat: (str. 68.)
“Tena nije puno plakala za njom, prvo zbog toga jer nije bila plačljive
naravi, a drugo jer joj je sada bilo u srcu kao konju koji se oteo i odletio
na prostrane njive i poljane u zlatnu slobodu…”
Svoju je ljepotu počela uviđati kad se prvi put zaljubila. Nakon što se njena prva ljubav nije vratila iz boja, te su se za nju počeli zanimati svi momci, stvorila si je svoju filozofiju. Vjerovala je da joj Bog nije dao toliku ljepotu da bude samo od jednog muškarca, te da je ona vječna. Zbog svoje je ljepote doživjela moralni pad. Uvijek je gledala za svoje dobro i nije marila za ostale. Na kraju ipak pronalazi rješenje u ljubavi.
Jerko Pavletić
Tenin otac. Propadanjem zadruga i smrću žene (koja je držala sve u svojim rukama) počela je propast njegova imanja. Nagovorio je kćerku da se spetlja s Leonom, za što je dobio posao.
Citati: (str. 66.)
“Jerko Pavletić bio je lijenčina, nemarišav čovjek, koji je sebe i sve okolo
sebe prepuštao milosti božjoj, a k tomu još onaj kukavni dobričina koji će
društvu za volju i kapu svoju zapiti.”
“…za cijelog zadružnog života on nije ništa drugo znao raditi doli čuvati svinje…”
Jozo Matijević
Dosta ugledan i imućan momak sa sela. Tenina ga je majka izabrala za njena zaručnika. No Tena njega nije volila jer joj nije nudio ništa novo. Mogao joj je pričati samo o onome što je ona već znala. Nakon što je Leon otišao, Tena ga je odlučila iskoristiti kako bi se materijalno osigurala. On joj je davao sve što bi poželjela, samo da se može napojiti njene ljepote. Grubo se ponašao prema ženi.
Jaroslav Beranek
Češki vodnik. Iskreno se zaljubio u Tenu i želio ju je oženiti. Zaveo je Tenu pričama o svijetu izvan Slavonije kojeg ona nije poznavala. Govorio joj je o čarobnim gradovima, sjajnim svećenstvima, te o kraljevima i generalima.
Citat: (str. 69.)
“On je bio Čeh (cijela pukovnija bila je češka) i još neoženjen, te je
zastalno obećao da će je oženiti čim ode iz vojske.”
Vratio se iz bitke u Bosni kao ratni invalid, bez jedne ruke. Iako je Tena tada već izgubila svu svoju ljepotu, on ju je volio.
Leon Jungman
Bogati francuz, zastupnik pariške tvrtke, koji je došao u Slavoniju da se obogati. Nije bio zaljubljen u Tenu, ali mu je bila potrebna njena ljepota.
Đorđe
Oženjeni ciganin koji svira gusle. Zbog Tene je tukao i ponižavao svoju ženu. Bio je lijep vitičave kose i bisernih zubi.
Dojam o djelu:
Ova pripovijetka je zanimljiva jer se iz nje može izvući i pouka. Ona nam govori da se čovjek ne smije mjeriti po materijalnom stanju već po svojoj dobroti i vrlinama. Svatko se treba potruditi da postigne što više u životu, ali ne smije oduzimati drugima pravo na vlastitu sreću. Treba vjerovati da svatko ima šansu da naiđe na onaj "pravi" putokaz u životu, onaj pravi put do sreće. Kraj ove pripovijetke je pravi dokaz za to.
Zaključak:
Kozarac u ovoj pripovijetci svoju Slavoniju doživljava kao neopreznu djevojku koja nerazumno rasipa svoju ljepotu, kao da će njena mladost i snaga trajati vječno.
Leon koji siječe njegovu slavonsku šumu i Teninu mladost predstavlja strance koji dolaze u Slavoniju i uništavaju je.
Jerko, Tenin otac, predstavnik je propadanja seoskih zadruga i seljaka, koji ne čine ništa kako bi to spriječili.
