Patnje mladog Werthera - Johann Wolfgang Goethe

Patnje mladog Werthera - Johann Wolfgang Goethe

Bilješke o piscu (verzija 1):
Rodio se 28. kolovoza 1749. godine u Frankufurtu na rijeci Maini. Potekao je iz ugledne i imućne građanske obitelji. Pjesničke prvijence objavljuje u Leipzigu, gdje studira pravo. Plaća danak pomodnom klasicizmu u duhu rokokoa. To je između šesnaeste i sedamnaeste godine života, kad se vraća kući "slomljenih krila". "Patnje mladog Werthera" učinit će ga najpoznatijim i najslavnijim njemačkim autorom. Prvi njemački pisac koji postiže svjetsko značenje. Najznačajnija djela su mu: Faust, Herman i Doroteja, Reineke Fuchs i dr. Umro je 22. ožujka 1832.

Bilješke o piscu (verzija 2):
Johann Wolfgang Goethe, najveći njemački pjesnik, književnik i mislilac. Rođen 28. 8. 1749. u Frankfurtu, a umro 22. 3. 1832 u Weimaru. Potječe iz ugledne obrazovane obitelji (otac se bavio znanošću i umjetnošću, bio je carski savjetnik). U djetinjstvu se susreće s francuskom književnošću. 1765. odlazi na studij prava u Leipzig. Od 1770. – 1771. studira u Strassbourgu. Kao pravnik - praktikant radi u Wetzlavu, a kao advokat kasnije radi u Frankfurtu. Djela mu zahvaćaju gotovo sve književne rodove i više znanstvenih područja, obnovitelj je lirike, drame, epa i romana. Učenjak s dubokim uvidom u strukturu prirode, simbol njemačkog klasičnog humanizma. Izvršio je golem utjecaj na cijeli europski kulturni krug. Napisao je djela: Patnje mladog Werthera; Rimske elegije; Srodne duše; Naukavanje Wilnelma Meistera; Zapadno-istočni divani, i Fausta kao vrhunac njemačkog stvaranja.

Kratki sadržaj (verzija 1):
Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala majka na rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Werther se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima Werther odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Našavši se u jednom visokom društvu (koje njega “pučanina” tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško podnosi i uskoro napušta službu. Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u poslu povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta. Werther se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert naslućuje Wertherovu ljubav prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Između Werthera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvući, ali ne zna kako. Ona naređuje Wertheru da nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava svoje posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Wertheru do znanja da ga više ne želi vidjeti. Werther posuđuje Albertov pištolj i iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opću žalost.

Pokopan je na mjestu koje je sam odabrao, između dvije lipe na kraju posvećenog groblja. Na posljednji ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.

Kratki sadržaj (verzija 2):
Werther, mladi pravnik, dolazi u neki gradić kamo ga je poslala majka da raščisti neka pitanja u vezi s nasljedstvom. Prigodom ladanjskog bala što se priređuje u okolici upoznaje Lottu, kćerku upravno-sudskog činovnika koji je u kneževoj službi. Oduševljen je njezinom milinom, prirodnim držanjem i plemenitim osjećajima, a iako zna da je ona zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Primijetivši da mlada djevojka nije prema njemu ravnodušna Werther je sretan i blažen. Kako se Lotta vlada nadasve korektno ne zaboravljajući ni na čas odsutnog zaručnika, Werther je zbog toga još više poštuje i cijeni. Kad se Albert vratio s putovanja Werther se s njime sprijateljio i dvoje mladih ljudi provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. No Wertherova ljubav biva svakim danom sve jača, dosadašnja ga idila ne zadovoljava i mladić napokon donosi odluku da ode, kako ne bi narušio sklad koji vlada između zaručnika. Želeći se zaposliti da ne bi mislio na Lottu, mladić se dade nagovoriti da primi mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi službu jer nije birokrat nego pjesnička duša. Kako njegov gospodar voli sitničavo zabadati, Werther gubi volju za službu koja ga nikad nije privlačila. Poslanik tuži Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumijevanja i daje mladiću očinske savjete kako se u buduće ima vladati. Werther podnosi ostavku i stupa u službu nekog kneza kome će na ladanjskom imanju kratiti vrijeme. Wertherov novi gospodar nije loš čovjek, ali je prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantični mladić teško podnosi i doskora napušta službu. Neuspio pokušaj da se zaposli i da u tom poslu nađe zadovoljstvo pojačava potisnute osjećaje prema Lotti, koja se udala za Alberta. Ne mogavši odoljeti želji da je opet vidi, Werther se vraća u gradić gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje neizdrživo. Albert s kojim se nekoć dobro slagao sada mu je omrznuo, a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije sretna koliko bi zaslužila. U drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta koji mutno naslućuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je dugo zavaravala samu sebe, počinje uviđati da njezini osjećaji nisu bezazleni. Između Werthera i njegove okoline nesporazumi se množe i Lotta bi se htjela izvući iz te situacije, ali ni sama Ane zna kako. Da bi spriječila svakodnevne Wrtherove posjete, ona mu naređuje da par dana izostane, a Werther kojeg već duže vrijeme salijeću misli o samoubojstvu sada izvršava posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada joj oko vrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa Lotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti. Werther odlazi kući sav rastresen. Poručivši Albertu da mu posudi pištolje jer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih je sa zida skinula Lotta i obrisala svojim mekanim rukama. Ne usudivši se reći Albertu što se dogodilo Lotta je bespomoćna, a Werther se iste noći ubija Albrtovim pištoljem. Njegovo umiranje izaziva opću sućut: Lottin otac i njegova djeca okupiše se oko umirućeg Werthera koji prije smrti ne dolazi k svijesti. Albert je očajan, a Lotta samo što nije skapavala od žalosti. Pošto je umro, Werther je pokopan na kraju groblja između dvije lipe, na mjestu što ga je sam odabrao. Na posljednji počinak ispratila ga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.

