Posljednji Stipančići - Vjenceslav Novak
Bilješke o piscu (verzija 1):
Pisac hrvatskog realizma, rođen je 1859. godine u Senju. Pučku školu i dva razreda gimnazije završio je u Senju. Pet godina je bio učitelj u Senju, a tri je godine bio na konzervatoriju u Pragu. Napisao je sedam romana i oko stotinu pripovijedaka. Njegova prva knjiga pripovijesti je "Pavao Šegota" (1888). Djela su mu većinom prožeta senjskim krajem, alkarima, životom u Senju u kojem se isprepliću prkos, ponos, poniznost, ogorčenost i širina itd. Umro je 1905. bolestan i skrhan teškim životom. Njegova djela: Podgorske pripovijetke, Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Zapreke i dr.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Vjenceslav Novak je rođen u Senju 01. 09. 1859. godine u doseljeničkoj češkoj obitelji, a majka mu je bila senjanka iz doseljene bavarske obitelji. Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma te su ga zvali hrvatskim Balzacom. Osnovnu i srednju školu je završio u Senju u Gospiću. Poslije završene preparandije u Zagrebu radi neko vrijeme kao učitelj u Senju. U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom Maca. Napisao je sedam romana: Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Dva svijeta, Tito Dorčić, Pod Nehajem, Nikola Baretić. Objavio je tridesetak pripovijedaka, a osim pripovjedne proze piše pjesme, feljtone, dramske pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz muzikologinje i muzičke pedagogije. Imao je brojnu obitelj i tuberkulozu, borio se s neimaštinom, te se može reći da je u tom segmentu bio sasvim prosječan pisac tog doba. Bio je romanopisac, pripovjedač, kritičar i prevoditelj, te je stvarao sve do 1905. g. Ušao je romantičnom pripovijetkom, a završio je kao pisac moderne psihološke proze s okultnim motivima. U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedač) prikazivao je sve slojeve hrvatskog društva. Otkrivao je moralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka. Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca. Pretežito je slikao tragičnu stranu života, s naglašenom osjećajem za ljudske nevolje te mu se djela odlikuju humanošću i samilošću. Novak želi obratiti pažnju da su Senjani uvijek branili svoju domovinu, te je za te bitke trebalo mnogo hrabrosti i želje za pobjedom, da se uspiju oduprijeti svim velikim silama. «U stara vremena stalno se ratovalo, sad s Turcima, sad s Mlečanima, a Senjani su bili junaci na glasu.» Umro je u Zagrebu 20. 09. 1905. godine.
Mjesto radnje:
Senj, mjesto zatvoreno u samo sebe, izolirano od svijeta.
Vrijeme radnje:
Prvo desetljeće 19. stoljeća, doba ilirskog preporoda i buđenje nacionalne svijesti u Hrvata.
Tema:
Propast jedne hrvatske patricijske obitelji za vrijeme ilirskog pokreta; problem patrijarhalnog odgoja; intimna tragedija Lucije; povijesno-politički trenutak Senja.
Ideja:
Članovi obitelji moraju se međusobno voljeti i razgovarati, zato jer su oni jedna cjelina, i ako ne pomažu jedan drugome može doći do posljedica kao u knjizi.
Kratki sadržaj:
Zima je, 1834. g. u Senju. U bijednoj sobici Valpurga Stipančić, udovica propalog patricija Ante Stipančića, provodi dane s kćeri Lucijom koja ima tuberkulozu i kojoj je smrt sve bliža. Valpurga priča Luciji povijest bogatih patricijskih obitelji i žalosnu sudbinu obitelji Stipančić: Ante Stipančić se ženi s mnogo mlađom Valpurgom i raskošno slavi rođenje sina Jurja kojeg kao i ostale terorizira i unesrećuje svojim diktatorskim stavom i svjetonazorom. U ropstvu obitelji Juraj i sestra mu odrastaju kao bolesne osobe - Juraj kao bezosjećajno i okrutno biće, dok se Lucija formira u pretjerano osjetljivo biće. Obiteljski odgoj provodi isključivo Ante koji mučno obrazuje sina Jurja i ignorira Luciju. Juraj odlazi u Beč na studij, ali ga napušta i materijalno upropaštava oca koji propada i u svojim političkim nastojanjima. Ante se udružuje s kanonikom Vukasevićem koji se zalaže za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja što nije i Stipančićev cilj koji želi ujedinjenje s Mađarima, ali je s Vukasevićem jer im obojici smeta vojnička vlast u Senju. Slomljen materijalnim i političkim neuspjesima i sinovljevim moralnim padom Stipančić se razboli. Lucija traži svoje pravo, pokušava ocu dokazati svoju vrijednost i ljudsko pravo, a njihove nesuglasice kulminiraju u svađi oko neznatnih stvari - Lucijine lektire. Ante umire ostavivši obitelj bez ičega. Juraj nakon mnogo godina dolazi iz Beča s prijateljem Alfredom koji zavodi i napušta Luciju, a Juraj primorava majku da rasproda kuću za njegove dugove nakon čega odlazi u Mađarsku gdje svoje ime mijenja u György. Majka i kći tonu u bijedu, Luciji su jedina svijetla točka lažna Alfredova pisma koja piše Martin iznoseći svoje iskrene osjećaje, na Valpurginu molbu. Lucija otkriva prijevaru pa duboko i bolno razočarana umire, izmučena ogromnom tjelesnom i duševnom boli. Bez ikakve pomoći od sina, bez imanja i želje za životom Valpurga Stipančić umire kao prosjakinja.
Sadržaj (verzija 1):
– I –
- U kući su se nalazili Valpurga, njezina kćer Lucija i poslužarka Gertruda.
- Lucija je bila bolesna, pa je majka nije puštala van iz kuće.
- Lucija se mnogo ljutila na majku jer je nije puštala izaći, ali je na kraju uvijek molila majku da joj oprosti jer je znala da ona to čini za njezino dobro.
– II –
- Valpurga je uvijek mislila na Lucijno zdravlje, a i sama je bila bolesna.
- Lucija je zapitivala majku o svojim prednicima.
- Majka joj je govorila da tada nije bilo siromaštva.
- Govorila joj je o biskupu Čoliću, koji je bio bogati čovjek i svi su ga voljeli, osim Domazetovića i Stipančića.
– III –
- U ulici gornjeg grada Senja nekada je bila kuća Ante Stipančića i njegovog oca (Pavle).
- Ante je puno putovao, a kad se vratio doma zaljubio se u Valpurgu.
- 31. 10. počele su posljednje pripreme u Stipančićevu vinogradu.
- Gosti su dolazili.
- U 15 h počela je prava svečanost.
- Ante je obukao plemićku odoru i mač, a to je bilo zabranjeno.
- Nakon toga je došla Valpurga.
- Pijani Winter joj je iskazao ljubav, a Ante je odmah skočio i napao Wintera koji je pobjegao.
- Tako je završila svečanost.
– IV –
- Jednog dana Valpurga se dočepala Antinih spisa, u kojima piše da je Ante otputovao u Trst radi posla.
- Našla je i parnicu od suda za Antu, jer nije smio nositi odijelo s mačem.
– V –
- Porodična Stipančićeva kuća nalazila se na sjeveroistočnoj strani zidina grada.
- U njoj su stanovali Ante, Lucija, Valpurga, Juraj te Veronika.
- U kući je uvijek vladao red.
- Ante je mario samo za Jurom, njega je školovao, učio.
- Nakon završenog zaključnog ispita s odličnim Ante je Jurja poslao na studij prava u Beč.
– VI –
- Ante je sinu uvijek slao novac, ali nakon četvrte godine školovanja morao je prodati brod jer nije imao više novca.
- Lucija, koja je imala 16 godina, zamolila je majku da ju pusti na ples.
- Ona joj to dopušta, a kasnije i otac.
- Na plesu se upoznala s Freidmanom, koji se zaljubljuje u nju.
– VII –
- Očevog imetka je bilo sve manje, ali je i dalje slao novac sinu.
- Vukasović je tražio zastupnika koji će s njim ići u sabor.
- Tako je došao do Ante koji postaje zastupnik.
– VIII –
- Započela je “borba za vlast”.
- Vukasović je svaki dan dobivao pristaše, ali ih ujedno i gubio.
- “Borili“ su se protiv Benettija.
– IX –
- Ante se posvađao sa Lucijom i znao je da je loše postupio, ali joj to nije smio reći, pa je za sve okrivio Valpurgu.
- Jednom je Lucija slagala ocu, koji joj to nije mogao oprostiti.
- Lucija mu se išla ispričati, ali ju je on opet uvrijedio.
- Juraj je napustio školovanje, a to je pretreslo Antu.
– X –
- Ante je išao kod Cincara Marka posuditi 500 forinti, ali kad mu je Marko rekao da želi svjedoke Ante je odustao.
– XI –
- Benetti je pozvao Marka na razgovor, a on mu je rekao da je Ante htio posuditi 500 forinti.
- Benetti je došao do Ante i razgovarali su o Vukasovićevoj politici.
- Zatim je Benetti ponudio Anti mjesto gradskog suca, ali je on odbio.
- Drugi je dan Ante poslao svoj govor Vukasoviću i zamolio ga za novac.
- Dobio je negativan odgovor, a to ga je razbjesnilo i otišao je kod Benettija da mu dade mjesto gradskog suca.
- Uz to dobio je i novac.
– XII –
- Juraj je odlučio nastaviti školovanje.
- Došao je dan izbora zastupnika.
- Ubrzo je u dvorani postala galama a potom i tučnjava, tako da je Benetti pozvao vojsku koja je sve raščistila.
- Nakon toga Benetti je prebačen u Gospić, a na njegovo mjesto dolazi Winter.
- U obitelj Stipančić stiže dobra vijest: Juraj je prošao s odličnim uspjehom, ali ubrzo nakon toga stiže loša: umire Ante.
– XIII –
- Juraj se vratio kući, ali sa svojim prijateljem Alfredom Ručićom kojeg je Lucija odmah zavoljela.
- Juraj piše pismo Mukiju u kojem mu govori da će mu brzo vratiti novac.
- Nakon toga poslao mu je novac.
– XIV –
- Juraj i Alfred otputovali su nazad u Zagreb, a Lucija je neprestano plakala.
- Ona i njezina majka su morale prodati kuću i useliti se u jednu sasvim malu.
- Lucija je neprestano pisala Alfredu, ali joj on nije odgovarao, pa se ona razboljela.
- Majka je sve pokušavala da bi pomogla kćeri, pisala je Jurju, ali je on promijenio prezime.
- Valpurga je nagovorila Martina Tintora da piše pisma umjesto Alfreda.
– XV –
- Lucija je sve to saznala.
- Napisala je još jedno pismo ali ga je dala u sigurne ruke.
- Dobila je povratno pismo od Alfreda koji joj piše da je stupio u brak.
- Lucijin život je bio pri kraju, umire.
– XVI –
- U Senju su nestali svi plemići.
- Na Veliki petak sve su sirote išle prositi, a među njima je bila i Valpurga koja je u bijedi preminula.
Sadržaj (verzija 2):
Zima je 1834. godine u Senju. U bijednoj sobici Valpurga Stipančić, udovica patricija Ante Stipančića, provodi dane sa svojom kćerkom Lucijom. Valpurga je suhonjava, sitna žena oko 46 godina i brine se o svojoj kćerki Luciji koja je oboljela od tuberkuloze. Ležala je ona zatvorena u maloj sobici u kojoj je zrak bio previše topao i težak, no majka nije dala otvarati prozore, da joj se kćer još više ne prehladi.
I
Lucija je izgledala mnogo mlađa od svoje dobi. Imala je smeđe oči, a ten joj je bio bijel, fin, gotovo proziran. Bujna tamna kosa, crvene usne, tanahan struk, a malene grudi kao u četrnaestogodišnje djevojčice. Kako je majka nije puštala van iz kuće, to se Lucija ljutila. Ona bi rado otvorila prozor da vidi kakav je život na ulici, a njezin je bio dosadan i mučan.
«Poštar! Marko!» - klikne Lucija, stari listonoša, znanac njihove kuće, jedini čovjek koji je svakog mjeseca donosio slatke nade njezinom srcu, jedini koji unosi malo života u taj grob! Pismo je bilo od njezinog ljubljenog Alfreda, no koliko puta se pitala, da li on nju ljubi? Zar bi on mogao izdržati duge dvije godine, a da nju ne dođe vidjeti? Ona nije znala da su to lažna pisma. Nije znala da to pismo piše netko drugi po nagovoru njezine majke, kako bi joj bar malo uljepšala taj sumorni život.
II
Ni njezina majka nije bila zdrava, već je odavno bolesna na srcu i svaka uzrujanost izazove osjećaj kao da će se ugušiti, no ona je mislila samo na Lucijino zdravlje. Majka joj je pričala o povijesti bogatih patricijskih obitelji, njezinih Domazetovića i očevih Stipančića. Ratovanjem su se obogatili, ali je sve to išlo po očevoj volji njenom bratu Jurju, koji je to trošio živeći lagodno i ne mareći za obitelj. Njima dvjema od čitavog imanja ostala je samo ova sobica, a sve ostalo je otišlo na plaćanje Jurinih dugova.
III
U ulici gornjega grada Senja bila je nekada kuća Ante Stipančića i njegovog oca Pavla. Ante je bio zgodan čovjek, ali sebičan i hladan. Oženio se tek u četrdesetoj godini, sa mladom šesnaestogodišnjom Valprugom. Kao otac vrlo se nepravedno odnosio prema kćeri Luciji, a od sina Jurja zahtijevao je da svojim učenjem podigne ugled obitelji, no odrastanjem u lošem društvu on postaje neodgovoran. Valpurga je bila nježna majka, koja je slušala muža i brinula o djeci. Svaku muževu zapovijed izvršavala je sa strahom i žurbom. Njezina je sloboda polako nestajala i u vlastitoj kući ona je postala ropkinja. Dan prije Svih svetih bile su posljednje pripreme za krštenje Jurja u Stipančićevu vinogradu. očno u jedan sat zagrmješe iz vinograda mužari uz prasak malih pušaka da gosti dolaze. Sva sila svijeta skupila se oko ceste da vide sjaj gostiju kakovog grad još nije vidio. Ante je obukao odoru senjskih plemića i mač, a to je bilo zabranjeno po Statutu Marije Terezije. Svečanost je bila u toku kada je stigla Valpurga, mlada majka, lijepa, sitna, obučena u odijelu starinskih senjskih otmjenih žena. Pijani natporučnik Winter kleknuo je pred nju i svojim pijanim glasom stao joj govoriti i prisezati ljubav. Stipančić ga napadne mačem i ozlijedi ga: «Zadovoljštinu hoću!» - no Pintera više nije bilo. Tako je završila svečanost. Gosti su se razišli, a na bogate ostatke gospodske večere navalila je gradska čeljad, kao roj muha.