No Kozarac ne vidi sve tako crno. On pronalazi rješenje u ljubavi i radu koji su u stanju da očiste svaku zabludu, a dvoje nesretnika može na ruševinama nekadašnje ljepote izgraditi sreću koja će se temeljiti na dubljim vrijednostima od ljepote.
Bilješke o piscu (verzija 1):
Josip Kozarac je jedan od najznačajnijih pisaca hrvatskog realizma. Rođen je 1858. g. u Vinkovcima, gdje je i umro 1906. g. Iako je po zanimanju bio inženjer šumarstva već je s 18 godina počeo objavljivati književna djela. Najvrjedniji je njegov doprinos u proznom pripovijedanju pa je tako u novelama zorno prikazao događaje iz života ljudi Slavonije (Biser Kata 1887.; Proletarci 1888.; Dona Ines 1895.; Tena 1894). Ekonomske i socijalne probleme svog zavičaja obradio je u romanu "Mrtvi kapitali" (1889.), a kritiku sistema i društva iznio je kroz roman "Među svjetlom i tminom" (1891). Napisao je i nekoliko komedija (Turci u Karlovcu, Tuna Bunjavilo, Tartufov unuk) te niz književnih crtica i pjesama.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Josip Kozarac je jedan od najznačajnijih pisaca hrvatskog realizma, novelist, pjesnik i polemičar. Rođen je 1858. godine u Vinkovcima, umro je u Koprivnici teško bolestan 1906. godine. Osnovnu školu je završio u Vinkovcima, a gimnaziju je završio sa dosta muke, ali je s oduševljenjem polazio studij šumarstva u Beču. Svoju mladost je proživio kao neobuzdani divlji sin prirode. Od jutra do mraka potucao se po poljima i livadama, loveći ribe, ptice, kukce. Dok su drugi đaci učili školske knjige, on je učio knjigu prirode. Započeo je kao pjesnik, a pravo stvaralačko područje našao je u prozi (pripovijetkama i romanima). Otac mu je bio narednik u Vinkovcima, a poslije očeve smrti ostaje na majčinoj brizi. Živio je u Slavoniji i njegovo prozno stvaralaštvo vezano je uz rodnu Slavoniju, koja se rastaje s krajiškim uređenjem i ulazi u gospodarske i društvene promjene (kapitalizam i prodor stranog kapitala) koje utječu na moralni život slavonskog sela. On je pisac slavonske zemlje, pjesnik rada, oštar kritičar malograđanstva, proslavljeni pisac. Čitav život posvetio je slavonskoj zemlji, šumama i oranicama, realno opisujući gospodarske, socijalne, političke i kulturne prilike svoga užeg zavičaja.
Kozarac je u književnoj teoriji poznat kao kritički realist i pripovjedač. Započeo je s pjesmama koje je August Šenoa pohvalio, ali ih nije objavio. Pokušao je pisati i drame, ali bez uspjeha. Pokušava pisati i novele. Napisao je pripovijetke Biser Kata, Naš Pilip, Poletarci, Krčelići neće ljepote, Slavonska šuma. U Slavonskoj šumi uspijeva samog sebe postaviti u samo središte radnje i iznijeti najintimnije misli i osjećaje života. U njoj je dominantan osjećaj ushićenosti i zanosa prirodom i njenim prirodnim zakonima. Divi se skladu prirode, savršenom mehanizmu njezinih zakonitosti, što je nevidljiva poluga života. Hrast smatra vladarom šume, svrstavajući ostala stabla u posebne klase, navodeći da među njima ima i takovih koji moraju drugom drveću naprosto služiti. U središtu njegovog zanimanja bili su i ljudi, sa svim svojim vrlinama i manama, ali uvijek u društvenom, socijalnom okruženju, koji pod utjecajem zakona ne omogućavaju razvoj sela i gradova.