Problematika koja se obrađuje u djelu:
Zabranjena ljubav između dvije osobe zna određenim osobama pomutiti razum i tada dolazi do nepromišljenih i suludih odluka, kao npr. odluka Werthera da si oduzme život.

Ta situacija takvim osobama izgleda bezizlazno, i svojim samoubojstvom ne samo da sebi oduzimaju život već i svoje bližnje dovode do velike patnje koja bi i njih mogla navesti da učine isto.

Romantičarska obilježja u djelu:
- U većini slučajeva osjećaji prevladavaju razumom.
- Plemići i građani su u djelu izmiješani iako nisu izjednačeni, ali se ipak vidi da nisu tako strogo odvojeni.
- Ima mnogo opširnih i detaljnih opisa prirode, Werther puno više priča o svojim osjećajima i duševnom stanju nego o događajima koji se zbivaju oko njega.
- Werther samoubojstvo smatra junačkim djelom, a da je djelo klasicističko on bi vjerojatno ubio Alberta, a ne samoga sebe.
- Djelo nema klasični oblik nego je pisano u posve novom obliku.
- Ima stilskih obilježja koja su u klasicizmu bila nezamisliva (eliptični stil, inverzija).

Wertherove patnje:
1. Ljubav prema Lotti i njezina neostvarivost
2. Neuklapanje u društvo i nerazumijevanje društvenih normi

Dodatni uzroci ubojstva:
1. Poznanstvo s onim seljakom koji je bio zaljubljen u svoju gospodaricu, i u početku je i sretan, ali kada ga sljedeći put sreće on je nesretan i očajan zbog neuzvraćene ljubavi, a Werther ga na kraju nalazi na sudu kako ga optužuju za ubojstvo iste gospodarice («Ako neće biti moja, neće biti ničija!»)

2. Upoznavanje sa pisarom koji je poludio zbog neuzvraćenoj ljubavi za Lottom

Werther je bio uvjeren da će ga njegova neuzvraćena ljubav ili pretvoriti u luđaka ili da će očajan na kraju ubiti Lottu.

Prikaži sliku feudalnog društva u 18. st. koju daje Goethe. Kako se ponašaju ljudi u pojedinim staležima? Kojem staležu pripada Werther?
Izvjesno je da je Goethe bio pod snažnim utjecajem tada aktualnog «pokreta genija» kojeg je predvodio njemački zaljubljenik u narodnu epiku - J. Gottfried Herder. Bio je u snažnom antagonizmu prema klasicističkim, ali i racionalističkim tezama i preporučao je prevlast emocija nad razumom. Takve je postavke usvojio i Goethe, što se jasno vidi kroz razmišljanja njegovog junaka, Werthera (zato se ovaj roman često naziva i opolu autobiografskim). Spomenutom pokretu rado se pridružilo njemačko građanstvo koje se na taj način borilo protiv dotadašnje francuske umjetničke nadmoći, ali i privilegija u kojima je uživalo plemstvo. Umjesto tih baštinjenih privilegija koje je plemstvu priskrbilo njihovo ime, romantičari se zalažu za kriterije zasluga.

Dakle, u 2. polovini 18. st. ispostavlja se da od viška ipak boli glava i dolazi do reakcije na razdoblje prosvjetiteljstva u vidu sentimentalizma. Poklonici novog modnog krika u literaturi ističu, pa i prepotenciraju ljudsku osjećajnost, a likovi im plaču kao kišna godina tako da je čudo što tadašnje knjižnice nisu potopljene. U ranijem razdoblju svoga stvaralaštva (kada je ovaj roman i nastao) Goethe je bio istinski sentimentalist. Još jedna teza koju su tadašnji književnici prigrlili jest uvjerenje da pravi genij – umjetnik stvara poput prirode, a ovakvo smo razmišljanje već susretali u manirizmu. Civilizacija, koja svojim okrutnim pravilima života i rada otupljuje ljudska čuvstva, sada postaje omražena. Propagira se čovjekov povratak prirodi, koja je njegova prakolijevka, i sjedinjenje s njom.

Werthera, a kroz njega Goethea, oduševljava jednostavna životnost svakodnevnice pučana i u što sam se mogla uvjeriti nekoliko puta. Tako je, primjerice, u prizoru dvoje zaigranih dječaka pronašao slikarsko nadahnuće, a ništa ga se nije dojmilo više nego naoko posve uobičajena slika Lotte kako dijeli svojoj braći i sestrama kriške kruha. Werther se divi tim relativno priprostim ljudima koji su voljni rezignirano živjeti svoje sasvim obične živote. Oni su možda neuki i besperspektivni, ali su uspjeli ostati neiskvareni, a prirodnost je osobina koju Wether odnosno Goethe veoma cijeni.

