Povratak Filipa Latinovicza - Miroslav Krleža
Bilješke o piscu:
Središnja je osobnost hrvatske književnosti 20. stoljeća s iznimno opsežnim i raznovrsnim književnim opusom. Pjesnik je, dramatičar, romanopisac, novelist, kritičar, esejist, putopisac, memoarist, pokretač i urednik časopisa, te enciklopedist. Rođen je u Zagrebu u obitelji gradskoga redarstvenog nadstražara. Pučku školu završio je u Zagrebu (na Kaptolu). Četiri razreda gimnazije završio je u Zagrebu, a nakon toga se upisao u Kadetsku školu u Pečuhu. Dvije godine je zatim na Vojnoj akademiji u Budimpešti (1911. – 1913). Napušta je i odlazi preko Francuske i Soluna u Skopje pokušavajući se priključiti srpskoj vojsci. Uhićen je zbog sumnje da je austrijski špijun i protjeran u Zemun gdje ga prihvaća austrijska pogranična policija. Kratko u zatvoru, a onda se počinje baviti književnim radom. Bio je mobiliziran 1915., ali vojnu (ratnu) obvezu obavlja u Zagrebu. Nakon boravka u vojnoj bolnici bio je upućen na bojišnicu u Galiciju, ali brzo se vraća u Budimpeštu, pa u Zagreb, gdje je do konca prvog svjetskog rata obavljao vojničke dužnosti. Izvan Zagreba je proboravio godinu dana (od ljeta 1920. do ljeta 1921.) u Dugoj Rijeci gdje mu je supruga bila učiteljica (poslije je Bela Krleža bila glumica u Zagrebu). Prvi svoj književni časopis “Plamen” tiskao je 1919.;
“Književnu republiku” objavljivao je i uređivao od 1939. i 1940. Jedan je od urednika časopisa “Republika” (1945). U književnosti se javio 1914. (drama Legenda). Njegov književni razvoj prošao je više mijena. Prva je romantično-simbolistička (1914. – 1918.), slijedi ekspresionistička (1918. – 1926.), te realistička od 1926. do 1932. Zanima ga psihološka, a zatim ponajviše socijalna tematika. Nije moguće razgraničiti precizno njegova stvaralačka razdoblja. Od 1950. ravnatelj je Leksikografskog zavoda u Zagrebu.
Njegova djela:
Pjesništvo:
Pan, Tri simfonije, Pjesme I. i II. , Pjesme III. , Lirika, Knjige pjesama, Knjiga lirike, Simfonije, Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha.
Proza:
Tri kavalira gospođice Melanije, Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars, Novele, Vražji otok, Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Zastave.
Drame:
Legenda, Saloma, Michelangelo Buonarroti, Vučjak, Gospoda Glembajevi, U logoru, U agoniji, Golgota, Aretej, Leda.
O djelu:
Povratak Filipa Latinovicza težak je, gust i složen tekst. U liku Filipa pokrenuto je nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti, mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kuće i bijeg u inozemstvo. Roman i započinje retrospektivom: Filip se vraća u rodni grad, a zajedno s njime vraćaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje mu se činilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati. Čitav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoć neobične, upravo čudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno, koloristička komponenta: sve što vidi i sve čega se sjeća Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopće; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno viđene boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta, njihova hladnoća i hrapavost, sve to vraća se silovito u dramatske noći, ovdje pratimo korak po korak u nastajanju i u sve snažnijem rastu. Krležin Povratak Filipa Latinovicza treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemoguće dokučiti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta. Stoga ćemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni način njegova postojanja. Povratak Filipa Latinovicza nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je ponajprije organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života. U njemu se, pred raspadom, kreće isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda, i U agoniji. To propadanje klase koja je već posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je (u širem smislu) tema ove knjige.
Sadržaj:
- Filip je došao na kaptolski kolodvor nakon 23 godine.
- Sjeća se kako je prije 23 godine ukrao svojoj majci stotinjarku, kako je lumpao sa javnim ženama (kelnericama) i kako se dovukao pod zaključana vrata kao izgubljeni sin.
- Od tada živi na ulici cijelo vrijeme.
- Sjetio se Karoline koja mu je jednom sjela u krilo i to je za njega bila najsladostrasnija emocija čitavog djetinjstva.
- Kad se Karolina udala on je htio počiniti samoubojstvo tako što je skakao u vodu sa svetog Florijana.
- Sjetio se kako je prije 23 godine jednog dana ujutro došao kući i pozvonio majci na vrata, ali mu je ona rekla da se vrati tamo gdje je i bio, i tako je otišao i proveo 23 godine potpuno sam na ulici.
- Grad mu je bio poznat koliko i stran, ali prepoznao je trafiku svoje majke - gospođe Regine, i sjetio se nekih događaja vezanih za tu trafiku.
- Sjetio se da su njegovu majku svi zvali Regina iako se ona zapravo zvala Kazimiera i bila je Poljakinja.
- Ona je imala jednu sliku nepoznate gole žene i čuvala ju je ljubomorno kao relikviju.
- Filipa je ta slika mučila godinama.
- Jednog dana majka je odvela Filipa u grad i ostavila ga u jednoj kavani, a vratila se tek poslijepodne i onda ga je odvela jednoj gospođi
- Ta gospođa imala je jednu šojku, Faraona, koji je znao izgovoriti “Bon jour, monsieur”.
- Razmišljao je o svom ocu i kanoniku Lovri za kojeg je neko vrijeme sumnjao da mu je otac.
- Otišao je u gostionicu i naručio piće.
- Dok je bio u gostionici sjećao se starih mirisa koji su ostali nepromijenjeni.
- Sjeća se mnogih mirisa, boja i doživljaja koje je doživio i djetinjstvu.
- Odlučio je posjetiti svoju gospođu majku u Kostanjevcu gdje se preselila.
- Dok je tako putovao sjetio se što je jednog dana napravio.
- U šestom razredu riskirao je čitavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio se k “frajlama”.
- Izabrao je podne jer je tada grad bio prazan tako da ga nitko nije vidio.
- Ušao je u kupleraj i bio pozvan u jednu sobu.
- U sobi je ugledao ženu koja je ležala a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel.
- Ta mu je slika ostala u sjećanju i razmišljao je kako taj motiv slikarski riješiti.
- Pobjegao je iz sobe i cijelo poslijepodne plakao pod prugom.
- Dok se tako vozio u Kostanjevac razgovarao je i sa kočijašem.
- Već su dva mjeseca minula od Filipova povratka na kostanjevački vinograd.
- Tamo mu je majka dala sobu pod krovom u kojoj je mogao mirno raditi (slikati).
- Jedne noći zapalila se štala i pošto je jedan bik ostao unutra Filip ga je izveo van i postao poznat po svom junaštvu.
- Upoznao je illustrissimusa Liepacha plemenitog Kostanjevečkog s kojim se njegova majka družila.
- Majka mu je pričala o Liepachu i o njihovom odnosu koji je trajao već tri godine.
- Željela je od Filipa da napravi njen portret i on je počeo da je slika.
- U početku joj se portret sviđao, ali kako je Filip dalje slikao i otkrivao ono ispod maske kakvu je nosila njegova majka, ona je postajala nervozna, nije dolazila na vrijeme i na kraju mu je rekla da je sramotno to na koji način on gleda svoju majku.
- On je zatim odustao od slikanja.
- Saznajemo neke pojedinosti iz života Liepacha plemenitog Kostanjevečkog.
- Jednog dana stari Liepach priredio je svečanost na koju je i Filip bio pozvan, a i gospođa Ksenija – kasirica “Kod Krune”.
