Škrtac - Jean Baptiste Poquelin Moliere

Škrtac - Jean Baptiste Poquelin Moliere

Bilješke o piscu (verzija 1):
Moliere, pravim imenom Jean Baptiste Poquelin, rođen je u Parizu 1622. g., u imućnoj trgovačkoj obitelji. Završio je gimnaziju kod isusovaca u Clermontu, a pravo je studirao u Orleansu. U Pariz se vraća kad je imao 36 g.

1643. godine utemeljuje s obitelji Bejart “Illustre Theatre”. To kazalište djeluje uglavnom u Lyonu, Avignonu, Grenobleu, Rouenu. Njegova kazališna družina 1658. g. ima deset članova i dolazi u Pariz. Pod zaštitom kraljevske obitelji ta družina brzo je stjecala veliku slavu. U kraljevskoj palači družina ostaje sve do Molierove smrti. Razbolio se za vrijeme izvedbe svoje komedije Umišljeni bolesnik. Nakon njegove smrti pravnicima je trebalo tjedan dana da popišu njegovo bogatstvo. Naslijedio je od oca dobar dio tog bogatstva, a svojim radom ga je i uvećao. Njegova djela su: Lakomislenik, Ljubavna srdžba, Kaćiperke, Škola za žene, Don Juan, Mizantrop, Škrtac, Građanin - plemić, Učene žene, Umišljeni bolesnik.

Bilješke o piscu (verzija 2):
Jean Baptiste Poqelin rođen je 1622. g. u Parizu kao sin dvorskoga tapetara. Kao sin situirane građanske obitelji polazi gimnaziju kod isusovaca u Parizu, a pravo studira u Orleansu. Vrlo kratko službuje kao odvjetnik, a 1643. g. osniva zajedno sa obitelji Bejart kazališnu družinu “Illustre Theatre” (“Čuveno kazalište”).

1644. g. uzima umjetničko ime Moliere, po kojemu je poznat i danas. Nakon nekih financijskih poteškoća Moliere, sada već vođa družine, odlazi na dugo putovanje po Francuskoj koje traje od 1645. do 1658. godine, pod zaštitom jednog moćnog plemića. Na tim putovanjima Moliere piše i izvodi svoje prve kratke komedije. 1658. godine nastupa pod zaštitništvom kraljeva brata u Parizu. Sljedeće godine izvedene su Kaćiperke, prvi veliki Moliereov književni i kazališni uspjeh, i otada je on poznata i viđena osoba kazališnog Pariza.

Nakon izvedbe Škole za žene i kralj se osobno zauzima za njega, dodijelivši mu kao prvom francuskom glumcu stalnu novčanu pomoć.

Umro je 1673. godine od tuberkuloze, nakon četvrtog izvođenja Umišljenog bolesnika. Četiri dana nakon smrti trajali su pregovori oko njegova sprovoda. Tek je kraljevim nalogom smio biti pokopan na groblju, a ne izvan njega. Ipak je pokopan u onom dijelu groblja koji je pripadao mrtvorođenima, dakle nekrštenima, jer se nikada nije odrekao glumačke
karijere.

Prema zapisima suvremenika, Moliere je bio nizak i pomalo zdepast, okruglih nogu i jake glave usađene u ramena. Bio je otvoren i pošten, što mu je u svim krugovima stvorilo vrlo mnogo prijatelja i zaštitnika, čak i naklonost Luja XIV. Kao izvanredan glumac karakternoga tipa interpretirao je gotovo sve svoje glavne junake.

Mjesto radnje:
Radnja drame se odvija u Parizu.

