U glib - Vjenceslav Novak
Bilješke o piscu (verzija 1):
Vjencelav Novak (1859. – 1905). Bio je mlad, ali i plodonosan pisac. Sa 23 godine napravio je svoje prvo djelo - pripovijest “Maca”, a njegov posljednji roman je bio “Tito Dorčić”. Rođen u Senju. Širinom područja koje je u svojim spisima obuhvatio nadvisuje sve hrvatske pripovjedače svog doba, u svojim opisima nije samo opisivao zavičaj već i raznolikost hrvatskog života. U svojim je romanima i pripovijestima zahvatio četiri područja: grad Senj u svojoj prošlosti i u svome vremenu, Podgorje, hrvatsko građanstvo i malograđanstvo, Proletarij. Bio je prvi hrvatski pripovjedač koji je u književnim djelima sustavno iznosio pojave socijalizma u Hrvatskoj i pokušao ukazati na goruća društvena pitanja. No on je otišao i mnogo dalje. U svojim je djelima “ulazio” u svijet sirotinje, učenika, prosjaka, izgnanika i beskućnika. Cjelokupni Novakov književni rad, bez obzira na područja iz kojih je uzeta građa pojedinih pripovijesti, ima izrazito socijalno značenje.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Vjenceslav Novak rođen je godine 1859. u Senju, a gimnaziju je polazio u Senju i Gospiću. Nakon što je završio učiteljsku školu u Zagrebu, pet je godina službovao kao učitelj u Senju. Zbog glazbene nadarenosti nastavio je studij glazbe u Pragu, gdje je završio konzervatorij. Po povratku u Zagreb službovao je kao profesor glazbe na učiteljskoj školi, a u Zagrebu je umro godine 1905. bolujući od tuberkuloze.
Književni opus Vjenceslava Novaka doista je obiman. Napisao je sedam romana: “Pod Nehajem”, “Posljednji Stipančići”, “Dva svijeta”, “Zapreke”, “Pavao Šegota” “Nikola Baretić” i “Tito Dorčić”. Objavio je i stotinjak pripovijedaka, od kojih su neke po duljini velike kao romani. Od pripovijedaka treba izdvojiti zbirku “Podgorske pripovijetke”, zatim “U glib”, “Majstor Adam”, “Pred svjetlom” te “Iz velegradskog podzemlja”.
Novak je bio jedan od prvih pisaca u hrvatskoj književnosti koji je u svojim djelima počeo slikati probleme društvenih nepravdi, stvarajući tako SOCIJALNU NOVELU. Opisivao je nevolje ribara, seljačke sirotinje, siromašnih učenika, intelektualaca, ljudi koji pate zbog neimaštine i bolesti. Upravo za te slojeve društva Novak u svojim djelima iskazuje duboko suosjećanje, boreći se svojim djelima protiv nepravdi koje te ljude pogađaju.
Vrsta djela:
Socijalna pripovijetka.
Mjesto radnje:
Zagreb.
Vrijeme radnje:
Krajem 19 st.
Tema:
Odnos siromašnih i bogatih.
Ideja:
“Bogat čovjek ne smije uzeti ono što je namijenjeno siromahu.”
Jezik i stil:
Djelo obiluje dijalozima, personifikacijama, epitetima, kontrastima.
Kratki sadržaj:
Uvod
Upoznajemo lik Artura, bogataša koji dobiva stipendiju i potporu, te siromaha Jakova koji se bori za život i dobivanje stipendije mu je sve.
Zaplet
Jakovov dolazak i upoznavanje sa svojim možda budućim cimerom (sve je ovisilo o stipendiji), odlazak u dekanat da vidi je li dobio stipendiju.
Vrhunac
Saznanje da Jakov nije dobio stipendiju, odlazi u neki obližnji kafić, odlazak kući i dolazak Artura kod njega, Pavličevićeva “jezikova” juha.
Rasplet
Artura grize savjest te obećava da će pokušati nešto napraviti, piše pismo ocu da neće prihvatiti stipendiju, odgovor oca na pismo jedan je od zaključaka na djelo.