Građani su prikazani kao ambiciozni, probitačni i obrazovani ljudi koji se sve snažnije probijaju prema vrhu društvene ljestvice i kao da samo malo nedostaje da zasluženo zauzmu pozicije koje ipak još uvijek velikim dijelom leže u rukama plemića. Od njihovog pak plemstva nije im ostalo ništa do li imena, a i njega uspješno blate svojim neoprostivim ponašanjem. Redovito se sastaju na najrazličitijim skupovima i gozbama pod izgovorom nekakvih životno važnih poslova i dogovora. Prava je istina da, prenemažući se i smješkajući pred sebi jednakima, uživaju u tonama kuharskih delicija. Posljedica udugo očekivane premoći građanstva jest sveopća težnja za naglim probitkom i život im se svodi na jurnjavu za (još) boljim životom. Werthera žaloste ti distancirani i, vrlo često, zajedljivi građanski odnosi.

Werther pripada sloju pučana, a nemilostivu ruku obijesnih plemića osjetio je prilikom jednog plemićkog primanja na kojem je prisustvovao, a s kojeg je, zbog pripadnosti nazovimo to «krivom» staležu, otjeran.

Odnos društva prema Wertheru i Werthera prema društvu i prirodi:
Čitav roman pisan je u epistolarnom obliku i ta je neobična forma svojstvena modernizmu koji već u Goetheovo vrijeme pušta prve korjenčiće. U svojim se pismima Werther obraća prijatelju, Wilhemu, i povremeno nam daje naslutiti Wilhemov stav prema njemu. Taj stav, usudila bih se reći, dijeli i većina ljudi koji okružuju Wethera. Wilhem osuđuje prijateljevu pretjeranu osjećajnost i nastoji ga potaknuti na razumniji i manje autodestruktivan način razmišljanja. On kritizira Wertherovo preuveličavanje vlastitih problema i savjetuje ga da se smiri. Ne slaže se s njegovim idealističkim i ujedno utopističkim shvaćanjem samog sebe i svoje životne misije. Nastoji mu pomoći i u dosluhu je s njegovom majkom. Smatra da je savršen put prema Wertherovom oporavku neka konkretna aktivnost, što Werthera dovodi u njemu mrsku službu u poslanstvu.

Čini se da većina ljudi drži Werthera ekscentrikom kojeg satire dosada besposličarenja, pa se gubi u melankoliji i gorčini vlastitih misli. Njegovo shvaćanje umjetničke slobode doživljavaju kao prkos svakoj vrsti autoriteta i uporno traže od njega da im se ipak pokori, što on, dakako, nije u stanju. Ta Wertherova tvrdoglavost potiče još veći bijes kod njegovih nadređenih, ali i pokazuje njegovu nesposobnost adaptacije u društvu.

Svugdje se osjeća izoliranim i konstantno bježi iz jedne sredine u drugu, dok zapravo nastoji pobjeći sam od sebe i odgovornosti koje mu život nameće, koju on nije spreman preuzeti. On uistinu jest umjetnik, genije, i to ga čini posebnim, a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se ona poput bedema izdiže između njega i njegove okoline sprečavajući ga da normalno funkcionira među tzv. «običnim ljudima». U više navrata ističe koliko se neshvaćenim osjeća; svjestan je da ljudi sve genijalce proglašavaju ili luđacima ili pijanicama i to ga duboko pogađa. Mada mnogo razmišlja u svojim postupcima, na kraju uvijek postupi prema svom prvotnom impulsu. Stalo mu je do tuđeg mišljenja o njemu, iako smatra da je on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju. Društvo oko sebe uglavnom kritizira. Prezire okrutno rivalstvo među svojim sugrađanima koji, žedni uspjeha i novca, jedni drugima kljucaju jetra. Najviše ga od svih ljudskih mana iritira zlovolja koju izjednačava s ohološću. Sklon je vrlo burno reagirati prepozna li navedenu osobinu u čovjeku i tu je očit njegov djetinji nagon da promijeni svijet. Prezire civilizaciju općenito, jer je ona ishodište svih pravila koja ga guše i ograničavaju njegova intenzivna osjećanja, a time ga zakidaju za sposobnost umjetničkog stvaralaštva.

Jako je sklon djeci; ona ga raznježuju i bude neka čista osjećanja u njemu, lišena uobičajene turobnosti i težine kojima su obojana sva ostala Wertherova razmišljanja.