- Zanimala ga je ta žena za koju je čuo da je napravila puno skandala i zla u životu.
- Njen nadimak je bio Bobočka i kako je upropastila puno ljudi, a među njima je i Baločanski kojem se smilovala, on je živio kod nje i ona se brinula za njega.
- Saznajemo tajne iz Bobočkinog života i iz života Vladimira Baločanskog.
- Filip je puno vremena provodio sa Bobočkom i svuda s njom išao.
- Jednog dana došao je Sergije Kirilovič Kyriales, grk sa Kavkaza koji je puno toga u životu proživio.
- Prema njemu je Filip osjećao neki strah i nelagodu, bojao ga se, mislio je da je slabiji od njega.
- Kyriales je posjedovao spram Filipa neku neshvatljivu superiornost.
- Kad god bi se Filip uputio u raspravu s njim uvijek je Kyriales izašao kao pobjednik.
- Kyriales je kritizirao i Filipovo slikarstvo.
- Kad je Kyriales otišao, poslije se saznalo da se ubio.
- Filipa je tada jednog dana Bobočka zamolila da joj posudi novaca da bi mogla otputovati.
- Te su se večeri trebali sastati u njegovoj kući, ali ona nije došla već je došao Baločanski koji je rekao da Bobočka nikud ne putuje.
- Pokazao je Filipu nekakav račun govoreći da je to Bobočka napisala.
- Filip je na papiru primijetio krv i kad je bolje prišao Baločanskom primijetio je da je on sav krvav.
- Baločanski je tada izjurio van iz sobe.
- Filip je potrčao za njim, ali ga nije stigao pa je otišao kod Bobočke.
- Nju je našao kako leži sva u krvi na krevetu.
- Baločanski joj je prerezao grkljan.
Analiza djela:
Početak
Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima, i hladna kvaka. Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri noći pio i lumpao sa ženama i kelnericama, a onda se vratio i našao zaključana vrata i ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Zastao je pred stranim zaključanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog, gvozdenog dodira te teške, masivne kvake u školjci svoga dana: i znao je kako će ta vrata biti teška pod njegovom rukom i znao je kako se lišće miče u krošnjama kestenova i čuo je jednu lastavicu kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav čađav, umoran, neispavan, osjećajući kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada neće zaboraviti onog mračnog svitanja i one pijane, posljednje, treće noći i onog sivog jutra - dok živi. Tako već prvi taktovi, zahvaljujući onoj intimnoj koheziji koja prožima svaki veliki tekst, neposredno, prirodno najavljuju osnovnu intonaciju knjige. Ostvaren je, na samom početku, pripovjedački ritam sjećanja i obnavljanja prošlosti i sadašnjosti, težnja da se stvari iznesu »onako kako su se zaista dogodile«, i prikaže njihovo djelovanje u vremenu. To jedan čovjek nosi na sebi, u sebi, svu svoju prošlost, a vraća se natrag da s njom raskrsti, razračuna, konačno i neopozivo, »na licu mjesta«, na poprištu svojih dječjih razdora, s akterima nekadašnjih i sadašnjih mučenja i sumnja. Sve je počelo tu, pred ovim isto ovako zatvorenim vratima, a ta je njihova zatvorenost, kao i danas, kao i onda, imala svoju prethistoriju, i sve je to mračno, neuhvatljivo, i sve je to isprepleteno, i sve je to neprestano prisutno u čovjeku; a ovakav povratak ima snagu da bivšim događajima dade još jednu potpuniju, bolniju, pročišćeniju očevidnost od one koju su imali u stvarnosti. Onaj koji te osjećaje nosi odaje svoj stav, njegov je doživljaj izražen posebnom senzibilnošću koja je zatreperila pri ovom vraćanju u prošlost. Zakutak odaje afektivan stav prema gradu njegova djetinjstva; truli slinavi krovovi, siva, vjetrom isprana jednokatnica, mračni drvored, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka, sve to, i ono što slijedi, mobilizira slikarsku i uopće psihičku osjetljivost glavnog junaka. I sve će to postati upravo simbolično za junakov svijet. Jer je taj junak (o kako je on malo junak, i kako bi, to i sam osjeća, mnogo bolje bilo reći slabić!) nosilac radnje, zapravo žarišna točka tj. sjecište svih dotadašnjih a sad i novih sukoba i nemira.
Djetinjstvo
O djetinjstvu su govorili i Proust i Rilke. Rilke je napisao: “To sublimno, duboko problematično, nepoznato, tajnovito dječje u nama leži duboko pokopano u tmini naših vlastitih frojdovskih kompleksa, i to bolećivo sjećanje i skoro perverzno boravljenje u prostorima mrtvog djetinjstva jedan je od jakih nagona za usporavanjem brze prolaznosti svega našega u nama.”
Iz perspektive Povratak Filipa Latinovicza izgleda kao prustovsko-rilkeovska scena:
“Kleči Filip u polumraku i potpuno je sam u sebi, samo se izvana čuju
koraci prolaznika od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog
prozora i preko žljebastog kanala, u kome je gnjila zelenkastomasna voda
puna slame i pahuljice od živadi. Zagledao se Filip u taj kanal pod
drvenim mostićem, pun slame, smeća i pahuljica od živadi, a jedna mala
ladica od novinskog papira, ta draga dječja pustolovna korablja, zapela je
o ciglu, sva mokra i namočena, pred potonućem. Sagnuo se Filip da
podigne svoju malu brodolomnu dječju ladicu iz smrdljive lokve nad
kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima, ali mu se to već u
isti tren učinilo preglupim: tako je stao pred trafikantičin prozor i
zagledavši se u one mrlje na musavom staklu ostao je nepomično, dugo.“
Napisati takvu povijest, povijest jednog razdrtog, nemirnog, neobičnim stravama i groznicama ispretrzanog djetinjstva; prikazati je u vidu ispovijedi jedne posebne senzibilnosti koja nije literarna nego je prije svega likovna, to je osnovna obaveza i formula ove knjige.
Simbolika povratka:
Dramatična točka u kojoj roman počinje jest superiorno odabrana koincidencija međusobno suprotstavljenih junakovih nemira: povratak fizički i povratak psihički, potraga za izgubljenim vremenom i za svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihičke traume), neobičan moment sumnje u vlastitu ličnost i u vlastite stvaralačke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znači: kako bi trebalo poživjeti pa da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najveću radost čovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i ponovo začuje davne zvuke djetinjstva. Toj romantičnoj potrebi prinosi Filip žrtvu u času povratka: “osjetiti se doma”, oćutjeti negdje čvrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opći (ili bar širi od naših ličnih), to je čežnja Filipova.
Problem romana:
Težnja njegova da u vlastitoj prošlosti nađe neka uporišta, neke proplanke na kojima se može predahnuti, čvrste točke sa kojih se može krenuti dalje, ta se težnja pokazuje kao jalova himera: bez uporišta u svojoj prošlosti, bez uporišta u svojoj umjetnosti, bez uporišta u svojoj okolini (i onoj koju je ostavio i ovoj u koju se vratio, odnosno u kojoj se povratkom zatekao). Filip u početku ne uspijeva ostvariti ni jedan dodir, ni jednu komunikaciju; ali je ta njegova kriza, to uporno pružanje ruku za osloncem i lutanje pogleda za putokazom ljudska drama najvišeg napona; a upravo je u njoj potrebno gledati osnovni problem romana.
