Mrak na svijetlim stazama - Ivan Goran Kovačić
Bilješke o piscu (verzija 1):
Ivan Goran Kovačić rodio se 21. 3. 1913. u Lukovdolu, a ubijen je zvjerski u toku narodnooslobodilačke borbe potkraj srpnja 1943. godine. Književnošću se počeo baviti vrlo rano, i ti njegovi “prvi koraci” (kako je kasnije nazvana knjiga početničkih radova), pisani u gimnazijiskim klupama u Karlovcu i u Zagrebu, samo su talentiran nagovještaj. Kasnije studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, profesionalno se bavi novinarstvom čak i kao sudski reporter. Goranova djela bila su razbacana, izuzev knjižice početničkih stihova i knjige novela Dani gnjeva, po novinama, pohranjena kod znanaca, neka su sačuvana slučajno, a neka su definitivno izgubljena. U prvim danima poslije oslobođenja Naknadni zavod Hrvatske počeo je izdavati Goranova sabrana djela u 8 knjiga od kojih posljednja ni do danas nije objavljena. U sedam štamparskih knjiga urednik, pjesnik Dragutin Tadijanović, rasporedio je građu ovako: 1. Prvi koraci; 2. Dani gnjeva; 3. Sveti psovač; 4. Eseji i ocjene; 5. Prikazi i članci; 6. Prijevodi strane lirike; 7. Pjesme.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Ivan Goran Kovačić (Lukovdol kraj Vrbovskog, 21. 03. 1913. - okolica Vrbnice, kotar Foča, srpanj 1943.), književnik. Studirao je slavistiku u Zagrebu. 1935. godine uzima nadimak Goran. Bio je urednik kulturne rubrike “Hrvatskog dnevnika”, “Novosti”, radio u “HIBZ”-u. Potkraj 1942. godine otišao je s Vladimirom Nazorom u partizane. Prošao je s partizanskim brigadama dio Korduna i Banije, velik dio Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ubili su ga četnici. Pisao je pjesme, novele, eseje, kritike i članke. Za života je izdao zbirku pjesama „Lirika“ i knjigu novela „Dani gnjeva“, u kojoj je prikazao male i nesretne ljude pritisnute siromaštvom, djecu svoga rodnog Gorskog Kotara. Počeo je pisati i dva romana („Brod na potoku“, „Božji bubanj“), ali ih nije uspio završiti. Potkraj 1942. priredio je pjesme „Ognji i rože“ i knjigu kritika „Eseji i ocjene“, u kojima je otkrio nekoliko mladih talenata. Svojom izvornom i snažnom zbirkom „Ognji i roži“ uveo je u našu književnost kajkavsko narječje Gorskog Kotara, koje postoji kao mala jezična oaza. Osobitu brigu posvećivao je kulturi jezika, njegovanju stila i rječnika. Prevodio je s francuskog, engleskog, ruskog i slovenskog jezika, ponajviše pjesme. Pisao je i pjesme za djecu. Izvanredna poema „Jama“ (u deset pjevanja, 1943.) jedno je od najpotresnijih ostvarenja iz II. svjetskog rata; djelo o stravičnim fašističkim pokoljima, od kojih je i sam stradao. Smrt je snažan motiv i značajna pokretna snaga Goranove proze, a i čitavog književnog djela. Sabrana djela izašla su mu u sedam knjiga.
Naslov novele:
Naslov je zapravo metafora. Staza je kao životni put, a mrak je kao neka prepreka na tom put.
Protumači naslov novele:
Naslov “Mrak na svijetlim stazama” označava život. To je metafora. Staza je cijeli život. Svijetlo na njoj označava sve dobro, a mrak sve loše (nepravdu). Pokazuje da nepravda pokušava nadvladati.
Tema:
Djelo govori o siromaštvu i teškom životu malog čovjeka, nemilosrdnosti države, otuđenosti među ljudima, vrijeđanju i ismijavanju malog čovjeka kojega nitko ne štiti.
