Voda - Vladimir Nazor
Bilješke o piscu (verzija 1):
Vladimir Nazor rodio se 1876. u Postirama na otoku Braču. Bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, romanopisac, autor mnogih članaka, eseja i studija, naročito na području metrike. Jedan je od takvih pisaca koji stvarajući kroz čitavih 5 desetljeća, neprestano, do kraja, iznenađuje uvijek novim spoznajama, novom problematikom i novim preokupacijama. U razdoblju 1893. godine, kada je objavio svoje prve stihove, pa do 1949. - kada je pred smrt zapisao posljednju pjesmu, on je napisao nekoliko tisuća stranica, čitavu jednu biblioteku knjiga. Umro je u Zagrebu 1949. g. Njegova važnija djela su: Veli Jože, Priče iz djetinjstva, Priče s ostrva, grada i planina, Krvava košulja, Krvavi dani, Zagrebačke novele; te bajke za djecu: Halugica, Bjeli jelen i Kralj Albus.
Bilješke o piscu (verzija 2):
U hrvatskoj književnosti Nazor se javio s težnjom da obuhvati sav pojavni svijet neizraženih literarnih sadržaja nacionalne prošlosti i suvremenosti, u okružju mitskog i povijesnog, intimnog i nadnaravnog doživljavanja svijeta. U procesu svoga trajnog stvaralačkog obnavljanja i inspirativnog pomlađivanja obilato je koristio bujnost svoje mašte i osjetljivu prijemljivost svoga duga. Nošen jedrima nadahnuća svagda je bio spreman predati se novim dojmovima i ustitrati osobnim emotivnim nemirima. Neka neumorna snaga poticala je njegov duh na nove zanose i smione poetske evokacije. Čim bi se smirila jedna duševna napetost, iskrsavala je druga. Stvaralački žar tjerao ga je na najraznovrsnije sadržajne, oblikovne, izražajne, metričke i stilske zahvate. Njegova stvaralačka plodnost očituje se u širokom rasponu sadržaja i u bogatstvu raznovrsnih motiva. Ni u jednoj fazi njegova stvaranja nije zakazala snaga njegove stvaralačke produktivnosti i poetskog senzibiliteta.
Vladimir Nazor rođen je 30. svibnja u Postirama na Braču. Tu je završio pučku školu, a kasnije se upisao u klasičnu gimnaziju u Splitu. Živio je među ribarima, težacima i još kao dječak je stvorio svoje prve dojmove. Ti doživljaji se mogu očitati u pripovijetki Anđeo u zvoniku. Svoje temeljne izvore Nazor je donio s otoka kojih se sjeća iz djetinjstva. Školovanje nastavlja u Grazu gdje polazi studij prirodnih znanosti. Nakon završena studija vraća se u Hrvatsku. U Splitu i Zadru dobiva posao nastavnika. U tom razdoblju nastaju Slavenske legende i Živana. Drugi važan izvor njegova stvaralaštva je Istra. Nakon studija u Grazu i nastavničke katedre u Splitu i Zadru, Nazor odlazi u Pazin. Iz tog razdoblja potječe Veli Jože. Time u hrvatsko pjesništvo uvodi čakavsku riječ. Iz Pazina odlazi na Učiteljsku školu u Kopar. Iz Kopra često odlazi u manje okolne gradiće gdje promatra seljake i kmetove. Puno odlazi u prirodu, posjećuje utvrde Dvigrad, Tinjan, Medulin, Lindar, Motovun, koje je opjevao u ciklusu soneta Istarski gradovi. Već za dvije godine je premješten i imenovan za ravnatelja učiteljske škole u Kastvu. Otada je poznat kao «kastavski pustinjak» jer je punih deset godina proboravio je u osamljeničkoj tišini svoje sobe. Tada nastaju Lirika, Hrvatski krajevi, Nove pjesme, Intima, Pjesni ljuvene, Medvjed Brundo, Utva zlatokrila, Pabirci. Godine 1919. došao je u Zagreb. Tad je jače doživio svoje političko i kulturno središte, i misao borbe malog naroda za opstanak. Iz tog razdoblja poznata su pjesnička djela Niza od koralja, Pjesme o četiri arhanđela, Istarski gradovi, Pjesme u šikari, iz močvare i nad usjevima, Pjesme o bratu Gavanu i o seki Siromaštini, Topuske elegije.
Neposredno prije Drugog svjetskog rata Nazor se upoznao s Ivanom Goranom Kovačićem. To poznanstvo je odigralo veliku ulogu u njegovom životu. Ivan Goran Kovačić ga je 1942. pozvao u redove partizana, a Nazor iako već star odlazi u partizane. Na svome putu od Slunja preko planina Bosne, Sandžaka i Durmitora do Topuskog, Nazor je bilježio ratna zbivanja u pjesmama Pjesme partizanke, u dnevniku S partizanima, i u zbirci pjesama Legende o drugu Titu. Zbog posebnih zasluga u narodnooslobodilačkoj borbi Nazor je 1943. izabran za predsjednika ZAVNOH-a.