IV
Kada je Ante otišao u Trst radi posla, jer je bio u neprilici zbog novca, Valpurga je našla spise o onom neugodnom događaju kada se krstio Juraj. Protiv Stipančića je podignuta parnica prema kojoj nije imao pravo nositi plemićko odijelo i mač, te su ga osudili na 100.- carskih forinta u zlatu.
V
Porodična kuća Stipančića nalazila se na sjeveroistočnoj strani grada. Bila je to prostrana kuća u kojoj su sobe bile napunjene svakojakim namještajem. U njoj su živjeli Ante, Valpurga, Juraj i Lucija, te sluškinja Veronika. U kući je vladao red i govorilo se tiho, jer otac nije trpio da ga smeta nečiji govor. U takvoj tišini odrastali su Juraj i Lucija. Otac Ante je mario samo za sina. Njega je učio i školovao, a za Luciju nije ni mario i ona je tek kada je imala šest godina smjela sjesti za obiteljski stol objedovati. Kada je Juraj položio završni ispit s odličnim, Ante ga je poslao na sveučilište u Beč: »Ako se meni što dogodi, prodaj i krevet ispod sebe, da dovršiš nauke. Od toga ćeš dječaka doživjeti više, nego možeš i pomisliti» - govorio je Valprugi.
VI
Otac je samovao u svojoj sobi, a misli su mu neprekidno bile uz sina. Jedini vedriji izraz lica bio je kada bi dobio pismo od Jurja. Majka nikada nije dobila pismo u ruke. O sinu je znala samo kada bi otac za objedom pripovijedao o njemu. «A pita li što za kuću, za nas?» - pitala je bojažljivo majka. «Pozdravlja, a što drugo da pita? Hvala Bogu da zaboravlja to gnijezdo!» - dodao je zlobno Stipančić. Otac je redovito slao novac Jurju, a nakon četvrte godine morao je prodati brod, jer više nije imao novaca. Za Luciju se otac nije brinuo, on je rekao da se od žene traži samo da bude dobra domaćica, vjerna supruga i da ugađa mužu. Majci nije bilo pravo da se na sina troši toliki novac, a Luciji ne dozvoljava da ide u ženski zavod u Gradac – «jer to košta novaca.» Lucija je navršila 16 godina i dozvolili su joj da ide na ples. Bila je presretna i tamo je upoznala mladoga bečanina Friedmana koji se u nju zaljubio.
VII
Prošla i peta godina, a Stipančić nije dočekao da mu sin završi nauke. Imetak se brzo smanjivao, ali je i nadalje slao novac sinu. Još uvijek su njegove oči bile uprte u sina Jurja, dok Lucija nije imala baš ništa od svoje očevine. U to vrijeme kanonik Vukasović zalagao se za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i tražio zastupnike za Sabor a Stipančić je bio za ujedinjenje sa Mađarima, no obojici je smetala vojnička vlast u Senju. Vukasović je govorio: «Jedan narod ne smije gaziti prava drugog naroda, borba nije samo naše pravo već i dužnost!»
VIII
Započela je «borba za vlast.» Kanonik Vukasović je građanima govorio: «Ima našeg naroda pod Turčinom, Talijanom i pod Nijemcem. Naša krv čuva Evropu, a hrvatskim zemljama plaća Austrija svoje dugove. Narodna svijest se budi! Budimo se i biti ćemo svoji!» - tako je kanonik govorio, ali nije govorio ni talijanski, ni njemački, već hrvatski, a to je bilo čudno. Slušali su ga, ali ga nisu razumjeli, već su pomišljali – «najbolje je, ne pačati se ni u što!» I tako je Vuksanović dobivao nove pristaše, ali ih je i gubio, jer narod nije znao kome će, pa se podijelio. Stipančić je odobravao kanoniku, ali je u duši mislio kako će utrti put svome Jurju kod Mađara i već je pripremao govor što će ga održati na požunskom saboru s idejom: «da će grad Senj pohrliti u bratsko naručje viteškog mađarskog naroda.»
IX
Odnosi između oca i kćeri postajali su sve lošiji, jer njihove nesuglasice dolaze oko nebitnih stvari. Ona pokušava pokazati ocu svoju vrijednost i svoje pravo:«Ta ja već nisam dijete! Bratu sve, a meni baš ništa!» Slomljen materijalnim i političkim neuspjesima i sinovljevim moralnim padom Stipančić se razbolio. Strašno ga je sin razočarao, u kojega je on toliko vjerovao: «Juraj Stipančić postao je konobar!» I tako je majka saznala da je sve što su imali otišlo na školovanje sina: «On je propao, a nas upropastio!»
X
«Je li to istina da bi se njegov Juraj tako ponizio?» Ante je otišao kod Cincara Marka, da mu dade na zajam 500 forinti. Znalo se da taj lihvar posuđuje novac samo uz dobru jamčevinu i masne kamate. Kada je lihvar zatražio dva svjedoka Ante je od stida odustao, jer nije želio da se razglasi po gradu kako su Stipančići osiromašili, pa moraju u zajam uzimati novce.
XI
Major Benetti, rodom Tršćanin, nizak crnomanjast, crnih očiju htio je razbiti trijumvirat Vukasović – Stipančić – Čolić, te je došao do Ante da razgovaraju o Vukasovićevoj politici i da ga pridobije za sebe. Čak mu je ponudio mjesto gradskog suca, ali je on odbio. Drugi je dan Ante donio svoj govor Vukasoviću i zamolio ga za novac, no dobio je negativan odgovor. Vukasović je dobio anonimnu poruku da se Stipančić potajno dogovara s majorom Benettijem. Kako Stipančić nije dobio novac od kanonika Vukasovića ode do Benettija: «Predomislio sam se i nakon promišljanja došao sam do zaključka da je Vukasović fantastična luda i buntovnik koji hoće da se obori na osnovne temelje naše države, uz takvoga ja pristati ne mogu!» Uz to je dobio i novac. Odmah pošalje pismo sinu: «Ti si mi ispraznio ruke, da nisi – moj bi se glas čuo u Požunu i ja bih stvorio tebi put do najodlučnijih mjesta. Sada radi što hoćeš i kako hoćeš, ubij se, ja sam bešćutan.»
XII
Juraj je nastavio školovanje. Kako se Stipančić loše osjećao poslao je sinu pismo u kojem ga moli da se brine o majci i sestri:
«Znaj dragi Jurje, da sam na te izdao sve tvoje i njezino sve. Ako se meni
što dogodi, a ti joj bratski ne vratiš, njoj ne preostaje nego da obilazi tuđe
pragove, ona nema ništa do svoje mladosti i ljepote. Poradi tebe bio sam
spram njih nepravedan.»
Došao je dan izbora. Dvije strane su se sukobile. Nastala je prvo galama, pa potom tuča, tako da je Beneti zbog nesposobnosti oko izbora bio premješten. Na njegovo mjesto je došao major Winter, isti onaj koji je svojim drskim ponašanjem upropastio svečanost na krštenju Stipančićevog sina Jurja. Krajem jeseni Ante oboli od upale pluća, baš kada je u obitelj stigla dobra vijest da je Juraj položio posljednji ispit. Ubrzo nakon toga otac umire na rukama Lucije.
XIII
Nakon očeve smrti Juraj je od majke tražio ogromne svote novaca za podmirenje svojih golemih dugova, no ona nije imala ništa. Kroz njezine ruke nije prolazio novac, sve je to Stipančić držao u svojim rukama, pa nije ni znala da je za život potreban i novac. Konačno je i Juraj došao kući. Bilo ga je teško prepoznati. Od sitnog slabašnog djeteta kakav je otišao u Beč, pred majkom je stajao čovjek podbula lica, izbuljenih očiju pod naočalama, čupave kratke brade i brka, a okrugla glava izrasla je gotovo iz ramena. Vratio se s prijateljem Alfredom. Mladić je bio elegantan, otmjen i udvoran gospodin koji se odmah svidio Luciji. Alfred je znao vrlo lijepo govoriti i laskati, a Lucija nenavikla na udvaranje zaljubi se u njega. «Čini se dobar mladić taj Alfred» - reče mati – «Kako je rado uz nas, a naš Juraj, baš kao i otac, voli sam za se. Kao da ga za ništa nije briga» - govorila je majka. Lucija je bila uvjerena da je ljubi i da joj njegova ljubav godi i već je pomišljala da će ju odvesti iz tog mrtvila i povesti u slobodan i otvoren svijet. Juraj je pisao pismo Mukiju, da će mu ubrzo vratiti dug kada majka proda kuću, i kako Alfred glumi zaljubljenost u Luciju. O majci i sestri nije imao lijepih riječi, jer on za njih nije ništa osjećao, jer mu to otac nije dozvoljavao. Kada je majka prodala kuću, vratio je svoje dugove.
XIV
Juraj i Alfred otputovali su u Zagreb. Kako je majka prodala kuću da bi vratila sinove dugove, morale su se preseliti u staru trošnu kućicu koja je nekada pripadala njezinoj obitelji. Majka je uzdisala, a Lucija plakala i na očigled venula. Pisala je pisma Alfredu, ali od njega nije bilo odgovora. Majka je sve pokušavala da bi pomogla kćeri. Pisala je sinu, ali se pismo vratilo i tako je saznala da je njen Juraj postao mađar i da se sada zove Istvanffy György. Lucija je venula i plakala i pred raspelom se molila za svoju smrt. Majka i kći tonu sve više u bijedu. Lucija je jedino sretna kada dobije pismo od Alfreda. Ona nije znala da su to lažna pisma i da ih piše Martin Tintor iznoseći svoje osjećaje, ali u ime drugoga na Valpruginu molbu.
XV
Dopisivanje je trajalo nekoliko mjeseci. Lucijina bi pisma majka pročitala i dala ih Martinu. On je odgovarao u ime drugoga, a pisao je o sebi. Ljubio je prvi puta, a ljubio je najčišćom, najidealnijom ljubavi. Želio je biti svećenik, ali nije mogao, bio je očaran njome, mislio je samo na nju i želio je samo nju. Znao je da ljubi bez nade, da njezina ljubav pripada drugome, plakao je, ali je bio sretan. Lucija je počela sumnjati u pisma i krišom je napisala još jedno pismo Alfredu. Nakon nekoliko dana dobije povratno pismo u kojem joj on piše da je već prije godinu dana stupio u brak. Lucijin život je bio na kraju i ona umire: «Bila je lijepa za života, a sada kao da se smije, kao da će progovoriti» - govorila je Gertruda. Sutradan se mladi Marko Tintor vratio u sjemenište: «Sada ne može biti za mene zapreke, da ne budem do smrti vrijedan sluga Božji».
XVI
Gospođa Valpurga je nadživjela Luciju još oko dvije godine, potpuno osiromašena. Polako su nestajali svi plemići u Senju. Na Veliki petak sve su sirotice išle prositi, među njima bila je i Valpurga. Da ih se ne prepozna, one su se zamatale u bijele plahte, pa bi polijegale na brdu Nehaj uz put kojim bi k slici Kalvarije prolazile procesije. Na okrajak plahte bacali bi im pobožni ljudi milostinju. Kada su se prosjaci izgubili, ostala je Valpurga mirno ležeći. Bez ikakve pomoći od sina, bez želje za životom, Valpurga Stipančić umrla je kao prosjakinja.
Kompozicija djela:
Uvod:
Pisac počinje sa sadašnjošću; bolest i nesreća Lucije te briga Valpugre.
Zaplet:
Vraćanje u prošlost od krštenja Jurja sve do dolaska Lucijine nesreće i bolesti.
Završetak:
Pisac nastavlja tamo gdje je stao; smrt posljednjih Stipančića - Lucije i Valpurge.
Izabrani dijelovi:
Djetinjstvo Lucije i Juraja:
"...gojila se uz Valpurgu Lucija, dočim je sin Juraj pripadao skroz ocu od
onoga dana kad je počeo da uči čitati. Lucija je bila vrlo živahna
djevojčica te je poradi toga Valpurga pretrpjela mnoga ogovaranja od
Stipančića koji je uopće za Luciju malo mario i samo jedno u pogledu
njezinog odgoja odrješito zahtijevao: da ne smije na ulicu gdje bi došla u
dodir s gradskom dječurlijom..."
Lucijina tuga i samoća te osjećaj napuštenosti:
"Da, majčice, vi bi ste na nj digli pištolj jer ste mi mati, a jer nemam ni
oca ni brata. Da vidite druge kako ih braća miluju, a one se braćom
ponose."
Bilješke o djelu:
Ovdje pisac opisuje život jedne ugledne senjske obitelji, te time želi čitateljima obratiti pažnju da okolina vrlo utječe na čovjeka. Čitatelji počinju zapažati da sve što nam roditelji pružaju i pokušavaju naučiti to čine za naše dobro, a mi na to ne obraćamo pažnju. Pejsaž je vrlo krupan, oštar i surov, što znači da svugdje prevladava goli kamen te samo u rupama gdje ne dosegne jaka bura raste pokoji grm i makija. Grad Senj utvrđen je visokim i jakim zidinama koje služe obrani i zaštiti ljudi u tom gradu. Svugdje su male, uske, prazne uličice, a zrak suh i slan. Ljudi su siromašni i nezadovoljni, a plemići sakupljaju novac i obavljaju javne poslove. Jako dolazi do izražaja bijeda i siromaštvo, gdje Novak povećava to stanje ogovaranjem među ljudima u gradu. Osobito dobro uspijeva opisati plemićke obitelji kao u prošlosti, a to postiže epitetima i glagolima. Ima mnogo arhaizama kao npr. nijesu, balatura, a uz to i mnogo riječi i izreka na latinskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Fabula nije utemeljena na prikazivanju odnosa između likova nego i na problemima političke scene (sastanci plemića u krčmama, predizborna kampanja i dr.). Fabulu neprestano prekidaju detaljni opisi pejzaža i unutarnjeg prostora, ponašanje i odnos likova te njihove osobine. Kraj završava vrlo tragično tj. smrću Lucije i njezine majke Valpurge. Glavni lik je otac Ante Stipančić, njegova žena Valpurga, te djeca Lucija i Juraj.