Bilješke o djelu:
U noveli “U glib” (“Vijenac” 1901.) glavni su likovi mladići koji kreću na studij u Zagreb. Za siromašnog Jakova Kosovića jedina šansa da nakon mature nastavi obrazovanje jest stipendija. Poslao je molbu za sveučilišnu stipendiju, ali i za stipendiju za siromašne, koju dobiva njegov školski prijatelj, sin bogatoga općinskog načelnika Artur Kranjčić. Nadajući se sveučilišnoj stipendiji, Jakov odlazi u Zagreb i suočava se sa težim siromaštvom nego što ga je iskusio u roditeljskom domu. Živi s prijateljem Jerkom Pavličevićem, stipendiju ne dobiva, i na kraju doslovce gladuje. Pronalazi ga Artur, koji Jakova traži zbog nostalgije za domom. Jerko Pavličević ruši Arturov ružičasti svijet, prikazujući mu svu nepravdu, posebice onu koju je počinio Arturov otac i zbog koje je Jakov gladan i bez budućnosti. Artur, kojega je nepravda teško pogodila, odlučio je pisati ocu i želi se odreći stipendije, misleći da će otac biti ponosan na njegovu takvu odluku. Međutim, otac mu oštro odgovara da ga time više ne uznemirava, jer stipendije koriste i bogatiji od Artura, te da je život prava škola. Artur polazi u takav život i zaboravlja na glas pravde.
Oslikavajući LIKOVE Novak pokazuje duboke socijalne razlike u njihovu porijeklu, ali i njihov odgovor na nepravdu s kojom se susreću.
Artur Kranjčić na početku novele jest još uvijek dijete, odraslo u svijetu obilja:
“Jedino dijete u imućna oca koji je, pored privatne imovine, imao i lijep
dohodak i od ugledne časti načelnika što ju je u svom rodnom gradu
obnašao, lijepih duševnih sposobnosti, krasno odgojen, zanesen za
idejama velikih duhova, tjelesno zdrav i krepak, zoran crnokos dječak s
pametnim pogledom krupnih očiju kojima je gledao djevojačkim
neiskustvom u svijet - takav je, eto, kao ptica na krilima doletio u
Zagreb. Sloboda akademskog građanina, predavanja na sveučilištu,
kazalište, inteligentno društvo vršnjaka iz svih krajeva domovine, bujna,
slikovita i bogata okolica zagrebačka - sve mu je širilo krila poletnoga
duha, i on se tako osjećao svojim položajem u nekim svjetlim visinama
gdje je još jedino mlad i zanosan čovjek, neopterećen grubim brigama
života može da okusi punu sreću.”
Luksuzan život u Zagrebu omogućila mu je stipendija od dvije stotine forinti za koju mu se izborio imućan otac, iako je bila namijenjena siromašnom studentu. U svojoj bezazlenosti Artur ne razmišlja o nepravednosti toga čina, njega uz lijep i bogat život u Zagrebu muči nostalgija i čežnja za domom i rodnim krajem:
“Sve što je bilo onamo, rađalo je u njemu ovo čuvstvo ljubavi,
po kojem se ćutio od rodnoga kraja kao od jednoga života otrgnuto udo
i zato se ljubav za domom pretvarala u bol. Poželio bi da sretne i
najneznatnijega čovjeka iz svoga doma... prišao bi mu s otvorenim
srcem, punom dušom, i u blizini takova čovjeka popustila bi doista ova
teška, sve teže snošljiva napetost čuvstva koje je stalo ispunjavati tugom
njegov život.”
Artur je potražio prijatelja Jakova, ne znajući za užasnu borbu sa siromaštvom i razočaranjem kroz koju Jakov prolazi:
“U njegovim tihim, iskrenim očima plamtjela je nehinjena radost... i
pogled i lice i njegov glas odavahu toplinu čuvstva što ga je poćutio s
drugom iz gimnazije u rodnom mjestu kojega se sada sa čeznućem
sjećao.”
Od Jerka Pavličevića Artur saznaje za bijedu u kojoj živi Jakov, kao i to da je toj bijedi uzrok njegov otac:
“Artur je stajao pred njim blijed i nemoćan da se otme šibama kojima su
ga nemilosrdno udarile riječi polunaga čovjeka s kojim se susreo prvi put
u životu.”
Nakon tog susreta Artur više nije isti, i odlučuje učiniti nešto čime bi presjekao tu nepravdu koja ga je pogodila i koja ga guši, kako bi se njegov svijet vratio uobičajenim tijekovima i životnoj radosti, i stoga namjerava pisati ocu.
“Još nikada nije stupio svojom voljom pred oca u ovako zamašnoj stvari;
što će on na to? Stala ga svladavati slaboća... a njegov mladi duh opirao
joj se gonjen šibama teških riječi kojima ga je bičevao polunagi čovjek
mršava lica i suha tijela na kom su bila izbočena rebra... Napokon je
napisao ocu pismo.”
U pismu Artur, shvaćajući nepravdu, i razliku između ideala u knjigama religije, filozofije, povijesti i realnosti života od oca traži:
“Ja živim vrlo udobno na račun nekoga tko bi trebao potporu za svagdanji
hljeb. To nije moralno, tome se protivi glas moje savjesti. Mjesto radosti,
prima s tom potporom moja duša nešto što je nalik prokletstvu...
