Nana - Emile Zola
Bilješka o piscu:
Emile Zola (1840. – 1902-), francuski romanopisac, značajni teoretičar naturalizma i društveni borac. Do književnog uspjeha proživio je težak život, radeći između ostalog i kao novinar.
Eksperimentalnu metodu iz prirodnih nauka i medicine Zola prenosi u stvaralački književni postupak. Čovjeka treba proučavati s biološko-fiziološkoga i socijalnog stanovišta opažanjem i eksperimentom. Život je pojedinca uvjetovan nasljeđem i sredinom, i u njima treba otkriti mehanizam općih zakona. Zato će Zola otkriti svijet proroka, pogubnih i tiranskih strasti, nasilničkih nagona, bioloških i animalnih strana u čovjekovu biću - potpunije i grublje nego itko prije njego u svjetskoj književnosti.
Prvi veći uspjeh postiže romanom Theresea Raquin, s temom o mržnji i dubokim nesporazumima između muškarca i žene. Godine 1868. završen je plan ciklusa romana pod naslovom Prirodna i društvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom, po ugledu na La comedie humanie Honore de Balzaca. U nizu romana Zola prikazuje različite sredine u kojima se kreću članovi obitelji Rougon-Macquart, ali pod teškim i sumornim pritiskom nasljeđa, bolesti i društvene depresije. U trilogiji Zola se bavi više društveno-političkim problemima, obraćajući se poraznom kritikom na crkvenu organizaciju. U tetralogiji Zola otvara nešto svjetlije perspektive u pogledima na ljudsko društvo i njegovu budućnost. U skladu s teorijskim postavkama naturalizma Zola donosi u svojim djelima obilnu građu i obilje podataka iz vanjskog svijeta s naglašenom težnjom da bude što objektivnije i prirodonaučnije. Ali u osnovi svega leži Zolna strasna, lična priroda, i on je dao više svoju ličnu sliku zamišljenog svijeta, nego objektivnu, prirodnim zakonima strukturiranu stvarnost.
O djelu:
“Nana” je odličan naturalistički roman, koji uz Germinal zasigurno čini najbolje djelo Zolina književna rada. Temeljnu ideju roman pisac daje u samom romanu uspoređujući Nanu sa muhom.
“... muhom boje sunca, koja dolazi sa smetišta, muhom koja uzima smrt
sa stvarima duž ceste, pa zujeći, plešući i prelijevajući se kao drago
kamenje, samo što stane, truje ljude po palačama, u koje ulazi kroz
prozor.”
Zola Nanu prikazuje kao predivnu premosnicu klice smrti. Tokom cijelog romana pisac se najviše bavi Naninim likom, ističući njenu ljepotu i snagu koju suprotstavlja njenoj otrovnosti.
“Nana, vrlo visoka, vrlo razvijena za svojih osamnaest godina, u bijeloj
tunici boginje, sa dugom plavom kosom rasutom po plećima...”
“On je vidio njene poluzatvorene oči, poluotvorena usta, njeno lice
ožareno zaljubljenim osmjehom, i pozadi opuštena kosa pokrivala je leđa
kao u lavice. Savijena i zategnutih udova, ona je pokazivala svoje jake
kukove, svoje tvrde dojke kao u kakve amazonke, jake mišiće pod
svilenom kožom. Fina linija, jedva ustalasanih ramena i kukova klizila joj
od koleta do stopala”
Roman izgleda kao niz slika iz života kurtizane Nane i tek pomalo se nazire optužba nemoralom tadašnjeg društva. Zola Nanu ne opisuje kao neku pokvarenu djevojku, već je u cijelom romanu čini privlačnom opravdavajući njene postupke. Ona se preko svojih ljubavnika izdigla visoko, ali je istovremeno propadala dok se nije utopila u nemoralnoj prljavštini.