U romanesknome opusu izrazito je prevagnula projekcija racionalne analitičnosti, poučnosti i moralke. U Mrtvim kapitalima dominacija je piščeve pouke u strukturi romana, iskazana u djelovanju i mislima Lešića, toliko transparentna da je to djelo u stručnoj kritici redovito označeno kao roman s tezom. Zauzimajući se za gospodarski, socijalni i moralni preustroj slavonskoga sela, što će ogledno posvjedočiti stanje Lešićeva imanja, stranice Mrtvih kapitala nerijetko nalikuju pamfletizirano intoniranim stranicama kakvoga gospodarskoga priručnika. U posmrtno objavljenome i nedovršenome romanu Živi kapitali (1937.) idejni će se model ponoviti: zagovaranje povratka zemlji i njezinoj obradi, gospodarska obnova imanja, napuštanje ispraznosti činovničkoga života i njihova sumnjiva morala i sl. Upravo moralnim devijacijama khuenovskoga društva, napose njegova činovništva, te ljudskom gramzivošću za novcem i karijerom Kozarac je zaokupljen u romanu Među svjetlom i tminom. Zbog otvorene kritičnosti spram struktura vlasti pisac je imao velikih problema i s cenzurom, pa je roman morao pisati jezikom mnogo blažim nego je to prvotno namjeravao. Na planu priče i pripovijedanja Kozarčevi su romani obilježeni »simplificiranim narativnim arhetipom« šenoinske provenijencije, to znači pravocrtnim kauzalitetom zbivanja, sveznajućim pripovjedačem, antagonističkim i komplementarnim aktancijalnim odnosima, crno-bijelom tehnikom u prikazu likova te moralističkim dionicama s pozitivnim porukama.
Kozarac je jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca koji ništa ne uljepšava, secira samo stvarnost i objašnjava samo ono što ne valja i kako bi trebalo raditi.
Vrsta djela:
Pripovijetka.
Mjesto radnje:
Radnja se zbiva u pograničnom slavonskom selu na obali Save, tik uz tursku Bosnu, u vrijeme austrijske okupacije Bosne i Hercegovine.
Vrijeme radnje:
Druga polovica 19. stoljeća.
Tema:
Život slavonske žene koja je bila omamljena vlastitom ljepotom i odjednom na kraju shvati da osim ljepote ništa više nije imala.
Kratki sadržaj:
Tena je bila siromašna djevojka posebne ljepote koja je odrasla u jednom slavonskom selu. Otac je uglavnom izbivao iz kuće, a majka, boležljiva, željela je da joj se kćer što prije uda. Majka ubrzo umire nakon što je Teni odredila za muža momka iz sela, ali Tena, osjetivši iznenadnu slobodu, odbija brak. U njihovu kuću uskoro se doselio vojnik Jaroslav Beranek. Između njih se razvija ljubav, ali jednog dana vojska odlazi iz sela, a s njom i Tenin ljubavnik. Tena je jedno vrijeme tugovala, ali tada se pojavljuje imućni Leon Jungman koji se doseljava u taj kraj kao zastupnik jedne poznate tvrtke. Na očev nagovor Tena prihvaća Leonove pozive i nastoji uz njega zaboraviti svoju prvu ljubav. Nakon godine dana Leon odlazi, a Tenina ušteđevina se polako prazni zbog očevog rasipničkog života i Tena polako shvaća da je sama. Sada ima dva ljubavnika, Jozu Matijevića i ciganina Đorđu. Cijelo selo je osuđivalo Teninu sebičnost i zavidjeli su joj na njenoj ljepoti, pa su joj se neke seoske žene odlučile osvetiti. Jedna stara ciganka donijela je robu koja je bila zaražena boginjama i poklonila je Teni. Tena se nažalost razboljela i nakon bolesti ostala je unakažena tako da je nitko nije više nije pogledao. Živjela je sama, ali jednog dana se vratila sreća u njen dom. Jaroslav Beranek se vratio. Kupio je propalo imanje Tenina oca i odlučio s Tenom započeti novi život.