Knjiga sastavljena od čudesnih svojstava riječi, kretanja, mirisa, zvukova:
“Ogenj!” ta stara, zaboravljena riječ probudila je u Filipu jaki osjećaj
panonske podloge. On ni sam nije znao zašto, ali u taj tren osjetio je
neobično jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi:
osjetio se doma. Ne »kod kuće« nego doma, u skladu s jezičnom
podlogom o kojoj je riječ. Tako se čitava ova knjiga temelji upravo na
čudesnim svojstvima pojedinih riječi, kretanja, mirisa, zvukova, pa čak i
snova, da u nama probude i ponovo razvihore čitave bujice uspomena i
susprezanih nagona.
Smisao traganja za izgubljenim vremenom:
Sve je lapidarno, sve stoji na nečem, sve ima svoju podlogu, ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. Živeći tako čovjek bi sam mogao postati trodimenzionalan: vratiti se natrag do Euklida, razviti se natrag do stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti u tvar! To je smisao Filipovih traganja za izgubljenim vremenom, djetinjstvom i stvarnošću, za podlogom. Takvu istu podlogu tražio je, još ranije, drugi jedan Krležin junak, doktor Walter iz novele “In extremis”: “... doktor Walter osjetio je u sebi silnu potrebu da se ogrebe i očisti od svih svojih neizvjesnosti. Da stane izvan svega toga van, da se smiri. Da samoga sebe vagne. Život treba da se arhitektonski gradi iz dana u dan, po nekom određenom nacrtu. Neka bude taj nacrt fraza, dogma, sveto pismo paragraf, formula, zlatno tele, evidentna laž, neka bude taj plan što mu drago, samo da je podloga! Podlogu treba sebi stvoriti u životu!”
Značenje riječi “frajla”:
U Filipovoj ustreptaloj mašti određene riječi bude virove uspomena, infernalne tajne njegovih davnih, besanih dječačkih nemira. Dovoljno je da kočijaš Joža Podravec lukavo namigne Filipu i upozori ga kraj javne kuće da »frajle još sigurno spavaju!« pa da se u njemu pokrene kotač uspomena: Kakva sablasna riječ: frajle! A ipak! Koliko je dubokih tajna pokopano u toj tako vulgarnoj riječi koju panonski foringaši izgovaraju skupljajući kod toga pljuvačku pod jezikom od gađenja i moralnoga prezira!
Dovoljno je da se ta riječ začuje pa da se vrijeme zaustavi, vrati natrag, ili, još točnije, da se pokaže brutalna prisutnost, istovremenost “sadašnjosti” i “prošlosti”, koje su tako prepletene da nisu vezane samo kauzalno nego se i ostvaruju simultano. To kako se Filip nekad davno kao šesnaestogodišnjak zaputio “frajlama”, ta njegova težnja da se još kao dječak “zablati” do kraja i time zapravo otkupi i objasni sam sebi; ta sugestivna, koloristička i zvučna, slika njegova “segmentalnog odgoja”; ta njegova težnja za oslobađanjem od vlastite (majčine, zapravo) nejasne i mutne situacije, a u stvari sve dublje upadanje u nju; to sablasno, ritmičko navraćanje užasne tematske riječi frajle; i konačno, ta superiorna likovna tema ženskog trbuha, pa stravičan bijeg sa srebrom forinte u ušima - sve to nije samo izvrsna literatura nego i jedna od ključnih situacija ove drame.
Usporedba Filipovog i Flaubertovog posjeta bludnici:
Flaubertov doživljaj:
Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru” (jednom od najljepših tekstova Flaubertovih), zapravo je čista romantika. Njemu je javna žena izvor patetične ljubavne strasti, čak simbol čulne ljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi.
“Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim očima s ponosom
kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i
uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja, njen trbuh od sedefa
s udubljenim pupkom, njen gipki i grčeviti trbuh, tako mekan da u nj
zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove,
prave ženske bokove kojih linije prelazeći u okrugli but podsjećaju uvijek
u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha;
znoj od kojega je njena koža bila vlažna, činio ju je svježom i ljepljivom,
u noći su njene oči sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara,
koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo
od kreveta.”
Filipov doživljaj:
Umjesto romantike prikazana je čitava jedna ljudska tragika. Filipu je javna žena gruba društvena istina i, u isto vrijeme, odvratna mora jednoga djetinjstva.
“U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunčanog ljetnjeg
sjaja kao oslijepljen, tapajući u potpunoj tmini, Filip je kod škurog
osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s
prebačenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i
razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je nečiji glas
da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala
kroz maleni kolut na prozornoj ploči, ležala je žena, a trbuh joj je bio
raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj
lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan,
da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina
slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.”
I slikarski je izražena razlika između ova dva događaja. Kod Flauberta sve je to svijetlo i čisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska, a kod Krleže je sve trulo, naduveno i prijesno.
Narušena slikarska vizija svijeta:
I upravo tu gdje misli da proširuje dijapazon doživljavanja i da pojača “govor” svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog časa kad sumnja da je boja kadra izraziti sve što nije boja, čim hoće boji da dade samo ono što je njeno, da je “ponizi” na njenu ulogu u stvarnosti, time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza, odnosno tematika ove knjige.
Bilješke o djelu:
Naslov romana i prvih nekoliko rečenica upućuje nas na osnovni problem ovog romana:
“Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine
nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako se dolazi.”
Filip, predstavnik modernog beskućništva i odisejskog lutalice, se nakon dvadeset i tri godine vraća u prostore svoga djetinjstva i rane mladosti, u svoj blatni panonski zakutak, da u potrazi za izgubljenim djetinjstvom pokuša naći “pozitivnu podlogu”, neko čvrsto uporište na temelju kojega će učvrstiti svoju ljudsku i umjetničku egzistenciju. Krleža prustovski ispovijeda Filipovu prošlost i tako od te retrospekcije nastaje ovo Krležino remek-djelo.
“A sve je počelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske
noći s engleskim kojima. Drama jedne provincionalne trafikantkinje!
Gavran koji govori francuski! Bankonote na stolnjaku i ona antipatična
stara baba s crnom perikom! Kakva je ono bila drama? Kakav je ono bio
tajanstveni osjet u onoj mračnoj palači? Gdje je ono sve danas i kamo se
ono sve rasplinulo kao magla? Stojeći uz taj prljavi prozor...”
Senzibilnost Filipova prvenstveno je izražena likovno jer je ovdje je riječ o neoimpresionističkom slikaru, pa je njegov doživljaj određen karakterom njegovog vidnog kuta.
Pisac često razbija kronološki tok događaja koji je i ovako već subjektivan, čime on pridobiva na dinamičnosti teksta što zahtijeva i pažljivije čitanje. Kod Filipa se zapravo radi o “paklenom simultanizmu” događaja, odnosno nastojanju da se obuhvati prostorna i vremenska istovremenost događaja. Upravo je taj simultanitet temeljna slikareva opsesija. Slika se stvara i predstavlja odjednom, a ne postupno. Sve te Filipove opsesije - unutarnji nemiri dostižu kulminaciju u trenutku kad on posumnja u svoje umjetničke vrednote. Sve se u njemu raspada na “sastavne dijelove”, on se počinje gubiti u mutnim slikama svoje ličnosti.
“Život se počeo u Filipu topiti na sastavne dijelove: u njemo je neprekidno
rastvorno, analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije,
to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo na svoje svrhe i sada
se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja.
To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko
pretvara se polagano u ideju što ga progoni iz dana u dan sve
intenzivnije: pred njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom
subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao.
Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati
u fantom koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo
traje, a postaje sve teže i sve zamornije.”