U skladu sa sentimentalističkom percepcijom svijeta, Werther je suživljen sa prirodom oko sebe, njegova duša prožima se s njome. Smatra da njegov slikarski talent proistječe iz harmonije i inspiracije koju pronalazi u prirodi. On osjeća prirodu u svoj njenoj osebujnosti i svim čulima upija njenu neponovljivu ljepotu. Kroz njegov kist pulsira duša prirode. Isto tako, priroda je odraz njegovih osjećanja, a slika u tome zrcalu mijenja se tijekom romana. U početku, u prirodi je personificiran njegov mir i relativna uravnoteženost i čitajući o njoj obuzima nas ljupkost i svježa razigranost proljeća. U svome početnom zanosu, opijen ljubavlju prema Lotti, sve mu se zlati pred očima, a i čitatelju se doima kao da osjeća navale ljetne vrućine. Kasnije, nakon što uvidi bezizlaznost svoje ljubavi prema Lotti, priroda postaje njegovo najveće zlo, proganja ga i razdire i nastupa jesen. Tada počinje čitati Ossiana i ponire u hladnoću opisanih krajolika. Na vrhuncu očaja godi mu bešćutnost zimskih krajolika, također iz Ossianovih djela, i tada donosi konačnu odluku o napuštanju ovozemaljskog svijeta.

Tko su Wertherovi najdraži pisci?
U prvom dijelu knjige Werther se utapa u Homerovim stihovima. Nadahnjuje ga, a čini mi se i tješi struktura patrijarhalnog načina života iz razdoblja antike. Sviđa mu se intimnost tadašnje svakodnevnice, kad su ljudi bili mnogo više vezani uz svoje obitelji, a i međusobno. Junačke epizode Homerovih spjevova raspiruju mu maštu i krijepe ga učvršćujući njegov idealistički svjetonazor. Prirodu gleda očima antičkih umjetnika trseći se da u njoj pronađe sklad kojeg ne može pronaći u sebi samom:

«Kad mi treba uspavanka, mogu je obilno naći u svome Homeru. Koliko sam puta njime smirio uzavrelu krv!»

Nakon bolne spoznaje o neostvarivosti svoje ljubavi prema Lotti prestaje čitati Homera. Sada se posvećuje proučavanju Ossianovih melankoličnih i hladnih opisa pejzaža. Ošamućeno guta priče o nemogućim pozicijama u koje dospijevaju Ossianovi likovi i razbucanoj prirodi koja odražava poremećene odnose među njima. Takav opskurni, gotovo bolesni ugođaj izvrsna je analogija Wertherovim pomahnitalim osjećanjima.

«Ossian je iz mojega srca istjerao Homera. Koji li je to svijet u koji me
ovaj divni pjesnik vodi! Lutati pustarom dok oko mene huji vihor što u
magli koja se puši dovodi duhove predaka po mjesečini koja u sumraku
svjetluca.»

Karakterne osobine lika i uzroci njegovog propadanja:
Werther je supe osjećajni romantičar koji se rado prepušta svojim istančanim čuvstvima i uranja u svoj svijet intenzivnih emocija i razmišljanja. Definitivno je i neporecivo posebna biljčica. Njegova umjetnička duša poput najfinijeg radara registrira svaki trzaj na licima drugih ljudi, svaku vibraciju koju ljudi i nesvjesno odašilju. Slikarski talent u skladu je s njegovom osjećajnom osobnošću i izvrstan je Goetheov pečat Wertherovoj karakterizaciji. Zaljubljenost u prirodu iskonski je čovjekov instinkt, koji kod građana često mutira ili biva zanemaren. Werther je taj «zov divljine» iščeprkao iz najintimnijih kutaka svoga srca, čak u tolikoj mjeri da on i priroda postaju jedno. Neponovljiva prirodna ljepota reflektira se u Wertherovim slikama, dok se Wetherova trenutačna osjećajna stanja odražavaju u prirodi u vidu godišnjih doba koja on dočarava opisujući razne pejzaže u svojim pismima.

U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim, materijalističkim stavovima racionalista, i želi uvjeriti svijet u ispravnost romantičarskog svjetonazora. Tim je refleksnim antagonizmom toliko zaslijepljen da ne uviđa da njegov preizraženi sentimentalizam nije ništa manje pogrešan od pretjeranog racionalizma; zapravo se radi o dvjema krajnostima. Kategorično negira potrebu za strukturom bilo kakve vrste, prezire pravila koja ograničavaju njegov umjetnički virtuozitet kao i civilizaciju koja nameće takva pravila i zdušno odbija autoritete bilo kakve vrste. Zapravo je prilično svojeglav i postupa instinktivno i hirovito, bez ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okružuju i nastoje mu pomoći. Smatra se neshvaćenim genijem i u tome uvjerenju nalazi opravdanje za svoje samovoljno ponašanje. Drži se iznad ostalih ljudi i igra ulogu mučenika u kojoj, u dubini duše, uživa jer ga to čini jedinstvenim. On bježi s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osjeća neshvaćenim i izgubljenim, a smatra da je uzrok tome njegova genijalnost. Niječe odgovornost za rezultate vlastitih postupaka, svaljuje krivnju na druge, Boga i sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost.