Zola je u promatranju destruktivnog ponašanja svoje glavne junakinje, njoj podčinio svaki detalj svog pripovijedanja. Pomoću Naninih različitih ljubavnih pokreta pisac ju je prikazao kao fotografski snimak stvarnosti što je i temelj naturalizma.
Nana je svoje ljubavnike, Steinera i Muffata, podnosila samo zato što joj je trebao njihov novac. Ona je grabila zlato ne razmišljajući o posljedicama, povodeći se samo svojim instinktima. Pojavom Fontana javlja se u njoj neki novi osjećaj koji je do tada zanemarivala, Nana se zaljubljuje i upravo ta njena ljubav prema Fontanu dovodi je do propasti. Sanjajući o sreći ona trpi sve Fontanove udarce i tu je Zola prikazuje kao slabu i podložnu ženu koja je prepuštajući se u potpunosti svojim instinktima i osjećajima morala doživjeti pad. Odavši se ponovo prostituciji da zaradi za život dala se izbaciti iz vlastita stana.
U svim svojim ljubavnim, odnosno možda ipak poslovnim pothvatima ona je tražila korist. Bez obzira na njenu destruktivnu stranu ličnosti ona je bila jaka osoba, uspjela je od svojih ljubavnika dobiti ono što je željela. Nana bila je kurtizana koja je uz svu nemoralnost ipak imala neki svoj ponos.
“To je smiješno, bogati ljudi zamišljaju da mogu sve dobiti za svoj
novac... E pa lijepo! A ako ja neću?... Nije meni stalo do tvojih
problema. Kad bih mi ponudio cio Pariz, opet bi rekla da neću, i uvijek
neću...”
Iza Naninog ponosa ipak se krije lukavstvo, unaprijed je proračunavala metode kako bi nešto izvukla iz svojih ljubavnika i možda je jedan koji je najlošije prošao bio baš grof Muffat kojemu je Nana oduzela razum.
“Ti uzimaš - prihvati ona odlučno - ti ćeš udesiti da mi je do uloge.
On je ostao iznenađen. Zatim reče uz očajan pokret: - Ali to je
nemoguće!
Ti si sama rekla da to ne zavisi od mene.
Ona ga prekide skvrčivši ramenima:
Ti ćeš sada ići dolje i reći Boreknoveu da tražim tu ulogu... Ta nemoj da
budeš toliko naivan. Bordenaveu je potreban novac. Pa lijepo ti ćeš mu
ga pozajmiti jer ga imaš toliko da ga možeš kroz prozore bacati.”
Nana nikada nije skrivala svoj prezir i mržnju prema bogatim osobama i takozvanim poštenim ženama koje su bile poštene samo izvana, ali su se kako Nana kaže skrivečki provodile, daleko od očiju javnosti.
Nana je bila ustvari jedna priglupa djevojka koja je poklonila čitavo bogatstvo, a nije imala što jesti. Sa svim svojim slabostima i greškama predstavljala je vid jedne francuske povijesne epohe. umrla je u jednoj hotelskoj sobi od boginja dok je svugdje odjekivalo: U Berlin! U Berlin! U rat! Spremao se rat koji je upleten u igru ljudske strasti.
Zola Nanu prati u odnosu s ostalim muškarcima. On je neprestano prati, slijedi portretirajući svaki njen dio, svaki pokret. Zola je pristupio pokretima s takvom vjerodostojnošću, opisujući svaki najmanji detalj, kao fotografija. Čak prilikom Nanine smrti Zola je upotrijebio svu svoju opisivačku umješnost i opisao joj lice puno gnoja, ali uvijek ističući Naninu ljepotu.
“To je bila jedna masa, gomila gnoja i krvi, hrpe smrdljivog mesa, bačena
tu na jastuke. Gnojane bubuljice raširile su se po cijelom licu, jedna do
druge, svrgnute sa sivim izgledom blata, one su već ličile na neku
plijesan zemlje, na ovoj bezličnoj koži gdje se crte više nisu poznavale.