“Razmišljajući o sebi i o svome trajanju, o svojim počecima i međama
svoje ličnosti, Filip se gubio u mutnim slikama te nikako nije mogao da se
snađe. Doista, izgledalo je tako kao da kroz naše ruke kulja tuđi život u
toplim opipima, a sve te plohe starih igračaka, svi ti dršci napuklog
porculana, te pukotine pod jezikom na rubovima starih čaša, i pisama,
i klečanja, i trzaji, sve će to biti ništa drugo nego odgovaranje na stara i
davno pročitana pisma, sjećanje na stare krivnje i mučenje nad tuđim
bezizlaznostima.”
“Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo
nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke građanske
mjere! Po čemu bi on mogao uvjeriti “sebe” s nekom izvjesnom,
izvan svake sumnje pouzdanom garancijom da on to doista mjeri “sebe”?
Po licu? Pa to se lice potpuno izmijenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje
danas to su kretnje sasvim drugog čovjeka!
/.../
A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla, gleda u kavanu jedan čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosijed, s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni, uzrujan, ispijan, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svog “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije.
/.../
Čudno! Sjedi takav jedan neodređeni “netko” u jednom ogledalu, naziva samoga sebe “sobom”, nosi to svoje mutno i sasvim nejasno “ja” u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steže srce, boli glava, /.../ i sve je tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta!”
”Vi, profesorice Benjak, tvrdite u vašoj diplomskoj radnji na stranici 7. da
Filipove sumnje i zanose, pa čak i osvjedočenja da je slikati potrebno i
moguće, naprosto “isjeckao” Grk Kyriales sa čime sa ja i slažem.
No ne slažem se sa Vašom tvrdnjom da je on “Dijabolički lik” jer on u toj
kostanjevačkoj drami po sve slabiće i zbunjene dekadente odigrao
presudnu ulogu i kako Vi kažete “uzmorao je da razara sve Filipove
zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i
duševne snage atomizira u prašinu i potpuno bezvrijedan pepeo.”
Kyriales nije “dijabolički lik” kako ga Vi nazivate, već je on svojim objektivizmom, racionalizmom i čvrstom logikom sudova atomizirao i pretvorio u bezvrijedan pepeo Filipov idealizam i subjektivizam. Istina je da Kyriales ponekad govori demonski, divlje, ali se njega zato ne smije smatrati demonskom ličnošću, pa prije svega on je obrazovana osoba, on je dermatolog i oringolog, odnosno liječnik, a za liječnika se znade da treba biti objektivan, razuman i racionalan. Kyriales ipak ponekad pretjeruje u svojim zaključcima i poredbama što mu možda i daje negativne atribute, ali u svim tim njegovim tvrdnjama postoji pomalo karikirana istina:
“Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna,
u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično
dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri.
Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna, majmunska zvijer! Najsmiješnija među
životinjskim vrstama, sigurno je majmunska vrsta, a koliko je majmun
bliži posrednom i logičnom životu čovjeka?
/.../
Ta zvijer je proždrljivija od hijene jer hijena prežderana strvinom pokraj smrdljivog mesa može da zaspi, dok čovjek koji se prežderao da mu se od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i "promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.”
Pojavom Kyrialesa roman postaje i filozofski jer grk spominje filozofe poput Kanta i Platona te objašnjava njihova učenja. Dalje Kyriales objašnjava aperioritete, posterioritete, on priča o oblicima spoznaje. Objašnjava Kantove kategorije vremena i prostora te se na kraju bavi i logikom, točnije logikom sudova.
Tko je Filip Latinovicz? - pitanje je koje se nameće već prilikom čitanja prvih stranica romana, a na kraju ove povijesti jednog slikara, ugledamo njega koji je krvav, razderan, blatan, mokar kao utopljenik utrčao u Bobočkinu sobu gdje je sve bilo krvavo: i posteljina, i jastuci, i njena svilena bluza. “Oči su joj bile otvorene, te činilo se kao da gleda”. Pri samom određivanju Filipa, odnosno pri dogovaranju na prethodno postavljeno pitanje potrebno je naznačiti odrednice Filipova stanja – neriješeno pitanje tko mu je otac:
“Evo, ja sam navršio četrdesetu godinu, a još ni dan današnji ne znam,
tko mi je zapravo otac! Čitavog sam se svog djetinjstva grizao nad tim
pitanjem, moja mladost ostala je razorena zbog te tajne.
/.../
Na, gledajte te svoje slike, dozvolite pogledajte te svoje divne slike, i onda moralizirajte! Tko su ta lica, odakle su došla ta lica?
/.../
Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac ?”
“Sve sami detalji oko njega: razmočena kifla, cvrkut vrabaca,
stara vještica što diže prašinu, rano jutro i umor u člancima prstiju,
u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Svi samo detalji i neki
neizrecivo težak, neshvatljiv umor.”
“Čitavo njegovo djetinjstvo, i ne samo djetinjstvo, nego i on sam, njegov
karakter, sve što je bilo važno u njemu i u njegovom životu, sve je ostalo
ozlijeđeno od prvih gnjiloća u kojima je nestajao.”
“Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj
savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!”
“Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je
potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike?
/.../
On prisluškuje razgovorima uličnim već godinama i još nijednom ni jednog prolaznika nije čuo gdje bi govorio o slikarstvu.”
“Povratak Filipa Latinovicza” predstavlja uski nastavak, produbljenje glembajevsko-klanfarovskog života. Realnost hrvatske provincije, njeno jadno stanje, bezlično trajanje, ništavilo, propadanje u blatu, osnovni je problem ovog romana. U toj panpskoj baruštini postoje dva distantna svijeta, tragični svaki na svoj način. Zdrava, seljačka narodna masa, sa kerempuhovskim mentalitetom, gažena i pljačkana “po svetom zakonu dragog Boga”, od njihove gospode doktora, a gospoda u svojim trulim kurjama, kronično bolesna, degenerirana, jedva gmižu, spremna da izdahnu. Zaostalost, jednolikost života, propadanje jedne epohe, jednog doba na zalasku, moto je romana. Glembajevsku klanfarovsku sredinu upoznajemo preko neoimpresionističkog slikara Filipa Latinovicza.
Krleža kao da nije bio zadovoljan onim što je rekao Leonom Glembajem. Želio ga je produbiti, prikazati sve njegove momente postojanja. Leone je prikazan u zadnjem stadiju, u trenutku njegovog kobnog akta, kada progovara njegova otrovana krv, u kulminaciji užasa. Filip je još tragičniji lik. Pisac kao da muči svog junaka, postepeno, sve teže, ne dopušta mu da učini svoj fatalni potez, kao spas. Ono što je Leone doživio u rasponu jedne noći Filip doživljava korak po korak, u sve snažnijem rastu. U gradaciji, od tihog monologa, snažne orkestracije uspomena, do krvavog završetka.
Žena u romanu zauzima posebno mjesto. Način na koji joj Krleža prilazi veoma je rijedak i izuzetan. U literaturi žene ili majke predstavljaju svetinje. Pisac kao da ruši njihov mit. Čudno je zašto on slika toliko pokvarenih žena, karaktera. U njihovoj obradi postoje razlike u stupnju pokvarenosti. To su lažne dame, sa sumnjivom prošlošću, a ispod maske se krije pokvarenost i grabežljivost. Jedino tijelo i tjelesno čini ih ženama. Ovim “damama” pisac prilazi s najviše mržnje, s najviše gađenja.
Drugi tip žene predstavljaju nesretne, prevarene djevojke, koje su mogle i postati nešto, ali su ih ljudi izigrali, odbacili, i one sada životare na ulici, u bijednoj krčmi prodajući svoja tijela. Postoji u njima nešto osjećajno, ali ih je život izopačio i kao takve propadaju.
Svaki karakter predstavlja temu za sebe, pa i one iz salonskog života mogle bi biti lik za novi roman. Filip se kretao u moralno pokvarenom društvu, slušao je prazne salonske razgovore.