Sadržaj:
Tena nije bila od onih preranih ljepota, već od onih koje se kasno razvijaju, ali zato savršenije. Tena je bila tanka, kao iz vode izrasla i tako nerazvijena nije se u prvi mah nikome sviđala. Lice joj je bilo mrko, ali pravilno, nos ravan i sitan, niti jedna kost, niti jedna crta nije mutila nježnog i pravilnog sklada. Mrke sjajne oči kao da su prerano sazorile poput poluzelene voćke i kada ožive bojom prve mladosti stvorili su ljepotu kakva krasi samo rijetke žene. Majka joj je bila boležljiva i jedva je čekala da je uda. Ostane li sama pored oca Jerka Pavletića, lijenčine i pijanice, Bog zna što bi od nje bilo. Dok je postojala zadruga Pavletić nije ništa drugo znao raditi doli čuvati svinje. Kada se zadruga raspala, morao se za sve brinuti, a nije znao. Od svinjara je postao kućegazda i gospodar, i nije čudo što ga je taj prijelaz survao u ponor. U tim je prilikama Tena odrasla. Nakon sedamnaeste godine postala je sve ljepša. Seoski momci baciše oko na nju i počeše je oblijetati, a ona nije marila za njih. Majka joj za muža izabere Jozu Matijevića, momka dosta uglednog i imućnog. Teni je bilo svejedno, no majka je bila zadovoljna jer je znala da ju Joza voli i da je Matijevićima po volji. Kada je majka umrla Tena nije mnogo plakala za njom već se osjetila slobodnom. Sreća ju je obuzela kada je osjetila da će upravljati sama svojom voljom, mišlju i svojim tijelom.
Po cijeloj Posavini razmjestiše se austro-ugarske čete koje će morati prijeći u Bosnu. U Jerkovu kuću smjestiše vodnika Jaroslava Beraneka. Mladom je čovjeku pamet stala kad je ugledao Tenu. Mnoge je djevojke vidio, ali na ovakvu ljepoticu nije naišao. Srce mu je zaigralo kad je pomislio da će on biti prvi koji će poljubiti njeno lice. Plamen što joj je izbijao iz očiju samo mu je potvrđivalo da je ona već njegova. Njezin Joza nije joj znao tako lijepo govoriti i gledati je da joj krv stane i ostane bez snage. Mladi Čeh bio je neoženjen, obećao joj je da će je oženiti čim ode iz vojske.
Tena kao da je zaboravila na sebe, nije ni opazila da se razvila u savršenu ljepoticu, da joj je tijelo odisalo životom poput ružinog grma. Dolaskom vojske nahrupila je ljubav, mnoge žene i djevojke u selu imale su svoga vojnika za ljubavnika. Cijelom selu bili su to dani neprekidne svečanosti. No došao je čas kada je vojska trebala prijeći preko Save u Bosnu kod Brčkoga. Za pukovnijom vojnika išla je pukovnija žena i djevojaka, sve obučene kao da prate brata na groblje. U kasnu jesen zgrnu se sada čitava vojska šumskih radnika i trgovaca da bi lijepu slavonsku hrastovinu na dražbi kupili. Među trgovcima što šumom trguju bio je i zastupnik jedne pariške tvrtke, Leon Jungman, mlad, zgodan, vatrenih očiju, tamne kose, plavih brkova. Iznajmio je najveću kuću u selu i živio gospodski, a kako je bio galantan ubrzo se omilio mladom ženskom svijetu. Njemu je oko zapelo na Teni. Iste večeri poruči njoj i još nekoliko lijepih djevojaka da dođu k njemu na poslastice. Svirala je ciganska glazba. Sve su došle, samo Tena nije. I sljedećih ju je dana pozivao, ali ona nije htjela doći. Po ocu, koji je radio u šumi, ponovo ju pozove i ona na nagovor oca pođe. U prvi mah se pred Leonom zasramila. Kada je vidjela svu onu raskoš po sobama, ubrzo ju je napustila stidljivost i već joj se pričinjalo, kao da je to sve za nju stvoreno, te da su ona i njezino tijelo jedan dio te raskoši. Snaga njezine volje se izgubila:
«Ona je danas ljubila drugoga čovjeka, ali u toj ljubavi nije bilo onog čara kao nekad kada ju je ljubio onaj vodnik. Nije znala što ju je bacilo u Leonov zagrljaj. Da nije prvo ljubila vodnika, bi li mogla učiniti ono što je sinoć učinila?» - pitala se Tena.