Kratki sadržaj:
Cléante priznaje svojoj sestri kako je zaljubljen, te ju moli da ga ne pokušava odvratiti od toga. Élise ga upita tko ja ta koju ljubi, a on odgovara da je to prekrasna djevojka koja se nedavno doselila po imenu Mariane. Za to vrijeme Harpagon tjera La Fléchea iz svoje kuće, koji mu govori da samo čeka njegovog sina (Cléante mu je rekao da ga čeka). Harpagon mu govori neka ga čeka na ulici jer mu ne vjeruje i misli kako će ga pokrasti. Le Fléche ga zafrkava no Harpagon se uzrujava i tjera ga van. Kasnije razgovara sam sa sobom o tome kako je teško steći takav novac kakav on posjeduje, a zadržati samo dio potreban za troškove. Kasnije dolaze Cléante i Élise. Harpagon pomišlja kako su čuli njegovo glasno razmišljanje, no oni su jednostavno razmišljali o tome kako da ga oslove a da ga ne prekinu. Cléante mu govori kako svi znaju da je on imućan čovjek i da raspolaže popriličnim imetkom. Harpagon govori kako lažu oni koji to govore i da te glasine šire lupeži. Harpagon svoju djecu proglašava neprijateljem, odnosno sve one koji govore da je on imućan. Govori Cléantu kako besramno troši njegov novac na skupu odjeću, no Cléante je zapravo veoma sretne ruke i ono što dobije kockanjem potroši na svoju odjeću. Harpagon mu govori kako to ne valja te mu izgovara računicu kojom dokazuje svoju iznimnu lihvarnost. Élise i Cléante šapću nešto jedno drugom, ali Harpagon odmah pretpostavlja kako se dogovaraju oko toga kako će ga pokrasti, no oni jednostavno govore kako žele s njim razgovarati o ženidbi. Harpagon im govori kako on također želi o tome razgovarati s njima. Harpagon im govori kako je upoznao mladu djevojku po imenu Mariane. Nakon što čuje kako se njegov otac želi oženiti ženom koju on voli pada mu mrak na oči. Harpagon govori svojoj kćeri kako je Cléantu našao udovicu za koju će se udati, a njoj starca gospodina Anselmu. Élise odbija to vjenčanje, a Harpagon joj govori kako griješi te kako će se svi ostali složiti sa njim, i poziva Valére da odluči umjesto nje. Valére ugađa Harpagonu kako bi lakše izašla s njim na kraj. Tako Harpagon Valéreu daje svoju ulogu (apsolutnu moć nad Elvirom u odabiru pravog muža).


Cléante se susreće sa Le Flécheom radi 15 tisuća franaka koje mu hitno trebaju. Za to mu je Le Fléche predložio meštra Simona. Cléante ne zna da je s druge strane njegov otac. Harpagon se želi uvjeriti kako mu novac ide u dobre ruke, no nakon što se susretnu počnu vrijeđati jedan drugoga. Susreću se Le Fléche i Frosine, a Frosine mu govori kako posreduje u posliću sa Harpagonom. La Fléche mu govori kako može biti sretan ako išta iz njega izvuče jer je najškrtiji čovjek na svijetu. Frosine dolazi do Harpagona te mu počinje laskati kako izgleda mlado, da će dugo živjeti itd. Harpagon ga pita kako napreduje njegovo sklapanje braka sa Marianeom. Frosine mu govori sve što želi čuti: kako užasno malo novaca troši na sebe, kako voli starije ljude itd., te joj Harpenon priređuje večeru. Postaje sve samouvjereniji jer mu Frosine puni glavu kako dobro izgleda te kako će se svidjeti Marianei. Frosine mu načinje temu kako joj treba novaca no Harpagon se odmah uozbilji. Frosine mu povremeno govori kako je lijep i naočit, a povremeno ga traži za vrlo malu svotu novaca. Pobjeđuje Harpaganova škrtost i on odlazi pripremati se za večeru. Harpagon i za ovako važnu večeru nastoji potrošiti što manje novaca.