Njegov najveći problem je što ne zna za kompromis. Nedostaje mu fleksibilnosti i ustraje u toj svojoj tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis izjednačava s porazom. Smatra da bi tako popustio ljudima koji njegovu genijalnost nazivaju ludošću i likuju nad njegovom nemoći da se afirmira u društvu. Ne shvaća osnovno načelo preživljavanja, a to je da je prilagodba preduvjet opstanka. Braneći svoje utopističke stavove, često je u sukobu s okolinom. Umjesto da se pritaji i ne baca biserje pred svinje, a potajno čini po svome, on glasno protestira protiv svake situacije koju doživljava kao nepravednu i svake tvrdnje koju smatra netočnom i, stoga, uvredljivom. To je čovjek na kraju puta sazrijevanja čiji entuzijazam postupno blijedi jer postaje bolno svjestan činjenice da ne može promijeniti svijet, a u svijetu u kojem trenutno živi ne može opstati. Tada konačno umire dijete u njemu i on pada u apsolutno beznađe. Bez nade se, dakako, ne da živjeti jer «Nada umire posljednja», a s njome i sam čovjek i tada Werther zapada u stanje neprirodne rezigniranosti te se u njemu rađa pomisao o samoubojstvu.

Svjestan je svoje genijalnost i zaljubljen je u činjenicu da je poseban te žudi za nekim s kim bi mogao podijeliti svoja nadprosječna osjećanja i misli. Srodnu dušu pronalazi u jednoj jedinoj osobi – Lotti – dakle, onoj koja mu je nedostupna, no on nije spreman prihvatiti realnost, već se zanosi grdnim zabludama da će se sve riješiti samo od sebe, dok jednom ne lupi glavom o zid. Razlog Wertherove očaranosti Lottom možemo potražiti u modernoj psihologiji. Baš kao što je Freud rekao: «Svoju ljubav mogu dati samo onome tko je po svojim glavnim osobinama dovoljno sličan meni da u njemu mogu voljeti sebe.» Za Werthera, Lotta je ta osoba koja mu je toliko slična da ga razumije, ali ipak dovoljno skromna i ponizna da se ne drži iznad njega, već da ga zadivljeno promatra i sluša hraneći njegov ego. On je maksimalno idealizira – naime, ne spominje nijednu njenu manu – zbog čega se još dublje zaljubljuje i postaje nezdravo ovisan o njoj. Obožava način na koji ga ona vidi, i sam priznaje da se uz nju osjeća važan i potreban. Pronašavši ljubav svog života, bezglavo se prepušta zaljubljenosti ne želeći razmišljati o mogućem ishodu te nesuđene ljubavi. Odatle onaj snažan šok kojeg je doživio kada mu je surova istina konačno uspjela prodrijeti do svijesti. Troje ljudi je gužva, to je činjenica; dakle – netko mora napustiti mjesto zločina. Lotta je za njega savršeno, gotovo eterično biće i nikad joj ne bi naudio. S njenim se zaručnikom Albertom prilično dobro upoznao, čak i zbližio, i smatra ga poštenom i dobrom osobom, unatoč pojedinim nesuglasicama. Wertherova izopačena logika navodi ga na zaključak da je on tu suvišan i odlučuje se rastati od danjeg svijetla.

Werthera je upropastila njegova naglašena osjećajnost i nemogućnost adaptacije okolini u tolikoj mjeri koja bi mu omogućila opstanak. Na sličan je način doživljavao umjetnost, gdje stvara isključivo prema vlastitom nahođenju, a odbacuje bilo kakva pravila. Silina osjećaja dovela je njegov živčani sustav do preopterećenja i na kraju gubi sposobnost zdravog rasuđivanja i zapada u beznađe te jedini izlaz vidi u smrti.

Bilješke o djelu (verzija 1):
Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj Jerusalem se ubio zbog ljubavi, a taj čin ga je potakao na pisanje ove knjige. Lottu možemo podijeliti na dve osobe iz Goetheova života, Charlloti i Maximiliani. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.

Bilješke o djelu (verzija 2):
Djelo je epistolarni roman jer tako djeluje istinitije i uvjerljivije. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Prvi je dio veseo i sretan, a drugi dio je tužan i sumoran, a oni zapravo dočaravaju Wertherovu psihu. Goethe je temu dijelom preuzeo iz života Carla Wilhelma Jerusalema, a dijelom iz vlastitog života. Jerusalem je Goetheov prijatelj sa studija u Leipzigu koji se ubio zbog nesretne ljubavi prema kćeri svojeg poslodavca, i prema njemu je nastao lik Werthera. Lik Lotte je dijelom nastao prema Charlotti Buff, a dijelom prema Maximiliani la Roche, dok je lik Alberta nastao po uzoru na njegova prijatelja Johanna Cristiana Kestnera, Charlottina zaručnika.

Analiza likova (verzija 1):
Werther
- Ovaj lik je romantičarski lik, on u biti predstavlja pozitivnog buntovnika.
- Mlad je, obrazovan, lijep, uglađen, simpatičan.
- Dobar je prema drugima, ljudi ga vole i poštuju, pogotovo Lottina obitelj.
- Ima sposobnost, ali ne i želju da uspije u realnom životu.

Lotta
- Ona je oličenje ženstvenosti, lijepa je, nježna, nedužna, iskrena.
- Sve njezine osobine jamče da će biti odana žena i požrtvovna majka.
- Sposobna je pružiti sve što od nje traži društvo u kojem živi.
- Odanost Albertu i poštovanje zadane riječi dovodi Lottin lik do savršenstva.

