Planine
- Petar Zoranić
Bilješke o piscu (verzija 1):
Petar Zoranić, rodio se 1508. godine a pretpostavlja se da je umro prije 1569. godine, kada su mu “Planine” bile tiskane. Bio je potomak stare plemićke obitelji iz Nina koja se pred kraj petnaestoga stoljeća sklonila pred turcima u Zadar. O njegovom životu znamo vrlo malo. U svom djelu “Planine”, piše da je počeo pisati sa 28 godina. Njegovo jedino sačuvano djelo su “Planine”, i one su prvi pokušaj romana u našoj književnosti u kojem se pripovijeda naizmjence stihom i prozom.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Petar Zoranić (1508. - ?), hrvatski renesansni književnik. Zoranić je rođen 1508. godine u Zadru, ali njegova obitelj Tetačić potječe iz Nina, kamo se doselila iz Like. O njegovu se životu vrlo malo zna. Bio je pravnik, notar i sudski ispitivač javnih spisa. Ne zna se kada je i kako umro. Ime mu se posljednji put spominje 1543. g. (iako je po jednom novijem podatku neki Petar Zoranić živio u Bihaću 1547. godine), a 1569. godine, kada je tiskan roman Planine, Zoranić je već bio mrtav.
Do nas je doprlo njegovo glavno djelo Planine, koje su nastale 1536. g., godinu dana prije propasti Klisa, u vrijeme kad su Turci duboko zašli u naše krajeve poslije bitke na Mohaču i prve opsjede Beča. Sve je to djelovalo na pjesnika da u svom djelu, koje je po vanjskom obliku pastirski roman u prozi i u stihovima, nastoji pobuditi kod svojih sunarodnjaka ljubav prema rodnom kraju, prema hrvatskoj domovini i prema hrvatskom narodu. Djelo posvećuje ninskom kanoniku Mati de Mateisu, pa u posveti kaže: “Hrvatom i vašoj milosti, ki znam, da dobar bašćinac i Hrvat poštovan jest. ” Riječju bašćina označuje domovinu, a bašćinac mu je jednako rodoljub. Zoranićeve Planine, iako je na njima očit trag nekolikih stranih pisaca, idu u red naših najboljih književnih djela iz starije dobi. Djelo je s kraja na kraj rodoljubivo, u njoj je hrvatska svijest vrlo jaka. Tužba vile Hrvatice podsjeća nas na pjesmu Kip domovine P. Stoosa nastale u 19. vijeku. Usprkos toga što je Zoranić pod velikim uplivom tadašnje pastirske književnosti te svoje pastire ugladio učinivši od njih nekakve trubadurske pjevače, ipak je u djelu u mnogočemu dana naša stvarnost. Djelo je napisano s izrazitom svrhom, da podigne duh u borbi protiv vukova (Turaka). Opisuje prilično realistički nesreće, koje su snašle naš narod turskom provalom, i u teškoj borbi pjesnik odbacuje izlišene ljubavne brbljarije te upozoravana važnost ćudorednosti u narodnoj borbi.
Tješi svoje sunarodnjake i govori o budućoj propasti Turaka. Zoranić prvi od svih naših pisaca stvara našu pripovijedalačku prozu i prvi od svih ostalih pisaca opisuje naše kopno. On je pošao korak dalje od Marulića, jer Marulić pjeva nešto i na hrvatskom, a glavnu svoju književnu djelatnost razvija na latinskom jeziku. Zoranić kori svoje sunarodnjake što pišu na kome drugom jeziku, a ne na hrvatskom. Čitavo je njegovo djelo protkano velikom ljubavlju prema hrvatskom narodu.
Kratki sadržaj (verzija 1):
Putujući planinama pjesnik susreće mnoge pastire i mnoge pastirske pripovijesti pa tako on sluša i pripovijesti pastira Marula. Pastir Marul moli boga da pomogne hrvatskom narodu i da odvrati svoj gnjev, te da im pošalje snagu i hrabrost. U djelu se opisuje krajolik pisca, o njegovoj zemlji i domovini. On je zabrinut zbog teških uvjeta u kojima se nalazi njegova zemlja i narod.