Opis situacije:
Prvi i drugi odlomak romana su ustvari sadašnja situacija (tj. situacija 1834. g.), u kojoj se prikazuje plemićka udovica Valpurga koja sjedi u svojoj oronuloj kući, i brine se za svoju bolesnu kćer Luciju. Lucija dobiva pisma od svog “dragog” koji je ustvari jedan građanin (Tintor) koji živi u blizini, a piše umjesto Alfreda, Jurjevog prijatelja (Juraj joj je brat). Osim Lucije i Valpurge tu je i Gertruda, poslužavka, koja svrati svake večeri da Luciji ispriča novosti koje se zbivaju u gradu. Lucija živi od ljubavi prema Alfredu i majka je mora svaki dan tjerati da nešto pojede. Valpurga također boluje. Lucija je vrlo zainteresirana za povijest svoje obitelji, pa joj mati priča priču o Stipančićima, plemićkoj obitelji velikog ugleda koji je postepeno opadao.
Tada dolazi do stvarnog početka priče, fabula se vraća natrag u prošlost, u davnu 1806. godinu kad se rodio prvi Stipančićev sin - Juraj. Zbog incidenta prilikom Jurjevog rođenja Stipančić se jako naljuti na natporučnika Wintera. Juraj je od rođenja uživao povlastice sina jedinca, nasljednika svega što je njegov otac imao, te je bio drugi gospodar u kući, odmah iza oca. Otac je također namjeravao prenijeti i mržnju na svoga sina, pa je tako i napisao pisma (jedno od njih je bilo vezano i za Winterov incident na Jurjevu krštenju) u kojima je sve opisao što se i kada se zbilo. S poslom Ante Stipančić nije imao sreće. Natjecao se za dva - tri mjesta u gradu, ali ih nije dobio. Sina je on sam učio, da bi mu kad je porastao doveo i učitelja. Lucija je za to vrijeme rasla u sjeni svog brata, držeći se postrance, neopažena od svog oca. Između njih dvoje se stvorio “zid” (kojem je razlog bio različiti spol) koji je sprečavao komunikaciju. Tokom vremena Lucija je stekla odbojnost prema svom ocu, iako je majka uvijek bila na strani oca i željela ih zbližiti...
Romantičarska karakterizacija Lucije:
Djevojka naoko mnogo mlađa od svoje dobi: njezin bijeli, fini, gotovo prozirni ten slabašnoga lica s ozbiljnim tamnosmeđim očima. Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo, nježno lice s podugačkim, fino sadjelanima nosom i jasnocrvenim usnicama na starinske portrete mladih aristokratkinja. Lucijino je lice vrlo lijepo, ali je skriveno od pogleda senjskih mladića zbog njene bolesti. Upravo ju je Martin Tintor dobro vidio i zaljubio se u njeno lice.
Lucija je osoba koja nije kriva svojoj nesreći. Najvećim dijelom krivce treba potražiti u njenom ocu, Anti, i njenom bratu, Jurju, koji je manjim dijelom krivac sestrine nesreće. Upravo zbog toga se javlja unutrašnja dvojbenost Lucije koja je razapeta između svoje ljubavi (Alfreda) koji je jedini izlaz iz njene situacije, dok na drugoj strani ima ponor – izgubljeno imanje njenog oca koje je potrošio na obrazovanje svojeg sina koji ga je iznevjerio (a poznato je da se tada djevojka bez miraza nije mogla udati). Tu je i treća osoba, Tintor, svojevrsni osigurač izlaza iz situacije i nadomjestak Alfreda. Dakle, Lucija dvoji između ljubavi i smrti. Preokreti su njenog duševnog stanja vrlo česti, a uzrokovani su raznim sumnjama u pisma što ih dobiva od klerika Martina Tintora koji se u pismima predstavlja kao Alfred. Osjeća da je na teret majci i zato se želi ubiti, ili otići (udati se) od nje.
Lucija je lik koji se bori za svoja ljudska prava u obitelji i umire osramoćena i slomljena u svojim najintimnijim očekivanjima. Prignječena je hladnim i konzervativnim očevim odgojem. Sputana u intimnim djevojačkim porivima i pravima, zapostavljena i obespravljena u roditeljskom domu, formira se u lik krhke, zatvorene, senzibilne djevojke koja traži afirmaciju vlastite ličnosti.
Realistična karakterizacija lika Valpurge:
Brižan pogled njezinih tamnih i upalih očiju odaje patnju mnogo kušanoga čeljadeta. Ona svraća svaki čas pogled pun skrbi prema naslonjaču gdje sjedi Lucija, no iz tog prerano postaralog lica zaplamsa svaki čas i jasna izjava nade što se umiješa u izraz velike ljubavi materinjeg srca.
Treba napomenuti da Valpurga svoje “prerano postaralo lice” ima zahvaliti svom obiteljskom statusu, koji je vrlo nizak, malo veći nego sluškinje u Stipančićevom domu. Ona se mora pokoravati čak i vlastitom sinu. Rijetki su trenutci kad Valpurgu Ante Stipančić prihvaća kao svoju ženu. To su većinom trenutci njegove slabosti ili nemoći da išta učini u vanjskom svijetu. Ona za stolom sjedi i šuti dok se ne pojede objed, baš kao i njena kćer Lucija, dok za stolom smiju razgovarati i jesti jedino otac sa svojim sinom Jurjem. Ona se boji svog muža i ne smije zadirati niti znati za njegove poslove, a kamoli prekopavati njegove papire i čitati njegova pisma. Ona se brine za sina, za kćer i za svog muža. Valpurga je tiha mučenica podređena svome mužu.
Analiza romana:
U romanu se sučeljavaju dva vremena, prošlost i sadašnjost. Novak je vjerovao da se treba osvrnuti na prošlost i na temelju grešaka iz prošlosti riješiti sadašnje probleme, tj. u odnosima prošlosti treba pronaći pouke za sadašnjost. Također je Novak u ovom romanu naglasio izrazitu razliku između prošlosti i sadašnjosti. Posebno je naglasio kako su Stipančići u prošlosti bili vrlo imućna, bogata i ugledna obitelj kojom su rukovodili muškarci, da bi u sadašnjosti (1834. g. i kasnije) bili jedan vrlo siromašan sloj građanstva grada Senja zahvaljujući Anti koji je sav imutak proigrao ulažući u svoje ideale koji su se na kraju izjalovili. Dolazi do raslojavanja obitelji - stari Stipančić umire, Juraj se „mađarizira“, dok ženski dio obitelji ostaje bez ideala, napušten, s dugovima koje je Ante ostavio. Prvi odlomak predstavlja sadašnjost. Novak je trebao osnovu, neki razlog koji bi ga ponukao da zaviri u prošlost. Taj razlog je našao u otkriću pisma, točnije u tijeku misli Valpurge kad je vidjela smiješak na licu svoje kćeri dok je otvarala dobiveno pismo. Taj tijek misli govori o grižnji savjesti Valpurge zbog podmetnutog pisma, a sve u cilju usrećivanja svoje kćerke iako je dobro znala da to ne može dugo potrajati. Sadašnjost predstavlja idilu jedne kućice i u protivljenju je s naslovom Posljednji Stipančići - povijest jedne patricijske obitelji. Novak je izabrao baš taj dio za sadašnjost (nultu točku) jer nakon toga dolazi do preokreta u fabuli romana, smrti se nižu jedna za drugom i upravo tu, neposredno nakon nulte točke, dolazi do psihološkog sloma Lucije - romantičkog lika, jednog od najvažnijih likova romana čiji život pratimo od početka pa do kraja, a zatim i do smrti. Upravo ta Lucija je posljednji živući Stipančić. I od njenog života se polazi u trenutku njene najveće sreće kad je Alfred (Tintor) zaprosi preko pisma. Tada se otvara pogled u budućnost. I upravo tada, da bi izbjegao nepredvidivu budućnost, Novak se vraća u prošlost i priča priču od početka, da bi budućnost bila onakva kakva jest, a ne kakvu ju je čitaoc zamislio nakon pročitana prva dva dijela romana. (brzo ozdravljenje Lucije, njena udaja za bogataša koji će je izvući iz krizne situacije). Rez u fabuli dolazi u XV. dijelu romana, kada se prošlost spaja sa sadašnjošću, a fabula naglo završava Lucijinom smrću nakon saznanja da je Alfred već godinu dana sretno oženjen. Tada dolazi do zastoja fabule koja već od 1806. godine idući prema sadašnjosti 1834.-oj godini postupno sve više usporava.
Roman ima tri usmjerenosti:
a) Semantičku - Predstavlja Senj i njegovo stanovništvo, te prilike u tadašnjoj Hrvatskoj. Iza ovog romana skriva se kritika i optužba Khuenove politike - očituje se kroz lik Jurja Stipančića.
b) Sintaktičku - Stari Stipančić je uzročnik svih pojedinačnih tragedija, pa i vlastite. Prikazuje se i odnos plemstva i građana koji sve više i više jačaju dok plemstvo istodobno slabi, jer ostaje bez zemlje.
c) Interpretativnu - Osjeća se pokret narodnog preporoda koji je zahvatio i daleki Senj.
Gradivo je vezano za rodni Senj i njegove probleme, za hrvatski malogradski i gradski svijet iz zavičajnog Senja, i suprotnosti između sirotinje u Senju i samog plemstva (iskazano kroz obitelj Stipančić).
Motivi:
Jurjevo školovanje, Stipančićeva financijska situacija, njegova kandidatura za predstavnika u Saboru, Jurjev posjet kući kad mu umre otac, Alfred - uzročnik glavne nesreće koji udvara Luciji, da bi je napustio, Lucijina nada u vjenčanje s Alfredom (pismo koje podiže napetost u romanu).
O fabuli:
Fabula počinje s 1834. godinom. Točnije počinje negdje od vrhunca radnje pa prema početku, da bi se opet vratio na kraj, dakle nakon vrhunca radnje. Dolaskom na kraj vremena se spajaju. I fabula dalje teče, nastavljajući se od uvoda prema kraju.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Opis sumornog interijera aristokratskih obitelji u propadanju
- Ilustracija svih slojeva hrvatskog društva (od stanovnika velegradskog podzemlja preko građanskih salona)
- Razobličavanje ljudskog karaktera i prodiranje u mehanizam ljudske duše
- Analizira moralnu i psihološku stranu ljudskog života
- Opisuje psihologiju ljubavi, roditeljstva, braka, prijateljstva, i ponire u dušu umjetnika i intelektualaca
- Realno oslikavanje tragične strane ljudskoga života s naglašenim osjećajima sućut i za ljudska stradanja i patnju
- Socijalni položaj ljudi u određenom povijesnom razdoblju
- Različito poimanje očinske ljubavi
- Opisivanje odnosa između likova i problemi političke scene
Struktura djela:
Roman prikazuje propadanje senjskih patricija u prvim desetljećima XIX. stoljeća u kojim se prati generacijsko kretanje obitelji Stipančić, s posebnim usmjerenjem na posljednja dva naraštaja. U obitelji vlada nejednak položaj djece, sva pozornost se pridaje jednoj strani, a potpuno se zapostavlja druga strana. Roman je svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva.
Književna vrsta:
Roman, u kontekstu hrvatskoga realizma kao specifična pojava gdje se narušava kanonsku strukturu realističkoga romana s prvim nagovještajem modernističkoga proznoga izraza. U njemu je prikazana posebna tehnika izražavanja: pripovijedanje, opisivanje, dijalog, monolog, pismo, dnevnik, memoarski zapis, komentar. Neprestano prekidanje fabule, gdje su zastupljeni opisi interijera, eksterijera, krajolika, te opisi likova (portreti). Opisi imaju ulogu socijalne i psihološke karakterizacije likova.
Inspiracija iz sličnog djela:
Opisivanje karakternih likova i promatranje ljudske duše, i objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja ljudskih osjećaja. Takvi pripovjedači događaja podsjećaju nas po stilu i načinu pisanja na Balzaca, a opisivanje interijera, eksterijera i krajolike na Turgenjeva i Kozarca. Možda ima malo doticaja sa stilom pisanja Rousseauova Emila.
Glavni likovi:
Valpurga, Ante, Lucija i Juraj.
Sporedni likovi:
Vukasović, Čolić, Martinčić, major Benetti i Martin Tintor.
Analiza likova (verzija 1):
Valpurga Stipančić
Udata za patricija Antu Stipančića. Sitna, crnomanjasta žena od 45 g. Nije tijelom nimalo kršnija od svoje kćeri. Brižan pogled njezinih tamnih očiju odaje patnju mnogo kušanog čeljadeta.
Lucija Stipančić
Djevojka od 22 g., ali naoko mnogo mlađa od svoje dobi. Njezin puni, bijeli, gotovo prozirni ten slabašnog lica s ozbiljnim tamnosmeđim očima podsjeća na 15-godišnje djevojče što je jučer ostavilo zatvor kakvog strogog ženskog instituta. Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo i nježno lice s dugačkim, fino sadjelnim nosom i jasno crvenim usnicama na starinske portrete, ni vrlo tanki pas visokog struka, ni malene, jedva zamjetljive djevičanske grudi kao u 14-godišnjeg djevojčeta.
Juraj Stipančić (nakon školovanja)
Mjesto sitnog, slabašnog i blijedog dječaka, kakav je pred 10 g. otišao u Beč, to je sada bio čovjek crvena nabuhla lica, suznih i izgubljenih očiju pod naočalama, čupave kratke brade i brka. Njegova okrugla glava izrasla je gotovo ravno iz širokih pleća, njegov glas bio je dubok i hrapav.
Alfred
Čovjek nešto mlađi od Juraja, odjeven u elegantnom zimskom kaputu s ogrlicom. Bio je viši od Juraja i mršav. Lice mu je bilo blijedo, oči crne, mutne ali vesele. Imao je malen, crn, pomalo mijen brčić i nosio po strani male zaliske, mladi čovjek od 27 g., kavalir, učen, ugledan.
Analiza likova (verzija 2):
Ante Stipančić
Njegove je karakteristike najbolje opisao njegov sin Juraj u pismu koje je pisao svom prijatelju:
,,Moj tatica nije bio, čini mi se, od najčistijih karaktera. Htio je pošto poto
plivati na površini, a neprestano je tonuo. Htio je biti i izvan kuće ono što
je bio u kući: prvi autoritet u svemu i svačemu, ali nije išlo. A nije išlo
zato što je u isti čas tražio uporište na raznim stranama - jer vlastitog
nije imao. Nije bio ni političar. Da je poživio, ja kriv ako ga ne bi lako
našao i među našim ilirima. Bio je Austrijanac, Francuz, Taljan i Mađar u
isti čas. Otac i mati bili su mu zapravo krčmar i krčmarica, za svoj stalež
i u ovo doba vrlo bogati ljudi. Od njih je kao jedinac primio svoju taštinu
koja mu je ostala neotklonjiva volja na svakom koraku života.