31. svibnja 1946. podijeljen mu je od Akademskog senata Hrvatskog sveučilišta naslov počasnog doktora književnih znanosti. Umro je iznenada u zoru 19. lipnja 1949. u Zagrebu.
Nazor je tijekom svojeg života vjerovao da puno toga još treba u hrvatskoj književnosti nadoknaditi. U toj težnji da nadoknadi prazninu između Gundulića i Mažuranića, da se smanji zastoj za europskom književnosti zbog turskih ratovanja, Nazor je nastojao asimilirati tradiciju i umjetničke stilove te prebaciti mostove na europsku stranu. Tim putem se okretao uzorima antike, klasike, proučavao stilove, poetsku tehniku, izražaj, obrasce i pravila. Velik utjecaj na njega imali su Kranjčević i Vidrić. Ne može se točno odrediti kojoj književnoj struji pripada Nazor. U pojedinim fazama njegova stvaralaštva nalazimo elemente neoklasicizma, neohelenizma, romantizma, parnasizma, simbolizma, estetizma i verizma. Važno je istaknuti njegov mediteranski duh, ponajviše talijanski. Rođen je u kraju gdje se prošlost snažno nameće, nadahnjuje i potiče. Premda želi biti tradicionalan i moderan, on se još uvijek javlja kao čuvar tradicije.
Njegov književni opus:
Pjesme:
Slavenske legende, Pjesme naroda hrvatskog, Živana, Knjiga o kraljevima hrvatskijem, Lirika, Nove pjesme, Hrvatski kraljevi, Intima, Pjesme ljuvene, Medvjed Brundo, Utva zlatokrila, Pjesme o četiri arhanđela, Deseterci, Knjiga pjesama.
Pripovijetke i romani:
Krvava košulja, Veli Jože, Istarske priče, Tri priče za djecu, Priče iz djetinstva, Priče s ostrva, iz grada i sa planine, Boškarina, Šarko, Pastir Loda, Dedek Kajbumščak, Zagrebačke novele.
Članci i eseji:
O hrvatskom jedanaestercu, Na vrhu jezika i pera, Eseji i članci
Vrsta djela:
Pripovijetka
Mjesto radnje:
Velo selo
Vrijeme radnje:
Nekad davno
Tema:
Težak život i problemi stanovnika u malom, istarskom selu.
Osnovna misao:
„Svi moramo biti složni i misliti na druge, a ne samo na sebe.“
Kratki sadržaj (verzija 1):
Više od tri mjeseca nije padala kiša. Ljudi se boje za svoje vinograde i maslinike. Sve je bilo pusto, jedino su ljudi na obali dočekivali lađu koja im je trebala dovesti vodu. Tih dana je otac bio veoma zabrinut zbog Vladinog školovanja. U selu su zbog žeđi umrle dvije mazge. Tog istog dana su došle vijesti s kopna da lađa s vodom dolazi sutra u luku. Ljudi su iščekivali vodu, žene su nosile prazna vedra na glavi. Odjednom se začu zvižduk broda koji je prevozio vodu. Ljudi su pili vodu i napajali svoje životinje. Od kapetana su tražili vodu da bi napunili svoje bunare. Kapetan je spojio cijevi iz lađe sa bunarima. U lađi je bila pumpa koja je dizala vodu. Kada su cijevi bile postavljene izgledale su kao dvije mrtve zmijurine. Svi seljaci su bili nestrpljivi čekajući da voda poteče cijevima. Nakon nekog vremena voda je potekla, a one dvije cijevi kao da su oživjele. Kada je Košće vidio vodu nožem je probio cijevi i počeo piti. Nije ga smetalo što su ga žene tukle i ogovarale. Kasnije neka žena uzme Košći nož iz ruke i učini isto što i on. Žene su britvicama, iglama za pletenje i vretenima bušile cijevi i pile vodu. Većina vode gubila se u zemlji. Uskoro je voda opet prestala teći i one dvije cijevi su izgledale kao mrtve zmije. U isto vrijeme na drugoj strani otoka spremalo se nevrijeme. Svi su potrčali da tamo dočekaju kišu. Kada je kiša pala svi su bili sretni, a bunari su se napunili vodom, vinogradi i maslinici ponovno su bili zeleni i sve je opet bilo u redu. Kada je Vlado ugledao oca odlučio je da neće otići u grad na školovanje nego da će ostati u selu i pomagati mu na zemlji, ali Vladin otac je rekao da mora otići u grad na školovanje da ne bi bio siromah. Ocu je bilo žao što mu sin živi tim teškim životom kroz koji je i sam prošao, a zato je i nagovorio sina da ode u grad na školovanje kako bi mu život bio lakši i bolji od onoga koji bi imao ako bi ostao na selu.
Kratki sadržaj (verzija 2):
Već tri mjeseca nije padala kiša. Ljudi u selu su ogorčeni. Trpe, ali ne očajavaju. Ne tuže se toliko zbog žeđi nego se najviše boje za svoje vinograde i maslinike. Ovce i mazge također trpe žeđ: ne daju mlijeko niti mogu prenositi teret.