Kratki sadržaj (verzija 1):
Jačica Šafran je bio govedar u selu Martinju. Kad je ostario, seljani su ga odlučili zamijeniti novim govedarom. U znak zahvalnosti darovali su mu kravu Golubu. Ispočetka mu je bilo teško, ali je s vremenom zavolio Golubu i počeo obrađivati vrt. Franina Brdar je odlučio sagraditi kuću. Isprva su se uzajamno ignorirali, ali je kasnije Franina počeo vrijeđati Jačicu. Pred jesen došli su u selo državni činovnici da pokupe vojnicu. Budući da Jačica nije imao novaca, zaplijenili su mu kravu Golubu. Tad je Franini bilo žao Jačice i prvi put u životu je upotrijebio umanjenicu žaleći za njegovom kravicom.
Kratki sadržaj (verzija 2):
Priča počinje o seljaku čobanu Jačici Šafranu koji sve do svoje starosti nije stvorio svoj dom. Oduvijek je imao lijep odnos s životinjama, a one su mu uzvraćale nježnošću. Bio je sam i uživao bi u ljepotama prirode. Rijetko je odlazio u selo i bio je nepristupačan ljudima koji su mu se rugali na njegov život. Radio je za druge i nije ništa stvorio za sebe. Ostario je i postao nemoćan za gonjenje stoke i puhanje u rog. Seljaci su željeli nekog jačeg i mlađeg. Dali su mu staru kravicu Golubu i ruševnu kućicu daleko od sela. U početku je Jačica bježao u goru i potajno gledao jako i zdravo stado. Mekan i dobar u duši sažalio se nad starom i žalosnom kravicom Golubom pa se pomirio sa sudbinom. Ponovo je pronašao smisao života i uredio vrt ispred kućice, posijao pšenicu, zasadio krumpir i grah čučavac. Sretan i zadovoljan gledao je kako usjev napreduje. Jednoga dana kraj Jačičine kolibe ugljenar i drvosječa Franina Brdar podigne brvnaru. Onakvog velikog, glasnog i jakog bojao se Jačica. Bio je grub i stalno mu se smijao. Pred jesen proširila se vijest da će se ubirati vojnica. Primio je Jačica obavijest i postao tjeskoban jer nije imao novaca da je plati. Znao je da mu jedino mogu zaplijeniti njegovu Golubu. Zatvorio se sa svojom kravicom u staju ali su panduri uspjeli razvaliti vrata i odvesti Golubu. Bio je shrvan od boli. Vraćajući se iz šume Franina Brdar ugledao je kako odvlače Jačičinu kravu. Sažalio se nad njim.
Kompozicija djela:
Uvod: Upoznajemo se s Jačicom Šafranom.
Zaplet: Zamjenjuje ga novi govedar u njegovu poslu.
Vrhunac: Franina Brdar gradi kuću pokraj Jačice.
Rasplet: Jačica mora izvršiti domovinsku dužnost.
Završetak: Jačica nije imao novaca, pa su mu zaplijenili kravu Golubu.
Prepričana epizoda:
Franina Brdar vraćao se iz šume i vidio kako gospoda vode Golubu. Odmah je shvatio što se dogodilo. Pričekao je Jačicu. Kad ga je vidio onako slomljenog i očajnog, potapšao ga je i potreseno rekao: "Odveli su ti, Jače, kravu - odveli su ti kravicu…". Zamahnuo je sjekirom prema nebu u znak pobune protiv nepravde.
Stil i jezik:
Pri završetku su rečenice zbijene jer je pisac htio izraziti kako se Jačica dugo brinuo o toj kravici, a brzo su mu je uzeli, uglavnom, ubrzanje radnje. Umanjenice označavaju osobine pojedinih likova. Tako raspoznajemo da je Jačica osjetljiviji čovjek, a Franina grublji. Pejzaž utječe na likove, pogotovo na Jačicu. Jačica se osjeća presretno i prelijepo u prirodi. Iskorištava svaki takav trenutak, a Franina se osjeća osvetnički u šumi (ruši drveće).
Osnovna misao (verzija 1):
Pisac nam želi pokazati da svaki čovjek ima svoju osjetljivu i grubu stranu. Kod Jačice to nije izraženo, ali kod Franine je kada u zadnjoj rečenici po prvi put u životu upotrijebi umanjenicu.
Osnovna misao (verzija 2):
Čovjek ima svoju vanjsku – grubu, i unutrašnju - osjećajnu stranu, koja progovara kad se radi o nepravdi prema slabima i siromašnima. Takav je naizgled grubijan Franina, ali ga u duši boli nepravda načinjena Jačici.