Razgovaraju Mariane i Frosine, i Mariane joj priznaje kako bi radije uzela onog plavokosog mladića koji je pohodio u njezinoj kući, nego koga drugog. Frosine joj govori kako će moći uživati u mladićima nakon što Harpagon umre, a da bi se to trebalo dogoditi u sljedeća tri mjeseca. Nakon što ga je ugledala, Mariane govori kako je ružan. Harpagon je upoznaje sa svojim sinom i kćerkom. No, kad je ugledala sina, govori kako je to taj plavokosi mladić. Cléante joj govori kako ju ne bi volio imati za maćehu. Mariane joj govori kako i ona isto misli. Cléante joj udvara, no kasnije govori kako je to činio u očevo ime. Nakon što su krenuli prema sajmu, Cléante uzima očev prsten i poklanja ga Marianei u njegovo ime, na što Harpagon burno reagira. Cléante i Mariane polako otkrivaju svoje osjećaje jedno drugom, i Mariane mu govori ako uspije uvjeriti njegovu majku da će priznati svoje osjećaje za njega. Frosine govori Marianei da mu pokuša dojaditi svojim željama te da Harpagon poludi. Frosine govori kako im treba neka žena koja je dobra glumica kako bi uvjerila Harpagona da je jako bogata i ženidbenim ugovorom mu darovala cijeli svoj imetak. Harpagon sluti da Cléante i Mariane nešto mute, no Cléante ga ubrzo uvjerava kako je to radio u očevo ime. Harpagon mu govori kako ipak misli da je prestar za Marianeu, i da bi mu je dao za ženu, no pošto nije zaljubljen u nju, brak bez ljubavi nije dobar. Cléante mu kasnije priznaje svoju ljubav prema Marianei, te da ju silno želi za ženu. Cléante shvaća kako ga otac vara, te mu prijeti da će sve učiniti kako bi mu je preoteo. Harpagon poziva Jacquesa kako bi posredovao kao sudac u ovom sporu. Jacques laže pomalo obojici i pomiruje ih na ne baš čist način. Nakon nekoliko dijaloga otac i sin se ponovo posvađaju.

Harpagon paranoično optužuje sve kako su mu ukrali škrinju s blagom te svima prijeti da će ih ubiti, a zatim i sebe. Povjereniku govori kako mu je nestalo 10 tisuća škuda, te da želi cijeli grad i predgrađe pobacati u tamnicu. Harpagon prvo sumnja u Jacquesa, a zatim u Valérea. Govori mu kako je uspio sklopiti brak sa njegovom kćeri na što Harpagon još više poludi. Na kraju Valére i Mariane doznaju da su brat i sestra, a Anselmo njihov otac. Cléante govori ocu kako će mu škrinjica biti vraćena ako mu preda Marianeu. Harpagon govori kako prvo želi vidjeti škrinjicu jer nema novca koje bi dao djeci za vjenčanje. Anselme se ponudi kako će on sve platiti i Harpagonu dati sašiti novo odijelo. Harpagon želi povjerenika platiti Jacquesovim životom, kako ne bi trošio novac. Anselme je također platio povjerenika, a Harpagon nije mogao čekati da se domogne svoje škrinjice.

Sadržaj:
Prvi čin
Na samom početku upoznajemo se sa situacijom oko Valera i Elise. Elisa je zaljubljena u Valerea, te želi pridobiti bratovo i očevo dopuštenje da se uda za njega. Valere se uspio ugađanjem uvući u Harpagonovu službu i pridobivati njegovo povjerenje. Cleante otkriva Elisei da je on u sličnoj situaciji sa Marianeom, te da želi pridobiti oca kako bi se njome oženio.

Na njihovu nesreću Harpagon ima druge planove. Kako bi dobio još novaca, želi Cleantea oženiti za bogatu udovicu, a Eliseu dati Anselmu, koji ne traži miraz. Harpagon je namjeravao uzeti za ženu Marianeu, jer je čuo da je skromna i lijepa.

Drugi čin
Cleante zadužuje La Flechea da mu pronađe zajmodavca koji bi mu dao zajam od petnaest tisuća franaka. La Fleche pronalazi zajmodavca preko posrednika Simona. Ne znajući da mu je to otac odlučuje pristati na sastanak i na velike kamatnjake. Na kraju se otkriva da je zajmoprimac Claude, te Harpagon odlazi razočaran na još jedan neuspjeli posao.

Dolazi Frosine, koja je trebala nagovoriti Marianeinu majku da pristaje dati svoju kćer Harpagonu. Ispričala je zatim Harpagonu kako Mariane voli stare muškarce i kako je ona vrlo štedljiva, te ne bi trošila mnogo. Harpagon poziva na večeru Marianeu i Anselma.

Treći čin
Harpagon dodjeljuje poslove za pripremu večere slugama. Pri tom svakome napominje da štede što bolje umiju.

Citat: (str. 136.)
Harpagon:
“...Tvoja će, Brindavoine, i tvoja, La Merluche, dužnost biti da perete čaše
i da točite piće, ali samo kad bude tko žedan, a ne, kako to imaju običaj
neke neotesane sluge, koje izazivaju goste i nude ih da piju kad oni
uopće na to i ne misle. Čekajte dok vas nekoliko puta zamole i nikad
nemojte zaboraviti da donesete mnogo vode.”