Albert
- On je po svemu trebao biti negativan lik, suprotnost Wertheru, i zapreka iskrenoj ljubavi.
- Posjeduje sve osobine koje posjeduje i Werther.
- Mlad, lijep, pametan, obrazovan, drag, i njegova ljubav prema Lotti daje mu potpuno pravo na nju.
- Veoma mudro je spoznao da je nesigurnog, ali privlačnog suparnika bolje imati za prijatelja nego za neprijatelja.
- Dokazao je Lotti da je on onaj pravi koji će je zauvijek štititi.

Analiza likova (verzija 2):
Werther
Mladi pjesnik i slikar koji na majčin nalog odlazi kod svoje tetke u Wahlheim (izabrani dom) da riješi s njom pitanje nasljedstva. Isprva jednostavno uživa u prirodi i seoskoj idili, ali onda upoznaje Lottu te se odmah zaljubljuje u nju. Njegove patnje počinju tek kada dolazi Albert i tek tada uviđa kako je njegova ljubav nemoguća, iako je i prije znao da je Lotte zaručena. Mi ga upoznajemo preko pisama što ih šalje svojem prijatelju Wilhelmu.

«Tko pak u svojoj poniznosti spozna kamo sve to ide, onaj koji vidi kako
lijepo svaki građanin, kojemu je dobro, umije svoj vrtić dotjerati i
potkresati kao raj, i kako strpljivo i onaj koji je nesretan, pod teretom
odmiče svojim putem, a svi su jednako obuzeti željom da još minutu duže
vide svjetlost ovoga sunca - da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara iz
sebe samoga, a i sretan je, jer je čovjek. Zatim pak, ma koliko skučen
bio, u srcu uvijek održava sladak osjećaj slobode i to da ovu tamnicu
može napustiti kad hoće.»

Ovdje Werther prvi put govori o smrti - prvo govori kako svi žele što duže živjeti, a nakon toga govori kako je smrt zapravo oslobođenje od tijela - tamnice. Mislim da se tješi što uvijek ima dodatno rješenje za svoje probleme - smrt, iako se ja uopće ne slažem s tim jer uvijek postoji nada da će budućnost biti bolja.

«Mlado srce posvema ovisi o nekoj djevojci, sve sate u danu provodi uz
nju, rasipa sve svoje snage, sav svoj imetak, kako bi joj svakoga
trenutka iskazalo da joj se predaje. A onda dođe neki filistar, čovjek koji
obnaša neku javnu službu i kaže mu: ''Fini mladi gospodine! Ljubiti je
ljudski, samo morate ljudski ljubiti! Razdijelite svoje sate, jedne za
posao, a sate odmora posvetite svojoj djevojci. Izračunajte svoj imetak i
ono što vam ostane kad pokrijete svoje potrebe, to vam ne branim.
Samo ne prečesto da joj nešto darujete, možda za njezin rođendan i
imendan itd. 'Posluša li čovjek, onda je to uporabljiv mladić i sam ću ga
preporučiti svakom knezu da ga postavi u neki kolegij, samo je s
njegovom ljubavlju gotovo, a ako je umjetnik - s njegovom umjetnošću.»

Werther ovdje govori kako su osjećaji i razum oprečni pojmovi koji nikako ne idu zajedno jer ako razumno biraš djevojku ne možeš imati osjećaje za nju, a ako si zaljubljen onda ne možeš misliti ni na što drugo.

«Više nisam bio čovjek. Držati najljupkije stvorenje u rukama i s njim
uokolo letjeti kao vrijeme, tako da je nestajalo sve oko nas, i Wilhelme,
da budem iskren, još sam se zaklinjao da djevojka koju volim, na koju
polažem pravo, nikad ne bi trebala plesati valcer s nekim drugim osim
sa mnom, makar zbog toga morao i propasti.»

Mislim da se ovdje pokazuje kako se Werther zaljubio u Lottu na zabavi, sve je bilo veselo, sjajno, nitko nije tužan i tako se poletno i nevino on zaljubio.

«Živim tako sretne dane kao što ih Bog čuva za svoje svece; i bilo
sa mnom što god bude, ne smijem kazati da nisam uživao radosti
življenja.»

Wertherova pomirenost sa životom i samim sobom, mirno se suočava sa sudbinom, svojom željom za smrti.

«Priča se o nekoj plemenitoj vrsti konja koji kad ih odviše zagriju i iscrpe
jahanjem sami sebi nagonski pregrizu žilu ne bi li lakše disali. Meni je
često tako, želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogućila vječitu
slobodu.»

Opet želja za slobodom, tj. smrću - čini se kao da je samo tražio razlog da napusti taj uskogrudni svijet u kojem se osjeća sputano i nelagodno.

«Već sam nakanio da je ne viđam toliko često. Da, ali tko bi se toga
mogao držati! Svakog dana podlegnem kušnji i svečano si obećam:
sutra ćeš jednom izostati; a kad dođe jutro, opet nađem neki neodoljivi
razlog i prije nego što bih očekivao, već sam kod nje.»

Opisuje se Wertherova ovisnost, opijenost Lottom, a tek tu on to zapravo i shvaća.