Napokon je spoznala da ona sa svojim srcem nije na čistu, da je neka nepoznata moć vuče i njome se igra. Tako je proživjela i zimu, a život joj je bio sličan vatrometu. Imala je sve što joj je srce željelo, jedna radost izmjenjivala je drugu. Ona je samo znala za one raskalašene sate kada je stupila u njegove tople, mirisave sobe. Ona bi dovodila najljepše djevojke, te bi po ciganskoj glazbi slavili ljepotu, kakovu nisu ni elizejske poljane poznavale.
Dok bi Leon hladno promatrao ljepotu plesačica, ciganin Đorđe nikoga nije vidio osim Tene, jer mu je ljubav zamaglila oči. Napustio je ženu i kuću. Teni je Leon bio kao i Đorđe, jer ona nije znala za ljubav. Samo jednom čovjeku pripadati, gdje joj se toliki nude, bilo bi nepravedno.
«Volim ja tebe, ded pogledi mi u oči, tako je lijepo, je li da te volim?» - govorila je Leonu i pomilovala ga onako kako se lovački pas miluje i prasnula u smijeh. Znao je Leon da ona voli njegov novac, njegove lijepe sobe i burni raskalašeni život u tim sobama. On je nju volio toliko koliko i zemlju u kojoj sada živi. Došao je u Slavoniju ne da ostane u njoj, već da se okoristi onim što je u njoj lijepo i vrijedno. Došao je da se obogati, a onda će reći: «Zbogom ostaj lijepa zemljo ja te više ne trebam, ja idem u svoj kraj, u svoj rod da potrošim što sam u njoj ubrao!»
Đorđe je mahnitao za njom, znao je svaki njen korak, zbog nje je tukao svoju ženu, malu ciganku Marušku, a ona pored svih udaraca neugasivom ljubavlju ginula za njim, za lijepim Đorđem. Sve to nije dugo potrajalo. Leon dobije nalog od tvrtke da pođe što prije u Podravinu, gdje je od gospojštije otkupljena velika hrastova šuma.
«Što će biti od tebe kada ja odem? Bilo bi najbolje da se udaš!» - govorio je Leon. «Da ti znadeš što je to udati se poslije ovakva djevojaštva ne bi me nikada na to nagovarao» - govorila je Tena.
Za Tenu su nastali dani dosade. Nije joj bilo teško naći ljubavnika, ali neki sirotan, koji ne bi mogao niti što davati, niti što kupovati, takav joj ne treba. I sjeti se cigana Đorđa – «cigan je doduše, ali svake nedjelje dobije lijepu krajcaru za guslanje, a ti će novci odsada biti moji. Joza će me hraniti, a Đorđe će mi novac davati! Jest, tako će biti!» - odluči Tena.
Nehotice pogleda u ogledalo, bila je omamljena vlastitom ljepotom i odjednom shvati da osim ljepote više ništa nema. Promatrajući se shvatila je zašto se momci za njom tako požudno ogledaju. To divno tijelo biti će sada Jozino i Đorđevo. Ono što je ona u svojoj duši zasnovala, to se i obistinilo. Joza i Đorđe mirno su dijelili njenu ljubav među sobom, jer je ona tako htjela.
Jozina žena Ivka nije se mnogo protivila, jer je znala da gotovo svaka žena u selu ima svoju inoču. Tena je prebivala većinom kod Ivke, tamo je jela i pila, čak i branila Ivku od Joze koji ju je zanemarivao i nazivao ružnim imenima. Kao što su Ivka i Tena, tako su i Joza i Đorđe dobro živjeli, samo da nije bilo Maruške. Ona je bila onaj trn koji se zabadao u život Đorđev i Tenin. No i Maruška se smiri, čak se ciganka sprijateljila s Tenom. Kako Tena nije bila zlobna ni oštroumna nije joj bilo čudno to cigankino nenadano prijateljstvo.
Prošla je zima i dođe proljeće. Tena se još uvijek držala Joze i Đorđa, ali je njihova pomama za njom polako nestajala, nije to bila niti ljubav, već samo strast za njom. Stara ciganka od Maruške donese Teni maramu na poklon koja je bila zaražena boginjama. Dugo je Tena bolovala, a kada je ozdravila to nije bila ona divna, nego nekakva nepoznata, posve druga Tena. Ona će sama sebi biti tuđa, morat će se upoznati sama sa sobom, naviknuti se na samu sebe.