Majka mi je u jednom pismu pisala da joj se vratim čist kakav me je u
svijet poslala... A ja trpim poradi te potpore, pod osjećajem da nijesam
ono što želi od mene moja majka... Oče, riješi me ovoga tereta!
Moja duša hrli za idealima, otereti me, da se slobodno dignem opet k
njima.”
Umjesto očekivanog ponosa oca zbog sinovljeva karaktera, otac Arturu oštro odgovara da i još bogatiji sinovi uživaju potporu, i da je “Život prava škola, a tu školu ti još nijesi učio. ” Nakon tog očeva pisma Artur gubi ideale:
“I Artur je pošao u život... a polunagi čovjek gubio se ispred njegovih očiju
sve više u daljinu otkud bi kadšto još jeknuo njegov slabi glas... dok nije i
on posve iščeznuo u zaglušnoj buci života.”
Za razliku od Artura, kojemu su nakon prvog susreta sa životnom stvarnošću ideali trajali vrlo kratko, Jakov Kosović, u svim životnim iskušenjima ipak zadržava plemenito srce. Jakov je seljačko dijete iz siromašnoga kraja u Lici.
“Kroz gimnaziju se provlačio uvijek s lijepim uspjehom, ali više gladan
nego sit. Kad je položio ispit zrelosti, ćutio je u sebi zdrave pameti barem
onoliko koliko su je prosječno ostali njegovi bolji sudrugovi pokazivali,
pa ga je zato stala podbadati ona želja za višom naobrazbom koja nije
toliko u krvi doista ni kojemu ogranku hrvatskoga naroda koliko ličaninu.”
Iako talentiran za matematiku, zbog malih šansi za potporu za studij toga predmeta, Jakov se prijavio za povijest i filologiju, ali je istodobno podnio i molbu za natječaj za potporu za mladiće s bivše Granice. Bio je najsiromašniji među moliteljima pa je bio siguran da će tu potporu dobiti, i tim je veće bilo njegovo razočaranje kad je saznao da je potporu dobio bogati Artur Kranjčić. Iako mu je Artur oduvijek bio simpatičan ta ga je vijest pogodila, i nije mogao prihvatiti očevo obrazloženje da su gospoda uvijek jača:
“Jakov nije mogao primiti udarac s takovim mirom.
U njemu je odlučnim glasom prosvjedovalo čuvstvo srca i logika uma.
Kako smije bogat čovjek uzeti ono što je namijenjeno siromahu?
Ili zar ima Arturov otac za narod javnih kakovih i posebnih zasluga koje
mu se moraju nagraditi narodnim novcem? Ako ima - slobodno!
Ali iz milostinje namijenjene siromasima?! Duša se mladića zalila
ogorčenjem - brutalna nezasitnost, nepravda pokazala je na nj prvi put u
životu svoje žive oči...“
To je ogorčenje bilo tim teže što je Jakov vjerovao u pravdu, i očekivao božju kaznu za počinitelje tako očite nepravde.
“Milostinja je minula žilavu ruku njegova oca, tvrdu od žuljeva - i pala u
bijelu gospodsku ruku, nakićenu zlatnim prstenjem... A glas prosvjeda što
ga je iščekivao, nije čuo... nego se samo rodio u Jakovljevoj duši... jači i
odlučniji nego što je mislio da bi ga mogla njegova duša smoći... A rodio
se kao mržnja i kao zlurada čežnja za osvetom...”
Jakov je morao shvatiti da razvoj civilizacije nije uništio nepravdu i da se siromašnima nepravda kao prepreka pokazuje već na početku njihovoga životnog puta. A njegov je životni put počeo u turobnom siromaštvu:
“Znao je da ima talenta, ćutio je u sebi jaku volju za naukom, i zato je
posegnuo - kad je umolio potporu - za svojim pravom, jer su svi njegovi,
počevši od oca, majke i braće koji su s njim pod jednim krovom živjeli,
pa redom stričevi i ujaci, kumovi i prijatelji, ta cijelo selo, sve je to crna
lička sirotinja, gladna kruha, sirotinja koja je gotovo zavidno iz svoga
siromaštva gledala na gospodsku, tobože, odjeću što ju je na nj skrpalo
milosrđe dobrih ljudi...”
Kad Jakov polazi u Zagreb, očekujući možda onu prvu potporu za koju se natjecao, do izražaja ponovno dolazi to teško siromaštvo, kod kojega je najupečatljiviji detalj odlazak do stanice bosonog kako bi sačuvao cipele:
“U rubac je vezao svoje dvije rubače i nešto rublja, k tome primetnula
mati sir i glavu kruha, cipele objesio preko vrata - i tako pošao pješke do
prve željezničke stanice.”