Mariane priznaje Frosini da joj je teško udati se za Harpagona, jer u njegovom sinu, Cleanteu, prepoznaje svoju ljubav. Cleante skida prsten s očeve ruke i daruje ga Marianei.

Četvrti čin
Valere, Elise, Cleante i Mariane razmišljaju kako bi spriječili neželjena vjenčanja. Pretvarajući se da ne želi Marianeu Harpagon otkriva Cleanteove osjećaje prema njoj, te se sav bijesan odriče sina i proklinje ga.

Citet: (str. 152.)
Cleante:
“Dakle tako me hoćete izigrati, oče! Dobro, kad je stvar došla dotle,
objavljujem vam da neću odustati od svoje ljubavi za Marianeu i da ću
upotrijebiti sva krajnja sredstva da vam je preotmem.”

Dok se otac i sin svađaju, La Fleche pronalazi škrinjicu sa deset tisuća škuda te je pokazuje Cleantu. Ubrzo Harpagon otkriva da nema svog blaga te počinje sumnjati u sve.

Peti čin
Dolazi sudski istražitelj i provodi istragu o krađi. Prema Jacquesovim lažnim priznanjima, Harpagon okrivljuju Valerea za krađu. Dok Valere govori o Elisei, Harpagon ga optužuje za škrinjicu.

Citat: (str. 162.)
Harpagon: Dobro, reci mi, nisi li je dirao?
Valere: Ja da je dirnem? Ah, vrijeđate je jednako kao i mene. Izgaram za
njom čistom i smjernom ljubavi.
Harpagon (tiho): Izgara za mojom škrinjicom?
Valere: Radije bih umro nego da joj pokažem i najmanju uvredljivu
nakanu. Ona je za to odviše razumna i odviše poštena.
Harpagon (tiho): Moja škrinjica odviše poštena?

Otkrivši da je došlo do nesporazuma, Valere otkriva da je napuljski plemić, sin Don Thomasa d’Alburcya. Anselmo priznaje da je Don Thomas d’Alburcy zapravo njegovo pravo ime, a po tome Valere i Mariane njegova djeca.

Harpagon pristaje da prepusti Marianeu Cleanteu u zamjenu za njegovu škrinjicu, i dopušta im da se vjenčaju, kao i Elisei i Valereu, ako Anselmo preuzme sve troškove i ako mu kupi novo odijelo, na što on rado pristane.

Bilješke o djelu:
Moliereov uzor za Škrca je Plautova komedija Auluarija, iz koje je preuzeo niz situacija i scenskih odnosa, ali je promijenio mjesto i vrijeme radnje, likove - i dok je Plautov Euklion svoje blago našao, Moliereov Harpagon do svojeg bogatstva dolazi postepeno lihvom. U Škrcu možemo naći tri temeljna motiva. Prvi je nastojanje sinovljevo da uz pomoć sluge pokrade oca, što je izazvalo mnoge polemike. Drugi je rivalitet oca i sina koji se bore za naklonost iste djevojke, dok bi u trećem planu bile ljubavi Valera i Elise, te Mariane i Cleanta. Scenskim zbivanjima oko Harpagonove Škrtosti gledaoca drže u neprekidnoj napetosti. Hoće li Valere uspjeti u svojoj namjeri da dobije Elisinu ruku, kako će završiti spor između oca i sina oko Marianine naklonosti, te hoće li sin uspjeti oteti ocu škrinjicu s novcem?

Francuska u XVII. stoljeću:
Klasicizam u Francuskoj započinje 1610. godine smrću Henrika IV., a završava 1715. smrću Luja XIV. U tom razdoblju Francuska dominira Europom jakošću svoje vanjske politike i snažnim utjecajem književnosti i umjetnosti.

U velikom broju u Francuskoj se razvijaju razne umjetničke grane, a kralj usredotočuje djelovanje gotovo svih književnika, glazbenika, slikara i graditelja oko svoje rezidencije u dvorcu Versailles kraj Pariza.