Analiza likova (verzija 1):
Jačica Šafran
Starac "malena tijela, kudrave duge kose i okrugle mahovinaste brade, sličio je grmičku koji se podigao iz čučnja i gegavo popošao. Ali grmičku koji je gdjegdje bjelkasto procvjetao." Jačica ne želi ići u selo jer zna da će ga tamo svi ismijavati. Svećenik ga je jednom pozvao, ali je tada još rjeđe išao u selo. Jačica se boji Franine Brdara. “Jačica bijaše sretan kada je susjed odlazio u šumu na obdanicu i vraćao se tek kasno u noć”. Jačica je osjetljiv starac koji tepa biljkama i životinjama – “Što će batinica, što će šipčica voliću božjem, što će kravici krotkoj?” Nikad nije rekao prostu
riječ. Dobar je prema svemu živom.
Franina Brdar
Uvijek je bio “uvijek razgaljen, gologlav i zavrnutih hlačnica, s velikom sjekirom pod golom, nabreklom miškom.” Rutavih prsa i kratke četinjaste kose prozvali su ga Oblačina jer je bio uvijek namrgođen. Ugljenar i drvosječa, “čovjek koji se u mladosti zavlačio pod kirijaška kola, nakrcana drvom i dizao ih na orijaškim plećima”. Franinu nisu prihvatili i izazivali su ga stalno. Od tada se više nije vraćao u selo nego je živio u šumi. Franina je nakon deset dana progovorio s Jačicom vrijeđajući ga: “O Jače, Jačino tom starom strvinom ti začepiše gubicu, tom kravetinom mlohavom...” Franina je kao orah. Izvana je tvrd, a iznutra ipak ima osjećajnosti. Od djetinjstva upotrebljava teške riječi “ženetina, kravetina...” Buni se zbog nepravednosti pa svoju ljutnju iskaljuje na drveću i Jačici.
Analiza glavnog lika (verzija 2):
Jačica Šafran
Voli prirodu - "Iz njegovih su ruku pitomo kao golubi, lizali su najprkosniji bodači volovi; na njegov poziv pristupile bi mu najupornije junice i najjogonastiji teoci turali bi mu glavu u njegovu pastirsku prtenjaču"
Malen - "Malena tijela, kudrave kose i okrugle mahovinaste brade, sličio je grmičku"
Povučen - "Ali Jačica nije već trideset godina odlazio u selo o Martinju..."
Dobar - "Tako se jednom zagledao u njene turobne, paćeničke oči, i poniknu pred njom kao pokajnik"
Nježan - "Pogladio bi je, pomilovao, i onda otrčao u vrt, da radi..."
Oblikovanje lika – umjetnički postupci:
Pisac oblikuje likove uz pomoć kontrasta.
Sjedinjenje likova:
“Franina Brdar vraćao se iz šume sa sjekirom o ramenu. Vidio je iz drvnika
gdje prolaze kola s gospodom. Prepoznao je Golubu. Sjede mrko na prag
i počeka Jačicu. Šepao je cestom kući, ranjen, slomljen, ubijen. Kad je
stigao pred kuću priđe mu Franina blizu i stavi ruku na pleće:"
“Odveli su ti, Jače, kravicu... Odveli su ti kravicu...”
Onda se naglo okrene od njega i, mahnuvši visoko u nebo, zabije sjekiru do uške u cjepalo.”
Pisac je na kraju sjedinio obadva lika pri kraju priče:
“Kad je stigao pred kuću, priđe mu Franina blizu i stavi ruku na pleća: Odveli su ti. Jače, kravu – odveli su ti kravicu...”
Zašto:
Želi nam pokazati 2 različita načina reagiranja na odbačenost. Jačica Šafran je odbačen i povukao se u svoju tišinu te prihvatio tu nepravdu i stalno tepa svojim životinjama i biljkama. Franina Brdar, naprotiv, se buni i stalno koristi teške riječi (uvećanice), a iskaljuje bijes na drveću.
Dojam o djelu:
Pripovijetka je potresna. Govori o dva čovjeka koja su se udaljila od svijeta. Jačica je dobar prema svemu živom, dok je Franina grub i otresit, ali ne i bezosjećajan.