Kratki sadržaj (verzija 2):
Putovanje započinje s vilom Zoricom (Napeja) u koju bijaše zaljubljen mladić Žiljbil, pretvoren od bogova u cvijet ljiljan (žilj = ljiljan), a on je u grbu Zoranića. Ona mu predloži da pođe u planine, kako bi pronašao biljku koja će ga izliječiti ljubavne boli. Nakon što je napustio Zoricu, vila Milost ga prenese preko mora i ostavi u Primorju. Zoran kreće u planine no nakon nekog vremena put mu prepriječi sedmoglava neman. Zorana spašava vila Milost i vodi do Vražjih vrata (kanjon Velike Paklenice) i do otvora iz kojeg izlazi Burin bijes. Vila mu priča o Burinom životu i objašnjava mu rodbinske veze u Paklu.
Drugog, trećeg i četvrtog dana Zoran je u društvu pastira, te s njima pjeva, razgovara, pomaže im i zabavlja se. Petog dana Zoran kreće na istok prema Dinari. Nailazi na pastire koji čuvaju svoje stado od vukova. No ondje vukovi predstavljaju turke i Zoranić ovime poziva Hrvate na borbu protiv turaka. Kasnije Zoranić susreće vilu Svist koja ga uputi vili Dinari.
Dinara pomaže Zoranu u njegovoj ljubavnoj nevolji. Kasnije on zaspe i sanja “Perivoj od Slave“. U zoru šestog dana Zoran se oprašta od vile Dinare i kreće kući. Uputivši se niz goru susreće vilu Krku, Dinarinu kćer. Ploveći njenom lađom razgleda Knin, Skradin i Šibenik. Tada ga vila Krka napušta i vila Milost ga nosi na kraj Zatona i odlazi u Nin.
Prolazi kraj groba plemenite Jelene (njegove majke) te groba Jurija Divnića, biskupa ninskog, čiji grob kite pastiri. Poklonivši se nad njegovim grobom Zoran ima viziju: otvorilo se nebo i pred njim se pojavi Istina u društvu sa sv. Jeronimom i biskupom Divnićem. Zoran im obećaje da će se ostaviti svjetovnih taština i pjevanja o zemaljskoj ljubavi te od sada slijediti put božje ljubavi. Uto vizije nestane, a pjesnik “protrizniv se riči, naukom i vidinjem pokripljen sedmi dan u bašćini počinu”.
Analiza djela (verzija 1):
Zoranićev uzor za “Planine” bilo je djelo “Arcadia” talijanskog književnika Jacoba Sanazzara, koje je kao i Zoranićeve “Planine” pastirski roman koji je postao uzorom mnogih renesansnih pisaca. U tim djelima nema ni traga pravog pastirskog života, već je prava tema ljubav. Značenje Zoranićevih planina je u tome da je to naš prvi roman te da je njegovo djelo plod iskrenog rodoljublja, te strah pred sve opasnijim širenjem turske moći.
Roman “Planine” dovršen je 1536. g. ili kako Zoranić kaže “svibnjom se započne, a rujnom završi”. Djelo je 1569. tiskano u Veneciji u jednom jedinom primjerku.
Zoranić određuje dvije razine romana i to tako da kaže da su planine povijesno i alegorijsko djelo.
Djelo “Planine” podsjeća na Dantea. Poput Dantea, Zoranić kreće na alegorijski put u samoću bježeći od ljubavnih boli te on na svom putu ima svog učitelja, a to je sveti Jeronim. Također se poput Dantea koji se koristi simbolikom broja tri Zoranić služi simbolikom broja sedam.
Zoranićeve “Planine” posvećene su kanoniku Mateju Matijeviću koji je mnogo utjecao na Zoranićev rad.
Najzanimljiviji dio Planina je “Perivoj od Slave” u kojem se najbolje vidi spoj povijesno-alegorijskog i izraziti patriotizam. Zoranić u perivoju koji se sastoji od sedam dijelova susreće sedam djevojaka. “Perivoj od Slave” posvećen je vječnoj slavi tj. umjetnosti. Zoranić je u tom djelu svjestan da je hrvatska književnost tek u razvoju.