Lijevo oko se potpuno izgubilo u ključanju gnojiva, drugo udubilo se kao
crna pokvarena rupa. Iz nosa je još curio gnoj. Velika crvenkasta krasta
pružala se od jednog obraza i prelazila preko usta iskvarivši ih u grozan
smijeh. I na ovu užas i grotesknu masku ništavila kosa lijepa kosa, sadržavši
svoj plameni sjaj sunca klizala je, prelijevajući se kao zlato. Venera se
raspadala.”
Zola kao pisac naturalizma smatra da u svom radu treba primijeniti postupke znanstvenika. Stvaralački rad određen je s tri momenta: sredinom, rasom, trenutkom. On je to primijenio u “Nani”. Nana je bila destruktivna ličnost koja je često griješila, a sredina u kojoj je živjela i vrijemo koje je bilo teško natjeralo ju je da bude to što je bila.
Zolin cilj bio je uzdići roman u sfere nauke. On je na živim tijelima vršio analitički rad koji kirurzi vrše na leševima. Smatra da likovi moraju biti fotografski snimak stvarnosti. Pristupanje djelu s naučne strane i isticanje krajnje objektivnosti oduzimalo je piscu subjektivan odnos prema svijetu o kojem govori. Zola je bio pisac masa, opisivao je sve društvene slojeve tako da je često bio napadan.
Roman “Nana” jedan je od onih romana u kojima je prikazan životni put glavnog junaka, njegovi padovi, usponi i razočaranja te podlost jednog društva i vremena. Prolaznost, smrt od kojih se svi plaše prikazana je ovdje na najgori mogući način, što i jest osnova naturalizma. Nana, nekadašnja ljepotica, pretvorila se u rugobu. U njenom posljednjem opisu prikazana je stravično, gadljivo, a uostalom to i jest cilj svega, nestanak.
Najveći dio radnje romana odvija se u potpunoj tmini i mraku, u zagušljivim i prljavim prostorima sa odvratnim i gadljivim ljudima.
Bilješka o piscu:
Emile Zola (1840. – 1902-), francuski romanopisac, značajni teoretičar naturalizma i društveni borac. Do književnog uspjeha proživio je težak život, radeći između ostalog i kao novinar.
Eksperimentalnu metodu iz prirodnih nauka i medicine Zola prenosi u stvaralački književni postupak. Čovjeka treba proučavati s biološko-fiziološkoga i socijalnog stanovišta opažanjem i eksperimentom. Život je pojedinca uvjetovan nasljeđem i sredinom, i u njima treba otkriti mehanizam općih zakona. Zato će Zola otkriti svijet proroka, pogubnih i tiranskih strasti, nasilničkih nagona, bioloških i animalnih strana u čovjekovu biću - potpunije i grublje nego itko prije njego u svjetskoj književnosti.
Prvi veći uspjeh postiže romanom Theresea Raquin, s temom o mržnji i dubokim nesporazumima između muškarca i žene. Godine 1868. završen je plan ciklusa romana pod naslovom Prirodna i društvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom, po ugledu na La comedie humanie Honore de Balzaca. U nizu romana Zola prikazuje različite sredine u kojima se kreću članovi obitelji Rougon-Macquart, ali pod teškim i sumornim pritiskom nasljeđa, bolesti i društvene depresije. U trilogiji Zola se bavi više društveno-političkim problemima, obraćajući se poraznom kritikom na crkvenu organizaciju. U tetralogiji Zola otvara nešto svjetlije perspektive u pogledima na ljudsko društvo i njegovu budućnost. U skladu s teorijskim postavkama naturalizma Zola donosi u svojim djelima obilnu građu i obilje podataka iz vanjskog svijeta s naglašenom težnjom da bude što objektivnije i prirodonaučnije. Ali u osnovi svega leži Zolna strasna, lična priroda, i on je dao više svoju ličnu sliku zamišljenog svijeta, nego objektivnu, prirodnim zakonima strukturiranu stvarnost.