Od mnogih imena koja su pridonijela slavi francuske književnosti i umjetnosti treba istaknuti kazališne pisce Corneillea i Racinea, basnopisca La Fontainea, kritičara i književnog teoretika Boileaua, povijesnika i kroničara Saint-Simona, književnice Gospođu de la Fayette i Gospođu de Sevigne, duhovitog autora Maksima La Rochefoucaulda, arhitekta Mansarta, projektanta znamenitoga versailleskog parka Le Notrea, slikara Poussina i skladatelja Couperina.

Počeci kazališta:
Početkom XVII. stoljeća Francuskom putuju mnoge putujuće družine koje nastupaju po sajmovima i gostionicama na improviziranim pozornicama. Takva je bila i Moliereova družina. Nakon što se ta družina vratila sa svojih putovanja po francuskoj pokrajini 1658. i pošto se predstavila kralju izvedbom jedne Corneilleove tragedije, postiže čast da je kraljev brat uzima pod zaštitu, što je značilo da dobiva stalnu novčanu pripomoć, kao i pravo nastupa u javnim dvoranama.

Nakon Moliereove smrti 1673. g. njegova družina, koja je bila u neprestanim umjetničkim sukobima sa družinom Hotel de Bourgogne, spaja se sa trupom kazališta Marais, ali glumci ne dobivaju nikakve privilegije niti počasni naslov kraljevi glumci. 1680. g. kralj Luj XIV. spaja bivšu Moliereovu družinu ujedinjenu s kazalištem Marais i glumce Hotel de Bourgognea, pomiruje ih i osniva Comedie-Francaise. Tako je nastalo prvo stalno državno kazalište u Europi, koje je imalo svoj status i bilo materijalno osigurano. Zadaća im je bila svakodnevno prikazivanje ponajboljih francuskih dramskih djela.

Moliereova djela:
Više od trideset Moliereovih djela koliko su nam danas poznata možemo podijeliti u nekoliko stilskih skupina:

Farse:
Temelje se na često drastičnim efektima, zamjenama osoba i grubljom komikom. Najpoznatije od njih su Šganarelle ili Umišljeni rogonja (1660.) i Liječnik protiv volje (1666).

Komedije-baleti, operni libreti prigodnice za kraljevske svečanosti, komične pastorale i herojske komedije:
Tu pripadaju komedije Građanin plemić (1670.), Umišljeni bolesnik (1673.), Ženidba na silu (1664.), Gospodin de Porceaugnac (1669.), zatim melodrama Dom Garcie od Navarre (1659.), te niz baleta i prigodica.

Polemičke komedije:
To su djela koje Moliere piše u vlastitu obranu. Tako, odbijajući lažne optužbe nakon Škole za žene, piše Kritiku škole za žene (1663.), te Versaillesku improvizaciju - iste godine.

Komedije temeljene na zapletima:
Po uzoru na improvizirane talijanske komedije, Moliere piše četiri takve scenske igre, od kojih su najpoznatije Ljubavni spor (1656.) i Scapinove spletke (1671).

Komedije u kojima se kritički promatra društvo i pojedini izopačeni značajevi:
Ove komedije ulaze u najviši domet Moliereova književno-dramskog stvaralaštva. To su Kaćiperke (1659.), Škola za muževe (1662.), Škola za žene (1662.), Don Juan ili Kameni gost (1665.), Mizantrop (1666.), George Dandin (1668.), Tartuffe ili Varalica (1669.), Škrtac (1668.) te Učene žene (1672).

Klasicizam i Moliere:
Klasicizam je razdoblje od sredine 17. st. do kraja 18. st. Glavna karakteristika tog razdoblja je čovjekova težnja za upotrebom razuma i susprezanja osjećaja. Tadašnje društvo vladalo se po određenim pravilima. Ta pravila određivala su sve, od odnosa u društvu do odnosa u obitelji. Ta pravila vladaju i u Molierevu Škrtcu, te su uz razum jedan od načina postizanja zapleta u duhu onoga vremena.

Tadašnje doba je u svom duhu njegovalo tragediju kao uzvišenu dramsku formu, naslijeđenu još iz Antike (u kojoj su imali svoj uzor). Ali Moliere njeguje komediju, te svojom komikom dovodi svoje likove u smiješne situacije u kojima kritizira društvo, ljudske mane te pojedine profesije.