Analiza djela (verzija 2):
Planine Petra Zoranića su pastirsko - alegorijski roman pisan u prozi i stihu. Pisan je narodnim hrvatskim jezikom, a sastoji se od novela epistolarne književnosti (pismo posvete), petrarkističke lirike (ljubavne pjesme), bukoličke lirike (pastirske pjesme) i političke pjesme (prepjev “Molitve suprotiva Turkom“). Djelo je nastalo između dva razdoblja, pa i načina pisanja - srednjeg vijeka i renesanse. Djelo je napisano 1536. g., a tiskano u Veneciji 1569. g. Okosnicu fabule čini pjesnikovo fiktivno (izmišljeno) sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama, koje poduzima kako bi zaboravio svoju nesretnu ljubav. Međutim, temeljna ideja djela je domoljubna: pjesnik želi opjevati i proslaviti svoju - bašćinu - (domovinu). U romanu se osjeća znatan utjecaj Zoranićevih književnih uzora: Jacoba Sannazara (autora pastirskog romana Arcadia), Dantea, Petrarce, Boccaccia, Ovidija, Vergilija, ali i domaće književne tradicije (začinjavci Marko Marulić). Roman se sastoji od 24 poglavlja, s uvodnom posvetom ninskom kanoniku Mateju Matijeviću.
U njoj govori kako je susreo “vilu jednu, ka po običaju hrvackom gizdavo dali počteno narešena biše”, koja ga je ukorila što tako beskorisno luta: “Nisi li većkrat čtil i čtiš sfaki dan razlike pisce ki deželje sfoje razlikim i narešenim govorenjem ča već mogu hvale?”
Ovime Zoranić želi reći da su kod stranih naroda (Grka) svaka gora i vrhunac, svaka rijeka i vrelo, svaki dio njihove zemlje opisani, iako oni o tome moraju i lagati dok su hrvatski krajolici i predjeli uglavnom neopisani i neopjevani.
“Planine” nastaju za vrijeme bitke na Mohaču pa ti događaji utječu na Zoranića i on opisivanjem Hrvatske nastoji pobuditi ljubav prema rodnom kraju, domovini i hrvatskom narodu. Fabulu čini pjesnikovo fiktivno sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama. To je njegov alegorijski put u samoću i pustinju da se oslobodi ljubavne boli koja ga drži već 7 godina, te da se u zrenju Istine, na kraju puta i na završetku djela, okrene drugačijoj, duhovnoj ljubavi. Protagonist je roman, a ujedno i pripovjedač, pastir Zoran(Zoranić).
Perivoj od Slave:
Perivoj od Slave je Zoranićeva vizija u snu u kojoj on alegorijski prikazuje siromaštvo hrvatskog književnog stvaralaštva. Usnuvši petog dana, Zoran hoda po širokom polju. Gubi stazu i dolazi do brzog potoka te nailazi na neobično lijep perivoj koji je zemaljski raj. No ispriječila mu se oveća rijeka i pošto je nije mogao preskočiti skoro zapadne u očaj, ali se odjednom stvorila vila Milost, koja ga “stavi” na drugu stranu. Ondje se našao u perivoju koji je sav bio okružen šimširom, a unutar tog kruga bilo je sedam redova drveća, sva u punom cvatu ili sa zrelim plodovima. Također je čuo i mnoge ptice. Slavić (slavuj), pronja (lastavica) i petelin (pupavac) su Filomena, Prokna i Terej. Ispod drveća je bilo mnogo cvijeća i grmlja, u tolikom broju da ih nije mogao prebrojiti. Došavši do sredine perivoja naišao je na jedno krupno drvo, lišća zeleno - zlatnog, a plodovi su rumene i mirisne