„Dani su dugi. Sunce je tako toplo i sjajno da od njegove svjetlosti oči
bole a dišeš teško: nešto i u tebi žeže i pali. Obdan je sve mrtvo, mlitavo,
u luci i u selima. Nije dobro ni noću. U onoj kratkoj tami između kasnog
smiraja i ranog rođenja sunčeva, osjećaš još jače toplinu što izbija iz
užarenih litica, iz ugrijanih zidova, iz svega onoga čega su se dotakle
sunčane zrake preko dugog ljetnog dana.
Nestalo je odavle rijetkih ptica stanarica: kosova i drozdova, iako su od
vrućine dozrele bobulje na smrekama, i sok se iz njih cijedi u liku dugih
žitkih niti što se zlate a suncu. Zamukli su čak i cvrčci koji piju samo
rosu, pa je ljeto ove godine bez svoga glasa i bez svoje pjesme.
I glasovi zrikavaca i popaca što se prosipaju u tihim noćima,
zvučeći kao pregršti bisernih zrnaca bačenih na neke zvonke ploče,
stišavaju se sve više i odmiču uvijek dalje.
Ali seljani za to ne mare; ima nešto drugo što njih tišti i plaši.
Ovce i mazge trpe žeđu: ne mogu da nose terete, ne daju više mlijeko.
Jedna je koza crknula, i taj je događaj uzbunio Velo Selo.
Pošlo nekoliko starijih ljudi u grad da isprose hitru pomoć od vlasti i
unajme lađe što će dovesti vodu u luku. Ali lađe teško naći, a vlast im
kazala da će proći nekoliko dana dok im ratna mornarica bude mogla
poslati iz Pule velik brod koji prenosi vodu.“
I doista iz Pule dolazi veliki brod koji prenosi vodu. Rujan se primicao i Vlado je trebao krenuti u školu izvan njihova sela. Stanovao bi kod tete. Ali kako je suša bila sve jača, njegov otac izbjegava svaku riječ o školovanju. Sutradan žene sišle do mora noseći prazna vedra na glavi. Čekale su brod s vodom koji je trebao doći. Na obali je Košće oko sebe zabavljao nekoliko derana. On im kaže da zna gdje se mogu nahraniti i napojiti. Odvede ih do jednog bunara u dvorištu prazne kuće. Košće se spusti u bunar i uhvati jegulju. Dječaci su brzo pripremili vatru tako da je jegulja u taj čas bila pojedena. Zbog previše posoljene jegulje dječaci su postali žedni. Košće im veli da se na Konšiljerovim dvorištu nalazi cisterna puna vode, ali je dvorište zatvoreno i čuva ga Konšiljerov «navdar». Ubrzo se pred tom kućom skupila gomila ljudi. Htjeli su gredom razvaliti u Konšiljerovu kuću, ali im navdar prijeti da će pucati.
„Nazad, žene! - Na zidu dvorišta stajaše čovjek i gledaše u gomilu.
Bio je to Konšiljerov navdar, težak iz Malog Sela. Ali upravo taj čovjek
nije bio kadar stišati buru što se počinjala dizati u njedrima onih žena
žednih i gladnih, izmučenih dugim čekanjem i već u strahu da neće ništa
ni dočekati. Nisu ga voljele jer je bio za njih tuđinac; a mrzile su ga jer
bijaše oštar prema ženama iz Velog Sela kad bi ih zatekao na
gospodarevu.
- Ti si to, hudobo!
- On se isprsi i viknu iznova: - Nazad, žene!
- Gredu! Gredu! - nastavi Košće, a njegovi drugovi digoše gredu.
Navdar se smrknu u licu.
- Stoj ili ... pucam!
- Hi! Puška ti ostala doma ... pod postejom.
- On pruži ruku; dignu odnekud pušku.
- Hu! Hu! - ču se još glasniji uzvik.
Prkos i mržnja bijahu već raspalili žene. Nijedna se ne maku.
S rukama uprtim o bokove i s glavom uvis kričale su na navdara.
- Nema u njoj praha ka ni u tebi duše.
- Prazna je ka i ta tikva na tvojim ramenim. – Navdar dignu pušku i opali
u zrak.“
U pravi čas se pojavi Vladin otac i smiri ljude. On je sa još dva najstarija čovjeka provjerio da li ima vode u cisterni ili Konšiljerovoj kući. Vode nije bilo, a ljudi su poludjeli. Pošli su u konobu tražiti vodu. Tad se čuje glas: - Brod!, Brod! - I tad su svi ljudi nahrlili na obalu. Žene su napadale kapetana zašto odmah ne dade vode. Ali da svima kapetan lije u sudove, trebalo bi puno vremena i većina vode bi se prolila u tlo. Vladin otac tada nastupi i smiri žene. Svi zajedno odluče da vodu puste u najbliži bunar i tamo se svi razdjele. Ubrzo su dvije cijevi ležale na putu nalik na dvije zmijurine. I voda je potekla. Košće zapazi da iz nekih rupica na cijevi teče voda pa i on počinje rezati cijev. Žene ga tuku i udaraju ali on toliko to ne osjeti koliko uživa u vodi. Žene mu zavide pa počinju i one rezati cijevi. Ubrzo se voda samo razlijevala po putu. Mornari tada ljutiti odlaze, a narod šutke gleda kako:
„Kapetan dotrča s mojim ocem i plane kao vatra. Odmah će otputovati.