«Poslanik me mnogo prekorava, to sam i predviđao. On je najpedantnija
luda što u uopće može postojati; korak po korak, a ukočen kao stara
djevica; čovjek koji nikad nije zadovoljan sam sa sobom i kojemu stoga
nitko ne može učiniti nešto na čemu bi ibo zahvalan.»

Tu Werther priča o svojoj nesreći nakon odlaska od Lotte - poslanik ne želi prihvatiti Werthera jer ima drugačije poglede na svijet i drugačiji način rada, a to je prvi uzrok Wertherova ponovnog odlaska.

«Svaka riječ što ju je izgovarala prodirala mi je u srce poput mača.
Nije osjećala kakva bi to bila samilost da mi je sve to prešutjela, a onda
je još dodala što će se dalje brbljati i kakva će vrsta ljudi zbog toga
likovati. Kako će se takvi od sada rugati i radovati kazni za moju oholost i
moje podcjenjivanje drugih, što mi odavno već predbacuju. Sve to od nje
čuti, Wilhelme, i to glasom iskrenog suosjećanja - to me uništavalo i još
sam u sebi bijesan.»

Još jedan razlog samoubojstva - kada konačno pronalazi neku ženu koju bi mogao voljeti isto toliko, ako ne i više od Lotte, onda ga njezin stalež ismijava, zabranjuje društvo s njom, a ona je potpuno bespomoćna protiv toga, ne slaže se s takvim društvenim podjelama, ali ne može se oduprijeti.

«Kamo želim ići? Dopusti da ti to u povjerenju otkrijem. Još četrnaest
dana moram ipak ostati ovdje, a potom, nastojao sam se uvjeriti,
posjetio bih rudnike u ***; no zapravo, u tome nema ništa, samo bih
opet htio doći bliže Lotti, to je sve. A smijem se vlastitome
srcu - ispunjavam njegovu volju.»

Opet se opisuje Wertherova slabost i ovisnost o Lotti. Ovo je dio nakon što je pobjegao od društvenih predrasuda i od rodnoga kraja.

«Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko mene nastaje jesen.
Moje lišće žuti, a lišće sa susjednih stabala već je otpalo.»

Dokaz da su njegovi opisi prirode i opisi njegove psihe - kada je sretan ne vidi loše strane, a kada je tužan ne vidi dobre.

«''Njegov poljubac'', rekoh, ''nije baš bez požude, on traži hranu i
nezadovoljan se vraća od isprazna milovanja.''
''On meni jede iz usta'', reče ona. Preda ptici nekoliko mrvica kruha sa
svojih usana, s kojih su se s punom slašću smješkali užici nedužna
suosjećanja ljubavi.
Odvratio sam pogled. To ne bi trebala raditi! Ne bi trebala draškati moju
maštu takvim slikama nebeske nevinosti i blaženstva i buditi moje srce iz
sna, u koji ga katkad uspava ravnodušnost života!»

Lotta ovdje govori zapravo o Wertheru i on to zna, ponaša se kao da je Werther njen mali lutak kojim upravlja i koji služi samo njenoj zabavi.

«Ona ne vidi, ne osjeća da pripravlja otrov koji će uništiti mene i nju;
a ja tako požudno ispijam taj pehar što mi ga ona pruža za moju propast.
Čemu taj dobroćudni pogled kojim me ona često pogleda? Često?
- Ne, ne često, ali ipak ponekad, čemu ljubaznost kojom prima
nenamjerni iskaz mog osjećaja, čemu sućut za moje patnje što se ocrtava
na njezinu čelu?»

Opet aluzija na smrt, vidi se kako Werther polako gubi razum zbog Lottininih prikrivenih osjećaja naspram njega, koji, kako se i ovdje vidi, ipak postoje.

«Cijela silina tih riječi sručila se na nesretnika. Bacio se pred Lottu u
punom očajanju, uhvatio njezine ruke, pritisnuo ih na svoje oči, na svoje
čelo, a njoj kao da je dušom proletjela slutnja nekog strašnog nauma.
Svijest joj se pomutila, stisnula je njegove ruke, pritisnula o svoje grudi,
sjetnom se kretnjom prignula k njemu i njihovi se užareni obrazi
dodirnuše. Svijet je za njih bio nestao. On je ovio svoje ruke oko nje,
stisnuo je uz svoje grudi i obasuo njezine zadrhtale, mucave usnice
mahnitim poljupcima.»

Ovdje se vidi kako je i Lotta zaljubljena u Werthera, da si on to ne umišlja, a jedina prepreka njihovoj ljubavi je financijsko stanje Werthera koji je dosta siromašan, dok je Albert bogat, i Lottino obećanje majci.

«Eto Lotte! Ne grozim se od toga da dohvatim hladan, strašan kalež iz
kojega ću ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne oklijevam.
Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve želje i nade mojega života!
Da tako hladan, tako ukočen pokucam na mjedena vrata smrti.»

Oproštaj od Lotte, ne žali ni za čim, uvjeren je da netko od njih troje mora otići jer svi troje zajedno sigurno ne bi mogli biti sretni - Albertovoj sreći na putu je Werther, a Wertherovoj Albert; jedino bi Lotta bila sretna kada bi mogla imati Albertov novac, a Werthera za muža.