Bilješke o piscu:
Središnja je osobnost hrvatske književnosti 20. stoljeća s iznimno opsežnim i raznovrsnim književnim opusom. Pjesnik je, dramatičar, romanopisac, novelist, kritičar, esejist, putopisac, memoarist, pokretač i urednik časopisa, te enciklopedist. Rođen je u Zagrebu u obitelji gradskoga redarstvenog nadstražara. Pučku školu završio je u Zagrebu (na Kaptolu). Četiri razreda gimnazije završio je u Zagrebu, a nakon toga se upisao u Kadetsku školu u Pečuhu. Dvije godine je zatim na Vojnoj akademiji u Budimpešti (1911. – 1913). Napušta je i odlazi preko Francuske i Soluna u Skopje pokušavajući se priključiti srpskoj vojsci. Uhićen je zbog sumnje da je austrijski špijun i protjeran u Zemun gdje ga prihvaća austrijska pogranična policija. Kratko u zatvoru, a onda se počinje baviti književnim radom. Bio je mobiliziran 1915., ali vojnu (ratnu) obvezu obavlja u Zagrebu. Nakon boravka u vojnoj bolnici bio je upućen na bojišnicu u Galiciju, ali brzo se vraća u Budimpeštu, pa u Zagreb, gdje je do konca prvog svjetskog rata obavljao vojničke dužnosti. Izvan Zagreba je proboravio godinu dana (od ljeta 1920. do ljeta 1921.) u Dugoj Rijeci gdje mu je supruga bila učiteljica (poslije je Bela Krleža bila glumica u Zagrebu). Prvi svoj književni časopis “Plamen” tiskao je 1919.;
“Književnu republiku” objavljivao je i uređivao od 1939. i 1940. Jedan je od urednika časopisa “Republika” (1945). U književnosti se javio 1914. (drama Legenda). Njegov književni razvoj prošao je više mijena. Prva je romantično-simbolistička (1914. – 1918.), slijedi ekspresionistička (1918. – 1926.), te realistička od 1926. do 1932. Zanima ga psihološka, a zatim ponajviše socijalna tematika. Nije moguće razgraničiti precizno njegova stvaralačka razdoblja. Od 1950. ravnatelj je Leksikografskog zavoda u Zagrebu.
Njegova djela:
Pjesništvo:
Pan, Tri simfonije, Pjesme I. i II. , Pjesme III. , Lirika, Knjige pjesama, Knjiga lirike, Simfonije, Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha.
Proza:
Tri kavalira gospođice Melanije, Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars, Novele, Vražji otok, Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Zastave.
Drame:
Legenda, Saloma, Michelangelo Buonarroti, Vučjak, Gospoda Glembajevi, U logoru, U agoniji, Golgota, Aretej, Leda.
O djelu:
Povratak Filipa Latinovicza težak je, gust i složen tekst. U liku Filipa pokrenuto je nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti, mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kuće i bijeg u inozemstvo. Roman i započinje retrospektivom: Filip se vraća u rodni grad, a zajedno s njime vraćaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje mu se činilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati. Čitav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoć neobične, upravo čudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno, koloristička komponenta: sve što vidi i sve čega se sjeća Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopće; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno viđene boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta, njihova hladnoća i hrapavost, sve to vraća se silovito u dramatske noći, ovdje pratimo korak po korak u nastajanju i u sve snažnijem rastu. Krležin Povratak Filipa Latinovicza treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemoguće dokučiti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta. Stoga ćemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni način njegova postojanja. Povratak Filipa Latinovicza nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je ponajprije organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života. U njemu se, pred raspadom, kreće isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda, i U agoniji. To propadanje klase koja je već posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je (u širem smislu) tema ove knjige.
Sadržaj:
- Filip je došao na kaptolski kolodvor nakon 23 godine.
- Sjeća se kako je prije 23 godine ukrao svojoj majci stotinjarku, kako je lumpao sa javnim ženama (kelnericama) i kako se dovukao pod zaključana vrata kao izgubljeni sin.
- Od tada živi na ulici cijelo vrijeme.
- Sjetio se Karoline koja mu je jednom sjela u krilo i to je za njega bila najsladostrasnija emocija čitavog djetinjstva.
- Kad se Karolina udala on je htio počiniti samoubojstvo tako što je skakao u vodu sa svetog Florijana.
- Sjetio se kako je prije 23 godine jednog dana ujutro došao kući i pozvonio majci na vrata, ali mu je ona rekla da se vrati tamo gdje je i bio, i tako je otišao i proveo 23 godine potpuno sam na ulici.
- Grad mu je bio poznat koliko i stran, ali prepoznao je trafiku svoje majke - gospođe Regine, i sjetio se nekih događaja vezanih za tu trafiku.
- Sjetio se da su njegovu majku svi zvali Regina iako se ona zapravo zvala Kazimiera i bila je Poljakinja.
- Ona je imala jednu sliku nepoznate gole žene i čuvala ju je ljubomorno kao relikviju.
- Filipa je ta slika mučila godinama.
- Jednog dana majka je odvela Filipa u grad i ostavila ga u jednoj kavani, a vratila se tek poslijepodne i onda ga je odvela jednoj gospođi
- Ta gospođa imala je jednu šojku, Faraona, koji je znao izgovoriti “Bon jour, monsieur”.
- Razmišljao je o svom ocu i kanoniku Lovri za kojeg je neko vrijeme sumnjao da mu je otac.
- Otišao je u gostionicu i naručio piće.
- Dok je bio u gostionici sjećao se starih mirisa koji su ostali nepromijenjeni.
- Sjeća se mnogih mirisa, boja i doživljaja koje je doživio i djetinjstvu.
- Odlučio je posjetiti svoju gospođu majku u Kostanjevcu gdje se preselila.
- Dok je tako putovao sjetio se što je jednog dana napravio.
- U šestom razredu riskirao je čitavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio se k “frajlama”.
- Izabrao je podne jer je tada grad bio prazan tako da ga nitko nije vidio.
- Ušao je u kupleraj i bio pozvan u jednu sobu.
- U sobi je ugledao ženu koja je ležala a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel.
- Ta mu je slika ostala u sjećanju i razmišljao je kako taj motiv slikarski riješiti.
- Pobjegao je iz sobe i cijelo poslijepodne plakao pod prugom.
- Dok se tako vozio u Kostanjevac razgovarao je i sa kočijašem.
- Već su dva mjeseca minula od Filipova povratka na kostanjevački vinograd.
- Tamo mu je majka dala sobu pod krovom u kojoj je mogao mirno raditi (slikati).
- Jedne noći zapalila se štala i pošto je jedan bik ostao unutra Filip ga je izveo van i postao poznat po svom junaštvu.
- Upoznao je illustrissimusa Liepacha plemenitog Kostanjevečkog s kojim se njegova majka družila.
- Majka mu je pričala o Liepachu i o njihovom odnosu koji je trajao već tri godine.
- Željela je od Filipa da napravi njen portret i on je počeo da je slika.
- U početku joj se portret sviđao, ali kako je Filip dalje slikao i otkrivao ono ispod maske kakvu je nosila njegova majka, ona je postajala nervozna, nije dolazila na vrijeme i na kraju mu je rekla da je sramotno to na koji način on gleda svoju majku.
- On je zatim odustao od slikanja.
- Saznajemo neke pojedinosti iz života Liepacha plemenitog Kostanjevečkog.
- Jednog dana stari Liepach priredio je svečanost na koju je i Filip bio pozvan, a i gospođa Ksenija – kasirica “Kod Krune”.
- Zanimala ga je ta žena za koju je čuo da je napravila puno skandala i zla u životu.