Javiti vlastima. Tužiti selo da plati štetu. Nikad više nikakve pomoći tim
divljacima: ma ni za što i ni od koga. Moj ga otac mirio, ali uzalud.
Bio bi kapetan i udario da gomila ne ostane mirna, bez jedne riječi,
a gotovo i bez kretnje. Kao da je ovaj put osjećala i priznavala da je
kriva.“
Uto dotrče ljudi s druge strane otoka. Donose vijesti da dolazi jako veliko nevrijeme. Svi odlaze u kuće i čekaju. Prošlo je nevrijeme praćeno tučom i sve maline i grožđe su uništeni. Vlado tješi svog oca. Kaže da ne mora k teti te da će mu pomagati. Ali otac želi da nastavi školovanje i da postane netko i nešto.
O djelu:
Pripovijetka započinje opisivanjem suše. Posebnu pažnju Nazor skreće na isticanje i uspoređivanje patnja biljaka i ljudi:
„Čuju se glasovi, jer su na mnogim prisojima, ponajviše na stranama
brda, usahli čitavi redovi mladih loza i mladih maslina, osušili se i
pocrnjeli kao da ih nešto oparilo.“
„I ta su čeljad suha, crna i žilava kao njihove loze. Sokovi se u njima
zgusnuli; rekao bih i sve njihove žile suzile i savile u čvorove,
da ne izgube i ono malo soka što im još ostade.“
Uvod detaljno dočarava nestašicu vode te lakše razumijemo očaj ljudi. To se očitava u situacijama kad se skupe mase ljudi. Tada na vidjelo dolaze sve slabe ljudske strane. Ali Vladin otac, lik koji drži ravnotežu, uči svog sina kreposti i solidarnosti s drugima.
„Jest, otac me uči. Da je njihova žeđ ista kao i moja, da kada njima nije
dobra, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno,
a oni drugo. A jer je tako, svi ćemo lakše skupa pretrpjeti.“
„I kad majka donije ženama ono malo vode što smo je još imali kući,
te me pozva da pijem pred djecom što su čekala, ja progutah slinu što mi
se, već gusta, hvatala za korijen jezika, pa joj rekoh:
- Hvala! Nisam baš tako žedan.“
Vlado otac se također pojavljuje i u napetim situacijama i umiruje narod. S druge strane su mase ljudi koji bi napravili bilo što da se domognu željenog. Ljudi gube povjerenja i ne vjeruju na riječ. Razvalili bi vrata i provalili u nečije dvorište (VII. Poglavlje) ili čak oštetili brod (VIII. Poglavlje). Ponašaju se pomalo čudno:
„Čeljad ih dira. Glade ih. Stiskaju ih rukama, uživajući što su cijevi onako
nabrekle. Dlanovi im osjećaju svježinu vode; kao da čak čuju i bilo te
vodene žile što kuca po ritmu nekog srca dolje u lađi.
- Teče!
Čeljad kao da joj osjeća i vonj, pa im nozdrve dršću. Sva njihova dugo
trpljena i silom prigušena žeđ čezne i kriči u upaljenoj krvi.
Pritiskuju dlanove na mokru cijev; mirišu ih i ližu.
- Je! Voda! Ma baš voda!
A na kraju kad pohlepnici počinju rezati cijevi i mornari odu, oni se sami uhvate u svojim djelima i smatraju se krivima. Možda će odsad početi misliti na druge i dijeliti s drugima jer nam se to vraća dvostruko.
Likovi:
Vlado, Košće, kapetan, Vladin otac, Vladina majka, Profeta, Livija
Analiza likova:
Vlado
Vlado voli svog oca i svoju obitelj. Sa ocem je u dobrim odnosima te u njemu vidi dobrog i poštenog čovjeka. Vlado je htio ostati u selu i pomagati ocu, no njegov otac to nije dopustio. Vlado je od svog oca mnogo naučio i pomagao mu je u trenucima kada mu je bilo najteže:
„Jest, otac me uči. Da je njihova žeđ ista kao i moja, da kada njima nije
dobra, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno,
a oni drugo. A jer je tako, svi ćemo lakše skupa pretrpjeti.“
Otac
Vrlo razuman i požrtvovan čovjek, kako za svoju obitelj tako i za svoje bližnje. Bez obzira na poteškoće uvijek pronalazi pravu riječ ili spasonosno rješenje: „I juriš bi bio započeo da moj otac ne stignu. Njegovo držanje, kretnja koja zapriječi prvi udarac grede o vrata, umiri gomilu.“ Dobar je otac i suprug. Brižan i vrijedan. Ne predaje se, zna da je život borba, pa se u nju hrabro upušta.