Bilješke o piscu (verzija 1):
Ivan Goran Kovačić rodio se 21. 3. 1913. u Lukovdolu, a ubijen je zvjerski u toku narodnooslobodilačke borbe potkraj srpnja 1943. godine. Književnošću se počeo baviti vrlo rano, i ti njegovi “prvi koraci” (kako je kasnije nazvana knjiga početničkih radova), pisani u gimnazijiskim klupama u Karlovcu i u Zagrebu, samo su talentiran nagovještaj. Kasnije studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, profesionalno se bavi novinarstvom čak i kao sudski reporter. Goranova djela bila su razbacana, izuzev knjižice početničkih stihova i knjige novela Dani gnjeva, po novinama, pohranjena kod znanaca, neka su sačuvana slučajno, a neka su definitivno izgubljena. U prvim danima poslije oslobođenja Naknadni zavod Hrvatske počeo je izdavati Goranova sabrana djela u 8 knjiga od kojih posljednja ni do danas nije objavljena. U sedam štamparskih knjiga urednik, pjesnik Dragutin Tadijanović, rasporedio je građu ovako: 1. Prvi koraci; 2. Dani gnjeva; 3. Sveti psovač; 4. Eseji i ocjene; 5. Prikazi i članci; 6. Prijevodi strane lirike; 7. Pjesme.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Ivan Goran Kovačić (Lukovdol kraj Vrbovskog, 21. 03. 1913. - okolica Vrbnice, kotar Foča, srpanj 1943.), književnik. Studirao je slavistiku u Zagrebu. 1935. godine uzima nadimak Goran. Bio je urednik kulturne rubrike “Hrvatskog dnevnika”, “Novosti”, radio u “HIBZ”-u. Potkraj 1942. godine otišao je s Vladimirom Nazorom u partizane. Prošao je s partizanskim brigadama dio Korduna i Banije, velik dio Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ubili su ga četnici. Pisao je pjesme, novele, eseje, kritike i članke. Za života je izdao zbirku pjesama „Lirika“ i knjigu novela „Dani gnjeva“, u kojoj je prikazao male i nesretne ljude pritisnute siromaštvom, djecu svoga rodnog Gorskog Kotara. Počeo je pisati i dva romana („Brod na potoku“, „Božji bubanj“), ali ih nije uspio završiti. Potkraj 1942. priredio je pjesme „Ognji i rože“ i knjigu kritika „Eseji i ocjene“, u kojima je otkrio nekoliko mladih talenata. Svojom izvornom i snažnom zbirkom „Ognji i roži“ uveo je u našu književnost kajkavsko narječje Gorskog Kotara, koje postoji kao mala jezična oaza. Osobitu brigu posvećivao je kulturi jezika, njegovanju stila i rječnika. Prevodio je s francuskog, engleskog, ruskog i slovenskog jezika, ponajviše pjesme. Pisao je i pjesme za djecu. Izvanredna poema „Jama“ (u deset pjevanja, 1943.) jedno je od najpotresnijih ostvarenja iz II. svjetskog rata; djelo o stravičnim fašističkim pokoljima, od kojih je i sam stradao. Smrt je snažan motiv i značajna pokretna snaga Goranove proze, a i čitavog književnog djela. Sabrana djela izašla su mu u sedam knjiga.
Naslov novele:
Naslov je zapravo metafora. Staza je kao životni put, a mrak je kao neka prepreka na tom put.
Protumači naslov novele:
Naslov “Mrak na svijetlim stazama” označava život. To je metafora. Staza je cijeli život. Svijetlo na njoj označava sve dobro, a mrak sve loše (nepravdu). Pokazuje da nepravda pokušava nadvladati.
Tema:
Djelo govori o siromaštvu i teškom životu malog čovjeka, nemilosrdnosti države, otuđenosti među ljudima, vrijeđanju i ismijavanju malog čovjeka kojega nitko ne štiti.