U Zagrebu, dok iščekuje odgovor na molbu za potporu, Jakov pronalazi siromaški stan s Jerkom Pavličevićem. Na putu u dekanat, gdje ga je čekao odgovor na pitanje hoće li moći studirati, Jakov jedva podnosi neizvjesnost:
“Idući uza stube, počeo je najednom moliti u sebi da ga gore zateče
vijest: “Dobio si potporu.” A onda je pomislio sred molitve: - Ta već je
riješeno... Tvoja molitva znači ono: Ne daj bože da dva puta dva bude
četiri. - I u njegovoj duši našli su se jedan pored drugog dijete Jakov čiji
su se religiozni obredi i molitve još iz djetinjstva u roditeljskoj kući
doticali praznovjerja... i rasudljivi čovjek koji je pozitivnim očima
promatrao prilike... - Sad ću znati sve... - pomislio je naglo i našao se
s ledenom, kao okamanjenom dušom pred vratima dekanata...”
Vijest da je je i ova molba za potporu odbijena teško pogađa Jakova. U razgovoru s Jerkom idućih dana, u kojem prijatelji razmatraju sve mogućnosti, saznajemo da mu jedino preostaje vratiti se kući i odreći se željenoga studija. Tada mu u posjet stiže Artur, ne znajući za bijedu školskoga prijatelja.
“A svaka njegova riječ bila je natopljena čuvstvom - i Jakov nije mogao da
uščuva u sebi mržnju kojom ga je susreo. Morao je da ga gleda mlađeg i
neiskusnijeg prema sebi, dijete koje još ne shvaća...”
Kada Pavličević napada Artura zbog postupka njegova oca Jakov brani prijatelja, a zatim se onesvijesti od gladi i iscrpljenosti.
“Jakovljevo lice bilo je bijelo kao papir, samo su se pred očima crnjeli
široki kolobari. Oči su mu bile poluotvorene, a onda je najednom klonuo
glavom i pao kao mrtvim tijelom na naslon stolice.”
Nakon prvoga obroka u dva dana i čaše vina Jakov plače i pita Pavličevića zašto je napao Artura. Pavličević odgovara vatrenim govorom o idealima evanđelja, a Jakov na to ipak, braneći i prijatelja i vlastite ideale, i iznad svega pokazujući veličinu karaktera, Pavličeviću kaže:
“U njega je dobro srce... On nije kriv... . Kojim pravom ogorčuješ njegovu
dušu, a veliš “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe?”
Jakovljeva sustanara u Zagrebu, Jerka Pavličevića, studenta prava četvrte godine, Novak opisuje kao visokog i suhog.
“U njega su bile velike sive oči, koštunjavo lice tamne puti, imao je tanke i
dugačke usne i bio je odjeven u sive hlače kojima su bile nogavice
otrcane, i u dugačak crn kaput koji je bio skroz iznošen. Na njegovu licu
bila je crta iz koje se po njem sterala neveselost i neka gorčina usprkos
toplom pogledu njegovih sivih očiju.”
Pavličević, koji se već četiri godine probija kroz studij praćen neumoljivim siromaštvom nastoji pomoći Jakovu. Da ga razveseli troši dvije forinte, koje mu je poslala majka:
“Izvadio je iz džepa crveni odrezak uputnice i stao čitati glasno: “Šaljem
ti, mili moj sine, dva forinta. Da sam mogla sabrati više, znaš da bi bilo
tvoje. Pomozi se i tim i užij s božjim blagoslovom. Sad znam da je veselo
među tvojim đacima, pa mi se razveseli i ti”. Njegov je glas sve više
podrhtavao, a onda mu je najednom zapeo u grlu, a na trepavicama visile
su mu suze... - Vidite li kako je dobra moja mati... - govorio je napetim
glasom i smiješeći se kroz suze.”
U razgovoru s Jakovom Jerko govori o tragediji i nepravdi siromaštva, koje je, kaže Jerko, suprotno zakonima prirode, i o strahoti gladi, koja uništava tijelo, a za dušu čovjeka jednako je opasna kao i obijest:
“Ne vjeruj u to da siromaštvo čeliči čovjeka... Tako se nekom, tko zna u
kojoj prilici, sviknulo reći, a oni kojima je to u prilog, ponavljaju tu riječ
kao bogzna kako važnu i istinitu senzaciju. A laž je!... Siromaštvo
obataljuje čovjeka... Steže mu slobodu - Što ćeš više... Niske brige
podgrizavaju velike misli i obaraju ih, kao što crv koji se zavukao u žilu
obara hrast... Svojevoljno siromaštvo iz požrtvovanja, to je, prijatelju,
što drugo!... To je isto što i srnuti u boj poradi poziva svoga srca... to
stvara velika djela... Takovo požrtvovanje - to je krepost. A gladovanje
od nevolje, to je muka i mučenje pod kojim će malo tko ostati svecem...”