Morao je naravno zaboraviti što su mu otac i mati zaista bili i gledati u
davninu da potraži plemićki list svojih pradjedova, kojeg nije mogao
naći. Ali držao se svejedno plemićem. Kako je učio, rekao sam ti:
znao je od svačega nešto, a od svega ništa. Zato je ipak držao sebe
čovjekom učenim. Kod kuće je bio strah ukućana, a mali su ga ljudi na
ulicama pozdravljali dubokim poklonima na koje nije nikada pozdravom
odvraćao. Bio je ipak nesiguran na svakom svom koraku i nigdje nije
uspijevao. Lebdio je tako neprestance i bio naravno svojim položajima
nezadovoljan.’’
Osim toga, brinuo se previše za sina, a svoju kćerku i ženu je zanemarivao. Ustvari je želio da Jurja napravi ono što od sebe nije uspio, tj. da se Stipančićev san ostvari preko Jurja što naravno nije uspjelo. Na kraju je njegov jadni život svršio na ruševinama zbog nepravde koju je nanio svojoj ženi i kćeri, a samo zato jer je smatrao da ga je Juraj iznevjerio. Umro je onako kako je živio. Okružen svojom ženom i kćeri koje su ga jedine donekle voljele i o njemu se brinule.
Lucija Stipančić
Za njenu sudbinu kriv je njen otac i samo to patrijarhalno društvo. Zbog prestrogog odgoja nije znala za okrutnost i nepoštenje vanjskog svijeta jer je između ostalog stalno boravila u kući. Usprkos svemu tome ipak ja imala hrabrosti da se suprotstavi ocu kojeg nije mogla iskreno voljeti jer je on za nju bio potpuni stranac kojeg bi vidjela samo ponekad, a kad je bio prisutan znala je da se mora ozbiljno (njoj mrsko) ponašati. Voljela je Alberta onako kako se može voljeti pravom, prvom, istinitom ljubavlju. Bila je jako osjećajna i krhka, a to je ujedno i razlog njene smrti na kraju romana. Ona jednostavno nije mogla shvatiti Alberta i žalila je za svojom mladosti i nevinosti koju je izgubila zbog svoje naivnosti i neznanja. Iako je Lucija umrla zbog tuberkuloze, njeno duševno stanje puno je pridonijelo ranijoj smrti. Zavoljela je Martina, ali jednostavno sa svojom sudbinom nije mogla živjeti. Sada ljubav ipak nije bila dovoljna. Na njenom liku se temelji slučaj posrnule djevojke.
Valpurga Stipančić
Tipičan prikaz tadašnje žene. U ranoj se dobi udala za Stipančića i pošto je on bio iz više porodice smatrala ga je savršenim. Uvijek mu je bila poslušna i radila je sve što se od nje tražilo iako se to katkad i kosilo njenom mišljenju ili želji. Kada je pronašla spise koji su u biti prikazivali u potpunosti njegov karakter i osobine (negativne), nije odustala od svog uvjerenja da je Stipančić ipak najbolji čovjek. Nakon rođenja Jurja i Lucije pokazala je pravu majčinsku ljubav prema svojoj djeci koju je iskreno voljela, iako joj Stipančić nije dao skoro ni pristup k njenom sinu jer je vjerovao da bi ga tako razmazila i odgojila kao žensko. Sve bi učinila za svoju djecu. Kada nije bilo Stipančića ispunjavala je želje Luciji jer je bila takva osoba koja nije mogla nikog odbiti. Nakon Stipančićeve smrti mnogo je patila, ali se zbog siromaštva morala povući u malenu kućicu zajedno s Lucijom. Jedva je dočekala sinov dolazak, koji se u potpunosti promijenio. Pa čak i kad je prijetio svojim samoubojstvom, smatrala je da tako mora biti i ništa mu nije zamjerila te ga je istom ljubavlju voljela, iako je kasnije saznala da je čak i svoje hrvatsko ime promijenio u mađarsko. Kada je vidjela koliko Lucija pati zbog Alberta otišla je do Martina da se dogovori da joj on napiše pismo (jer je znala da je zaljubljen u Luciju), ali da se potpiše sa Albert. Sve je željela dati, pa čak i svoj život za sreću svoje kćeri, iako je znala da joj možda Lucija ne bi mogla nikada oprostiti kad bi saznala za njezinu tajnu. Nadživjela je Luciju dvije godine i jako je za njom patila, a najviše ju je boljelo što je izgubila sina kojeg u biti nije nikada niti imala. Svoj tužni život završila je smrznuta u hladnoj noći tražeći milostinju. Tada je završila patnja njenog srca.
Juraj Stipančić
Bio je prvo dijete, a još k tome i sin pa je upravo njemu Ante Stipančić posvetio cijeli svoj život. Kada je bio još malen dovodio bi mu učitelje kako bi skupio što više znanja za tzv. misiju koja ga je čekala. Majčinu i sestrinu ljubav nikada nije ni osjetio jer mu to otac nije dozvoljavao. Zbog toga kasnije nije osjećao ništa prema njima i uopće za njih nije mario. Kada je pisao pismo svom prijatelju moglo se vidjeti da je želio imati i majku i sestru, ali je tada već bilo kasno. Mislim da je za njegovo ponašanje nakon odlaska iz kuće bio kriv upravo njegov otac. Kada je Juraj otišao znao je da će mu otac slati novac, pa se prepustio lagodnom životu. Nakon dugo godina izbivanja te nakon očeve smrti više ga nije ništa vezivalo za njegovu domovinu, pa kada je izmamio novac kod majke promijenio je ime u mađarsko i više se nije javljao. Ja Jurju ne okrivljujem jer smatram da je na njegovu dušu jako puno utjecaja imao i odgoj njegova oca.
Analiza likova (verzija 3):
Valpruga
Bila je žena senjskog patricija Ante Stipančića. Bila je plemenita, po ponašanju sasvim suprotna od njezina muža, pogotovo u odnosu prema djeci koju je voljela. Bila je starija, sitna žena. Imala je 46 godina. Valpruga je imala tamne oči, s nježnim i brižnim pogledom. Valpruga je 1806. godine rodila prvo dijete – Jurja, a 1815. godine rodila je Luciju. Nježna je i sitna žena s lijepim krasnim očima i sramežljivim smiješkom.
Lucija
Lucija je bila Valprugina i Antina kćer. Rodila se 1815. godine. Imala je nesretno djetinjstvo jer Ante nije uopće mario za njom. Ona je do šeste godine uvijek jela u kuhinji odvojeno od obitelji. U životu je također bila nesretna jer se zaljubila u krivog čovjeka i zato se razbolila, a kasnije je zbog toga i umrla. Po izgledu bila je lijepa djevojka, imala je 22 godine, naoko mnogo mlađa. Njezina bijela, fina koža i ozbiljne tamnosmeđe oči podsjećale su na petnaestogodišnju curu. Pod jasnim zacrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalazi se nježno lice s dugačkim, fino sadjelanim nosom i jasnocrvenim usnicama starinske portrete mladih aristokratkinja, a ne zaostaje joj za takvim portretom ni ostali dio tijela.
Ante Stipančić:
Zgodan čovjek, vrlo sebičan i hladan, strog otac, obrazovan. Ante Stipančić bio je ugledan građanin i patricij iz stare porodice koja je u gradskim javnim poslovima još u početku 18. stoljeća slavno sudjelovala. Ante je bio posljednji potomak svoga plemena, a oženio se tek u svojoj 46-oj godini sa Valburgom, iz porodice starih plemića i senjskih patricija Domazetovića. Ante je bio jedinac bogata oca čija su dva velika i jedan mali brod odlazili u sve zanimljive luke. Otac mu je bio Pavlo Stipančić, a majka se zvala Kata. Kad se vjenčao imao je glatko obrijano široko lice s mirnim očima, povelikim ravnim nosom i dugačkim, no pravilnim ustima što je odavalo samosvjesnu glavu koja je, viseći nad visokim i lijepo izraslim tijelom iz dvaju šiljeva rubače, odavala aristokrata koji naoko ne mari za sav jal i zlobu.
Juraj:
Juraj se rodio 1806. godine. Imao je sretnije djetinjstvo od sestre Lucije. Njega je otac smatrao svojim nasljednikom. On je u petoj godini znao čitati i pisati, a u šestoj se već razumio u čitanje geografskih karata, znao je sve europske države i njihove glavne gradove, njihov broj stanovnika, znao je imena rijeka, gora i sl. U osmoj godini uz oca školskim predmetima podučavao ga je i pater Bonoventura. Sa šesnaest godina završio je zaključni ispit s odličnim učinkom, a dva mjeseca kasnije išao je u Beč studirati pravo. U Beču je bio deset godina, a kad se vratio kući bio je to čovjek crvena nabuhla lica, suznih i izgubljenih očiju pod naočalama, čupave brade i brka. Njegova okrugla glava izrasla je gotovo samo iz širokih pleća.
Vukasović:
Čovjek od 45 godina, impozantne vanjštine, visok, neodgojen. Na njegovom licu titrao je gospodski smiješak, dostojanstveni. On se protivio postojećoj vladi i htio je da se Senj prikači građanskoj Hrvatskoj. Dobivao je sve više pristaša i na kraju je pobijedio.
Benetti:
Major Benetti bio je rodom Tršćanin, čovjek od 45 godina, mrka i koščata lica, crnih i pronicavih očiju. Od svojih nakana nije odstupao ni pod kojim uvjetom, u tome je bio i silnik, sudio je baš kao da siječe sabljom. Znao je da može biti takav jer mu je to dopustio položaj u vlasti. Grad ga se bojao, mnogi su bili uvjereni da bi on mogao i posjeći čovjeka koji bi se usudio suprotstaviti mu se. Bio je neženja, veseljak, i rado se kartao, ali je malo pio. Baratanje s građanima olakšavali su mu i dušnici, među kojima je glavni bio Fabijan Martinčić.
Fabijan Martinčić:
Bio je propalica, zanemaren čovjek koji ne pita gdje će dobiti groš i zaliti grlo. Išao je uvijek brzo i svojim mesnatim rumenim i plavim nosom zavirio je u svaki kut grada; žmirkajući neprestano svojim vodenim očima, govorio bi nasilno.
Martin Tintor:
Bio je mladić neugledan, visok, nespretnih kretanja, od same nevolje gospodski odjeven, široka lica, velika nosa i usta. Sve što je još na tom mladiću bilo pristojnog jest duboko klanjanje i strahopoštovanje onome koji mu je pri dolasku i odlasku poljubio ruku. On je bio uz Vukasovića, napustio je sajmište i išao je od kavane do kavane čitati borbe među Senjanima i Mlečanima.
Dojam o djelu (verzija 1):
Glavni i najkompleksniji lik romana je Lucija. Tematika ovog romana su aktualna nacionalno-politička, društveno-ekonomska i ideološka previranja u Hrvatskoj u to doba. Ulogu pokretača fabule imaju pisma. Pjesma na kraju romana navještava afirmaciju građanskog staleža. Likovi su individualizirani. Ovaj roman je socijalni, odnosno roman sredine. U djelu se može naići na mnogo suprotnosti. Djelo ima većinom karakteristike realizma i naturalizma, iako se naziru i neki stavovi (ideja romana) koji indiciraju i na modernu. Ovo je jedno od djela koje je napisano na samom kraju razdoblja naturalizma (1899.) i na početku moderne. Djelo je također psihološki obrađeno. Svaka pojedina epizoda je ujedno i mala dramska struktura. Fabularni tok zaustavljaju opisi interijera i eksterijera.
Dojam o djelu (verzija 2):
Ovo djelo ostavlja veoma snažan dojam čitaču prema odnosima unutar obitelji u doba ilirskog preporoda. Čitajući ovo djelo u svakom čovjeku bi se uzburkali osjećaji prema svim članovima obitelji Stipančić, pogotovo prema onima koji su bili žrtve. Valpurga je bila mirotvorac u obitelji. Bila je omiljena sa obje strane. Lucija je patila u svijetu u kojem je rođena jer je bila žena. Nije imala mnoge stvari koje je Juraj imao. Ante je, kako je to tada bio običaj, sve prenosio na sina. S njim je dijelio sva iskustva. Juraj mu je bio zvijezda koja je tako jako sjala u njegovom srcu da se ostale ne bi niti vidjele (ili ih nije želio vidjeti). Ulagao je sve u tog dječaka ne bi li postao ono što je on sam htio biti. Bio mu je “jedina nada” jer drugu nije vidio. Lucija je morala čamiti u kući sama dok se Juraj zezao, umjesto da se primio knjige kada mu je bila pružena prilika da bude netko a ne da završi kao konobar. Valpurga je bila jedini konac koji je barem nakratko mogao zadržati obitelj zajedno. Ona je bila anđeo čuvar te obitelji. Brinula se za sve njih čak i ako oni nisu marili za nju. Lucija i Valpurga su uvijek bile uz Antu, iako ih nije primjećivao. On je vidio Jurja koji ga je sramotio i trošio novac kojeg bi mu otac davao koliko želi. Sve bi učinio da bi udovoljio Jurju i uvijek bi Juraj bio nevin, a njegove potrebe za novac bi bile opravdane. Ante je bio čovjek prepun ljubavi, samo što je nije znao pravilno usmjeriti. S druge strane Valpurga je u sebi imala beskonačan zdenac iz kojeg bi se prelijevala ljubav i znala ju je usmjeriti samo što je ipak zdenac presušio kada više nije bio potreban. Iako se činilo da će od Valpurga prva napustiti obitelj ona je ostala dok više nije imala nikoga da joj uzburka mirni ocean osjećaja koji je imala u svojoj duši. Lucija je imala osobu koja ju je voljela, samo što je imala jače osjećaje prema nekomu tko joj ih nije uzvraćao, nego je otišao i nije se vratio. Prihvatila je tu dušu koja je vapila za njom tek kada joj niti ljubav više nije mogla pomoći jer joj je bolest zahvatila tijelo koje ne ovisi o duši, pa više osjećaji ne pomažu. Pošto Valpurga nije imala ograničenja kada bi došle u pitanje želje njene djece, dala je sav novac Jurju koji je uspjela dobiti prodavši sve što je mogla, samo da se on ne bi ubio. Nakon toga je on brzo pobjegao sa svim novcem i svojim prijateljem u kojeg se Lucija zaljubila. Kada je Ante umro sve je krenulo nizbrdo pa je i Lucija zaplovila u ocean vječnog mira, a Juraj je otišao i promijenio ime. Posljednji Stipančić je bila Valpurga koja se od jada i sama pridružila mužu i kćeri u vječnoj radosti.