Kratki sadržaj (verzija 1):
Jačica Šafran je bio govedar u selu Martinju. Kad je ostario, seljani su ga odlučili zamijeniti novim govedarom. U znak zahvalnosti darovali su mu kravu Golubu. Ispočetka mu je bilo teško, ali je s vremenom zavolio Golubu i počeo obrađivati vrt. Franina Brdar je odlučio sagraditi kuću. Isprva su se uzajamno ignorirali, ali je kasnije Franina počeo vrijeđati Jačicu. Pred jesen došli su u selo državni činovnici da pokupe vojnicu. Budući da Jačica nije imao novaca, zaplijenili su mu kravu Golubu. Tad je Franini bilo žao Jačice i prvi put u životu je upotrijebio umanjenicu žaleći za njegovom kravicom.
Kratki sadržaj (verzija 2):
Priča počinje o seljaku čobanu Jačici Šafranu koji sve do svoje starosti nije stvorio svoj dom. Oduvijek je imao lijep odnos s životinjama, a one su mu uzvraćale nježnošću. Bio je sam i uživao bi u ljepotama prirode. Rijetko je odlazio u selo i bio je nepristupačan ljudima koji su mu se rugali na njegov život. Radio je za druge i nije ništa stvorio za sebe. Ostario je i postao nemoćan za gonjenje stoke i puhanje u rog. Seljaci su željeli nekog jačeg i mlađeg. Dali su mu staru kravicu Golubu i ruševnu kućicu daleko od sela. U početku je Jačica bježao u goru i potajno gledao jako i zdravo stado. Mekan i dobar u duši sažalio se nad starom i žalosnom kravicom Golubom pa se pomirio sa sudbinom. Ponovo je pronašao smisao života i uredio vrt ispred kućice, posijao pšenicu, zasadio krumpir i grah čučavac. Sretan i zadovoljan gledao je kako usjev napreduje. Jednoga dana kraj Jačičine kolibe ugljenar i drvosječa Franina Brdar podigne brvnaru. Onakvog velikog, glasnog i jakog bojao se Jačica. Bio je grub i stalno mu se smijao. Pred jesen proširila se vijest da će se ubirati vojnica. Primio je Jačica obavijest i postao tjeskoban jer nije imao novaca da je plati. Znao je da mu jedino mogu zaplijeniti njegovu Golubu. Zatvorio se sa svojom kravicom u staju ali su panduri uspjeli razvaliti vrata i odvesti Golubu. Bio je shrvan od boli. Vraćajući se iz šume Franina Brdar ugledao je kako odvlače Jačičinu kravu. Sažalio se nad njim.
Kompozicija djela:
Uvod: Upoznajemo se s Jačicom Šafranom.
Zaplet: Zamjenjuje ga novi govedar u njegovu poslu.
Vrhunac: Franina Brdar gradi kuću pokraj Jačice.
Rasplet: Jačica mora izvršiti domovinsku dužnost.
Završetak: Jačica nije imao novaca, pa su mu zaplijenili kravu Golubu.
Prepričana epizoda:
Franina Brdar vraćao se iz šume i vidio kako gospoda vode Golubu. Odmah je shvatio što se dogodilo. Pričekao je Jačicu. Kad ga je vidio onako slomljenog i očajnog, potapšao ga je i potreseno rekao: "Odveli su ti, Jače, kravu - odveli su ti kravicu…". Zamahnuo je sjekirom prema nebu u znak pobune protiv nepravde.
Stil i jezik:
Pri završetku su rečenice zbijene jer je pisac htio izraziti kako se Jačica dugo brinuo o toj kravici, a brzo su mu je uzeli, uglavnom, ubrzanje radnje. Umanjenice označavaju osobine pojedinih likova. Tako raspoznajemo da je Jačica osjetljiviji čovjek, a Franina grublji. Pejzaž utječe na likove, pogotovo na Jačicu. Jačica se osjeća presretno i prelijepo u prirodi. Iskorištava svaki takav trenutak, a Franina se osjeća osvetnički u šumi (ruši drveće).
Osnovna misao (verzija 1):
Pisac nam želi pokazati da svaki čovjek ima svoju osjetljivu i grubu stranu. Kod Jačice to nije izraženo, ali kod Franine je kada u zadnjoj rečenici po prvi put u životu upotrijebi umanjenicu.
Osnovna misao (verzija 2):
Čovjek ima svoju vanjsku – grubu, i unutrašnju - osjećajnu stranu, koja progovara kad se radi o nepravdi prema slabima i siromašnima. Takav je naizgled grubijan Franina, ali ga u duši boli nepravda načinjena Jačici.