Jerko gnjev zbog siromaštva, zbog Jakovljeve, ali i vlastite sudbine sipa na Artura, ističući da diže glas protiv nepravde, ali i licemjerja lažnih kršćana.
“Vi nijeste krivi. A da rečem: ni vaš otac nije kriv - lagao bih, bilo bi protiv
mojega uvjerenja... Vi ne poznate život, a on ga pozna, doista ga pozna!
On je znao što je radio - i to je grijeh - on se nije odrekao nauma o kom
je znao da se protivi pravednosti. Moli li on kada Očenaš? Poznaje li kao
službenik Isusove nauke načela: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga
sebe?“, “Ne čini drugome što ne bi htio da tebi drugi čini?”...
Prijatelju - sveta načela! Korifeji socijalističke nauke - to su šeprtlje
naprema Isusovu socijalizmu. Vaš se otac priznaje kršćaninom, pozna
Isusovu nauku, vjeruje u nju, zato polazi crkvu, ispovijeda se, moli, plaća
mise, ide na sprovode i procesije - riječju, obavlja sve što crkva od svoga
člana traži, a ovim jednim djelom kaže: “Sve je laž”. Takva je, vidite,
njegova vjera.”
Jerko Arturu otkriva vrijednost ideala, i opasnost koja prijeti duši od gramzivosti i neosjetljivosti za nepravdu:
“- Ideali!... Tko se ne kupa u njihovu svjetlu, neće mu dušu osvijetliti
zlato... Tim novcem, sa tih par stotina otrovat će vam vlastiti otac dušu,
zastrijet će vas tminom, UGLIBIT ĆE JE U BLATO... Okoristi se – poučava
vas on - tom stipendijom gdje možeš! Ne obaziri se ni na koga! Gledaj da
bude tebi dobro, a drugi neka žive kako znadu! ... On vas tako riva u
društvo nesretnjaka, koji se očajno grizu za komadić zlata, nad kojim se
vije crn oblak, a na njem sijeva munjom zapisan natpis: Lasciate ogni
speranza!... A nad oblakom, prijatelju, sija sunce na slobodne idealne
duše - tamo bi morao biti vaš svijet!... Kako da to ne shvati vaš otac!
Svi ljudi to shvaćaju. Isus nije mogao naučiti nešto što ne bi bilo
dohvatno i najnižem ljudskom umu.”
U razgovoru s Jakovom, nakon večere i nekoliko čaša vina, Jerko Pavličević objašnjava zašto je napao Artura, i u tim riječima Novak otkriva filozofiju pravde kojoj nas uči vjera:
“Isus! Isus! - kliknuo je najednom. - Evanđelje čitaj kad ga oni ne čitaju...
vidjet ćeš, doći ćeš do osvjedočenja da će se jednom dignuti složeni glas
potištenih, jednoglasni prosvjed... - Ili zar se Isus badava rodio?
Njegova će nauka jednom prosvijetliti ljude, a mi se moramo boriti s
križem u ruci... Mi smo žrtve... iz naših muka izrast će stablo pravednosti
i pod svoje grane sakupiti sve ljude... Opet je stao, raširio obje ruke i
stao deklamovati patetično kao glumac. - Ponosno dižu svoje glave kršni
hrastovi u šumi, prkose munji i oluji... A ispod gnjiloga lišća šumskog puzi
nevidljivo podmetnuta vatra u hiljadu trakova. I eto, najednom plane sva
šuma jednom plamenom... Kasno da se gasi... Prođe stotinu godina,
a na garištu zeleni se svježa, mlada šuma... Što je to stotinu godina u
životu čovječanstva koje umuje i bori se tisuću godina da odriješi ruke
sapetoj pravici!... Odozdo diže se jaka bujica i rast će još sto godina... a
iza oluje sinut će sunce, i svijetom će zagospodovati Isusov nauk...”
Na Jakovljevo pitanje, ako ljubi bližnjega svoga, zašto napada i truje dušu Arturu koji nije kriv, Pavličević shvaća da je Jakov bolji i od njega, i nekoliko ga je puta poljubio u čelo.
Novakove pripovijetke STILOM su jednostavne, prilagođene jasnoj poruci koje nose, a u njima prevladava tamna, mračna atmosfera beznađa. Uz krajnje realističan turoban opis života siromašnih, tako su opisani i prostori u kojima borave, primjerice bijedan stan dvojice studenata bez prihoda:
“Ušli su kroz tijesnu kuhinju u neveliku, tamnu i neveselu sobu u kojoj je
bio pomiješan zapah vlage s vonjem izgorjeloga duhana i čađe iz kuhinje.