Bilješke o piscu (verzija 1):
Vladimir Nazor rodio se 1876. u Postirama na otoku Braču. Bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, romanopisac, autor mnogih članaka, eseja i studija, naročito na području metrike. Jedan je od takvih pisaca koji stvarajući kroz čitavih 5 desetljeća, neprestano, do kraja, iznenađuje uvijek novim spoznajama, novom problematikom i novim preokupacijama. U razdoblju 1893. godine, kada je objavio svoje prve stihove, pa do 1949. - kada je pred smrt zapisao posljednju pjesmu, on je napisao nekoliko tisuća stranica, čitavu jednu biblioteku knjiga. Umro je u Zagrebu 1949. g. Njegova važnija djela su: Veli Jože, Priče iz djetinjstva, Priče s ostrva, grada i planina, Krvava košulja, Krvavi dani, Zagrebačke novele; te bajke za djecu: Halugica, Bjeli jelen i Kralj Albus.
Bilješke o piscu (verzija 2):
U hrvatskoj književnosti Nazor se javio s težnjom da obuhvati sav pojavni svijet neizraženih literarnih sadržaja nacionalne prošlosti i suvremenosti, u okružju mitskog i povijesnog, intimnog i nadnaravnog doživljavanja svijeta. U procesu svoga trajnog stvaralačkog obnavljanja i inspirativnog pomlađivanja obilato je koristio bujnost svoje mašte i osjetljivu prijemljivost svoga duga. Nošen jedrima nadahnuća svagda je bio spreman predati se novim dojmovima i ustitrati osobnim emotivnim nemirima. Neka neumorna snaga poticala je njegov duh na nove zanose i smione poetske evokacije. Čim bi se smirila jedna duševna napetost, iskrsavala je druga. Stvaralački žar tjerao ga je na najraznovrsnije sadržajne, oblikovne, izražajne, metričke i stilske zahvate. Njegova stvaralačka plodnost očituje se u širokom rasponu sadržaja i u bogatstvu raznovrsnih motiva. Ni u jednoj fazi njegova stvaranja nije zakazala snaga njegove stvaralačke produktivnosti i poetskog senzibiliteta.
Vladimir Nazor rođen je 30. svibnja u Postirama na Braču. Tu je završio pučku školu, a kasnije se upisao u klasičnu gimnaziju u Splitu. Živio je među ribarima, težacima i još kao dječak je stvorio svoje prve dojmove. Ti doživljaji se mogu očitati u pripovijetki Anđeo u zvoniku. Svoje temeljne izvore Nazor je donio s otoka kojih se sjeća iz djetinjstva. Školovanje nastavlja u Grazu gdje polazi studij prirodnih znanosti. Nakon završena studija vraća se u Hrvatsku. U Splitu i Zadru dobiva posao nastavnika. U tom razdoblju nastaju Slavenske legende i Živana. Drugi važan izvor njegova stvaralaštva je Istra. Nakon studija u Grazu i nastavničke katedre u Splitu i Zadru, Nazor odlazi u Pazin. Iz tog razdoblja potječe Veli Jože. Time u hrvatsko pjesništvo uvodi čakavsku riječ. Iz Pazina odlazi na Učiteljsku školu u Kopar. Iz Kopra često odlazi u manje okolne gradiće gdje promatra seljake i kmetove. Puno odlazi u prirodu, posjećuje utvrde Dvigrad, Tinjan, Medulin, Lindar, Motovun, koje je opjevao u ciklusu soneta Istarski gradovi. Već za dvije godine je premješten i imenovan za ravnatelja učiteljske škole u Kastvu. Otada je poznat kao «kastavski pustinjak» jer je punih deset godina proboravio je u osamljeničkoj tišini svoje sobe. Tada nastaju Lirika, Hrvatski krajevi, Nove pjesme, Intima, Pjesni ljuvene, Medvjed Brundo, Utva zlatokrila, Pabirci. Godine 1919. došao je u Zagreb. Tad je jače doživio svoje političko i kulturno središte, i misao borbe malog naroda za opstanak. Iz tog razdoblja poznata su pjesnička djela Niza od koralja, Pjesme o četiri arhanđela, Istarski gradovi, Pjesme u šikari, iz močvare i nad usjevima, Pjesme o bratu Gavanu i o seki Siromaštini, Topuske elegije.
Neposredno prije Drugog svjetskog rata Nazor se upoznao s Ivanom Goranom Kovačićem. To poznanstvo je odigralo veliku ulogu u njegovom životu. Ivan Goran Kovačić ga je 1942. pozvao u redove partizana, a Nazor iako već star odlazi u partizane. Na svome putu od Slunja preko planina Bosne, Sandžaka i Durmitora do Topuskog, Nazor je bilježio ratna zbivanja u pjesmama Pjesme partizanke, u dnevniku S partizanima, i u zbirci pjesama Legende o drugu Titu. Zbog posebnih zasluga u narodnooslobodilačkoj borbi Nazor je 1943. izabran za predsjednika ZAVNOH-a.