Analiza likova (verzija 1):
Jačica Šafran
Starac "malena tijela, kudrave duge kose i okrugle mahovinaste brade, sličio je grmičku koji se podigao iz čučnja i gegavo popošao. Ali grmičku koji je gdjegdje bjelkasto procvjetao." Jačica ne želi ići u selo jer zna da će ga tamo svi ismijavati. Svećenik ga je jednom pozvao, ali je tada još rjeđe išao u selo. Jačica se boji Franine Brdara. “Jačica bijaše sretan kada je susjed odlazio u šumu na obdanicu i vraćao se tek kasno u noć”. Jačica je osjetljiv starac koji tepa biljkama i životinjama – “Što će batinica, što će šipčica voliću božjem, što će kravici krotkoj?” Nikad nije rekao prostu
riječ. Dobar je prema svemu živom.
Franina Brdar
Uvijek je bio “uvijek razgaljen, gologlav i zavrnutih hlačnica, s velikom sjekirom pod golom, nabreklom miškom.” Rutavih prsa i kratke četinjaste kose prozvali su ga Oblačina jer je bio uvijek namrgođen. Ugljenar i drvosječa, “čovjek koji se u mladosti zavlačio pod kirijaška kola, nakrcana drvom i dizao ih na orijaškim plećima”. Franinu nisu prihvatili i izazivali su ga stalno. Od tada se više nije vraćao u selo nego je živio u šumi. Franina je nakon deset dana progovorio s Jačicom vrijeđajući ga: “O Jače, Jačino tom starom strvinom ti začepiše gubicu, tom kravetinom mlohavom...” Franina je kao orah. Izvana je tvrd, a iznutra ipak ima osjećajnosti. Od djetinjstva upotrebljava teške riječi “ženetina, kravetina...” Buni se zbog nepravednosti pa svoju ljutnju iskaljuje na drveću i Jačici.
Analiza glavnog lika (verzija 2):
Jačica Šafran
Voli prirodu - "Iz njegovih su ruku pitomo kao golubi, lizali su najprkosniji bodači volovi; na njegov poziv pristupile bi mu najupornije junice i najjogonastiji teoci turali bi mu glavu u njegovu pastirsku prtenjaču"
Malen - "Malena tijela, kudrave kose i okrugle mahovinaste brade, sličio je grmičku"
Povučen - "Ali Jačica nije već trideset godina odlazio u selo o Martinju..."
Dobar - "Tako se jednom zagledao u njene turobne, paćeničke oči, i poniknu pred njom kao pokajnik"
Nježan - "Pogladio bi je, pomilovao, i onda otrčao u vrt, da radi..."
Oblikovanje lika – umjetnički postupci:
Pisac oblikuje likove uz pomoć kontrasta.
Sjedinjenje likova:
“Franina Brdar vraćao se iz šume sa sjekirom o ramenu. Vidio je iz drvnika
gdje prolaze kola s gospodom. Prepoznao je Golubu. Sjede mrko na prag
i počeka Jačicu. Šepao je cestom kući, ranjen, slomljen, ubijen. Kad je
stigao pred kuću priđe mu Franina blizu i stavi ruku na pleće:"
“Odveli su ti, Jače, kravicu... Odveli su ti kravicu...”
Onda se naglo okrene od njega i, mahnuvši visoko u nebo, zabije sjekiru do uške u cjepalo.”
Pisac je na kraju sjedinio obadva lika pri kraju priče:
“Kad je stigao pred kuću, priđe mu Franina blizu i stavi ruku na pleća: Odveli su ti. Jače, kravu – odveli su ti kravicu...”
Zašto:
Želi nam pokazati 2 različita načina reagiranja na odbačenost. Jačica Šafran je odbačen i povukao se u svoju tišinu te prihvatio tu nepravdu i stalno tepa svojim životinjama i biljkama. Franina Brdar, naprotiv, se buni i stalno koristi teške riječi (uvećanice), a iskaljuje bijes na drveću.
Dojam o djelu:
Pripovijetka je potresna. Govori o dva čovjeka koja su se udaljila od svijeta. Jačica je dobar prema svemu živom, dok je Franina grub i otresit, ali ne i bezosjećajan.
good
ReplyDeleteThank you :)
Delete