Iz sobe je gledao jedan prozor u dvorište, a kraći zid do njega bio je
pokrit tamnim ljagama od vlage koje su bile nalik ogromnim bubrezima.
Nad ljagama visile su o zidu svijetle kapljice kao suze.
- Zidovi plaču... - rekao je Pavličević Jakovu koji se zagledao u rosne
kapljice o zidu... - A molim vas, što da bude veselo u siromaha?”
Strahotu socijalne nepravde Novak je posebice uspješno prikazao slikovitom usporedbom Jakovljeva i Arturova oca.
“Činilo se Jakovu da gleda svoga više od skrbi i nevolje nego od starosti
pognutoga oca u šupljim opancima, u platnenim gaćama, u otrcanoj
platnenoj maji skrpanoj suknenim krpama, pod iznošenom vojničkom
kabanicom i pustenim škriljakom što ga je kupio još negdje pred osam
godina kad se posljednje dijete krstilo - gleda ga takova, a pored njega
stoji Arturov otac, ugojen gospodin, načelnik grada, u odijelu francuskoga
kroja, s teškim zlatnim lancem na prsluku i s punim prstima prstenja...
Gleda ih obojicu: njegov otac s tvrdim crtama lica pružio je unuku
sinovlju svoju žilavu ruku onamo gdje dijele potporu - a uza nj je pružio i
Arturov otac svoju bijelu, fino ugojenu ruku, i oba, posežući za istom
milostinjom, mole: - Udijelite meni! I ne može Jakov naočigled tog
kontrasta da shvati kolebanja onih koji odlučuju o potpori, u čiju će ruku
pasti milostinja... Ruka prosjaka pored gospodske ruke... Čemu tu
kolebati?... Onda je potražio izražaj stida na licu čovjeka koji je zlatom
nakićenu bijelu ruku držao pruženu upored žilave i crne ruke sirotinje - ali
na licu nije bilo stida...”
Novak progovara ne samo o nepravdi nad pojedincima već i socijalnom stanju većine hrvatskoga naroda pod tuđinskom vlasti:
“Sve je navalilo u Zagreb, sve traži pisarije, propali trgovci i umirovljeni
činovnici... A sve vrvi u činovnike... - rekao je smrknuvši se i stao
zlovoljno ispijati čašu. A narod - viknuo je najednom - seli u tuđinu... Na
njegovo mjesto dolaze tuđi ljudi, trgovina i ono industrije što imamo – i
to je u tuđim rukama. A vi, Hrvati, budit činovnici - to će reći: mizerije...”
I JEZIK kojim je novela pisana jest jednostavan, a sumorna atmosfera postignuta je posebice korištenjem pridjeva - općih - crna sirotinja; u opisu prostora - tamna, nevesela soba; u opisu likova - žilava i crna ruka. Slikovitost je postignuta i korištenjem upravnoga govora. Rečenice su povremeno isprekidane, kada Novak opisuje misli, ili govor svojih junaka. Za primjer iznosim Jerkov opis života siromašnih studenata:
“Neprestano kunjamo zamišljeni i nujni, neprestano pod teretom brige:
što ćeš opet jesti... Živimo kao u vječnoj naoblaci bez sunca... Tu se
gnjije... I duša valja da se prozrači... zakisne i ona. A u veselju se opere
duša kao blatna rubača u vodi...”
Dojam o djelu:
Iza čitanja novele “U glib” ostaje gorčina nad socijalnom nepravdom, koju je Novak kritički vrlo uspješno opisao. Motiv nepravde pri dodjeli stipendije autor koristi u još jednoj svojoj noveli “Nezasitnost i bijeda”, samo s još tragičnijim posljedicama - siromašan, sposoban učenik umire od sušice zarađene u jedino mu dostupnom smještaju, a bogat i nesposoban mladić ne uspijeva u školi, iako je siromašnom oteo stipendiju. Posebice je upečatljivo ukazivanje na licemjerje bogatih, tobožnjih vjernika, koji redovito slušaju riječi s oltara, no u životu bez razmišljanja krše božje zapovijed, a glas savjesti u njih ne postoji. U glib su stjerani siromašni, koji ne mogu dobiti priliku da se vlastitim radom izvuku iz blata siromaštva. U glib sami sebe tjeraju bogati, koji želeći sve više i više gaze one ispod sebe na društvenoj ljestvici. Uskrata potpore onome tko bi na nju morao imati pravo za Novaka je jednaka polaganom ubojstvu, jer autor traži odgovor na pitanje:
“Čemu podupirati ono što po sebi stoji čvrsto, a zapustiti ono što bez potpore mora pasti?”