Bilješke o piscu (verzija 1):
Pisac hrvatskog realizma, rođen je 1859. godine u Senju. Pučku školu i dva razreda gimnazije završio je u Senju. Pet godina je bio učitelj u Senju, a tri je godine bio na konzervatoriju u Pragu. Napisao je sedam romana i oko stotinu pripovijedaka. Njegova prva knjiga pripovijesti je "Pavao Šegota" (1888). Djela su mu većinom prožeta senjskim krajem, alkarima, životom u Senju u kojem se isprepliću prkos, ponos, poniznost, ogorčenost i širina itd. Umro je 1905. bolestan i skrhan teškim životom. Njegova djela: Podgorske pripovijetke, Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Zapreke i dr.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Vjenceslav Novak je rođen u Senju 01. 09. 1859. godine u doseljeničkoj češkoj obitelji, a majka mu je bila senjanka iz doseljene bavarske obitelji. Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma te su ga zvali hrvatskim Balzacom. Osnovnu i srednju školu je završio u Senju u Gospiću. Poslije završene preparandije u Zagrebu radi neko vrijeme kao učitelj u Senju. U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom Maca. Napisao je sedam romana: Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Dva svijeta, Tito Dorčić, Pod Nehajem, Nikola Baretić. Objavio je tridesetak pripovijedaka, a osim pripovjedne proze piše pjesme, feljtone, dramske pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz muzikologinje i muzičke pedagogije. Imao je brojnu obitelj i tuberkulozu, borio se s neimaštinom, te se može reći da je u tom segmentu bio sasvim prosječan pisac tog doba. Bio je romanopisac, pripovjedač, kritičar i prevoditelj, te je stvarao sve do 1905. g. Ušao je romantičnom pripovijetkom, a završio je kao pisac moderne psihološke proze s okultnim motivima. U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedač) prikazivao je sve slojeve hrvatskog društva. Otkrivao je moralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka. Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca. Pretežito je slikao tragičnu stranu života, s naglašenom osjećajem za ljudske nevolje te mu se djela odlikuju humanošću i samilošću. Novak želi obratiti pažnju da su Senjani uvijek branili svoju domovinu, te je za te bitke trebalo mnogo hrabrosti i želje za pobjedom, da se uspiju oduprijeti svim velikim silama. «U stara vremena stalno se ratovalo, sad s Turcima, sad s Mlečanima, a Senjani su bili junaci na glasu.» Umro je u Zagrebu 20. 09. 1905. godine.
Mjesto radnje:
Senj, mjesto zatvoreno u samo sebe, izolirano od svijeta.
Vrijeme radnje:
Prvo desetljeće 19. stoljeća, doba ilirskog preporoda i buđenje nacionalne svijesti u Hrvata.
Tema:
Propast jedne hrvatske patricijske obitelji za vrijeme ilirskog pokreta; problem patrijarhalnog odgoja; intimna tragedija Lucije; povijesno-politički trenutak Senja.
Ideja:
Članovi obitelji moraju se međusobno voljeti i razgovarati, zato jer su oni jedna cjelina, i ako ne pomažu jedan drugome može doći do posljedica kao u knjizi.
Kratki sadržaj:
Zima je, 1834. g. u Senju. U bijednoj sobici Valpurga Stipančić, udovica propalog patricija Ante Stipančića, provodi dane s kćeri Lucijom koja ima tuberkulozu i kojoj je smrt sve bliža. Valpurga priča Luciji povijest bogatih patricijskih obitelji i žalosnu sudbinu obitelji Stipančić: Ante Stipančić se ženi s mnogo mlađom Valpurgom i raskošno slavi rođenje sina Jurja kojeg kao i ostale terorizira i unesrećuje svojim diktatorskim stavom i svjetonazorom. U ropstvu obitelji Juraj i sestra mu odrastaju kao bolesne osobe - Juraj kao bezosjećajno i okrutno biće, dok se Lucija formira u pretjerano osjetljivo biće. Obiteljski odgoj provodi isključivo Ante koji mučno obrazuje sina Jurja i ignorira Luciju. Juraj odlazi u Beč na studij, ali ga napušta i materijalno upropaštava oca koji propada i u svojim političkim nastojanjima. Ante se udružuje s kanonikom Vukasevićem koji se zalaže za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja što nije i Stipančićev cilj koji želi ujedinjenje s Mađarima, ali je s Vukasevićem jer im obojici smeta vojnička vlast u Senju. Slomljen materijalnim i političkim neuspjesima i sinovljevim moralnim padom Stipančić se razboli. Lucija traži svoje pravo, pokušava ocu dokazati svoju vrijednost i ljudsko pravo, a njihove nesuglasice kulminiraju u svađi oko neznatnih stvari - Lucijine lektire. Ante umire ostavivši obitelj bez ičega. Juraj nakon mnogo godina dolazi iz Beča s prijateljem Alfredom koji zavodi i napušta Luciju, a Juraj primorava majku da rasproda kuću za njegove dugove nakon čega odlazi u Mađarsku gdje svoje ime mijenja u György. Majka i kći tonu u bijedu, Luciji su jedina svijetla točka lažna Alfredova pisma koja piše Martin iznoseći svoje iskrene osjećaje, na Valpurginu molbu. Lucija otkriva prijevaru pa duboko i bolno razočarana umire, izmučena ogromnom tjelesnom i duševnom boli. Bez ikakve pomoći od sina, bez imanja i želje za životom Valpurga Stipančić umire kao prosjakinja.
Sadržaj (verzija 1):
– I –
- U kući su se nalazili Valpurga, njezina kćer Lucija i poslužarka Gertruda.
- Lucija je bila bolesna, pa je majka nije puštala van iz kuće.
- Lucija se mnogo ljutila na majku jer je nije puštala izaći, ali je na kraju uvijek molila majku da joj oprosti jer je znala da ona to čini za njezino dobro.
– II –
- Valpurga je uvijek mislila na Lucijno zdravlje, a i sama je bila bolesna.
- Lucija je zapitivala majku o svojim prednicima.
- Majka joj je govorila da tada nije bilo siromaštva.
- Govorila joj je o biskupu Čoliću, koji je bio bogati čovjek i svi su ga voljeli, osim Domazetovića i Stipančića.
– III –
- U ulici gornjeg grada Senja nekada je bila kuća Ante Stipančića i njegovog oca (Pavle).
- Ante je puno putovao, a kad se vratio doma zaljubio se u Valpurgu.
- 31. 10. počele su posljednje pripreme u Stipančićevu vinogradu.
- Gosti su dolazili.
- U 15 h počela je prava svečanost.
- Ante je obukao plemićku odoru i mač, a to je bilo zabranjeno.
- Nakon toga je došla Valpurga.
- Pijani Winter joj je iskazao ljubav, a Ante je odmah skočio i napao Wintera koji je pobjegao.
- Tako je završila svečanost.
– IV –
- Jednog dana Valpurga se dočepala Antinih spisa, u kojima piše da je Ante otputovao u Trst radi posla.
- Našla je i parnicu od suda za Antu, jer nije smio nositi odijelo s mačem.
– V –
- Porodična Stipančićeva kuća nalazila se na sjeveroistočnoj strani zidina grada.
- U njoj su stanovali Ante, Lucija, Valpurga, Juraj te Veronika.
- U kući je uvijek vladao red.
- Ante je mario samo za Jurom, njega je školovao, učio.
- Nakon završenog zaključnog ispita s odličnim Ante je Jurja poslao na studij prava u Beč.
– VI –
- Ante je sinu uvijek slao novac, ali nakon četvrte godine školovanja morao je prodati brod jer nije imao više novca.
- Lucija, koja je imala 16 godina, zamolila je majku da ju pusti na ples.
- Ona joj to dopušta, a kasnije i otac.
- Na plesu se upoznala s Freidmanom, koji se zaljubljuje u nju.
– VII –
- Očevog imetka je bilo sve manje, ali je i dalje slao novac sinu.
- Vukasović je tražio zastupnika koji će s njim ići u sabor.
- Tako je došao do Ante koji postaje zastupnik.
– VIII –
- Započela je “borba za vlast”.
- Vukasović je svaki dan dobivao pristaše, ali ih ujedno i gubio.
- “Borili“ su se protiv Benettija.
– IX –
- Ante se posvađao sa Lucijom i znao je da je loše postupio, ali joj to nije smio reći, pa je za sve okrivio Valpurgu.
- Jednom je Lucija slagala ocu, koji joj to nije mogao oprostiti.
- Lucija mu se išla ispričati, ali ju je on opet uvrijedio.
- Juraj je napustio školovanje, a to je pretreslo Antu.
– X –
- Ante je išao kod Cincara Marka posuditi 500 forinti, ali kad mu je Marko rekao da želi svjedoke Ante je odustao.
– XI –
- Benetti je pozvao Marka na razgovor, a on mu je rekao da je Ante htio posuditi 500 forinti.
- Benetti je došao do Ante i razgovarali su o Vukasovićevoj politici.
- Zatim je Benetti ponudio Anti mjesto gradskog suca, ali je on odbio.
- Drugi je dan Ante poslao svoj govor Vukasoviću i zamolio ga za novac.
- Dobio je negativan odgovor, a to ga je razbjesnilo i otišao je kod Benettija da mu dade mjesto gradskog suca.
- Uz to dobio je i novac.
– XII –
- Juraj je odlučio nastaviti školovanje.
- Došao je dan izbora zastupnika.
- Ubrzo je u dvorani postala galama a potom i tučnjava, tako da je Benetti pozvao vojsku koja je sve raščistila.
- Nakon toga Benetti je prebačen u Gospić, a na njegovo mjesto dolazi Winter.
- U obitelj Stipančić stiže dobra vijest: Juraj je prošao s odličnim uspjehom, ali ubrzo nakon toga stiže loša: umire Ante.
– XIII –
- Juraj se vratio kući, ali sa svojim prijateljem Alfredom Ručićom kojeg je Lucija odmah zavoljela.
- Juraj piše pismo Mukiju u kojem mu govori da će mu brzo vratiti novac.
- Nakon toga poslao mu je novac.
– XIV –
- Juraj i Alfred otputovali su nazad u Zagreb, a Lucija je neprestano plakala.
- Ona i njezina majka su morale prodati kuću i useliti se u jednu sasvim malu.
- Lucija je neprestano pisala Alfredu, ali joj on nije odgovarao, pa se ona razboljela.
- Majka je sve pokušavala da bi pomogla kćeri, pisala je Jurju, ali je on promijenio prezime.
- Valpurga je nagovorila Martina Tintora da piše pisma umjesto Alfreda.
– XV –
- Lucija je sve to saznala.
- Napisala je još jedno pismo ali ga je dala u sigurne ruke.
- Dobila je povratno pismo od Alfreda koji joj piše da je stupio u brak.
- Lucijin život je bio pri kraju, umire.
– XVI –
- U Senju su nestali svi plemići.
- Na Veliki petak sve su sirote išle prositi, a među njima je bila i Valpurga koja je u bijedi preminula.
Sadržaj (verzija 2):
Zima je 1834. godine u Senju. U bijednoj sobici Valpurga Stipančić, udovica patricija Ante Stipančića, provodi dane sa svojom kćerkom Lucijom. Valpurga je suhonjava, sitna žena oko 46 godina i brine se o svojoj kćerki Luciji koja je oboljela od tuberkuloze. Ležala je ona zatvorena u maloj sobici u kojoj je zrak bio previše topao i težak, no majka nije dala otvarati prozore, da joj se kćer još više ne prehladi.
I
Lucija je izgledala mnogo mlađa od svoje dobi. Imala je smeđe oči, a ten joj je bio bijel, fin, gotovo proziran. Bujna tamna kosa, crvene usne, tanahan struk, a malene grudi kao u četrnaestogodišnje djevojčice. Kako je majka nije puštala van iz kuće, to se Lucija ljutila. Ona bi rado otvorila prozor da vidi kakav je život na ulici, a njezin je bio dosadan i mučan.
«Poštar! Marko!» - klikne Lucija, stari listonoša, znanac njihove kuće, jedini čovjek koji je svakog mjeseca donosio slatke nade njezinom srcu, jedini koji unosi malo života u taj grob! Pismo je bilo od njezinog ljubljenog Alfreda, no koliko puta se pitala, da li on nju ljubi? Zar bi on mogao izdržati duge dvije godine, a da nju ne dođe vidjeti? Ona nije znala da su to lažna pisma. Nije znala da to pismo piše netko drugi po nagovoru njezine majke, kako bi joj bar malo uljepšala taj sumorni život.
II
Ni njezina majka nije bila zdrava, već je odavno bolesna na srcu i svaka uzrujanost izazove osjećaj kao da će se ugušiti, no ona je mislila samo na Lucijino zdravlje. Majka joj je pričala o povijesti bogatih patricijskih obitelji, njezinih Domazetovića i očevih Stipančića. Ratovanjem su se obogatili, ali je sve to išlo po očevoj volji njenom bratu Jurju, koji je to trošio živeći lagodno i ne mareći za obitelj. Njima dvjema od čitavog imanja ostala je samo ova sobica, a sve ostalo je otišlo na plaćanje Jurinih dugova.
III
U ulici gornjega grada Senja bila je nekada kuća Ante Stipančića i njegovog oca Pavla. Ante je bio zgodan čovjek, ali sebičan i hladan. Oženio se tek u četrdesetoj godini, sa mladom šesnaestogodišnjom Valprugom. Kao otac vrlo se nepravedno odnosio prema kćeri Luciji, a od sina Jurja zahtijevao je da svojim učenjem podigne ugled obitelji, no odrastanjem u lošem društvu on postaje neodgovoran. Valpurga je bila nježna majka, koja je slušala muža i brinula o djeci. Svaku muževu zapovijed izvršavala je sa strahom i žurbom. Njezina je sloboda polako nestajala i u vlastitoj kući ona je postala ropkinja. Dan prije Svih svetih bile su posljednje pripreme za krštenje Jurja u Stipančićevu vinogradu. očno u jedan sat zagrmješe iz vinograda mužari uz prasak malih pušaka da gosti dolaze. Sva sila svijeta skupila se oko ceste da vide sjaj gostiju kakovog grad još nije vidio. Ante je obukao odoru senjskih plemića i mač, a to je bilo zabranjeno po Statutu Marije Terezije. Svečanost je bila u toku kada je stigla Valpurga, mlada majka, lijepa, sitna, obučena u odijelu starinskih senjskih otmjenih žena. Pijani natporučnik Winter kleknuo je pred nju i svojim pijanim glasom stao joj govoriti i prisezati ljubav. Stipančić ga napadne mačem i ozlijedi ga: «Zadovoljštinu hoću!» - no Pintera više nije bilo. Tako je završila svečanost. Gosti su se razišli, a na bogate ostatke gospodske večere navalila je gradska čeljad, kao roj muha.