O djelu:
“Nana” je odličan naturalistički roman, koji uz Germinal zasigurno čini najbolje djelo Zolina književna rada. Temeljnu ideju roman pisac daje u samom romanu uspoređujući Nanu sa muhom.
“... muhom boje sunca, koja dolazi sa smetišta, muhom koja uzima smrt
sa stvarima duž ceste, pa zujeći, plešući i prelijevajući se kao drago
kamenje, samo što stane, truje ljude po palačama, u koje ulazi kroz
prozor.”
Zola Nanu prikazuje kao predivnu premosnicu klice smrti. Tokom cijelog romana pisac se najviše bavi Naninim likom, ističući njenu ljepotu i snagu koju suprotstavlja njenoj otrovnosti.
“Nana, vrlo visoka, vrlo razvijena za svojih osamnaest godina, u bijeloj
tunici boginje, sa dugom plavom kosom rasutom po plećima...”
“On je vidio njene poluzatvorene oči, poluotvorena usta, njeno lice
ožareno zaljubljenim osmjehom, i pozadi opuštena kosa pokrivala je leđa
kao u lavice. Savijena i zategnutih udova, ona je pokazivala svoje jake
kukove, svoje tvrde dojke kao u kakve amazonke, jake mišiće pod
svilenom kožom. Fina linija, jedva ustalasanih ramena i kukova klizila joj
od koleta do stopala”
Roman izgleda kao niz slika iz života kurtizane Nane i tek pomalo se nazire optužba nemoralom tadašnjeg društva. Zola Nanu ne opisuje kao neku pokvarenu djevojku, već je u cijelom romanu čini privlačnom opravdavajući njene postupke. Ona se preko svojih ljubavnika izdigla visoko, ali je istovremeno propadala dok se nije utopila u nemoralnoj prljavštini.
Zola je u promatranju destruktivnog ponašanja svoje glavne junakinje, njoj podčinio svaki detalj svog pripovijedanja. Pomoću Naninih različitih ljubavnih pokreta pisac ju je prikazao kao fotografski snimak stvarnosti što je i temelj naturalizma.
Nana je svoje ljubavnike, Steinera i Muffata, podnosila samo zato što joj je trebao njihov novac. Ona je grabila zlato ne razmišljajući o posljedicama, povodeći se samo svojim instinktima. Pojavom Fontana javlja se u njoj neki novi osjećaj koji je do tada zanemarivala, Nana se zaljubljuje i upravo ta njena ljubav prema Fontanu dovodi je do propasti. Sanjajući o sreći ona trpi sve Fontanove udarce i tu je Zola prikazuje kao slabu i podložnu ženu koja je prepuštajući se u potpunosti svojim instinktima i osjećajima morala doživjeti pad. Odavši se ponovo prostituciji da zaradi za život dala se izbaciti iz vlastita stana.
U svim svojim ljubavnim, odnosno možda ipak poslovnim pothvatima ona je tražila korist. Bez obzira na njenu destruktivnu stranu ličnosti ona je bila jaka osoba, uspjela je od svojih ljubavnika dobiti ono što je željela. Nana bila je kurtizana koja je uz svu nemoralnost ipak imala neki svoj ponos.
“To je smiješno, bogati ljudi zamišljaju da mogu sve dobiti za svoj
novac... E pa lijepo! A ako ja neću?... Nije meni stalo do tvojih
problema. Kad bih mi ponudio cio Pariz, opet bi rekla da neću, i uvijek
neću...”
Iza Naninog ponosa ipak se krije lukavstvo, unaprijed je proračunavala metode kako bi nešto izvukla iz svojih ljubavnika i možda je jedan koji je najlošije prošao bio baš grof Muffat kojemu je Nana oduzela razum.
“Ti uzimaš - prihvati ona odlučno - ti ćeš udesiti da mi je do uloge.
On je ostao iznenađen. Zatim reče uz očajan pokret: - Ali to je
nemoguće!