31. svibnja 1946. podijeljen mu je od Akademskog senata Hrvatskog sveučilišta naslov počasnog doktora književnih znanosti. Umro je iznenada u zoru 19. lipnja 1949. u Zagrebu.
Nazor je tijekom svojeg života vjerovao da puno toga još treba u hrvatskoj književnosti nadoknaditi. U toj težnji da nadoknadi prazninu između Gundulića i Mažuranića, da se smanji zastoj za europskom književnosti zbog turskih ratovanja, Nazor je nastojao asimilirati tradiciju i umjetničke stilove te prebaciti mostove na europsku stranu. Tim putem se okretao uzorima antike, klasike, proučavao stilove, poetsku tehniku, izražaj, obrasce i pravila. Velik utjecaj na njega imali su Kranjčević i Vidrić. Ne može se točno odrediti kojoj književnoj struji pripada Nazor. U pojedinim fazama njegova stvaralaštva nalazimo elemente neoklasicizma, neohelenizma, romantizma, parnasizma, simbolizma, estetizma i verizma. Važno je istaknuti njegov mediteranski duh, ponajviše talijanski. Rođen je u kraju gdje se prošlost snažno nameće, nadahnjuje i potiče. Premda želi biti tradicionalan i moderan, on se još uvijek javlja kao čuvar tradicije.
Njegov književni opus:
Pjesme:
Slavenske legende, Pjesme naroda hrvatskog, Živana, Knjiga o kraljevima hrvatskijem, Lirika, Nove pjesme, Hrvatski kraljevi, Intima, Pjesme ljuvene, Medvjed Brundo, Utva zlatokrila, Pjesme o četiri arhanđela, Deseterci, Knjiga pjesama.
Pripovijetke i romani:
Krvava košulja, Veli Jože, Istarske priče, Tri priče za djecu, Priče iz djetinstva, Priče s ostrva, iz grada i sa planine, Boškarina, Šarko, Pastir Loda, Dedek Kajbumščak, Zagrebačke novele.
Članci i eseji:
O hrvatskom jedanaestercu, Na vrhu jezika i pera, Eseji i članci
Vrsta djela:
Pripovijetka
Mjesto radnje:
Velo selo
Vrijeme radnje:
Nekad davno
Tema:
Težak život i problemi stanovnika u malom, istarskom selu.
Osnovna misao:
„Svi moramo biti složni i misliti na druge, a ne samo na sebe.“
Kratki sadržaj (verzija 1):
Više od tri mjeseca nije padala kiša. Ljudi se boje za svoje vinograde i maslinike. Sve je bilo pusto, jedino su ljudi na obali dočekivali lađu koja im je trebala dovesti vodu. Tih dana je otac bio veoma zabrinut zbog Vladinog školovanja. U selu su zbog žeđi umrle dvije mazge. Tog istog dana su došle vijesti s kopna da lađa s vodom dolazi sutra u luku. Ljudi su iščekivali vodu, žene su nosile prazna vedra na glavi. Odjednom se začu zvižduk broda koji je prevozio vodu. Ljudi su pili vodu i napajali svoje životinje. Od kapetana su tražili vodu da bi napunili svoje bunare. Kapetan je spojio cijevi iz lađe sa bunarima. U lađi je bila pumpa koja je dizala vodu. Kada su cijevi bile postavljene izgledale su kao dvije mrtve zmijurine. Svi seljaci su bili nestrpljivi čekajući da voda poteče cijevima. Nakon nekog vremena voda je potekla, a one dvije cijevi kao da su oživjele. Kada je Košće vidio vodu nožem je probio cijevi i počeo piti. Nije ga smetalo što su ga žene tukle i ogovarale. Kasnije neka žena uzme Košći nož iz ruke i učini isto što i on. Žene su britvicama, iglama za pletenje i vretenima bušile cijevi i pile vodu. Većina vode gubila se u zemlji. Uskoro je voda opet prestala teći i one dvije cijevi su izgledale kao mrtve zmije. U isto vrijeme na drugoj strani otoka spremalo se nevrijeme. Svi su potrčali da tamo dočekaju kišu. Kada je kiša pala svi su bili sretni, a bunari su se napunili vodom, vinogradi i maslinici ponovno su bili zeleni i sve je opet bilo u redu. Kada je Vlado ugledao oca odlučio je da neće otići u grad na školovanje nego da će ostati u selu i pomagati mu na zemlji, ali Vladin otac je rekao da mora otići u grad na školovanje da ne bi bio siromah. Ocu je bilo žao što mu sin živi tim teškim životom kroz koji je i sam prošao, a zato je i nagovorio sina da ode u grad na školovanje kako bi mu život bio lakši i bolji od onoga koji bi imao ako bi ostao na selu.
Kratki sadržaj (verzija 2):
Već tri mjeseca nije padala kiša. Ljudi u selu su ogorčeni. Trpe, ali ne očajavaju. Ne tuže se toliko zbog žeđi nego se najviše boje za svoje vinograde i maslinike. Ovce i mazge također trpe žeđ: ne daju mlijeko niti mogu prenositi teret.