IV
Kada je Ante otišao u Trst radi posla, jer je bio u neprilici zbog novca, Valpurga je našla spise o onom neugodnom događaju kada se krstio Juraj. Protiv Stipančića je podignuta parnica prema kojoj nije imao pravo nositi plemićko odijelo i mač, te su ga osudili na 100.- carskih forinta u zlatu.
V
Porodična kuća Stipančića nalazila se na sjeveroistočnoj strani grada. Bila je to prostrana kuća u kojoj su sobe bile napunjene svakojakim namještajem. U njoj su živjeli Ante, Valpurga, Juraj i Lucija, te sluškinja Veronika. U kući je vladao red i govorilo se tiho, jer otac nije trpio da ga smeta nečiji govor. U takvoj tišini odrastali su Juraj i Lucija. Otac Ante je mario samo za sina. Njega je učio i školovao, a za Luciju nije ni mario i ona je tek kada je imala šest godina smjela sjesti za obiteljski stol objedovati. Kada je Juraj položio završni ispit s odličnim, Ante ga je poslao na sveučilište u Beč: »Ako se meni što dogodi, prodaj i krevet ispod sebe, da dovršiš nauke. Od toga ćeš dječaka doživjeti više, nego možeš i pomisliti» - govorio je Valprugi.
VI
Otac je samovao u svojoj sobi, a misli su mu neprekidno bile uz sina. Jedini vedriji izraz lica bio je kada bi dobio pismo od Jurja. Majka nikada nije dobila pismo u ruke. O sinu je znala samo kada bi otac za objedom pripovijedao o njemu. «A pita li što za kuću, za nas?» - pitala je bojažljivo majka. «Pozdravlja, a što drugo da pita? Hvala Bogu da zaboravlja to gnijezdo!» - dodao je zlobno Stipančić. Otac je redovito slao novac Jurju, a nakon četvrte godine morao je prodati brod, jer više nije imao novaca. Za Luciju se otac nije brinuo, on je rekao da se od žene traži samo da bude dobra domaćica, vjerna supruga i da ugađa mužu. Majci nije bilo pravo da se na sina troši toliki novac, a Luciji ne dozvoljava da ide u ženski zavod u Gradac – «jer to košta novaca.» Lucija je navršila 16 godina i dozvolili su joj da ide na ples. Bila je presretna i tamo je upoznala mladoga bečanina Friedmana koji se u nju zaljubio.
VII
Prošla i peta godina, a Stipančić nije dočekao da mu sin završi nauke. Imetak se brzo smanjivao, ali je i nadalje slao novac sinu. Još uvijek su njegove oči bile uprte u sina Jurja, dok Lucija nije imala baš ništa od svoje očevine. U to vrijeme kanonik Vukasović zalagao se za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i tražio zastupnike za Sabor a Stipančić je bio za ujedinjenje sa Mađarima, no obojici je smetala vojnička vlast u Senju. Vukasović je govorio: «Jedan narod ne smije gaziti prava drugog naroda, borba nije samo naše pravo već i dužnost!»
VIII
Započela je «borba za vlast.» Kanonik Vukasović je građanima govorio: «Ima našeg naroda pod Turčinom, Talijanom i pod Nijemcem. Naša krv čuva Evropu, a hrvatskim zemljama plaća Austrija svoje dugove. Narodna svijest se budi! Budimo se i biti ćemo svoji!» - tako je kanonik govorio, ali nije govorio ni talijanski, ni njemački, već hrvatski, a to je bilo čudno. Slušali su ga, ali ga nisu razumjeli, već su pomišljali – «najbolje je, ne pačati se ni u što!» I tako je Vuksanović dobivao nove pristaše, ali ih je i gubio, jer narod nije znao kome će, pa se podijelio. Stipančić je odobravao kanoniku, ali je u duši mislio kako će utrti put svome Jurju kod Mađara i već je pripremao govor što će ga održati na požunskom saboru s idejom: «da će grad Senj pohrliti u bratsko naručje viteškog mađarskog naroda.»
IX
Odnosi između oca i kćeri postajali su sve lošiji, jer njihove nesuglasice dolaze oko nebitnih stvari. Ona pokušava pokazati ocu svoju vrijednost i svoje pravo:«Ta ja već nisam dijete! Bratu sve, a meni baš ništa!» Slomljen materijalnim i političkim neuspjesima i sinovljevim moralnim padom Stipančić se razbolio. Strašno ga je sin razočarao, u kojega je on toliko vjerovao: «Juraj Stipančić postao je konobar!» I tako je majka saznala da je sve što su imali otišlo na školovanje sina: «On je propao, a nas upropastio!»
X
«Je li to istina da bi se njegov Juraj tako ponizio?» Ante je otišao kod Cincara Marka, da mu dade na zajam 500 forinti. Znalo se da taj lihvar posuđuje novac samo uz dobru jamčevinu i masne kamate. Kada je lihvar zatražio dva svjedoka Ante je od stida odustao, jer nije želio da se razglasi po gradu kako su Stipančići osiromašili, pa moraju u zajam uzimati novce.
XI
Major Benetti, rodom Tršćanin, nizak crnomanjast, crnih očiju htio je razbiti trijumvirat Vukasović – Stipančić – Čolić, te je došao do Ante da razgovaraju o Vukasovićevoj politici i da ga pridobije za sebe. Čak mu je ponudio mjesto gradskog suca, ali je on odbio. Drugi je dan Ante donio svoj govor Vukasoviću i zamolio ga za novac, no dobio je negativan odgovor. Vukasović je dobio anonimnu poruku da se Stipančić potajno dogovara s majorom Benettijem. Kako Stipančić nije dobio novac od kanonika Vukasovića ode do Benettija: «Predomislio sam se i nakon promišljanja došao sam do zaključka da je Vukasović fantastična luda i buntovnik koji hoće da se obori na osnovne temelje naše države, uz takvoga ja pristati ne mogu!» Uz to je dobio i novac. Odmah pošalje pismo sinu: «Ti si mi ispraznio ruke, da nisi – moj bi se glas čuo u Požunu i ja bih stvorio tebi put do najodlučnijih mjesta. Sada radi što hoćeš i kako hoćeš, ubij se, ja sam bešćutan.»
XII
Juraj je nastavio školovanje. Kako se Stipančić loše osjećao poslao je sinu pismo u kojem ga moli da se brine o majci i sestri:
«Znaj dragi Jurje, da sam na te izdao sve tvoje i njezino sve. Ako se meni
što dogodi, a ti joj bratski ne vratiš, njoj ne preostaje nego da obilazi tuđe
pragove, ona nema ništa do svoje mladosti i ljepote. Poradi tebe bio sam
spram njih nepravedan.»
Došao je dan izbora. Dvije strane su se sukobile. Nastala je prvo galama, pa potom tuča, tako da je Beneti zbog nesposobnosti oko izbora bio premješten. Na njegovo mjesto je došao major Winter, isti onaj koji je svojim drskim ponašanjem upropastio svečanost na krštenju Stipančićevog sina Jurja. Krajem jeseni Ante oboli od upale pluća, baš kada je u obitelj stigla dobra vijest da je Juraj položio posljednji ispit. Ubrzo nakon toga otac umire na rukama Lucije.
XIII
Nakon očeve smrti Juraj je od majke tražio ogromne svote novaca za podmirenje svojih golemih dugova, no ona nije imala ništa. Kroz njezine ruke nije prolazio novac, sve je to Stipančić držao u svojim rukama, pa nije ni znala da je za život potreban i novac. Konačno je i Juraj došao kući. Bilo ga je teško prepoznati. Od sitnog slabašnog djeteta kakav je otišao u Beč, pred majkom je stajao čovjek podbula lica, izbuljenih očiju pod naočalama, čupave kratke brade i brka, a okrugla glava izrasla je gotovo iz ramena. Vratio se s prijateljem Alfredom. Mladić je bio elegantan, otmjen i udvoran gospodin koji se odmah svidio Luciji. Alfred je znao vrlo lijepo govoriti i laskati, a Lucija nenavikla na udvaranje zaljubi se u njega. «Čini se dobar mladić taj Alfred» - reče mati – «Kako je rado uz nas, a naš Juraj, baš kao i otac, voli sam za se. Kao da ga za ništa nije briga» - govorila je majka. Lucija je bila uvjerena da je ljubi i da joj njegova ljubav godi i već je pomišljala da će ju odvesti iz tog mrtvila i povesti u slobodan i otvoren svijet. Juraj je pisao pismo Mukiju, da će mu ubrzo vratiti dug kada majka proda kuću, i kako Alfred glumi zaljubljenost u Luciju. O majci i sestri nije imao lijepih riječi, jer on za njih nije ništa osjećao, jer mu to otac nije dozvoljavao. Kada je majka prodala kuću, vratio je svoje dugove.
XIV
Juraj i Alfred otputovali su u Zagreb. Kako je majka prodala kuću da bi vratila sinove dugove, morale su se preseliti u staru trošnu kućicu koja je nekada pripadala njezinoj obitelji. Majka je uzdisala, a Lucija plakala i na očigled venula. Pisala je pisma Alfredu, ali od njega nije bilo odgovora. Majka je sve pokušavala da bi pomogla kćeri. Pisala je sinu, ali se pismo vratilo i tako je saznala da je njen Juraj postao mađar i da se sada zove Istvanffy György. Lucija je venula i plakala i pred raspelom se molila za svoju smrt. Majka i kći tonu sve više u bijedu. Lucija je jedino sretna kada dobije pismo od Alfreda. Ona nije znala da su to lažna pisma i da ih piše Martin Tintor iznoseći svoje osjećaje, ali u ime drugoga na Valpruginu molbu.
XV
Dopisivanje je trajalo nekoliko mjeseci. Lucijina bi pisma majka pročitala i dala ih Martinu. On je odgovarao u ime drugoga, a pisao je o sebi. Ljubio je prvi puta, a ljubio je najčišćom, najidealnijom ljubavi. Želio je biti svećenik, ali nije mogao, bio je očaran njome, mislio je samo na nju i želio je samo nju. Znao je da ljubi bez nade, da njezina ljubav pripada drugome, plakao je, ali je bio sretan. Lucija je počela sumnjati u pisma i krišom je napisala još jedno pismo Alfredu. Nakon nekoliko dana dobije povratno pismo u kojem joj on piše da je već prije godinu dana stupio u brak. Lucijin život je bio na kraju i ona umire: «Bila je lijepa za života, a sada kao da se smije, kao da će progovoriti» - govorila je Gertruda. Sutradan se mladi Marko Tintor vratio u sjemenište: «Sada ne može biti za mene zapreke, da ne budem do smrti vrijedan sluga Božji».
XVI
Gospođa Valpurga je nadživjela Luciju još oko dvije godine, potpuno osiromašena. Polako su nestajali svi plemići u Senju. Na Veliki petak sve su sirotice išle prositi, među njima bila je i Valpurga. Da ih se ne prepozna, one su se zamatale u bijele plahte, pa bi polijegale na brdu Nehaj uz put kojim bi k slici Kalvarije prolazile procesije. Na okrajak plahte bacali bi im pobožni ljudi milostinju. Kada su se prosjaci izgubili, ostala je Valpurga mirno ležeći. Bez ikakve pomoći od sina, bez želje za životom, Valpurga Stipančić umrla je kao prosjakinja.
Kompozicija djela:
Uvod:
Pisac počinje sa sadašnjošću; bolest i nesreća Lucije te briga Valpugre.
Zaplet:
Vraćanje u prošlost od krštenja Jurja sve do dolaska Lucijine nesreće i bolesti.
Završetak:
Pisac nastavlja tamo gdje je stao; smrt posljednjih Stipančića - Lucije i Valpurge.
Izabrani dijelovi:
Djetinjstvo Lucije i Juraja:
"...gojila se uz Valpurgu Lucija, dočim je sin Juraj pripadao skroz ocu od
onoga dana kad je počeo da uči čitati. Lucija je bila vrlo živahna
djevojčica te je poradi toga Valpurga pretrpjela mnoga ogovaranja od
Stipančića koji je uopće za Luciju malo mario i samo jedno u pogledu
njezinog odgoja odrješito zahtijevao: da ne smije na ulicu gdje bi došla u
dodir s gradskom dječurlijom..."
Lucijina tuga i samoća te osjećaj napuštenosti:
"Da, majčice, vi bi ste na nj digli pištolj jer ste mi mati, a jer nemam ni
oca ni brata. Da vidite druge kako ih braća miluju, a one se braćom
ponose."
Bilješke o djelu:
Ovdje pisac opisuje život jedne ugledne senjske obitelji, te time želi čitateljima obratiti pažnju da okolina vrlo utječe na čovjeka. Čitatelji počinju zapažati da sve što nam roditelji pružaju i pokušavaju naučiti to čine za naše dobro, a mi na to ne obraćamo pažnju. Pejsaž je vrlo krupan, oštar i surov, što znači da svugdje prevladava goli kamen te samo u rupama gdje ne dosegne jaka bura raste pokoji grm i makija. Grad Senj utvrđen je visokim i jakim zidinama koje služe obrani i zaštiti ljudi u tom gradu. Svugdje su male, uske, prazne uličice, a zrak suh i slan. Ljudi su siromašni i nezadovoljni, a plemići sakupljaju novac i obavljaju javne poslove. Jako dolazi do izražaja bijeda i siromaštvo, gdje Novak povećava to stanje ogovaranjem među ljudima u gradu. Osobito dobro uspijeva opisati plemićke obitelji kao u prošlosti, a to postiže epitetima i glagolima. Ima mnogo arhaizama kao npr. nijesu, balatura, a uz to i mnogo riječi i izreka na latinskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Fabula nije utemeljena na prikazivanju odnosa između likova nego i na problemima političke scene (sastanci plemića u krčmama, predizborna kampanja i dr.). Fabulu neprestano prekidaju detaljni opisi pejzaža i unutarnjeg prostora, ponašanje i odnos likova te njihove osobine. Kraj završava vrlo tragično tj. smrću Lucije i njezine majke Valpurge. Glavni lik je otac Ante Stipančić, njegova žena Valpurga, te djeca Lucija i Juraj.