«Osvetili smo se!» - govorila je stara ciganka Maruški. «Nema je više, što je nekad bilo, bilo je - nitko je neće više ni pogledati!»
Osim Jozine žene Ivke Tenu nitko nije obilazio. Kada ju je Joza prvi puta ugledao, onako ružnu, kako sjedi u postelji, a lice joj je pokriveno korom kao u stare kornjače, pobježe:
«Zar je to Tena?» - pitao se Joza.
Maruška je rodila sina i lukava ciganka, znajući kako Tena izgleda, pošalje Đorđa k njoj da joj javi radosnu vijest. Vidjevši je Đorđe pobježe, kao i Joza. U Đorđevu srcu nastane praznina zbog Tene, ali se ona ispuni ljubavlju za sinom.
Tako je Tena živjela sama, ali jednoga dana vratio se vodnik Jaroslav Beranek i otkupio je njihovo imanje za 200 forinti, te se uputi k Teni. On je bio bez desne ruke, a njezino lice izbrazdano, tamnocrveno, koje je počelo prelaziti u bjelinu bez sjaja i izraza. To su vidjele njihove oči, ali dok je to došlo do srca, pretvorilo se u ono anđeosko milosrđe, suze u njihovim očima i nadu u bolju i ljepšu budućnost.
Bilješke o djelu:
Pisac u ovom djelu pokazuje izuzetan dar u opisivanju društvene stvarnosti pograničnog slavonskog sela na obali Save, tik uz tursku Bosnu, u vrijeme austrijske okupacije Bosne i Hercegovine. Kozarac krivca za to stanje pronalazi u strancima koji nemilosrdno iskorištavaju prirodna bogatstva – šume, iskorištavajući radnu snagu, ali isto tako utječu i na pad morala seoske djevojke, koja osiromašena, ali i lijepa, koristi ono što joj je priroda dala, a to je lijepo žensko tijelo i čari. Roditelji u pravilu u tim poslovima sudjeluju, jer su prisiljeni i osiromašeni zbog propasti zadruga. Uz sve moguće padove Tene i osude njezinog ponašanja i sredine, na kraju se pronalazi sretan izlaz.
Struktura djela:
Pripovijetka sa višeslojnim fabularnim zbivanjima u kojim je je uključeno više likova iz različitih društvenih slojeva, pa je pripovijetka svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Opis epizoda iz seoskog života
- Ilustracija novih društveno-ekonomskih odnosa u selu i psihologija sela
- Oštro suprotstavlja likove i prilike u kojima su nastali
- Produbljivanje problematike i nepredvidive komplikacije
- Realno opisivanje zločina (namjernog prenošenja zaraze)
Inspiracija iz sličnog djela:
Opisivanje karakternih likova i promatranje ljudske duše i objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja ljudskih osjećaja. Stil njegovog pisanja vidi u nekim europskim misliocima, od kojih mu je najbliži bio građanski mislilac Adam Smith, prihvaćajući njegove napredne ideje, ali i zablude. Zanimao se za Darwinovu teoriju. Veliko je bilo njegovo zanimanje i za djela Turgenjeva.
Sociološka analiza Tene:
Tenina obitelj je bila vrlo siromašna. Otac je slabo mario za obitelj, veći dio vremena provodio je u gostionici , a majka, bojeći se za kćerinu budućnost, željela ju je nekako udomiti kako bi joj osigurala siguran život. Tenino jedino bogatstvo je bila njena ljepota i ona je bila svjesna da će, koristeći svoj izgled, moći privući čovjeka koji će joj pružiti materijalnu sigurnost kad se već nije mogla udati iz ljubavi.
Psihološka analiza Tene:
Kroz pripovijetku su vrlo dobro oslikane Tenine psihološke osobine. Ona je odlučna, svjesna kako može opstati u tome vremenu i sredini, ali je pomalo ohola i sebična, jer ne misli na to da svojim postupcima ugrožava sreću drugih. Njenu tužnu sudbinu predodredila je njena nesretna prva ljubav i siromaštvo, pa je odlučila da njen odnos prema muškarcima ne vode njeni osjećaji nego potreba da se osjeti voljenom i zaštićenom.