Artur, pokoravajući se ocu, tone u glib. Pavličevićevo dobro srce socijalna nepravda čini sve jadnijim. Jakov, ne dozvoljavajući da ga uništi mržnja daje noveli jedini dašak optimizma.
Bilješke o piscu (verzija 1):
Vjencelav Novak (1859. – 1905). Bio je mlad, ali i plodonosan pisac. Sa 23 godine napravio je svoje prvo djelo - pripovijest “Maca”, a njegov posljednji roman je bio “Tito Dorčić”. Rođen u Senju. Širinom područja koje je u svojim spisima obuhvatio nadvisuje sve hrvatske pripovjedače svog doba, u svojim opisima nije samo opisivao zavičaj već i raznolikost hrvatskog života. U svojim je romanima i pripovijestima zahvatio četiri područja: grad Senj u svojoj prošlosti i u svome vremenu, Podgorje, hrvatsko građanstvo i malograđanstvo, Proletarij. Bio je prvi hrvatski pripovjedač koji je u književnim djelima sustavno iznosio pojave socijalizma u Hrvatskoj i pokušao ukazati na goruća društvena pitanja. No on je otišao i mnogo dalje. U svojim je djelima “ulazio” u svijet sirotinje, učenika, prosjaka, izgnanika i beskućnika. Cjelokupni Novakov književni rad, bez obzira na područja iz kojih je uzeta građa pojedinih pripovijesti, ima izrazito socijalno značenje.
Bilješke o piscu (verzija 2):
Vjenceslav Novak rođen je godine 1859. u Senju, a gimnaziju je polazio u Senju i Gospiću. Nakon što je završio učiteljsku školu u Zagrebu, pet je godina službovao kao učitelj u Senju. Zbog glazbene nadarenosti nastavio je studij glazbe u Pragu, gdje je završio konzervatorij. Po povratku u Zagreb službovao je kao profesor glazbe na učiteljskoj školi, a u Zagrebu je umro godine 1905. bolujući od tuberkuloze.
Književni opus Vjenceslava Novaka doista je obiman. Napisao je sedam romana: “Pod Nehajem”, “Posljednji Stipančići”, “Dva svijeta”, “Zapreke”, “Pavao Šegota” “Nikola Baretić” i “Tito Dorčić”. Objavio je i stotinjak pripovijedaka, od kojih su neke po duljini velike kao romani. Od pripovijedaka treba izdvojiti zbirku “Podgorske pripovijetke”, zatim “U glib”, “Majstor Adam”, “Pred svjetlom” te “Iz velegradskog podzemlja”.
Novak je bio jedan od prvih pisaca u hrvatskoj književnosti koji je u svojim djelima počeo slikati probleme društvenih nepravdi, stvarajući tako SOCIJALNU NOVELU. Opisivao je nevolje ribara, seljačke sirotinje, siromašnih učenika, intelektualaca, ljudi koji pate zbog neimaštine i bolesti. Upravo za te slojeve društva Novak u svojim djelima iskazuje duboko suosjećanje, boreći se svojim djelima protiv nepravdi koje te ljude pogađaju.
Vrsta djela:
Socijalna pripovijetka.
Mjesto radnje:
Zagreb.
Vrijeme radnje:
Krajem 19 st.
Tema:
Odnos siromašnih i bogatih.
Ideja:
“Bogat čovjek ne smije uzeti ono što je namijenjeno siromahu.”
Jezik i stil:
Djelo obiluje dijalozima, personifikacijama, epitetima, kontrastima.
Kratki sadržaj:
Uvod
Upoznajemo lik Artura, bogataša koji dobiva stipendiju i potporu, te siromaha Jakova koji se bori za život i dobivanje stipendije mu je sve.
Zaplet
Jakovov dolazak i upoznavanje sa svojim možda budućim cimerom (sve je ovisilo o stipendiji), odlazak u dekanat da vidi je li dobio stipendiju.
Vrhunac
Saznanje da Jakov nije dobio stipendiju, odlazi u neki obližnji kafić, odlazak kući i dolazak Artura kod njega, Pavličevićeva “jezikova” juha.
Rasplet
Artura grize savjest te obećava da će pokušati nešto napraviti, piše pismo ocu da neće prihvatiti stipendiju, odgovor oca na pismo jedan je od zaključaka na djelo.