- Njen nadimak je bio Bobočka i kako je upropastila puno ljudi, a među njima je i Baločanski kojem se smilovala, on je živio kod nje i ona se brinula za njega.
- Saznajemo tajne iz Bobočkinog života i iz života Vladimira Baločanskog.
- Filip je puno vremena provodio sa Bobočkom i svuda s njom išao.
- Jednog dana došao je Sergije Kirilovič Kyriales, grk sa Kavkaza koji je puno toga u životu proživio.
- Prema njemu je Filip osjećao neki strah i nelagodu, bojao ga se, mislio je da je slabiji od njega.
- Kyriales je posjedovao spram Filipa neku neshvatljivu superiornost.
- Kad god bi se Filip uputio u raspravu s njim uvijek je Kyriales izašao kao pobjednik.
- Kyriales je kritizirao i Filipovo slikarstvo.
- Kad je Kyriales otišao, poslije se saznalo da se ubio.
- Filipa je tada jednog dana Bobočka zamolila da joj posudi novaca da bi mogla otputovati.
- Te su se večeri trebali sastati u njegovoj kući, ali ona nije došla već je došao Baločanski koji je rekao da Bobočka nikud ne putuje.
- Pokazao je Filipu nekakav račun govoreći da je to Bobočka napisala.
- Filip je na papiru primijetio krv i kad je bolje prišao Baločanskom primijetio je da je on sav krvav.
- Baločanski je tada izjurio van iz sobe.
- Filip je potrčao za njim, ali ga nije stigao pa je otišao kod Bobočke.
- Nju je našao kako leži sva u krvi na krevetu.
- Baločanski joj je prerezao grkljan.
Analiza djela:
Početak
Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima, i hladna kvaka. Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri noći pio i lumpao sa ženama i kelnericama, a onda se vratio i našao zaključana vrata i ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Zastao je pred stranim zaključanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog, gvozdenog dodira te teške, masivne kvake u školjci svoga dana: i znao je kako će ta vrata biti teška pod njegovom rukom i znao je kako se lišće miče u krošnjama kestenova i čuo je jednu lastavicu kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav čađav, umoran, neispavan, osjećajući kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada neće zaboraviti onog mračnog svitanja i one pijane, posljednje, treće noći i onog sivog jutra - dok živi. Tako već prvi taktovi, zahvaljujući onoj intimnoj koheziji koja prožima svaki veliki tekst, neposredno, prirodno najavljuju osnovnu intonaciju knjige. Ostvaren je, na samom početku, pripovjedački ritam sjećanja i obnavljanja prošlosti i sadašnjosti, težnja da se stvari iznesu »onako kako su se zaista dogodile«, i prikaže njihovo djelovanje u vremenu. To jedan čovjek nosi na sebi, u sebi, svu svoju prošlost, a vraća se natrag da s njom raskrsti, razračuna, konačno i neopozivo, »na licu mjesta«, na poprištu svojih dječjih razdora, s akterima nekadašnjih i sadašnjih mučenja i sumnja. Sve je počelo tu, pred ovim isto ovako zatvorenim vratima, a ta je njihova zatvorenost, kao i danas, kao i onda, imala svoju prethistoriju, i sve je to mračno, neuhvatljivo, i sve je to isprepleteno, i sve je to neprestano prisutno u čovjeku; a ovakav povratak ima snagu da bivšim događajima dade još jednu potpuniju, bolniju, pročišćeniju očevidnost od one koju su imali u stvarnosti. Onaj koji te osjećaje nosi odaje svoj stav, njegov je doživljaj izražen posebnom senzibilnošću koja je zatreperila pri ovom vraćanju u prošlost. Zakutak odaje afektivan stav prema gradu njegova djetinjstva; truli slinavi krovovi, siva, vjetrom isprana jednokatnica, mračni drvored, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka, sve to, i ono što slijedi, mobilizira slikarsku i uopće psihičku osjetljivost glavnog junaka. I sve će to postati upravo simbolično za junakov svijet. Jer je taj junak (o kako je on malo junak, i kako bi, to i sam osjeća, mnogo bolje bilo reći slabić!) nosilac radnje, zapravo žarišna točka tj. sjecište svih dotadašnjih a sad i novih sukoba i nemira.
Djetinjstvo
O djetinjstvu su govorili i Proust i Rilke. Rilke je napisao: “To sublimno, duboko problematično, nepoznato, tajnovito dječje u nama leži duboko pokopano u tmini naših vlastitih frojdovskih kompleksa, i to bolećivo sjećanje i skoro perverzno boravljenje u prostorima mrtvog djetinjstva jedan je od jakih nagona za usporavanjem brze prolaznosti svega našega u nama.”
Iz perspektive Povratak Filipa Latinovicza izgleda kao prustovsko-rilkeovska scena:
“Kleči Filip u polumraku i potpuno je sam u sebi, samo se izvana čuju
koraci prolaznika od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog
prozora i preko žljebastog kanala, u kome je gnjila zelenkastomasna voda
puna slame i pahuljice od živadi. Zagledao se Filip u taj kanal pod
drvenim mostićem, pun slame, smeća i pahuljica od živadi, a jedna mala
ladica od novinskog papira, ta draga dječja pustolovna korablja, zapela je
o ciglu, sva mokra i namočena, pred potonućem. Sagnuo se Filip da
podigne svoju malu brodolomnu dječju ladicu iz smrdljive lokve nad
kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima, ali mu se to već u
isti tren učinilo preglupim: tako je stao pred trafikantičin prozor i
zagledavši se u one mrlje na musavom staklu ostao je nepomično, dugo.“
Napisati takvu povijest, povijest jednog razdrtog, nemirnog, neobičnim stravama i groznicama ispretrzanog djetinjstva; prikazati je u vidu ispovijedi jedne posebne senzibilnosti koja nije literarna nego je prije svega likovna, to je osnovna obaveza i formula ove knjige.
Simbolika povratka:
Dramatična točka u kojoj roman počinje jest superiorno odabrana koincidencija međusobno suprotstavljenih junakovih nemira: povratak fizički i povratak psihički, potraga za izgubljenim vremenom i za svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihičke traume), neobičan moment sumnje u vlastitu ličnost i u vlastite stvaralačke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znači: kako bi trebalo poživjeti pa da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najveću radost čovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i ponovo začuje davne zvuke djetinjstva. Toj romantičnoj potrebi prinosi Filip žrtvu u času povratka: “osjetiti se doma”, oćutjeti negdje čvrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opći (ili bar širi od naših ličnih), to je čežnja Filipova.
Problem romana:
Težnja njegova da u vlastitoj prošlosti nađe neka uporišta, neke proplanke na kojima se može predahnuti, čvrste točke sa kojih se može krenuti dalje, ta se težnja pokazuje kao jalova himera: bez uporišta u svojoj prošlosti, bez uporišta u svojoj umjetnosti, bez uporišta u svojoj okolini (i onoj koju je ostavio i ovoj u koju se vratio, odnosno u kojoj se povratkom zatekao). Filip u početku ne uspijeva ostvariti ni jedan dodir, ni jednu komunikaciju; ali je ta njegova kriza, to uporno pružanje ruku za osloncem i lutanje pogleda za putokazom ljudska drama najvišeg napona; a upravo je u njoj potrebno gledati osnovni problem romana.
Knjiga sastavljena od čudesnih svojstava riječi, kretanja, mirisa, zvukova:
“Ogenj!” ta stara, zaboravljena riječ probudila je u Filipu jaki osjećaj
panonske podloge. On ni sam nije znao zašto, ali u taj tren osjetio je
neobično jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi:
osjetio se doma. Ne »kod kuće« nego doma, u skladu s jezičnom
podlogom o kojoj je riječ. Tako se čitava ova knjiga temelji upravo na
čudesnim svojstvima pojedinih riječi, kretanja, mirisa, zvukova, pa čak i
snova, da u nama probude i ponovo razvihore čitave bujice uspomena i
susprezanih nagona.