Ti si sama rekla da to ne zavisi od mene.
Ona ga prekide skvrčivši ramenima:
Ti ćeš sada ići dolje i reći Boreknoveu da tražim tu ulogu... Ta nemoj da
budeš toliko naivan. Bordenaveu je potreban novac. Pa lijepo ti ćeš mu
ga pozajmiti jer ga imaš toliko da ga možeš kroz prozore bacati.”
Nana nikada nije skrivala svoj prezir i mržnju prema bogatim osobama i takozvanim poštenim ženama koje su bile poštene samo izvana, ali su se kako Nana kaže skrivečki provodile, daleko od očiju javnosti.
Nana je bila ustvari jedna priglupa djevojka koja je poklonila čitavo bogatstvo, a nije imala što jesti. Sa svim svojim slabostima i greškama predstavljala je vid jedne francuske povijesne epohe. umrla je u jednoj hotelskoj sobi od boginja dok je svugdje odjekivalo: U Berlin! U Berlin! U rat! Spremao se rat koji je upleten u igru ljudske strasti.
Zola Nanu prati u odnosu s ostalim muškarcima. On je neprestano prati, slijedi portretirajući svaki njen dio, svaki pokret. Zola je pristupio pokretima s takvom vjerodostojnošću, opisujući svaki najmanji detalj, kao fotografija. Čak prilikom Nanine smrti Zola je upotrijebio svu svoju opisivačku umješnost i opisao joj lice puno gnoja, ali uvijek ističući Naninu ljepotu.
“To je bila jedna masa, gomila gnoja i krvi, hrpe smrdljivog mesa, bačena
tu na jastuke. Gnojane bubuljice raširile su se po cijelom licu, jedna do
druge, svrgnute sa sivim izgledom blata, one su već ličile na neku
plijesan zemlje, na ovoj bezličnoj koži gdje se crte više nisu poznavale.
Lijevo oko se potpuno izgubilo u ključanju gnojiva, drugo udubilo se kao
crna pokvarena rupa. Iz nosa je još curio gnoj. Velika crvenkasta krasta
pružala se od jednog obraza i prelazila preko usta iskvarivši ih u grozan
smijeh. I na ovu užas i grotesknu masku ništavila kosa lijepa kosa, sadržavši
svoj plameni sjaj sunca klizala je, prelijevajući se kao zlato. Venera se
raspadala.”
Zola kao pisac naturalizma smatra da u svom radu treba primijeniti postupke znanstvenika. Stvaralački rad određen je s tri momenta: sredinom, rasom, trenutkom. On je to primijenio u “Nani”. Nana je bila destruktivna ličnost koja je često griješila, a sredina u kojoj je živjela i vrijemo koje je bilo teško natjeralo ju je da bude to što je bila.
Zolin cilj bio je uzdići roman u sfere nauke. On je na živim tijelima vršio analitički rad koji kirurzi vrše na leševima. Smatra da likovi moraju biti fotografski snimak stvarnosti. Pristupanje djelu s naučne strane i isticanje krajnje objektivnosti oduzimalo je piscu subjektivan odnos prema svijetu o kojem govori. Zola je bio pisac masa, opisivao je sve društvene slojeve tako da je često bio napadan.
Roman “Nana” jedan je od onih romana u kojima je prikazan životni put glavnog junaka, njegovi padovi, usponi i razočaranja te podlost jednog društva i vremena. Prolaznost, smrt od kojih se svi plaše prikazana je ovdje na najgori mogući način, što i jest osnova naturalizma. Nana, nekadašnja ljepotica, pretvorila se u rugobu. U njenom posljednjem opisu prikazana je stravično, gadljivo, a uostalom to i jest cilj svega, nestanak.
Najveći dio radnje romana odvija se u potpunoj tmini i mraku, u zagušljivim i prljavim prostorima sa odvratnim i gadljivim ljudima.
No comments:
Post a Comment