jabuke. Jabuke predstavljaju književna djela, njihovu kvalitetu i ljepotu. Pod drvetom bijaše fontana napravljena od žutog i zelenog dragog kamenja koju je držalo 7 djevojaka od čistog zlata. Iz te fontane izlijevala se voda koja je granajući se zalijevala cijeli perivoj. Fontana predstavlja znanost podijeljenu na 7 slobodnih umijeća (aritmetiku, muziku, geografiju, astronomiju, gramatiku, retoriku i logiku). Ispod drveta sjedile su mnoge vile, svaka sa pregrštom jabuka u krilu. Zoran prvo ugleda ponosnu vilu Latinku koja je imala mnogo velikih i malih jabuka, a stalno su joj pristizale nove. Zatim primijeti vilu Grkinju, stariju, također s mnogo jabuka i Kaldejku (Kaldeja - južni dio Mezopotamije, Babilona), najstariju, s mnogo jabuka davno ubranih, ali ipak lijepih. Vile predstavljaju pojedini jezik, a količina jabuka broj književnih djela. Tada Zoran ugleda mladu vilu Hrvaticu s par jabučica. Na jednoj od njih pisalo je “Petar Zoranić” te “Ljubveni lov” i “Vilenica” - njegova dotadašnja djela, a napola napisano i novo djelo - “Planine”. Vila se tuži Zoranu na broj svojih jabuka, tj. kako hrvatski pisci, iako ih ima sposobnih, ne pišu hrvatskim jezikom, ali mu se i zahvaljuje jer je zbog njega ne smatraju potpuno neplodnom. Ovime Zoranić pokušava potaći hrvatske pisce na pisanje materinjim jezikom a ne latinskim, kako je tada pisala većina pisaca. Tada dolazi vila Slava i Zoran se budi.
Kritike:
O Zoranićevom jeziku i rečenici oprečne su kritike. Tako Josip Vončina u tekstu “U susret Planinama” kaže: “Sam ponajprije pjesnik, Zoranić je, pišući prozu, nju gradio na svojim pjesničkim iskustvima. Zato je njegov stil u prvom redu slojevit i težak, a stoga su i u pretežnim proznim partijama njegovog djela stilski postupci izrazito stihotvorački, tj. u njegovoj prozi stihotvorac nadvladava prozaika.”
No susreće se i ocjena da mu je stih okretniji od proze. Nikica Kolumbić u članku “Najrodoljubivije djelo hrvatske renesanse” navodi: “U prozi se uz nerazumljive poetske opise osjeća podređenost latinskoj i talijanskoj sintaksi, što uz brojne arhaizme pogotovo danas čini njegov jezik teškim.”
Marin Franičević u knjizi “Pjesnici i stoljeća” u eseju o poetici Petra Zoranića iznosi jasni stav: “U prvi red naših renesansnih pjesnika Zoranić ide po svojoj prozi. Rekao sam pjesnika, a ne pisaca jer u proznom djelu Planina ima više poezije nego u stihovima. U proznom tekstu Zoranićeva rečenica, i onda kada je naivna, zvoni čisto i autentično, a mnogi lirski i drugi raznovrsni elementi složeni su s osjećajem za muzikalnost i izražajnost pripovjedačke, ali i lirske proze.”
O vrednovanju Zoranićevog djela u odnosu na njegov uzor, kritičar Josip Torbarina u članku “Planine i ostale Arkadije” daje sljedeću ocjenu:
“Zoranićeve su Planine jedna od najslobodnijih, najoriginalnijih i najmanje ropskih imitacija Sannazzarova djela, ako se o imitaciji uopće može govoriti. Jer moramo reći da se Zoranić nikad slijepo ne povodi za svojim uzorom koji, presađen u sredinu sasvim različitu od one gdje je nikao, biva prožet novim duhom.”