Glumci su u Molierevo doba bili nepoštovana grupa ljudi, isključivana od strane crkve jer kvari mladež, pa se zbog toga Moliere okomio u svoji djelima na liječnike, jer su oni u ono vrijeme bili vrlo cijenjen stalež.

U svojim djelima Moliere poštuje pravilo triju jedinstva koje je zadao Aristotel prije 2500 g. Pravila se odnose na jedinstvo vremena, mjesta i radnje, što susrećemo u Molierovim komedijama.

Moral ili razum?
Tko po vašem mišljenju čini veće zlo: onaj tko treba novac i zato uzima zajam ili onaj koji krade novac a ne zna što da s njim započne?

Cijelo to razdoblje je prožeto filozofijom. Filozofija postaje jedna od najpopularnijih znanosti. Potpomognuta racionalnošću ona razmišlja o svijetu, o njegovoj biti. Mnoga takva shvaćanja dovest će do rušenja tadašnjeg načina života i pojave novog, mnogo liberalnijeg. Ljudi će početi razmišljati o uzaludnosti nekih egzistencija, egzistencija čije postojanje stoji na dugogodišnjoj tradiciji, te će ih proglasiti nemoralnim i uništiti njihov tadašnji svijet. Ta moralna odluka, bolje bi bilo reći racionalna odluka budući da je u pitanju njihov bolji život, dovest će do promjena u tadašnjem društvu i umjetnosti.

Čast i moral postaju jedna nedjeljiva cjelina, ali što je čast? - Samo težnja da se razumom dokuči smisao života, samo drugi naziv za strogost crkve i hladnu proračunatost ljudskog mozga.

Ta filozofska razmatranja, taj moral, ta čast i taj razum, su samo sredstva da se dokuči smisao našeg života, njegova bit i esencija.

Komika:
Molierova uvijek zanimljiva i originalna komika (koja je uvijek komična) gledaocu živo dočarava moralne osobine likova i piščevu misao. Moliere se u svojim djelima često koristi metodom quiproquo, tj. kad se dva lika svađaju zbog različite stvari a oboje misle da govore o jednoj stvari. Jedna od poznatijih scena u kojoj se upotrebljava ta tehnika je ona u kojoj Valere moli Elisinu ruku a Harpagon ga optužuje da mu je ukrao zlato (novac = Elise). Mnoge mu komične situacije služe da bi naglasio bitnu karakteristiku nekog lika, kao u ovom slučaju Harpagonovu škrtost, što je pokazano nizom primjera (Harpagon pregledava sve na izlazu iz kuće, kori djecu da se previše raskošno oblače (a jedva da nađu neku pristojnu odjeću), Harpagonovo lihvarenje itd.

Harpagon iliti škrtac:
Gdje? U Parizu. Zašto? Samo Bog zna. Kako bilo da bilo, Harpagon je tu i kani ostati gdje je. Namjerava do kraja vječnosti gomilati novac u svojoj škrinjici i terorizirati sve oko sebe svojom škrtošću. Njegova je škrtost epska i proteže se kroz stoljeća od Plauta preko Držića i Moliera pa sve do današnjih dana. Ta je škrtost centralna tema Moliereve drame, ona pokreće sve likove u njihovim kretanjima i razmišljanjima i dovodi gledatelja do smijeha, a istovremeno ga potiču da razmišlja i da si postavi pitanje, jesam li ja takav? Za njega je novac njegova ljubav i jedina religija koju priznaje. Iskorištavanje tuđeg jada da bi što više zaradio za njega je način života, a škrtost njegovo biće u cijelosti. Svatko je za njega sumnjiv, a san da je na svijetu sam njegov je najslađi san. Gospodin je Harpagon čovjek koji je od svih ljudi najmanje čovjek, smrtnik, koji je od svih smrtnika najtvrđi i najnedarežljiviji. Nema te usluge koja bi dirnula njegovu zahvalnost tako da razveže kesu. Pohvala, poštovanja, dobronamjernosti i prijateljstva na jeziku koliko ti srce želi, ali novaca ni pomirisati. Ništa nije tako suho i jalovo kao njegovo zahvaljivanje i njegova ljubaznost. A riječ „dati“ tako mu je mrska da nikad ne kaže: Dajem vam ruku, nego: Posuđujem vam ruku.

