Sunday, March 4, 2012

Lišće - Fran Mažuranić

Lišće - Fran Mažuranić

Bilješke o piscu:
Fran Mažuranić rodio se 28. ožujka 1859. u Novom Vinodolskom. Svoj književni rad započeo je 1885. godine u “Vijencu” malim, duhovitom i dobro poentiranim crticama koje su izlazile pod skupnim naslovom „Lišće“ kroz dva godišta “Vijenca”. Četrdeset je crtica izdao u proljeće 1887. godine u knjizi, dodavši nekoliko novih, pod naslovom Lišće Frana Mažuranića. “Vijenac” je popratio knjigu sljedećim prikazom: “Tko u Hrvatskoj ne pozna “Lišće”, ako uopće čita hrvatsku knjigu? Jamačno će se svaki prijatelj narodne knjige uzradovati kad primi u ruke ovu doduše malenu, ali vrijednu knjigu. I dukat je novac! U Mažuranićevu “Lišću” ima mnogo cvijeća, pa je samo čednost piščeva, što se zove “Lišće”.

O djelu:
U crticama se može prepoznati nekoliko tematskih krugova: čovjek i njegova svakodnevnica, obična a istodobno nevjerojatno potresna u svojoj težini: koliko god je se u životu tkogod nagleda, s njome se suoči, smrt je ipak uvijek jednako strašna, jednako nepredvidljiva i beznadna (Jedinac). Druga su bitna tema čovjek i njegove osobine, borba s mogućnošću samosvladavanja strasti (Miran igrač). Otkriva se u crtici U dan dvojbe mračna i strašna, nepredvidljiva, Poeovska strana ljudske psihe. Ima li objašnjenja? Nema. Samo konstatacija o usudu i nemogućnosti da se njemu izbjegne. Začuđenost mjesecom koji kao da prati malo biće prelazi u ironičan komentar i prispodobljene svakodnevnoj životnoj situaciji, smiješno svakodnevnoj. Mjesec je nalik nevjernoj supruzi (Dijana). Djetinjim se očima crta izniman trenutak, realističan opis časa kad je dijete mislilo da će umrijeti (Što sam mislio umirući). Djetinjstvo se direktno ili indirektno poziva na više mjesta (Djetešce). U crtici (Gospodin učitelj) sjeća se svojega učitelja, “dobrog starog Frana”,
kasnijega županijskoga školskog nadzornika.

Što sam mislio umirući

O djelu:
Govori nam kako se sagradila luka. Djeca su se igrala, a pisac odjednom pade u vodu. U tom trenutku kad se utapao prohujaše mu misli o cijelom svom životu. Na kraju ga izvukoše.

Osjećaji koje pobuđuje crtica:
Crtica pobuđuje vrlo jake osjećaje. Dijete koje misli da će umrijeti je realističan opis časa. Vrlo me dirnula njegova zadnja misao: “Idem u pakao”; i zadnje riječi u crtici: “Izvukoše me”- a čemu. Mislim da bih te riječi vrlo teško mogao objasniti, ali siguran sam da imaju jako značenje u piščevom srcu.

Misli na koje nas potiče:
Potiče me na samo jednu misao, a to je - što je svrha života?

Dijana

O djelu:
Govori nam o dječjoj radoznalosti i mašti, ali pri kraju crtice govori i o nevjernoj supruzi Dijani koja za trojicom ide – uz gospodina muža.

Osjećaji koje pobuđuje:
Pobuđuje osjećaje koji su zasnovani na dječjoj mašti. Dok sam čitao tu crticu sjetio sam se kako je biti mali i opet to poželio biti jer bih onda mogao izmišljati kao npr. u ovoj crtici kad mjesec ide za dvojicom prijatelja, a oni se čudom čude. Na kraju crtice složio sam se s piscem o mjesecu:

“To mi je večeras munulo glavom kad sam – idući kući – opazio da je mjesec rogat.”

Misli na koje nas potiče:
Sretne u djetinjstvu, ili ružne kod odraslih ljudi, ja mislim da ipak na ono prvo - ljubav i djetinjstvo.

Djetešce

O djelu:
Crtica koja nam govori kako je pisac stupio u bečku vojsku i kako nije kontaktirao s vanjskim svijetom. Tek nakon otprilike četiri mjeseca izašao je ponovo u grad. Sve mu je bilo nekako čudno, bio je zbunjen. Stao je i poslušao, čuo je plač malog djetešca i suze mu navrvješe na oči. Sjetio se da i male djece na svijetu ima.

Osjećaji koje pobuđuje:
Mislim da ovom crticom pisac želi reći kako bi više volio da vlada mir nego rat. Osjećaj koji me je obuzeo bio je jako tužan. Također mislim da se prevario kad nije četiri mjeseca izašao van. Osjećaj koji je htio izraziti pisac je mislim bio ovaj:

“Započeh stojeć, a svrših – klečeći”, to dokazuje kako ga je djetešce rastužilo poslije one okrutne vojske.“

Misli na koje nas potiče:
Potiče me na puno misli. Jedno od tih je mir, ljubav i tuga. Kad je izašao van iz vojarne, mislim da je htio uzeti djetešce koje ga je rastužilo i zagrliti ga.

Gluhonijemi

O djelu:
Govori nam o jednom barunu koji je imao gluhonijemog slugu. Našao ga je prije dvije godine kako prosjači, svidi mu se, te ga uzme. Znao je svaku zapovijed svog gospodara, mig oka ili okret ruke – zapovijed na život i smrt. Često je svog gospodara od koga odvraćao, jer je neki put vidio tko mu je prijatelj a tko ne.

Osjećaji koje pobuđuje:
Pobuđuje jedan vrlo lijepi osjećaj dobrote, kako i gluhonijemi čovjek može biti od koristi i pomagati jednako dobro kao i čovjek koji nije gluhonijem.

Misli na koje nas potiče:
Mislim da svaki čovjek ima pravo živjeti, mora biti prihvaćen i u društvo. Jer nema razlike između npr. bijelca i crnca; gluhog čovjeka i čovjeka koji nije gluh, jer svi su oni isti osim možda boje ili sluha.

Dojam o djelu:
Pisac pokazuje erudiciju i poznavanje svjetske književnosti. Svaka je crtica cjelina vješto ispričana, dokraja koncizno, jasno poentirana. Svaka se osvrće na bitan detalj čovjekova unutrašnjega ili vanjskoga svijeta. Jedino što mi se ne sviđa je što neke crtice počinju veselo, a završe tužno.

No comments:

Post a Comment