Likovi:
Zoran – pjesnik, Vila Zorica, Vila Dejanina, Pastir Marul
Personifikacija nekih vila u “Perivoju od Slave”
Vila Latina - Predstavlja klasičnu rimsku, latinsku kulturu
Vila Grkinja - Starija, mirisna jabuka
Vila Kaldejka - (Babilonci = Kaldejci) predstavlja babilonsku kulturu tj. davno ubrane, ali lijepe jabuke
Vila Hrvatica - Mlada sa malo jabuka, Zoran kod nje prepoznaje neka svoja djela
Bilješke o piscu (verzija 1):
Petar Zoranić, rodio se 1508. godine a pretpostavlja se da je umro prije 1569. godine, kada su mu “Planine” bile tiskane. Bio je potomak stare plemićke obitelji iz Nina koja se pred kraj petnaestoga stoljeća sklonila pred turcima u Zadar. O njegovom životu znamo vrlo malo. U svom djelu “Planine”, piše da je počeo pisati sa 28 godina. Njegovo jedino sačuvano djelo su “Planine”, i one su prvi pokušaj romana u našoj književnosti u kojem se pripovijeda naizmjence stihom i prozom.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Petar Zoranić (1508. - ?), hrvatski renesansni književnik. Zoranić je rođen 1508. godine u Zadru, ali njegova obitelj Tetačić potječe iz Nina, kamo se doselila iz Like. O njegovu se životu vrlo malo zna. Bio je pravnik, notar i sudski ispitivač javnih spisa. Ne zna se kada je i kako umro. Ime mu se posljednji put spominje 1543. g. (iako je po jednom novijem podatku neki Petar Zoranić živio u Bihaću 1547. godine), a 1569. godine, kada je tiskan roman Planine, Zoranić je već bio mrtav.
Do nas je doprlo njegovo glavno djelo Planine, koje su nastale 1536. g., godinu dana prije propasti Klisa, u vrijeme kad su Turci duboko zašli u naše krajeve poslije bitke na Mohaču i prve opsjede Beča. Sve je to djelovalo na pjesnika da u svom djelu, koje je po vanjskom obliku pastirski roman u prozi i u stihovima, nastoji pobuditi kod svojih sunarodnjaka ljubav prema rodnom kraju, prema hrvatskoj domovini i prema hrvatskom narodu. Djelo posvećuje ninskom kanoniku Mati de Mateisu, pa u posveti kaže: “Hrvatom i vašoj milosti, ki znam, da dobar bašćinac i Hrvat poštovan jest. ” Riječju bašćina označuje domovinu, a bašćinac mu je jednako rodoljub. Zoranićeve Planine, iako je na njima očit trag nekolikih stranih pisaca, idu u red naših najboljih književnih djela iz starije dobi. Djelo je s kraja na kraj rodoljubivo, u njoj je hrvatska svijest vrlo jaka. Tužba vile Hrvatice podsjeća nas na pjesmu Kip domovine P. Stoosa nastale u 19. vijeku. Usprkos toga što je Zoranić pod velikim uplivom tadašnje pastirske književnosti te svoje pastire ugladio učinivši od njih nekakve trubadurske pjevače, ipak je u djelu u mnogočemu dana naša stvarnost. Djelo je napisano s izrazitom svrhom, da podigne duh u borbi protiv vukova (Turaka). Opisuje prilično realistički nesreće, koje su snašle naš narod turskom provalom, i u teškoj borbi pjesnik odbacuje izlišene ljubavne brbljarije te upozoravana važnost ćudorednosti u narodnoj borbi.
Tješi svoje sunarodnjake i govori o budućoj propasti Turaka. Zoranić prvi od svih naših pisaca stvara našu pripovijedalačku prozu i prvi od svih ostalih pisaca opisuje naše kopno. On je pošao korak dalje od Marulića, jer Marulić pjeva nešto i na hrvatskom, a glavnu svoju književnu djelatnost razvija na latinskom jeziku. Zoranić kori svoje sunarodnjake što pišu na kome drugom jeziku, a ne na hrvatskom. Čitavo je njegovo djelo protkano velikom ljubavlju prema hrvatskom narodu.
Kratki sadržaj (verzija 1):
Putujući planinama pjesnik susreće mnoge pastire i mnoge pastirske pripovijesti pa tako on sluša i pripovijesti pastira Marula. Pastir Marul moli boga da pomogne hrvatskom narodu i da odvrati svoj gnjev, te da im pošalje snagu i hrabrost. U djelu se opisuje krajolik pisca, o njegovoj zemlji i domovini. On je zabrinut zbog teških uvjeta u kojima se nalazi njegova zemlja i narod.