Opis situacije:
Prvi i drugi odlomak romana su ustvari sadašnja situacija (tj. situacija 1834. g.), u kojoj se prikazuje plemićka udovica Valpurga koja sjedi u svojoj oronuloj kući, i brine se za svoju bolesnu kćer Luciju. Lucija dobiva pisma od svog “dragog” koji je ustvari jedan građanin (Tintor) koji živi u blizini, a piše umjesto Alfreda, Jurjevog prijatelja (Juraj joj je brat). Osim Lucije i Valpurge tu je i Gertruda, poslužavka, koja svrati svake večeri da Luciji ispriča novosti koje se zbivaju u gradu. Lucija živi od ljubavi prema Alfredu i majka je mora svaki dan tjerati da nešto pojede. Valpurga također boluje. Lucija je vrlo zainteresirana za povijest svoje obitelji, pa joj mati priča priču o Stipančićima, plemićkoj obitelji velikog ugleda koji je postepeno opadao.
Tada dolazi do stvarnog početka priče, fabula se vraća natrag u prošlost, u davnu 1806. godinu kad se rodio prvi Stipančićev sin - Juraj. Zbog incidenta prilikom Jurjevog rođenja Stipančić se jako naljuti na natporučnika Wintera. Juraj je od rođenja uživao povlastice sina jedinca, nasljednika svega što je njegov otac imao, te je bio drugi gospodar u kući, odmah iza oca. Otac je također namjeravao prenijeti i mržnju na svoga sina, pa je tako i napisao pisma (jedno od njih je bilo vezano i za Winterov incident na Jurjevu krštenju) u kojima je sve opisao što se i kada se zbilo. S poslom Ante Stipančić nije imao sreće. Natjecao se za dva - tri mjesta u gradu, ali ih nije dobio. Sina je on sam učio, da bi mu kad je porastao doveo i učitelja. Lucija je za to vrijeme rasla u sjeni svog brata, držeći se postrance, neopažena od svog oca. Između njih dvoje se stvorio “zid” (kojem je razlog bio različiti spol) koji je sprečavao komunikaciju. Tokom vremena Lucija je stekla odbojnost prema svom ocu, iako je majka uvijek bila na strani oca i željela ih zbližiti...
Romantičarska karakterizacija Lucije:
Djevojka naoko mnogo mlađa od svoje dobi: njezin bijeli, fini, gotovo prozirni ten slabašnoga lica s ozbiljnim tamnosmeđim očima. Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo, nježno lice s podugačkim, fino sadjelanima nosom i jasnocrvenim usnicama na starinske portrete mladih aristokratkinja. Lucijino je lice vrlo lijepo, ali je skriveno od pogleda senjskih mladića zbog njene bolesti. Upravo ju je Martin Tintor dobro vidio i zaljubio se u njeno lice.
Lucija je osoba koja nije kriva svojoj nesreći. Najvećim dijelom krivce treba potražiti u njenom ocu, Anti, i njenom bratu, Jurju, koji je manjim dijelom krivac sestrine nesreće. Upravo zbog toga se javlja unutrašnja dvojbenost Lucije koja je razapeta između svoje ljubavi (Alfreda) koji je jedini izlaz iz njene situacije, dok na drugoj strani ima ponor – izgubljeno imanje njenog oca koje je potrošio na obrazovanje svojeg sina koji ga je iznevjerio (a poznato je da se tada djevojka bez miraza nije mogla udati). Tu je i treća osoba, Tintor, svojevrsni osigurač izlaza iz situacije i nadomjestak Alfreda. Dakle, Lucija dvoji između ljubavi i smrti. Preokreti su njenog duševnog stanja vrlo česti, a uzrokovani su raznim sumnjama u pisma što ih dobiva od klerika Martina Tintora koji se u pismima predstavlja kao Alfred. Osjeća da je na teret majci i zato se želi ubiti, ili otići (udati se) od nje.
Lucija je lik koji se bori za svoja ljudska prava u obitelji i umire osramoćena i slomljena u svojim najintimnijim očekivanjima. Prignječena je hladnim i konzervativnim očevim odgojem. Sputana u intimnim djevojačkim porivima i pravima, zapostavljena i obespravljena u roditeljskom domu, formira se u lik krhke, zatvorene, senzibilne djevojke koja traži afirmaciju vlastite ličnosti.
Realistična karakterizacija lika Valpurge:
Brižan pogled njezinih tamnih i upalih očiju odaje patnju mnogo kušanoga čeljadeta. Ona svraća svaki čas pogled pun skrbi prema naslonjaču gdje sjedi Lucija, no iz tog prerano postaralog lica zaplamsa svaki čas i jasna izjava nade što se umiješa u izraz velike ljubavi materinjeg srca.
Treba napomenuti da Valpurga svoje “prerano postaralo lice” ima zahvaliti svom obiteljskom statusu, koji je vrlo nizak, malo veći nego sluškinje u Stipančićevom domu. Ona se mora pokoravati čak i vlastitom sinu. Rijetki su trenutci kad Valpurgu Ante Stipančić prihvaća kao svoju ženu. To su većinom trenutci njegove slabosti ili nemoći da išta učini u vanjskom svijetu. Ona za stolom sjedi i šuti dok se ne pojede objed, baš kao i njena kćer Lucija, dok za stolom smiju razgovarati i jesti jedino otac sa svojim sinom Jurjem. Ona se boji svog muža i ne smije zadirati niti znati za njegove poslove, a kamoli prekopavati njegove papire i čitati njegova pisma. Ona se brine za sina, za kćer i za svog muža. Valpurga je tiha mučenica podređena svome mužu.
Analiza romana:
U romanu se sučeljavaju dva vremena, prošlost i sadašnjost. Novak je vjerovao da se treba osvrnuti na prošlost i na temelju grešaka iz prošlosti riješiti sadašnje probleme, tj. u odnosima prošlosti treba pronaći pouke za sadašnjost. Također je Novak u ovom romanu naglasio izrazitu razliku između prošlosti i sadašnjosti. Posebno je naglasio kako su Stipančići u prošlosti bili vrlo imućna, bogata i ugledna obitelj kojom su rukovodili muškarci, da bi u sadašnjosti (1834. g. i kasnije) bili jedan vrlo siromašan sloj građanstva grada Senja zahvaljujući Anti koji je sav imutak proigrao ulažući u svoje ideale koji su se na kraju izjalovili. Dolazi do raslojavanja obitelji - stari Stipančić umire, Juraj se „mađarizira“, dok ženski dio obitelji ostaje bez ideala, napušten, s dugovima koje je Ante ostavio. Prvi odlomak predstavlja sadašnjost. Novak je trebao osnovu, neki razlog koji bi ga ponukao da zaviri u prošlost. Taj razlog je našao u otkriću pisma, točnije u tijeku misli Valpurge kad je vidjela smiješak na licu svoje kćeri dok je otvarala dobiveno pismo. Taj tijek misli govori o grižnji savjesti Valpurge zbog podmetnutog pisma, a sve u cilju usrećivanja svoje kćerke iako je dobro znala da to ne može dugo potrajati. Sadašnjost predstavlja idilu jedne kućice i u protivljenju je s naslovom Posljednji Stipančići - povijest jedne patricijske obitelji. Novak je izabrao baš taj dio za sadašnjost (nultu točku) jer nakon toga dolazi do preokreta u fabuli romana, smrti se nižu jedna za drugom i upravo tu, neposredno nakon nulte točke, dolazi do psihološkog sloma Lucije - romantičkog lika, jednog od najvažnijih likova romana čiji život pratimo od početka pa do kraja, a zatim i do smrti. Upravo ta Lucija je posljednji živući Stipančić. I od njenog života se polazi u trenutku njene najveće sreće kad je Alfred (Tintor) zaprosi preko pisma. Tada se otvara pogled u budućnost. I upravo tada, da bi izbjegao nepredvidivu budućnost, Novak se vraća u prošlost i priča priču od početka, da bi budućnost bila onakva kakva jest, a ne kakvu ju je čitaoc zamislio nakon pročitana prva dva dijela romana. (brzo ozdravljenje Lucije, njena udaja za bogataša koji će je izvući iz krizne situacije). Rez u fabuli dolazi u XV. dijelu romana, kada se prošlost spaja sa sadašnjošću, a fabula naglo završava Lucijinom smrću nakon saznanja da je Alfred već godinu dana sretno oženjen. Tada dolazi do zastoja fabule koja već od 1806. godine idući prema sadašnjosti 1834.-oj godini postupno sve više usporava.
Roman ima tri usmjerenosti:
a) Semantičku - Predstavlja Senj i njegovo stanovništvo, te prilike u tadašnjoj Hrvatskoj. Iza ovog romana skriva se kritika i optužba Khuenove politike - očituje se kroz lik Jurja Stipančića.
b) Sintaktičku - Stari Stipančić je uzročnik svih pojedinačnih tragedija, pa i vlastite. Prikazuje se i odnos plemstva i građana koji sve više i više jačaju dok plemstvo istodobno slabi, jer ostaje bez zemlje.
c) Interpretativnu - Osjeća se pokret narodnog preporoda koji je zahvatio i daleki Senj.
Gradivo je vezano za rodni Senj i njegove probleme, za hrvatski malogradski i gradski svijet iz zavičajnog Senja, i suprotnosti između sirotinje u Senju i samog plemstva (iskazano kroz obitelj Stipančić).
Motivi:
Jurjevo školovanje, Stipančićeva financijska situacija, njegova kandidatura za predstavnika u Saboru, Jurjev posjet kući kad mu umre otac, Alfred - uzročnik glavne nesreće koji udvara Luciji, da bi je napustio, Lucijina nada u vjenčanje s Alfredom (pismo koje podiže napetost u romanu).
O fabuli:
Fabula počinje s 1834. godinom. Točnije počinje negdje od vrhunca radnje pa prema početku, da bi se opet vratio na kraj, dakle nakon vrhunca radnje. Dolaskom na kraj vremena se spajaju. I fabula dalje teče, nastavljajući se od uvoda prema kraju.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Opis sumornog interijera aristokratskih obitelji u propadanju
- Ilustracija svih slojeva hrvatskog društva (od stanovnika velegradskog podzemlja preko građanskih salona)
- Razobličavanje ljudskog karaktera i prodiranje u mehanizam ljudske duše
- Analizira moralnu i psihološku stranu ljudskog života
- Opisuje psihologiju ljubavi, roditeljstva, braka, prijateljstva, i ponire u dušu umjetnika i intelektualaca
- Realno oslikavanje tragične strane ljudskoga života s naglašenim osjećajima sućut i za ljudska stradanja i patnju
- Socijalni položaj ljudi u određenom povijesnom razdoblju
- Različito poimanje očinske ljubavi
- Opisivanje odnosa između likova i problemi političke scene
Struktura djela:
Roman prikazuje propadanje senjskih patricija u prvim desetljećima XIX. stoljeća u kojim se prati generacijsko kretanje obitelji Stipančić, s posebnim usmjerenjem na posljednja dva naraštaja. U obitelji vlada nejednak položaj djece, sva pozornost se pridaje jednoj strani, a potpuno se zapostavlja druga strana. Roman je svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva.
Književna vrsta:
Roman, u kontekstu hrvatskoga realizma kao specifična pojava gdje se narušava kanonsku strukturu realističkoga romana s prvim nagovještajem modernističkoga proznoga izraza. U njemu je prikazana posebna tehnika izražavanja: pripovijedanje, opisivanje, dijalog, monolog, pismo, dnevnik, memoarski zapis, komentar. Neprestano prekidanje fabule, gdje su zastupljeni opisi interijera, eksterijera, krajolika, te opisi likova (portreti). Opisi imaju ulogu socijalne i psihološke karakterizacije likova.
Inspiracija iz sličnog djela:
Opisivanje karakternih likova i promatranje ljudske duše, i objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja ljudskih osjećaja. Takvi pripovjedači događaja podsjećaju nas po stilu i načinu pisanja na Balzaca, a opisivanje interijera, eksterijera i krajolike na Turgenjeva i Kozarca. Možda ima malo doticaja sa stilom pisanja Rousseauova Emila.
Glavni likovi:
Valpurga, Ante, Lucija i Juraj.
Sporedni likovi:
Vukasović, Čolić, Martinčić, major Benetti i Martin Tintor.
Analiza likova (verzija 1):
Valpurga Stipančić
Udata za patricija Antu Stipančića. Sitna, crnomanjasta žena od 45 g. Nije tijelom nimalo kršnija od svoje kćeri. Brižan pogled njezinih tamnih očiju odaje patnju mnogo kušanog čeljadeta.
Lucija Stipančić
Djevojka od 22 g., ali naoko mnogo mlađa od svoje dobi. Njezin puni, bijeli, gotovo prozirni ten slabašnog lica s ozbiljnim tamnosmeđim očima podsjeća na 15-godišnje djevojče što je jučer ostavilo zatvor kakvog strogog ženskog instituta. Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo i nježno lice s dugačkim, fino sadjelnim nosom i jasno crvenim usnicama na starinske portrete, ni vrlo tanki pas visokog struka, ni malene, jedva zamjetljive djevičanske grudi kao u 14-godišnjeg djevojčeta.
Juraj Stipančić (nakon školovanja)
Mjesto sitnog, slabašnog i blijedog dječaka, kakav je pred 10 g. otišao u Beč, to je sada bio čovjek crvena nabuhla lica, suznih i izgubljenih očiju pod naočalama, čupave kratke brade i brka. Njegova okrugla glava izrasla je gotovo ravno iz širokih pleća, njegov glas bio je dubok i hrapav.
Alfred
Čovjek nešto mlađi od Juraja, odjeven u elegantnom zimskom kaputu s ogrlicom. Bio je viši od Juraja i mršav. Lice mu je bilo blijedo, oči crne, mutne ali vesele. Imao je malen, crn, pomalo mijen brčić i nosio po strani male zaliske, mladi čovjek od 27 g., kavalir, učen, ugledan.
Analiza likova (verzija 2):
Ante Stipančić
Njegove je karakteristike najbolje opisao njegov sin Juraj u pismu koje je pisao svom prijatelju:
,,Moj tatica nije bio, čini mi se, od najčistijih karaktera. Htio je pošto poto
plivati na površini, a neprestano je tonuo. Htio je biti i izvan kuće ono što
je bio u kući: prvi autoritet u svemu i svačemu, ali nije išlo. A nije išlo
zato što je u isti čas tražio uporište na raznim stranama - jer vlastitog
nije imao. Nije bio ni političar. Da je poživio, ja kriv ako ga ne bi lako
našao i među našim ilirima. Bio je Austrijanac, Francuz, Taljan i Mađar u
isti čas. Otac i mati bili su mu zapravo krčmar i krčmarica, za svoj stalež
i u ovo doba vrlo bogati ljudi. Od njih je kao jedinac primio svoju taštinu
koja mu je ostala neotklonjiva volja na svakom koraku života.