Što je uzrok Tenine nesreće?
Teni je jedino njena ljepota davala osjećaj sigurnosti i nadmoćnosti nad ostalima. Strahovita bolest koja joj je kao posljedicu ostavila unakaženo lice oduzela joj je taj osjećaj sigurnosti. Ona je shvatila da je svima bila samo predmet zabave i da je stvorila oko sebe lažnu sigurnosti. Ona, kao osoba, nažalost više nikome nije bila važna.
Dojam o Teni kao osobi:
Ja ne mislim da je Tena bila loša kao osoba. Ono što je ona radila i kako je živjela bilo je doista nepromišljeno, ali svemu tome je uzrok bio njen strah da je ne zadesi sudbina njene majke. Njezina ravnodušnost i nepravedni postupci prema ženama čiji je bračni život ugrozila bili su njeni očajnički pokušaji da osjeti da je nekome potrebna i važna. Tek kroz svoju nesreću ona se pokajala jer je shvatila da je time počinila mnoge grijehe i pogreške.
Likovi:
Tena (Terezija), Jerko Pavletić, Jaroslav Beranek, Leon Jungman, Đorđe, Maruška, Jozo Matijević, Ivka.
Analiza likova (verzija 1):
Tena
U mladosti Tena je bila cura koja nije potpuno bila svjesna svoje ljepote. S vremenom, odnosno nakon svoje prve ljubavi, počela je shvaćati koliko je ljepota bitna za ugodan život jedne seoske cure. Uvijek je gledala na svoje dobro bez obzira kako to utječe na druge. Nije imala nimalo srama, zapravo moglo bi se reći da je prkosila selu i stvarala zavist među drugim seoskim curama. Na kraju je imala sreće što joj se vratila prva ljubav kod koje je pronašla svoju sreću.
Beranek
Mladi vodnik u češkoj vojsci koji se istinski zaljubljuje u Tenu, a na kraju rata joj se vraća i s njom provodi ostatak svog života.
Leon
Bogati čovjek koji dolazi u Slavoniju da bi zaradio novac, a usput se spetlja sa Tenom da ne bude sam. Bio je mlad ljepuškast, sitnih vatrenih očiju, crnomanjastobjelkaste puti, guste tamne kose, plavih brkova.
Đorđe
Cigan koji svira gusle. Tena ga koristi kao izvor novčanih prihoda. Grub prema ženi, tuče ju, maltretira, ponižava.
Jozo
Želio se oženiti sa Tenom još dok je bila cura, ali ga onda nije htjela, a sada ga koristi samo kao sredstvo pomoću kojeg se uzdržava. Grub je prema ženi.
Ivanka
Pokorna žena. Bila je sitna, ali nakon poroda se proljepšala. Morala je podnositi drugu ženu u kući i biti joj podložna.
Vrlo plemenita žena, jedina je pomagala Teni dok je imala vodene kozice.
Maruška
Žena kojoj je bilo dosta što je druga žena. Pomoću varke pridobije muža.
Analiza likova (verzija 2):
Tena
Lijepa djevojka slavonskog sela. Pravo joj je ime Terezija, no svi su je zvali Tena. Dok je još bila vrlo mlada nije bila svjesna svoje ljepote, te je puštala da njenim životom upravlja majka. No momci sa sela i doseljenici su uvidjeli njenu ljepotu i htjeli su je imati samo za sebe.
Citat: (str. 67.)
“Kada je nastupila sedamnaestu godinu, poče se raspupavati, i to tako
naglo da je svaki dan drukčija, svaki dan ljepša bivala”
Nakon što joj je majka umrla, počela se osjećati slobodno i radovati svim sitnicama života.
Citat: (str. 68.)