Kratki sadržaj (verzija 2):
Putovanje započinje s vilom Zoricom (Napeja) u koju bijaše zaljubljen mladić Žiljbil, pretvoren od bogova u cvijet ljiljan (žilj = ljiljan), a on je u grbu Zoranića. Ona mu predloži da pođe u planine, kako bi pronašao biljku koja će ga izliječiti ljubavne boli. Nakon što je napustio Zoricu, vila Milost ga prenese preko mora i ostavi u Primorju. Zoran kreće u planine no nakon nekog vremena put mu prepriječi sedmoglava neman. Zorana spašava vila Milost i vodi do Vražjih vrata (kanjon Velike Paklenice) i do otvora iz kojeg izlazi Burin bijes. Vila mu priča o Burinom životu i objašnjava mu rodbinske veze u Paklu.
Drugog, trećeg i četvrtog dana Zoran je u društvu pastira, te s njima pjeva, razgovara, pomaže im i zabavlja se. Petog dana Zoran kreće na istok prema Dinari. Nailazi na pastire koji čuvaju svoje stado od vukova. No ondje vukovi predstavljaju turke i Zoranić ovime poziva Hrvate na borbu protiv turaka. Kasnije Zoranić susreće vilu Svist koja ga uputi vili Dinari.
Dinara pomaže Zoranu u njegovoj ljubavnoj nevolji. Kasnije on zaspe i sanja “Perivoj od Slave“. U zoru šestog dana Zoran se oprašta od vile Dinare i kreće kući. Uputivši se niz goru susreće vilu Krku, Dinarinu kćer. Ploveći njenom lađom razgleda Knin, Skradin i Šibenik. Tada ga vila Krka napušta i vila Milost ga nosi na kraj Zatona i odlazi u Nin.
Prolazi kraj groba plemenite Jelene (njegove majke) te groba Jurija Divnića, biskupa ninskog, čiji grob kite pastiri. Poklonivši se nad njegovim grobom Zoran ima viziju: otvorilo se nebo i pred njim se pojavi Istina u društvu sa sv. Jeronimom i biskupom Divnićem. Zoran im obećaje da će se ostaviti svjetovnih taština i pjevanja o zemaljskoj ljubavi te od sada slijediti put božje ljubavi. Uto vizije nestane, a pjesnik “protrizniv se riči, naukom i vidinjem pokripljen sedmi dan u bašćini počinu”.
Analiza djela (verzija 1):
Zoranićev uzor za “Planine” bilo je djelo “Arcadia” talijanskog književnika Jacoba Sanazzara, koje je kao i Zoranićeve “Planine” pastirski roman koji je postao uzorom mnogih renesansnih pisaca. U tim djelima nema ni traga pravog pastirskog života, već je prava tema ljubav. Značenje Zoranićevih planina je u tome da je to naš prvi roman te da je njegovo djelo plod iskrenog rodoljublja, te strah pred sve opasnijim širenjem turske moći.
Roman “Planine” dovršen je 1536. g. ili kako Zoranić kaže “svibnjom se započne, a rujnom završi”. Djelo je 1569. tiskano u Veneciji u jednom jedinom primjerku.
Zoranić određuje dvije razine romana i to tako da kaže da su planine povijesno i alegorijsko djelo.
Djelo “Planine” podsjeća na Dantea. Poput Dantea, Zoranić kreće na alegorijski put u samoću bježeći od ljubavnih boli te on na svom putu ima svog učitelja, a to je sveti Jeronim. Također se poput Dantea koji se koristi simbolikom broja tri Zoranić služi simbolikom broja sedam.
Zoranićeve “Planine” posvećene su kanoniku Mateju Matijeviću koji je mnogo utjecao na Zoranićev rad.
Najzanimljiviji dio Planina je “Perivoj od Slave” u kojem se najbolje vidi spoj povijesno-alegorijskog i izraziti patriotizam. Zoranić u perivoju koji se sastoji od sedam dijelova susreće sedam djevojaka. “Perivoj od Slave” posvećen je vječnoj slavi tj. umjetnosti. Zoranić je u tom djelu svjestan da je hrvatska književnost tek u razvoju.