Morao je naravno zaboraviti što su mu otac i mati zaista bili i gledati u
davninu da potraži plemićki list svojih pradjedova, kojeg nije mogao
naći. Ali držao se svejedno plemićem. Kako je učio, rekao sam ti:
znao je od svačega nešto, a od svega ništa. Zato je ipak držao sebe
čovjekom učenim. Kod kuće je bio strah ukućana, a mali su ga ljudi na
ulicama pozdravljali dubokim poklonima na koje nije nikada pozdravom
odvraćao. Bio je ipak nesiguran na svakom svom koraku i nigdje nije
uspijevao. Lebdio je tako neprestance i bio naravno svojim položajima
nezadovoljan.’’
Osim toga, brinuo se previše za sina, a svoju kćerku i ženu je zanemarivao. Ustvari je želio da Jurja napravi ono što od sebe nije uspio, tj. da se Stipančićev san ostvari preko Jurja što naravno nije uspjelo. Na kraju je njegov jadni život svršio na ruševinama zbog nepravde koju je nanio svojoj ženi i kćeri, a samo zato jer je smatrao da ga je Juraj iznevjerio. Umro je onako kako je živio. Okružen svojom ženom i kćeri koje su ga jedine donekle voljele i o njemu se brinule.
Lucija Stipančić
Za njenu sudbinu kriv je njen otac i samo to patrijarhalno društvo. Zbog prestrogog odgoja nije znala za okrutnost i nepoštenje vanjskog svijeta jer je između ostalog stalno boravila u kući. Usprkos svemu tome ipak ja imala hrabrosti da se suprotstavi ocu kojeg nije mogla iskreno voljeti jer je on za nju bio potpuni stranac kojeg bi vidjela samo ponekad, a kad je bio prisutan znala je da se mora ozbiljno (njoj mrsko) ponašati. Voljela je Alberta onako kako se može voljeti pravom, prvom, istinitom ljubavlju. Bila je jako osjećajna i krhka, a to je ujedno i razlog njene smrti na kraju romana. Ona jednostavno nije mogla shvatiti Alberta i žalila je za svojom mladosti i nevinosti koju je izgubila zbog svoje naivnosti i neznanja. Iako je Lucija umrla zbog tuberkuloze, njeno duševno stanje puno je pridonijelo ranijoj smrti. Zavoljela je Martina, ali jednostavno sa svojom sudbinom nije mogla živjeti. Sada ljubav ipak nije bila dovoljna. Na njenom liku se temelji slučaj posrnule djevojke.
Valpurga Stipančić
Tipičan prikaz tadašnje žene. U ranoj se dobi udala za Stipančića i pošto je on bio iz više porodice smatrala ga je savršenim. Uvijek mu je bila poslušna i radila je sve što se od nje tražilo iako se to katkad i kosilo njenom mišljenju ili želji. Kada je pronašla spise koji su u biti prikazivali u potpunosti njegov karakter i osobine (negativne), nije odustala od svog uvjerenja da je Stipančić ipak najbolji čovjek. Nakon rođenja Jurja i Lucije pokazala je pravu majčinsku ljubav prema svojoj djeci koju je iskreno voljela, iako joj Stipančić nije dao skoro ni pristup k njenom sinu jer je vjerovao da bi ga tako razmazila i odgojila kao žensko. Sve bi učinila za svoju djecu. Kada nije bilo Stipančića ispunjavala je želje Luciji jer je bila takva osoba koja nije mogla nikog odbiti. Nakon Stipančićeve smrti mnogo je patila, ali se zbog siromaštva morala povući u malenu kućicu zajedno s Lucijom. Jedva je dočekala sinov dolazak, koji se u potpunosti promijenio. Pa čak i kad je prijetio svojim samoubojstvom, smatrala je da tako mora biti i ništa mu nije zamjerila te ga je istom ljubavlju voljela, iako je kasnije saznala da je čak i svoje hrvatsko ime promijenio u mađarsko. Kada je vidjela koliko Lucija pati zbog Alberta otišla je do Martina da se dogovori da joj on napiše pismo (jer je znala da je zaljubljen u Luciju), ali da se potpiše sa Albert. Sve je željela dati, pa čak i svoj život za sreću svoje kćeri, iako je znala da joj možda Lucija ne bi mogla nikada oprostiti kad bi saznala za njezinu tajnu. Nadživjela je Luciju dvije godine i jako je za njom patila, a najviše ju je boljelo što je izgubila sina kojeg u biti nije nikada niti imala. Svoj tužni život završila je smrznuta u hladnoj noći tražeći milostinju. Tada je završila patnja njenog srca.
Juraj Stipančić
Bio je prvo dijete, a još k tome i sin pa je upravo njemu Ante Stipančić posvetio cijeli svoj život. Kada je bio još malen dovodio bi mu učitelje kako bi skupio što više znanja za tzv. misiju koja ga je čekala. Majčinu i sestrinu ljubav nikada nije ni osjetio jer mu to otac nije dozvoljavao. Zbog toga kasnije nije osjećao ništa prema njima i uopće za njih nije mario. Kada je pisao pismo svom prijatelju moglo se vidjeti da je želio imati i majku i sestru, ali je tada već bilo kasno. Mislim da je za njegovo ponašanje nakon odlaska iz kuće bio kriv upravo njegov otac. Kada je Juraj otišao znao je da će mu otac slati novac, pa se prepustio lagodnom životu. Nakon dugo godina izbivanja te nakon očeve smrti više ga nije ništa vezivalo za njegovu domovinu, pa kada je izmamio novac kod majke promijenio je ime u mađarsko i više se nije javljao. Ja Jurju ne okrivljujem jer smatram da je na njegovu dušu jako puno utjecaja imao i odgoj njegova oca.
Analiza likova (verzija 3):
Valpruga
Bila je žena senjskog patricija Ante Stipančića. Bila je plemenita, po ponašanju sasvim suprotna od njezina muža, pogotovo u odnosu prema djeci koju je voljela. Bila je starija, sitna žena. Imala je 46 godina. Valpruga je imala tamne oči, s nježnim i brižnim pogledom. Valpruga je 1806. godine rodila prvo dijete – Jurja, a 1815. godine rodila je Luciju. Nježna je i sitna žena s lijepim krasnim očima i sramežljivim smiješkom.
Lucija
Lucija je bila Valprugina i Antina kćer. Rodila se 1815. godine. Imala je nesretno djetinjstvo jer Ante nije uopće mario za njom. Ona je do šeste godine uvijek jela u kuhinji odvojeno od obitelji. U životu je također bila nesretna jer se zaljubila u krivog čovjeka i zato se razbolila, a kasnije je zbog toga i umrla. Po izgledu bila je lijepa djevojka, imala je 22 godine, naoko mnogo mlađa. Njezina bijela, fina koža i ozbiljne tamnosmeđe oči podsjećale su na petnaestogodišnju curu. Pod jasnim zacrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalazi se nježno lice s dugačkim, fino sadjelanim nosom i jasnocrvenim usnicama starinske portrete mladih aristokratkinja, a ne zaostaje joj za takvim portretom ni ostali dio tijela.
Ante Stipančić:
Zgodan čovjek, vrlo sebičan i hladan, strog otac, obrazovan. Ante Stipančić bio je ugledan građanin i patricij iz stare porodice koja je u gradskim javnim poslovima još u početku 18. stoljeća slavno sudjelovala. Ante je bio posljednji potomak svoga plemena, a oženio se tek u svojoj 46-oj godini sa Valburgom, iz porodice starih plemića i senjskih patricija Domazetovića. Ante je bio jedinac bogata oca čija su dva velika i jedan mali brod odlazili u sve zanimljive luke. Otac mu je bio Pavlo Stipančić, a majka se zvala Kata. Kad se vjenčao imao je glatko obrijano široko lice s mirnim očima, povelikim ravnim nosom i dugačkim, no pravilnim ustima što je odavalo samosvjesnu glavu koja je, viseći nad visokim i lijepo izraslim tijelom iz dvaju šiljeva rubače, odavala aristokrata koji naoko ne mari za sav jal i zlobu.
Juraj:
Juraj se rodio 1806. godine. Imao je sretnije djetinjstvo od sestre Lucije. Njega je otac smatrao svojim nasljednikom. On je u petoj godini znao čitati i pisati, a u šestoj se već razumio u čitanje geografskih karata, znao je sve europske države i njihove glavne gradove, njihov broj stanovnika, znao je imena rijeka, gora i sl. U osmoj godini uz oca školskim predmetima podučavao ga je i pater Bonoventura. Sa šesnaest godina završio je zaključni ispit s odličnim učinkom, a dva mjeseca kasnije išao je u Beč studirati pravo. U Beču je bio deset godina, a kad se vratio kući bio je to čovjek crvena nabuhla lica, suznih i izgubljenih očiju pod naočalama, čupave brade i brka. Njegova okrugla glava izrasla je gotovo samo iz širokih pleća.
Vukasović:
Čovjek od 45 godina, impozantne vanjštine, visok, neodgojen. Na njegovom licu titrao je gospodski smiješak, dostojanstveni. On se protivio postojećoj vladi i htio je da se Senj prikači građanskoj Hrvatskoj. Dobivao je sve više pristaša i na kraju je pobijedio.
Benetti:
Major Benetti bio je rodom Tršćanin, čovjek od 45 godina, mrka i koščata lica, crnih i pronicavih očiju. Od svojih nakana nije odstupao ni pod kojim uvjetom, u tome je bio i silnik, sudio je baš kao da siječe sabljom. Znao je da može biti takav jer mu je to dopustio položaj u vlasti. Grad ga se bojao, mnogi su bili uvjereni da bi on mogao i posjeći čovjeka koji bi se usudio suprotstaviti mu se. Bio je neženja, veseljak, i rado se kartao, ali je malo pio. Baratanje s građanima olakšavali su mu i dušnici, među kojima je glavni bio Fabijan Martinčić.
Fabijan Martinčić:
Bio je propalica, zanemaren čovjek koji ne pita gdje će dobiti groš i zaliti grlo. Išao je uvijek brzo i svojim mesnatim rumenim i plavim nosom zavirio je u svaki kut grada; žmirkajući neprestano svojim vodenim očima, govorio bi nasilno.
Martin Tintor:
Bio je mladić neugledan, visok, nespretnih kretanja, od same nevolje gospodski odjeven, široka lica, velika nosa i usta. Sve što je još na tom mladiću bilo pristojnog jest duboko klanjanje i strahopoštovanje onome koji mu je pri dolasku i odlasku poljubio ruku. On je bio uz Vukasovića, napustio je sajmište i išao je od kavane do kavane čitati borbe među Senjanima i Mlečanima.
Dojam o djelu (verzija 1):
Glavni i najkompleksniji lik romana je Lucija. Tematika ovog romana su aktualna nacionalno-politička, društveno-ekonomska i ideološka previranja u Hrvatskoj u to doba. Ulogu pokretača fabule imaju pisma. Pjesma na kraju romana navještava afirmaciju građanskog staleža. Likovi su individualizirani. Ovaj roman je socijalni, odnosno roman sredine. U djelu se može naići na mnogo suprotnosti. Djelo ima većinom karakteristike realizma i naturalizma, iako se naziru i neki stavovi (ideja romana) koji indiciraju i na modernu. Ovo je jedno od djela koje je napisano na samom kraju razdoblja naturalizma (1899.) i na početku moderne. Djelo je također psihološki obrađeno. Svaka pojedina epizoda je ujedno i mala dramska struktura. Fabularni tok zaustavljaju opisi interijera i eksterijera.
Dojam o djelu (verzija 2):
Ovo djelo ostavlja veoma snažan dojam čitaču prema odnosima unutar obitelji u doba ilirskog preporoda. Čitajući ovo djelo u svakom čovjeku bi se uzburkali osjećaji prema svim članovima obitelji Stipančić, pogotovo prema onima koji su bili žrtve. Valpurga je bila mirotvorac u obitelji. Bila je omiljena sa obje strane. Lucija je patila u svijetu u kojem je rođena jer je bila žena. Nije imala mnoge stvari koje je Juraj imao. Ante je, kako je to tada bio običaj, sve prenosio na sina. S njim je dijelio sva iskustva. Juraj mu je bio zvijezda koja je tako jako sjala u njegovom srcu da se ostale ne bi niti vidjele (ili ih nije želio vidjeti). Ulagao je sve u tog dječaka ne bi li postao ono što je on sam htio biti. Bio mu je “jedina nada” jer drugu nije vidio. Lucija je morala čamiti u kući sama dok se Juraj zezao, umjesto da se primio knjige kada mu je bila pružena prilika da bude netko a ne da završi kao konobar. Valpurga je bila jedini konac koji je barem nakratko mogao zadržati obitelj zajedno. Ona je bila anđeo čuvar te obitelji. Brinula se za sve njih čak i ako oni nisu marili za nju. Lucija i Valpurga su uvijek bile uz Antu, iako ih nije primjećivao. On je vidio Jurja koji ga je sramotio i trošio novac kojeg bi mu otac davao koliko želi. Sve bi učinio da bi udovoljio Jurju i uvijek bi Juraj bio nevin, a njegove potrebe za novac bi bile opravdane. Ante je bio čovjek prepun ljubavi, samo što je nije znao pravilno usmjeriti. S druge strane Valpurga je u sebi imala beskonačan zdenac iz kojeg bi se prelijevala ljubav i znala ju je usmjeriti samo što je ipak zdenac presušio kada više nije bio potreban. Iako se činilo da će od Valpurga prva napustiti obitelj ona je ostala dok više nije imala nikoga da joj uzburka mirni ocean osjećaja koji je imala u svojoj duši. Lucija je imala osobu koja ju je voljela, samo što je imala jače osjećaje prema nekomu tko joj ih nije uzvraćao, nego je otišao i nije se vratio. Prihvatila je tu dušu koja je vapila za njom tek kada joj niti ljubav više nije mogla pomoći jer joj je bolest zahvatila tijelo koje ne ovisi o duši, pa više osjećaji ne pomažu. Pošto Valpurga nije imala ograničenja kada bi došle u pitanje želje njene djece, dala je sav novac Jurju koji je uspjela dobiti prodavši sve što je mogla, samo da se on ne bi ubio. Nakon toga je on brzo pobjegao sa svim novcem i svojim prijateljem u kojeg se Lucija zaljubila. Kada je Ante umro sve je krenulo nizbrdo pa je i Lucija zaplovila u ocean vječnog mira, a Juraj je otišao i promijenio ime. Posljednji Stipančić je bila Valpurga koja se od jada i sama pridružila mužu i kćeri u vječnoj radosti.
No comments:
Post a Comment