„Dani su dugi. Sunce je tako toplo i sjajno da od njegove svjetlosti oči
bole a dišeš teško: nešto i u tebi žeže i pali. Obdan je sve mrtvo, mlitavo,
u luci i u selima. Nije dobro ni noću. U onoj kratkoj tami između kasnog
smiraja i ranog rođenja sunčeva, osjećaš još jače toplinu što izbija iz
užarenih litica, iz ugrijanih zidova, iz svega onoga čega su se dotakle
sunčane zrake preko dugog ljetnog dana.
Nestalo je odavle rijetkih ptica stanarica: kosova i drozdova, iako su od
vrućine dozrele bobulje na smrekama, i sok se iz njih cijedi u liku dugih
žitkih niti što se zlate a suncu. Zamukli su čak i cvrčci koji piju samo
rosu, pa je ljeto ove godine bez svoga glasa i bez svoje pjesme.
I glasovi zrikavaca i popaca što se prosipaju u tihim noćima,
zvučeći kao pregršti bisernih zrnaca bačenih na neke zvonke ploče,
stišavaju se sve više i odmiču uvijek dalje.
Ali seljani za to ne mare; ima nešto drugo što njih tišti i plaši.
Ovce i mazge trpe žeđu: ne mogu da nose terete, ne daju više mlijeko.
Jedna je koza crknula, i taj je događaj uzbunio Velo Selo.
Pošlo nekoliko starijih ljudi u grad da isprose hitru pomoć od vlasti i
unajme lađe što će dovesti vodu u luku. Ali lađe teško naći, a vlast im
kazala da će proći nekoliko dana dok im ratna mornarica bude mogla
poslati iz Pule velik brod koji prenosi vodu.“
I doista iz Pule dolazi veliki brod koji prenosi vodu. Rujan se primicao i Vlado je trebao krenuti u školu izvan njihova sela. Stanovao bi kod tete. Ali kako je suša bila sve jača, njegov otac izbjegava svaku riječ o školovanju. Sutradan žene sišle do mora noseći prazna vedra na glavi. Čekale su brod s vodom koji je trebao doći. Na obali je Košće oko sebe zabavljao nekoliko derana. On im kaže da zna gdje se mogu nahraniti i napojiti. Odvede ih do jednog bunara u dvorištu prazne kuće. Košće se spusti u bunar i uhvati jegulju. Dječaci su brzo pripremili vatru tako da je jegulja u taj čas bila pojedena. Zbog previše posoljene jegulje dječaci su postali žedni. Košće im veli da se na Konšiljerovim dvorištu nalazi cisterna puna vode, ali je dvorište zatvoreno i čuva ga Konšiljerov «navdar». Ubrzo se pred tom kućom skupila gomila ljudi. Htjeli su gredom razvaliti u Konšiljerovu kuću, ali im navdar prijeti da će pucati.
„Nazad, žene! - Na zidu dvorišta stajaše čovjek i gledaše u gomilu.
Bio je to Konšiljerov navdar, težak iz Malog Sela. Ali upravo taj čovjek
nije bio kadar stišati buru što se počinjala dizati u njedrima onih žena
žednih i gladnih, izmučenih dugim čekanjem i već u strahu da neće ništa
ni dočekati. Nisu ga voljele jer je bio za njih tuđinac; a mrzile su ga jer
bijaše oštar prema ženama iz Velog Sela kad bi ih zatekao na
gospodarevu.
- Ti si to, hudobo!
- On se isprsi i viknu iznova: - Nazad, žene!
- Gredu! Gredu! - nastavi Košće, a njegovi drugovi digoše gredu.
Navdar se smrknu u licu.
- Stoj ili ... pucam!
- Hi! Puška ti ostala doma ... pod postejom.
- On pruži ruku; dignu odnekud pušku.
- Hu! Hu! - ču se još glasniji uzvik.
Prkos i mržnja bijahu već raspalili žene. Nijedna se ne maku.
S rukama uprtim o bokove i s glavom uvis kričale su na navdara.
- Nema u njoj praha ka ni u tebi duše.
- Prazna je ka i ta tikva na tvojim ramenim. – Navdar dignu pušku i opali
u zrak.“
U pravi čas se pojavi Vladin otac i smiri ljude. On je sa još dva najstarija čovjeka provjerio da li ima vode u cisterni ili Konšiljerovoj kući. Vode nije bilo, a ljudi su poludjeli. Pošli su u konobu tražiti vodu. Tad se čuje glas: - Brod!, Brod! - I tad su svi ljudi nahrlili na obalu. Žene su napadale kapetana zašto odmah ne dade vode. Ali da svima kapetan lije u sudove, trebalo bi puno vremena i većina vode bi se prolila u tlo. Vladin otac tada nastupi i smiri žene. Svi zajedno odluče da vodu puste u najbliži bunar i tamo se svi razdjele. Ubrzo su dvije cijevi ležale na putu nalik na dvije zmijurine. I voda je potekla. Košće zapazi da iz nekih rupica na cijevi teče voda pa i on počinje rezati cijev. Žene ga tuku i udaraju ali on toliko to ne osjeti koliko uživa u vodi. Žene mu zavide pa počinju i one rezati cijevi. Ubrzo se voda samo razlijevala po putu. Mornari tada ljutiti odlaze, a narod šutke gleda kako:
„Kapetan dotrča s mojim ocem i plane kao vatra. Odmah će otputovati.