Smisao traganja za izgubljenim vremenom:
Sve je lapidarno, sve stoji na nečem, sve ima svoju podlogu, ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. Živeći tako čovjek bi sam mogao postati trodimenzionalan: vratiti se natrag do Euklida, razviti se natrag do stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti u tvar! To je smisao Filipovih traganja za izgubljenim vremenom, djetinjstvom i stvarnošću, za podlogom. Takvu istu podlogu tražio je, još ranije, drugi jedan Krležin junak, doktor Walter iz novele “In extremis”: “... doktor Walter osjetio je u sebi silnu potrebu da se ogrebe i očisti od svih svojih neizvjesnosti. Da stane izvan svega toga van, da se smiri. Da samoga sebe vagne. Život treba da se arhitektonski gradi iz dana u dan, po nekom određenom nacrtu. Neka bude taj nacrt fraza, dogma, sveto pismo paragraf, formula, zlatno tele, evidentna laž, neka bude taj plan što mu drago, samo da je podloga! Podlogu treba sebi stvoriti u životu!”
Značenje riječi “frajla”:
U Filipovoj ustreptaloj mašti određene riječi bude virove uspomena, infernalne tajne njegovih davnih, besanih dječačkih nemira. Dovoljno je da kočijaš Joža Podravec lukavo namigne Filipu i upozori ga kraj javne kuće da »frajle još sigurno spavaju!« pa da se u njemu pokrene kotač uspomena: Kakva sablasna riječ: frajle! A ipak! Koliko je dubokih tajna pokopano u toj tako vulgarnoj riječi koju panonski foringaši izgovaraju skupljajući kod toga pljuvačku pod jezikom od gađenja i moralnoga prezira!
Dovoljno je da se ta riječ začuje pa da se vrijeme zaustavi, vrati natrag, ili, još točnije, da se pokaže brutalna prisutnost, istovremenost “sadašnjosti” i “prošlosti”, koje su tako prepletene da nisu vezane samo kauzalno nego se i ostvaruju simultano. To kako se Filip nekad davno kao šesnaestogodišnjak zaputio “frajlama”, ta njegova težnja da se još kao dječak “zablati” do kraja i time zapravo otkupi i objasni sam sebi; ta sugestivna, koloristička i zvučna, slika njegova “segmentalnog odgoja”; ta njegova težnja za oslobađanjem od vlastite (majčine, zapravo) nejasne i mutne situacije, a u stvari sve dublje upadanje u nju; to sablasno, ritmičko navraćanje užasne tematske riječi frajle; i konačno, ta superiorna likovna tema ženskog trbuha, pa stravičan bijeg sa srebrom forinte u ušima - sve to nije samo izvrsna literatura nego i jedna od ključnih situacija ove drame.
Usporedba Filipovog i Flaubertovog posjeta bludnici:
Flaubertov doživljaj:
Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru” (jednom od najljepših tekstova Flaubertovih), zapravo je čista romantika. Njemu je javna žena izvor patetične ljubavne strasti, čak simbol čulne ljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi.
“Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim očima s ponosom
kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i
uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja, njen trbuh od sedefa
s udubljenim pupkom, njen gipki i grčeviti trbuh, tako mekan da u nj
zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove,
prave ženske bokove kojih linije prelazeći u okrugli but podsjećaju uvijek
u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha;
znoj od kojega je njena koža bila vlažna, činio ju je svježom i ljepljivom,
u noći su njene oči sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara,
koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo
od kreveta.”
Filipov doživljaj:
Umjesto romantike prikazana je čitava jedna ljudska tragika. Filipu je javna žena gruba društvena istina i, u isto vrijeme, odvratna mora jednoga djetinjstva.
“U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunčanog ljetnjeg
sjaja kao oslijepljen, tapajući u potpunoj tmini, Filip je kod škurog
osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s
prebačenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i
razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je nečiji glas
da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala
kroz maleni kolut na prozornoj ploči, ležala je žena, a trbuh joj je bio
raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj
lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan,
da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina
slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.”
I slikarski je izražena razlika između ova dva događaja. Kod Flauberta sve je to svijetlo i čisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska, a kod Krleže je sve trulo, naduveno i prijesno.
Narušena slikarska vizija svijeta:
I upravo tu gdje misli da proširuje dijapazon doživljavanja i da pojača “govor” svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog časa kad sumnja da je boja kadra izraziti sve što nije boja, čim hoće boji da dade samo ono što je njeno, da je “ponizi” na njenu ulogu u stvarnosti, time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza, odnosno tematika ove knjige.
Bilješke o djelu:
Naslov romana i prvih nekoliko rečenica upućuje nas na osnovni problem ovog romana:
“Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine
nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako se dolazi.”
Filip, predstavnik modernog beskućništva i odisejskog lutalice, se nakon dvadeset i tri godine vraća u prostore svoga djetinjstva i rane mladosti, u svoj blatni panonski zakutak, da u potrazi za izgubljenim djetinjstvom pokuša naći “pozitivnu podlogu”, neko čvrsto uporište na temelju kojega će učvrstiti svoju ljudsku i umjetničku egzistenciju. Krleža prustovski ispovijeda Filipovu prošlost i tako od te retrospekcije nastaje ovo Krležino remek-djelo.
“A sve je počelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske
noći s engleskim kojima. Drama jedne provincionalne trafikantkinje!
Gavran koji govori francuski! Bankonote na stolnjaku i ona antipatična
stara baba s crnom perikom! Kakva je ono bila drama? Kakav je ono bio
tajanstveni osjet u onoj mračnoj palači? Gdje je ono sve danas i kamo se
ono sve rasplinulo kao magla? Stojeći uz taj prljavi prozor...”
Senzibilnost Filipova prvenstveno je izražena likovno jer je ovdje je riječ o neoimpresionističkom slikaru, pa je njegov doživljaj određen karakterom njegovog vidnog kuta.
Pisac često razbija kronološki tok događaja koji je i ovako već subjektivan, čime on pridobiva na dinamičnosti teksta što zahtijeva i pažljivije čitanje. Kod Filipa se zapravo radi o “paklenom simultanizmu” događaja, odnosno nastojanju da se obuhvati prostorna i vremenska istovremenost događaja. Upravo je taj simultanitet temeljna slikareva opsesija. Slika se stvara i predstavlja odjednom, a ne postupno. Sve te Filipove opsesije - unutarnji nemiri dostižu kulminaciju u trenutku kad on posumnja u svoje umjetničke vrednote. Sve se u njemu raspada na “sastavne dijelove”, on se počinje gubiti u mutnim slikama svoje ličnosti.
“Život se počeo u Filipu topiti na sastavne dijelove: u njemo je neprekidno
rastvorno, analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije,
to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo na svoje svrhe i sada
se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja.
To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko
pretvara se polagano u ideju što ga progoni iz dana u dan sve
intenzivnije: pred njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom
subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao.
Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati
u fantom koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo
traje, a postaje sve teže i sve zamornije.”
“Razmišljajući o sebi i o svome trajanju, o svojim počecima i međama
svoje ličnosti, Filip se gubio u mutnim slikama te nikako nije mogao da se
snađe. Doista, izgledalo je tako kao da kroz naše ruke kulja tuđi život u
toplim opipima, a sve te plohe starih igračaka, svi ti dršci napuklog
porculana, te pukotine pod jezikom na rubovima starih čaša, i pisama,
i klečanja, i trzaji, sve će to biti ništa drugo nego odgovaranje na stara i
davno pročitana pisma, sjećanje na stare krivnje i mučenje nad tuđim
bezizlaznostima.”
“Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo
nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke građanske
mjere! Po čemu bi on mogao uvjeriti “sebe” s nekom izvjesnom,
izvan svake sumnje pouzdanom garancijom da on to doista mjeri “sebe”?
Po licu? Pa to se lice potpuno izmijenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje
danas to su kretnje sasvim drugog čovjeka!
/.../
A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla, gleda u kavanu jedan čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosijed, s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni, uzrujan, ispijan, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svog “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije.
/.../
Čudno! Sjedi takav jedan neodređeni “netko” u jednom ogledalu, naziva samoga sebe “sobom”, nosi to svoje mutno i sasvim nejasno “ja” u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steže srce, boli glava, /.../ i sve je tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta!”
”Vi, profesorice Benjak, tvrdite u vašoj diplomskoj radnji na stranici 7. da
Filipove sumnje i zanose, pa čak i osvjedočenja da je slikati potrebno i
moguće, naprosto “isjeckao” Grk Kyriales sa čime sa ja i slažem.
No ne slažem se sa Vašom tvrdnjom da je on “Dijabolički lik” jer on u toj
kostanjevačkoj drami po sve slabiće i zbunjene dekadente odigrao
presudnu ulogu i kako Vi kažete “uzmorao je da razara sve Filipove
zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i
duševne snage atomizira u prašinu i potpuno bezvrijedan pepeo.”
Kyriales nije “dijabolički lik” kako ga Vi nazivate, već je on svojim objektivizmom, racionalizmom i čvrstom logikom sudova atomizirao i pretvorio u bezvrijedan pepeo Filipov idealizam i subjektivizam. Istina je da Kyriales ponekad govori demonski, divlje, ali se njega zato ne smije smatrati demonskom ličnošću, pa prije svega on je obrazovana osoba, on je dermatolog i oringolog, odnosno liječnik, a za liječnika se znade da treba biti objektivan, razuman i racionalan. Kyriales ipak ponekad pretjeruje u svojim zaključcima i poredbama što mu možda i daje negativne atribute, ali u svim tim njegovim tvrdnjama postoji pomalo karikirana istina:
“Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna,
u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično
dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri.
Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna, majmunska zvijer! Najsmiješnija među
životinjskim vrstama, sigurno je majmunska vrsta, a koliko je majmun
bliži posrednom i logičnom životu čovjeka?
/.../
Ta zvijer je proždrljivija od hijene jer hijena prežderana strvinom pokraj smrdljivog mesa može da zaspi, dok čovjek koji se prežderao da mu se od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i "promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.”
Pojavom Kyrialesa roman postaje i filozofski jer grk spominje filozofe poput Kanta i Platona te objašnjava njihova učenja. Dalje Kyriales objašnjava aperioritete, posterioritete, on priča o oblicima spoznaje. Objašnjava Kantove kategorije vremena i prostora te se na kraju bavi i logikom, točnije logikom sudova.
Tko je Filip Latinovicz? - pitanje je koje se nameće već prilikom čitanja prvih stranica romana, a na kraju ove povijesti jednog slikara, ugledamo njega koji je krvav, razderan, blatan, mokar kao utopljenik utrčao u Bobočkinu sobu gdje je sve bilo krvavo: i posteljina, i jastuci, i njena svilena bluza. “Oči su joj bile otvorene, te činilo se kao da gleda”. Pri samom određivanju Filipa, odnosno pri dogovaranju na prethodno postavljeno pitanje potrebno je naznačiti odrednice Filipova stanja – neriješeno pitanje tko mu je otac:
“Evo, ja sam navršio četrdesetu godinu, a još ni dan današnji ne znam,
tko mi je zapravo otac! Čitavog sam se svog djetinjstva grizao nad tim
pitanjem, moja mladost ostala je razorena zbog te tajne.
/.../
Na, gledajte te svoje slike, dozvolite pogledajte te svoje divne slike, i onda moralizirajte! Tko su ta lica, odakle su došla ta lica?
/.../
Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac ?”
“Sve sami detalji oko njega: razmočena kifla, cvrkut vrabaca,
stara vještica što diže prašinu, rano jutro i umor u člancima prstiju,
u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Svi samo detalji i neki
neizrecivo težak, neshvatljiv umor.”
“Čitavo njegovo djetinjstvo, i ne samo djetinjstvo, nego i on sam, njegov
karakter, sve što je bilo važno u njemu i u njegovom životu, sve je ostalo
ozlijeđeno od prvih gnjiloća u kojima je nestajao.”
“Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj
savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!”
“Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je
potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike?
/.../
On prisluškuje razgovorima uličnim već godinama i još nijednom ni jednog prolaznika nije čuo gdje bi govorio o slikarstvu.”
“Povratak Filipa Latinovicza” predstavlja uski nastavak, produbljenje glembajevsko-klanfarovskog života. Realnost hrvatske provincije, njeno jadno stanje, bezlično trajanje, ništavilo, propadanje u blatu, osnovni je problem ovog romana. U toj panpskoj baruštini postoje dva distantna svijeta, tragični svaki na svoj način. Zdrava, seljačka narodna masa, sa kerempuhovskim mentalitetom, gažena i pljačkana “po svetom zakonu dragog Boga”, od njihove gospode doktora, a gospoda u svojim trulim kurjama, kronično bolesna, degenerirana, jedva gmižu, spremna da izdahnu. Zaostalost, jednolikost života, propadanje jedne epohe, jednog doba na zalasku, moto je romana. Glembajevsku klanfarovsku sredinu upoznajemo preko neoimpresionističkog slikara Filipa Latinovicza.
Krleža kao da nije bio zadovoljan onim što je rekao Leonom Glembajem. Želio ga je produbiti, prikazati sve njegove momente postojanja. Leone je prikazan u zadnjem stadiju, u trenutku njegovog kobnog akta, kada progovara njegova otrovana krv, u kulminaciji užasa. Filip je još tragičniji lik. Pisac kao da muči svog junaka, postepeno, sve teže, ne dopušta mu da učini svoj fatalni potez, kao spas. Ono što je Leone doživio u rasponu jedne noći Filip doživljava korak po korak, u sve snažnijem rastu. U gradaciji, od tihog monologa, snažne orkestracije uspomena, do krvavog završetka.
Žena u romanu zauzima posebno mjesto. Način na koji joj Krleža prilazi veoma je rijedak i izuzetan. U literaturi žene ili majke predstavljaju svetinje. Pisac kao da ruši njihov mit. Čudno je zašto on slika toliko pokvarenih žena, karaktera. U njihovoj obradi postoje razlike u stupnju pokvarenosti. To su lažne dame, sa sumnjivom prošlošću, a ispod maske se krije pokvarenost i grabežljivost. Jedino tijelo i tjelesno čini ih ženama. Ovim “damama” pisac prilazi s najviše mržnje, s najviše gađenja.
Drugi tip žene predstavljaju nesretne, prevarene djevojke, koje su mogle i postati nešto, ali su ih ljudi izigrali, odbacili, i one sada životare na ulici, u bijednoj krčmi prodajući svoja tijela. Postoji u njima nešto osjećajno, ali ih je život izopačio i kao takve propadaju.
Svaki karakter predstavlja temu za sebe, pa i one iz salonskog života mogle bi biti lik za novi roman. Filip se kretao u moralno pokvarenom društvu, slušao je prazne salonske razgovore.
No comments:
Post a Comment