Analiza djela (verzija 2):
Planine Petra Zoranića su pastirsko - alegorijski roman pisan u prozi i stihu. Pisan je narodnim hrvatskim jezikom, a sastoji se od novela epistolarne književnosti (pismo posvete), petrarkističke lirike (ljubavne pjesme), bukoličke lirike (pastirske pjesme) i političke pjesme (prepjev “Molitve suprotiva Turkom“). Djelo je nastalo između dva razdoblja, pa i načina pisanja - srednjeg vijeka i renesanse. Djelo je napisano 1536. g., a tiskano u Veneciji 1569. g. Okosnicu fabule čini pjesnikovo fiktivno (izmišljeno) sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama, koje poduzima kako bi zaboravio svoju nesretnu ljubav. Međutim, temeljna ideja djela je domoljubna: pjesnik želi opjevati i proslaviti svoju - bašćinu - (domovinu). U romanu se osjeća znatan utjecaj Zoranićevih književnih uzora: Jacoba Sannazara (autora pastirskog romana Arcadia), Dantea, Petrarce, Boccaccia, Ovidija, Vergilija, ali i domaće književne tradicije (začinjavci Marko Marulić). Roman se sastoji od 24 poglavlja, s uvodnom posvetom ninskom kanoniku Mateju Matijeviću.
U njoj govori kako je susreo “vilu jednu, ka po običaju hrvackom gizdavo dali počteno narešena biše”, koja ga je ukorila što tako beskorisno luta: “Nisi li većkrat čtil i čtiš sfaki dan razlike pisce ki deželje sfoje razlikim i narešenim govorenjem ča već mogu hvale?”
Ovime Zoranić želi reći da su kod stranih naroda (Grka) svaka gora i vrhunac, svaka rijeka i vrelo, svaki dio njihove zemlje opisani, iako oni o tome moraju i lagati dok su hrvatski krajolici i predjeli uglavnom neopisani i neopjevani.
“Planine” nastaju za vrijeme bitke na Mohaču pa ti događaji utječu na Zoranića i on opisivanjem Hrvatske nastoji pobuditi ljubav prema rodnom kraju, domovini i hrvatskom narodu. Fabulu čini pjesnikovo fiktivno sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama. To je njegov alegorijski put u samoću i pustinju da se oslobodi ljubavne boli koja ga drži već 7 godina, te da se u zrenju Istine, na kraju puta i na završetku djela, okrene drugačijoj, duhovnoj ljubavi. Protagonist je roman, a ujedno i pripovjedač, pastir Zoran(Zoranić).
Perivoj od Slave:
Perivoj od Slave je Zoranićeva vizija u snu u kojoj on alegorijski prikazuje siromaštvo hrvatskog književnog stvaralaštva. Usnuvši petog dana, Zoran hoda po širokom polju. Gubi stazu i dolazi do brzog potoka te nailazi na neobično lijep perivoj koji je zemaljski raj. No ispriječila mu se oveća rijeka i pošto je nije mogao preskočiti skoro zapadne u očaj, ali se odjednom stvorila vila Milost, koja ga “stavi” na drugu stranu. Ondje se našao u perivoju koji je sav bio okružen šimširom, a unutar tog kruga bilo je sedam redova drveća, sva u punom cvatu ili sa zrelim plodovima. Također je čuo i mnoge ptice. Slavić (slavuj), pronja (lastavica) i petelin (pupavac) su Filomena, Prokna i Terej. Ispod drveća je bilo mnogo cvijeća i grmlja, u tolikom broju da ih nije mogao prebrojiti. Došavši do sredine perivoja naišao je na jedno krupno drvo, lišća zeleno - zlatnog, a plodovi su rumene i mirisne jabuke. Jabuke predstavljaju književna djela, njihovu kvalitetu i ljepotu. Pod drvetom bijaše fontana napravljena od žutog i zelenog dragog kamenja koju je držalo 7 djevojaka od čistog zlata. Iz te fontane izlijevala se