“Tena nije puno plakala za njom, prvo zbog toga jer nije bila plačljive
naravi, a drugo jer joj je sada bilo u srcu kao konju koji se oteo i odletio
na prostrane njive i poljane u zlatnu slobodu…”
Svoju je ljepotu počela uviđati kad se prvi put zaljubila. Nakon što se njena prva ljubav nije vratila iz boja, te su se za nju počeli zanimati svi momci, stvorila si je svoju filozofiju. Vjerovala je da joj Bog nije dao toliku ljepotu da bude samo od jednog muškarca, te da je ona vječna. Zbog svoje je ljepote doživjela moralni pad. Uvijek je gledala za svoje dobro i nije marila za ostale. Na kraju ipak pronalazi rješenje u ljubavi.
Jerko Pavletić
Tenin otac. Propadanjem zadruga i smrću žene (koja je držala sve u svojim rukama) počela je propast njegova imanja. Nagovorio je kćerku da se spetlja s Leonom, za što je dobio posao.
Citati: (str. 66.)
“Jerko Pavletić bio je lijenčina, nemarišav čovjek, koji je sebe i sve okolo
sebe prepuštao milosti božjoj, a k tomu još onaj kukavni dobričina koji će
društvu za volju i kapu svoju zapiti.”
“…za cijelog zadružnog života on nije ništa drugo znao raditi doli čuvati svinje…”
Jozo Matijević
Dosta ugledan i imućan momak sa sela. Tenina ga je majka izabrala za njena zaručnika. No Tena njega nije volila jer joj nije nudio ništa novo. Mogao joj je pričati samo o onome što je ona već znala. Nakon što je Leon otišao, Tena ga je odlučila iskoristiti kako bi se materijalno osigurala. On joj je davao sve što bi poželjela, samo da se može napojiti njene ljepote. Grubo se ponašao prema ženi.
Jaroslav Beranek
Češki vodnik. Iskreno se zaljubio u Tenu i želio ju je oženiti. Zaveo je Tenu pričama o svijetu izvan Slavonije kojeg ona nije poznavala. Govorio joj je o čarobnim gradovima, sjajnim svećenstvima, te o kraljevima i generalima.
Citat: (str. 69.)
“On je bio Čeh (cijela pukovnija bila je češka) i još neoženjen, te je
zastalno obećao da će je oženiti čim ode iz vojske.”
Vratio se iz bitke u Bosni kao ratni invalid, bez jedne ruke. Iako je Tena tada već izgubila svu svoju ljepotu, on ju je volio.
Leon Jungman
Bogati francuz, zastupnik pariške tvrtke, koji je došao u Slavoniju da se obogati. Nije bio zaljubljen u Tenu, ali mu je bila potrebna njena ljepota.
Đorđe
Oženjeni ciganin koji svira gusle. Zbog Tene je tukao i ponižavao svoju ženu. Bio je lijep vitičave kose i bisernih zubi.
Dojam o djelu:
Ova pripovijetka je zanimljiva jer se iz nje može izvući i pouka. Ona nam govori da se čovjek ne smije mjeriti po materijalnom stanju već po svojoj dobroti i vrlinama. Svatko se treba potruditi da postigne što više u životu, ali ne smije oduzimati drugima pravo na vlastitu sreću. Treba vjerovati da svatko ima šansu da naiđe na onaj "pravi" putokaz u životu, onaj pravi put do sreće. Kraj ove pripovijetke je pravi dokaz za to.
Zaključak:
Kozarac u ovoj pripovijetci svoju Slavoniju doživljava kao neopreznu djevojku koja nerazumno rasipa svoju ljepotu, kao da će njena mladost i snaga trajati vječno.
Leon koji siječe njegovu slavonsku šumu i Teninu mladost predstavlja strance koji dolaze u Slavoniju i uništavaju je.
Jerko, Tenin otac, predstavnik je propadanja seoskih zadruga i seljaka, koji ne čine ništa kako bi to spriječili.
No Kozarac ne vidi sve tako crno. On pronalazi rješenje u ljubavi i radu koji su u stanju da očiste svaku zabludu, a dvoje nesretnika može na ruševinama nekadašnje ljepote izgraditi sreću koja će se temeljiti na dubljim vrijednostima od ljepote.
No comments:
Post a Comment