Javiti vlastima. Tužiti selo da plati štetu. Nikad više nikakve pomoći tim
divljacima: ma ni za što i ni od koga. Moj ga otac mirio, ali uzalud.
Bio bi kapetan i udario da gomila ne ostane mirna, bez jedne riječi,
a gotovo i bez kretnje. Kao da je ovaj put osjećala i priznavala da je
kriva.“
Uto dotrče ljudi s druge strane otoka. Donose vijesti da dolazi jako veliko nevrijeme. Svi odlaze u kuće i čekaju. Prošlo je nevrijeme praćeno tučom i sve maline i grožđe su uništeni. Vlado tješi svog oca. Kaže da ne mora k teti te da će mu pomagati. Ali otac želi da nastavi školovanje i da postane netko i nešto.
O djelu:
Pripovijetka započinje opisivanjem suše. Posebnu pažnju Nazor skreće na isticanje i uspoređivanje patnja biljaka i ljudi:
„Čuju se glasovi, jer su na mnogim prisojima, ponajviše na stranama
brda, usahli čitavi redovi mladih loza i mladih maslina, osušili se i
pocrnjeli kao da ih nešto oparilo.“
„I ta su čeljad suha, crna i žilava kao njihove loze. Sokovi se u njima
zgusnuli; rekao bih i sve njihove žile suzile i savile u čvorove,
da ne izgube i ono malo soka što im još ostade.“
Uvod detaljno dočarava nestašicu vode te lakše razumijemo očaj ljudi. To se očitava u situacijama kad se skupe mase ljudi. Tada na vidjelo dolaze sve slabe ljudske strane. Ali Vladin otac, lik koji drži ravnotežu, uči svog sina kreposti i solidarnosti s drugima.
„Jest, otac me uči. Da je njihova žeđ ista kao i moja, da kada njima nije
dobra, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno,
a oni drugo. A jer je tako, svi ćemo lakše skupa pretrpjeti.“
„I kad majka donije ženama ono malo vode što smo je još imali kući,
te me pozva da pijem pred djecom što su čekala, ja progutah slinu što mi
se, već gusta, hvatala za korijen jezika, pa joj rekoh:
- Hvala! Nisam baš tako žedan.“
Vlado otac se također pojavljuje i u napetim situacijama i umiruje narod. S druge strane su mase ljudi koji bi napravili bilo što da se domognu željenog. Ljudi gube povjerenja i ne vjeruju na riječ. Razvalili bi vrata i provalili u nečije dvorište (VII. Poglavlje) ili čak oštetili brod (VIII. Poglavlje). Ponašaju se pomalo čudno:
„Čeljad ih dira. Glade ih. Stiskaju ih rukama, uživajući što su cijevi onako
nabrekle. Dlanovi im osjećaju svježinu vode; kao da čak čuju i bilo te
vodene žile što kuca po ritmu nekog srca dolje u lađi.
- Teče!
Čeljad kao da joj osjeća i vonj, pa im nozdrve dršću. Sva njihova dugo
trpljena i silom prigušena žeđ čezne i kriči u upaljenoj krvi.
Pritiskuju dlanove na mokru cijev; mirišu ih i ližu.
- Je! Voda! Ma baš voda!
A na kraju kad pohlepnici počinju rezati cijevi i mornari odu, oni se sami uhvate u svojim djelima i smatraju se krivima. Možda će odsad početi misliti na druge i dijeliti s drugima jer nam se to vraća dvostruko.
Likovi:
Vlado, Košće, kapetan, Vladin otac, Vladina majka, Profeta, Livija
Analiza likova:
Vlado
Vlado voli svog oca i svoju obitelj. Sa ocem je u dobrim odnosima te u njemu vidi dobrog i poštenog čovjeka. Vlado je htio ostati u selu i pomagati ocu, no njegov otac to nije dopustio. Vlado je od svog oca mnogo naučio i pomagao mu je u trenucima kada mu je bilo najteže:
„Jest, otac me uči. Da je njihova žeđ ista kao i moja, da kada njima nije
dobra, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno,
a oni drugo. A jer je tako, svi ćemo lakše skupa pretrpjeti.“
Otac
Vrlo razuman i požrtvovan čovjek, kako za svoju obitelj tako i za svoje bližnje. Bez obzira na poteškoće uvijek pronalazi pravu riječ ili spasonosno rješenje: „I juriš bi bio započeo da moj otac ne stignu. Njegovo držanje, kretnja koja zapriječi prvi udarac grede o vrata, umiri gomilu.“ Dobar je otac i suprug. Brižan i vrijedan. Ne predaje se, zna da je život borba, pa se u nju hrabro upušta.
No comments:
Post a Comment