Lotta
Pametna i osjećajna djevojka koja se mora skrbiti za šestero braće i sestara, i za bolesnog oca. Zaručena je za Alberta, više zbog njegova novca s kojim može djeci osigurati budućnost i obećanja majci, nego zbog ljubavi. Zaljubljena je u Werthera i njih dvoje su kao stvoreni jedno za drugo - oboje vole plesati, imaju isti ukus za književnost, vole prirodu, djeca vole Werthera - jedino što im je na putu je Wertherovo financijsko stanje koje ne bi moglo zadovoljiti potrebe šestero djece i nadolazeću.

«U predvorju se šestero djece od dvije do jedanaest godina vrzmalo oko
djevojke lijepa stasa, srednje visine, u jednostavnoj bijeloj haljini s
blijedio crvenim vrpcama oko rukava i grudi.»

Opisuje se Lottin izgled i njenu blizinu s njezinom djecom tj. sa sestrama i braćom. Wertherov prvi dojam o Lotti kao nevinoj prekrasnoj djevojci koja se požrtvovno brine za svoju braću i sestre.

«Razgovor je došao na plesnu zabavu.''Ako je ta strast neka mana'',
reče Lotta, ''onda ću vam rado priznati da mi ništa nije draže od plesa.
A kad mi se nešto mota po glavi, pa na svome raštimanom glasoviru
odbubnjam kontradansu, sve bude opet u redu.»

Albert
Lottin zaručnik, svi ga opisuju kao pedantnog i čestitog čovjeka što treba značiti da je iz ugledne obitelji i da ima novaca. Raspravljao je s Wertherom o samoubojstvu i pokazalo se da je Albert još uvijek ostao u klasicizmu i odan tradiciji.

«Albert je čestit čovjek, s kojim sam gotovo zaručena.»

«''To je ovdje takva moda''nastavila je, ''da svaki par ljudi koji pripadaju
jedno drugome ostane zajedno za njemačkog plesa, a moj partner loše
pleše valcer, pa mi je zahvalan kad mu uskratim taj napor''»

«Ne mogu, međutim, uskratiti poštovanje Albertu. Njegova opuštena
vanjština vrlo živo odudara od nemira mojega karaktera, koji se ne može
prikriti. On je osjećajan i dobro zna što ima u Lotti. Čini se kao da je
malokad loše raspoložen, a ti znaš da je to grijeh što ga u ljudi mrzim
više od svih ostalih.»

Opis Albertova karaktera, a ujedno i Wertherov - Albert i Werther su suprotnosti.

«''Ljudska narav'', nastavih, ''ima svoje granice: ona može podnositi
radost, patnju, boli, sve do određene mjere, ali propada čim je ta mjera
prevršena. Nije tu, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego može li
izdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da je
jednako tako čudno reći kako je kukavica čovjek koji si oduzme život,
kao što bi bilo neprilično reći da je kukavica onaj koji umire od opake
groznice.''»

Ovo je Wertherova i Albertova rasprava o samoubojstvu - ja mislim da je Albert u pravu jer je mnogo teže podnositi bol cijeli život jedino s nadom za bolje sutra nego povući okidač s kojim sve nestaje.

Werther i Fedra:
Werthera možemo vrlo dobro usporediti i sa Fedrom - oboje su beznadno zaljubljeni i jedva suzdržavaju svoje osjećaje, ali Werther, za razliku od Fedre, svojoj ljubavi ne želi smrt nakon što uviđa kako Lotta nikada neće biti njegova. Werther je uvijek bio u dobrom odnosu sa Lottom, uvijek su pričali, šetali i u početku su samo bili prijatelji dok je Fedra Hipolita uvijek samo od sebe tjerala, izbjegavala ga je, pa se stoga Hipolit nikada ni nije u nju mogao zaljubiti.

Werther i Cid:
Da je Cid na Wertherovom mjestu on bi potpuno drugačije postupio. Prvo bi Cid morao ubiti Alberta jer mu stoji na putu do ljubavi, što je Werther odmah isključio i mislim da je previše osjećajan za to, ili bi pak morao ubiti Lottu zbog uvrede časti, što je za Werthera apsurdno. Da je Werther na Cidovom mjestu on uopće ne bi pomislio na osvetu, nego bi se bacio svojoj dragoj pred noge i rasplakao se, ne bi se zanimao za društvene norme i vjerojatno ju nagovorio na bijeg samo da mogu biti zajedno.

Dojam o djelu (verzija 1):
Djelo mi se nije svidjelo zbog Wertherove preosjećajnosti, svako malo i on se rasplače, on je više plakao nego svi ostali likovi zajedno. Cijelo djelo govori o tome kako se on osjeća, kako je neshvaćen, tužan, kako je život nepravedan itd. Pomalo me podsjeća i na sapunicu i upravo zbog toga djelo nije po mome ukusu.

Dojam o djelu (verzija 2):
Po mom mišljenju Werther je djetinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost. Njegovo iskazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti više liči pozivu za pomoć nego nadi za sretnom budućnošću. Lotta se vjenčala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život, za razliku od Werthera koji je u svakoj sredini nalazio nepremostive mane koje izviru iz njegove neprilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio upravo suprotno, propast. Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaju nego borbu, tako da na njegovoj sahrani nije bilo svećenika.