Likovi:
Harpagon - Otac Cleanteov Elisin, zaljubljen u Marianeu.
Cleante - Sin Harpaganov, Marianein dragi.
Elise - Kći Harpagonova, Valereova zaručnica.
Valere - Sin Anselmov i Elisin zaručnik.
Mariane - Cleantova draga, koju voli Harpagon.
Anselme - Otac Valereov i Marianein.
Forsine – Spletkarica.
Meštar Simon
Jacques - Harpagonov kuhar i kočijaš.
La Fleche - Cleantenov sluga.
Gospa Claude - Harpagonova sluškinja.
Brindavonie - Harpagonov lakaj.
Lemerluche - Harpagonov lakaj.
Povjerenik i njegov pisar.

Analiza likova (verzija 1):
Harpagon
Cléantov i Elisin otac, zaljubljen je u Marianeu, veoma škrt starac. Ima škrinjicu u kojoj se nalazi 10 tisuća škuda. U svakome vidi lopova i nikome ne vjeruje, čak ni svojoj djeci. Bez obzira gdje i kada uvijek nastoji što manje, ako i išta potrošiti. Radije bi dao nečiji život nego platio svojim novcem.

Cléante
Harpagonov sin, totalna suprotnost oca. Što se tiče ljubavi nije ga briga za novac. Zaljubljen je u Marianeu i voli je bezuvjetno. Spreman je sve učiniti za ljubav.

Valére
Anselmov sin. Zaljubljen je u Élise te se ulizuje Harpagonu kako bi se oženio njegovom kćeri. Veoma je mudar i lukav čovjek.

Mariane
Anselmova kći. Zaljubljena u Cléantea. Njezina majka želi da se bogato uda, no ona želi istinsku ljubav i nije ju briga za novac.

Analiza likova (verzija 2):
Harpagon
Cleantov i Elisin otac, ima oko 60 godina.

Izgled:
“I ja to govorim: sa svojom mliječnom kožom, sa svoje tri zasukane dlake
nad usnama kao mačji brk, s vlasuljama od kučine, sa širokim hlačama i
razdrljenim trbusima.”

Najveći škrtac u gradu, nitko u njegovoj kući nije dobro obučen pa čak ni njegova djeca, iako u kući drži 15 000 dukata koji su mu najveća briga.

Mislim da Harpagon i zna da je škrt, ali on to ne smatra manom nego vrlinom jer on sebe ne vidi kao izopćenika iz društva nego uglednom i uzornom osobom.

Harpagon je veliki sebičnjak jer, iako zna za sinove osjećaje prema Mariane, on je se ni po koju cijenu neće odreći zbog svoje velike sebičnosti. U trenutku sukoba između Harpagona i Cleanta on njega tjera iz kuće i baca prokletstvo na njega zato jer Cleante kaže da se nikad neće odreći Mariane.

Citat: (str. 72.)
Harpagon: Kako? Pa ti si obećao da ćeš je se odreći.
Cleante: Ja? Da ću se nje odreći?
Harpagon: Da.
Cleante: Ni govora.
Harpagon: Zar nisi odustao da je snubiš?
Cleante: Naprotiv, tome sam sklon više no ikad.
Harpagon: Pokazat ću ti svoje, nitkove.
Cleante: Činite što god vam drago.
Harpagon: Zabranjujem ti da me ikad više vidiš.
Cleante: U dobar čas.
Harpagon: Napuštam te.
Cleante: Napustite me.
Harpagon: Ne priznajem te za svog sina.
Cleante: Neka bude.
Harpagon: Razbaštinit ću te.
Cleante: Radite što god vas volja.

Potpuno shvaćam Cleatea što je ljut na svojeg oca jer mislim da Harpagon ni po čemu nije zaslužio Mariane. U početku se Cleante činio kao poslušan sin koji se nikada ne bi izravno usprotivio ocu, ali kada saznaje za njegovu suludu ideju da se oženi s Mariane on postaje pomalo buntovnik i bori se za svoju ljubav.

Pred kraj djela događa se nesporazum između Harpagona, koji je poludio u potrazi za škrinjicom, i Valerea, koji misli da je Harpagon saznao za njegovu i Elisinu tajnu ljubav, gdje se vidi što je za Harpagona najvažnije u životu. Ovakav nesporazum se može naći i u Plautovom Škrcu.