voda koja je granajući se zalijevala cijeli perivoj. Fontana predstavlja znanost podijeljenu na 7 slobodnih umijeća (aritmetiku, muziku, geografiju, astronomiju, gramatiku, retoriku i logiku). Ispod drveta sjedile su mnoge vile, svaka sa pregrštom jabuka u krilu. Zoran prvo ugleda ponosnu vilu Latinku koja je imala mnogo velikih i malih jabuka, a stalno su joj pristizale nove. Zatim primijeti vilu Grkinju, stariju, također s mnogo jabuka i Kaldejku (Kaldeja - južni dio Mezopotamije, Babilona), najstariju, s mnogo jabuka davno ubranih, ali ipak lijepih. Vile predstavljaju pojedini jezik, a količina jabuka broj književnih djela. Tada Zoran ugleda mladu vilu Hrvaticu s par jabučica. Na jednoj od njih pisalo je “Petar Zoranić” te “Ljubveni lov” i “Vilenica” - njegova dotadašnja djela, a napola napisano i novo djelo - “Planine”. Vila se tuži Zoranu na broj svojih jabuka, tj. kako hrvatski pisci, iako ih ima sposobnih, ne pišu hrvatskim jezikom, ali mu se i zahvaljuje jer je zbog njega ne smatraju potpuno neplodnom. Ovime Zoranić pokušava potaći hrvatske pisce na pisanje materinjim jezikom a ne latinskim, kako je tada pisala većina pisaca. Tada dolazi vila Slava i Zoran se budi.
Kritike:
O Zoranićevom jeziku i rečenici oprečne su kritike. Tako Josip Vončina u tekstu “U susret Planinama” kaže: “Sam ponajprije pjesnik, Zoranić je, pišući prozu, nju gradio na svojim pjesničkim iskustvima. Zato je njegov stil u prvom redu slojevit i težak, a stoga su i u pretežnim proznim partijama njegovog djela stilski postupci izrazito stihotvorački, tj. u njegovoj prozi stihotvorac nadvladava prozaika.”
No susreće se i ocjena da mu je stih okretniji od proze. Nikica Kolumbić u članku “Najrodoljubivije djelo hrvatske renesanse” navodi: “U prozi se uz nerazumljive poetske opise osjeća podređenost latinskoj i talijanskoj sintaksi, što uz brojne arhaizme pogotovo danas čini njegov jezik teškim.”
Marin Franičević u knjizi “Pjesnici i stoljeća” u eseju o poetici Petra Zoranića iznosi jasni stav: “U prvi red naših renesansnih pjesnika Zoranić ide po svojoj prozi. Rekao sam pjesnika, a ne pisaca jer u proznom djelu Planina ima više poezije nego u stihovima. U proznom tekstu Zoranićeva rečenica, i onda kada je naivna, zvoni čisto i autentično, a mnogi lirski i drugi raznovrsni elementi složeni su s osjećajem za muzikalnost i izražajnost pripovjedačke, ali i lirske proze.”
O vrednovanju Zoranićevog djela u odnosu na njegov uzor, kritičar Josip Torbarina u članku “Planine i ostale Arkadije” daje sljedeću ocjenu:
“Zoranićeve su Planine jedna od najslobodnijih, najoriginalnijih i najmanje ropskih imitacija Sannazzarova djela, ako se o imitaciji uopće može govoriti. Jer moramo reći da se Zoranić nikad slijepo ne povodi za svojim uzorom koji, presađen u sredinu sasvim različitu od one gdje je nikao, biva prožet novim duhom.”
Likovi:
Zoran – pjesnik, Vila Zorica, Vila Dejanina, Pastir Marul
Personifikacija nekih vila u “Perivoju od Slave”
Vila Latina - Predstavlja klasičnu rimsku, latinsku kulturu
Vila Grkinja - Starija, mirisna jabuka
Vila Kaldejka - (Babilonci = Kaldejci) predstavlja babilonsku kulturu tj. davno ubrane, ali lijepe jabuke
Vila Hrvatica - Mlada sa malo jabuka, Zoran kod nje prepoznaje neka svoja djela
No comments:
Post a Comment