Citat: (str. 80.)
Valere:
„Sva moja žudnja zadovoljila se užitkom da je gledam, i nikakva
nepristojnost nije oskvrnula žarku ljubav koju su mi udahnule njezine
lijepe oči.“

Harpagon:
„Lijepe oči moje škrinjice! Govori kao ljubavnik o ljubavnici.”

Zbog svoje škrtosti Harpagon ne mari za nikoga nego samo za novac, tako da on u jednom trenutku iskazuje svu svoju zlobu tj. on bi više volio da mu se kćer utopi nego da mu netko uzme njegovo zlato.

Citat: (str. 81.)
Elise:
“Da, oče, upravo me on spasio od velike opasnosti, kako vam je poznato,
kad se umalo ne utopih, i upravo njemu dugujete život te iste kćeri.

Harpagon:
„Sve to nije važno i bilo bi kudikamo bolje za mene da te je pustio da se
utopiš, nego da je počinio to što je počinio.”

Na kraju djela Harpagon popušta tj. ljubav mladih ipak pobjeđuje, ali njegovoj škrtosti nikad nema kraja.

Citat: (str. 85.-86.)
Harpagon: Nemam novca koji bih dao djeci za vjenčanje.
Anselme: Pa dobro, imam ja, neka vas to nimalo ne uznemiruje.
Harpagon: Obavezujete se da ćete podmiriti sve troškove tih dviju
svadbi?
Anselme: Da, obećajem. Jeste li zadovoljni?
Harpagon: Jesam, pod uvjetom da mi za pir date sašiti novo odijelo.

Cleante
Harpagonov sin, voli Marianu, spreman se za nju zadužiti kako bi joj omogućio pristojan život, veoma pametan i lukav.

Elise
Harpagonova kći, voli Valera.

Valere
Anselmov sin, voli Eliseu. Uspio se ugađanjem svidjeti Harpagonu.

Citat:
“Vidite kako sam u tome spretan i kako sam mu vješto morao ugađati da
mu se uvučem u službu; kako se sakrivam pod maskom simpatija i
duševne srodnosti da mu se svidim, i kako se svaki dan pred njim
pretvaram da steknem njegovu sklonost.”

Mariane
Anselmova kći. Živi sa svojom bolesnom majkom, zaljubljena je u Cleantea. Njena majka želi da se uda za bogatog čovjeka kako bi se riješili bijede. Frosine joj predlaže Harpagona, jer je već u šezdesetoj.

Anselme
Valereov i Marianein otac. Mislio je da su mu djeca i žena stradali u oluji na brodu.

Frosine
Spletkarica, uvijek uspijeva u svojim poslovima, osim sa Harpagonom.

Jacques
Harpagonov kuhar i kočijaš. Vrlo dobro zna kakav mu je gospodar, koji ga često tuče.

Dojam o djelu:
Djelo mi se veoma svidjelo ponajviše jer je veoma smiješno kroz cijelu priču (za razliku od Plautovog Škrca koji je samo u nekim scenama smiješan), veoma je dinamično, lako se čita jer nije rimovano, nema previše likova, svaki lik je pomno karakteriziran - nismo upoznali samo par glavnih likova, nego smo upoznali i neke sporedne likove, a djelo je i dosta kratko. Bilo je zaista divno čitati to djelo, kada jednom počneš ne možeš prestati koliko se uživiš u sve te situacije.

Zaključak:
Jean Baptiste Poquelin Moliere je najveći francuski komediograf koji je svojim besmrtnim djelima obogatio svjetsku književnost. Bio je “promatrač i slikar ljudske naravi”. Nitko nije znao kao on voditi svoja lica kroz komediju, a izaći sa jasnom poukom.

On je znao iskoristiti sve mane na svojim likovima kako bi povećao komiku. Čak je, u prvim predstavama u kojima je glumio on i njegova družina, iskoristio mane glumaca i ubacio ih u komediju. Tako je šepavost Louisa Bejarta, koji je glumio La Flechea, unio u komediju povećavši komični efekt, jer La Fleche u prijevodu znači strijela, što upućuje na brzinu. Isto je tako opravdao svoj kašalj, koji ga je mučio na scenskim nastupima, dodjeljujući ga Harpagonu.

Njegovo je pravilo u pisanju komedija bilo svidjeti se, a to je postizao često grotesknom komedijom.