Bilješke o djelu:
U noveli “U glib” (“Vijenac” 1901.) glavni su likovi mladići koji kreću na studij u Zagreb. Za siromašnog Jakova Kosovića jedina šansa da nakon mature nastavi obrazovanje jest stipendija. Poslao je molbu za sveučilišnu stipendiju, ali i za stipendiju za siromašne, koju dobiva njegov školski prijatelj, sin bogatoga općinskog načelnika Artur Kranjčić. Nadajući se sveučilišnoj stipendiji, Jakov odlazi u Zagreb i suočava se sa težim siromaštvom nego što ga je iskusio u roditeljskom domu. Živi s prijateljem Jerkom Pavličevićem, stipendiju ne dobiva, i na kraju doslovce gladuje. Pronalazi ga Artur, koji Jakova traži zbog nostalgije za domom. Jerko Pavličević ruši Arturov ružičasti svijet, prikazujući mu svu nepravdu, posebice onu koju je počinio Arturov otac i zbog koje je Jakov gladan i bez budućnosti. Artur, kojega je nepravda teško pogodila, odlučio je pisati ocu i želi se odreći stipendije, misleći da će otac biti ponosan na njegovu takvu odluku. Međutim, otac mu oštro odgovara da ga time više ne uznemirava, jer stipendije koriste i bogatiji od Artura, te da je život prava škola. Artur polazi u takav život i zaboravlja na glas pravde.
Oslikavajući LIKOVE Novak pokazuje duboke socijalne razlike u njihovu porijeklu, ali i njihov odgovor na nepravdu s kojom se susreću.
Artur Kranjčić na početku novele jest još uvijek dijete, odraslo u svijetu obilja:
“Jedino dijete u imućna oca koji je, pored privatne imovine, imao i lijep
dohodak i od ugledne časti načelnika što ju je u svom rodnom gradu
obnašao, lijepih duševnih sposobnosti, krasno odgojen, zanesen za
idejama velikih duhova, tjelesno zdrav i krepak, zoran crnokos dječak s
pametnim pogledom krupnih očiju kojima je gledao djevojačkim
neiskustvom u svijet - takav je, eto, kao ptica na krilima doletio u
Zagreb. Sloboda akademskog građanina, predavanja na sveučilištu,
kazalište, inteligentno društvo vršnjaka iz svih krajeva domovine, bujna,
slikovita i bogata okolica zagrebačka - sve mu je širilo krila poletnoga
duha, i on se tako osjećao svojim položajem u nekim svjetlim visinama
gdje je još jedino mlad i zanosan čovjek, neopterećen grubim brigama
života može da okusi punu sreću.”
Luksuzan život u Zagrebu omogućila mu je stipendija od dvije stotine forinti za koju mu se izborio imućan otac, iako je bila namijenjena siromašnom studentu. U svojoj bezazlenosti Artur ne razmišlja o nepravednosti toga čina, njega uz lijep i bogat život u Zagrebu muči nostalgija i čežnja za domom i rodnim krajem:
“Sve što je bilo onamo, rađalo je u njemu ovo čuvstvo ljubavi,
po kojem se ćutio od rodnoga kraja kao od jednoga života otrgnuto udo
i zato se ljubav za domom pretvarala u bol. Poželio bi da sretne i
najneznatnijega čovjeka iz svoga doma... prišao bi mu s otvorenim
srcem, punom dušom, i u blizini takova čovjeka popustila bi doista ova
teška, sve teže snošljiva napetost čuvstva koje je stalo ispunjavati tugom
njegov život.”
Artur je potražio prijatelja Jakova, ne znajući za užasnu borbu sa siromaštvom i razočaranjem kroz koju Jakov prolazi:
“U njegovim tihim, iskrenim očima plamtjela je nehinjena radost... i
pogled i lice i njegov glas odavahu toplinu čuvstva što ga je poćutio s
drugom iz gimnazije u rodnom mjestu kojega se sada sa čeznućem
sjećao.”
Od Jerka Pavličevića Artur saznaje za bijedu u kojoj živi Jakov, kao i to da je toj bijedi uzrok njegov otac:
“Artur je stajao pred njim blijed i nemoćan da se otme šibama kojima su
ga nemilosrdno udarile riječi polunaga čovjeka s kojim se susreo prvi put
u životu.”
Nakon tog susreta Artur više nije isti, i odlučuje učiniti nešto čime bi presjekao tu nepravdu koja ga je pogodila i koja ga guši, kako bi se njegov svijet vratio uobičajenim tijekovima i životnoj radosti, i stoga namjerava pisati ocu.
“Još nikada nije stupio svojom voljom pred oca u ovako zamašnoj stvari;
što će on na to? Stala ga svladavati slaboća... a njegov mladi duh opirao
joj se gonjen šibama teških riječi kojima ga je bičevao polunagi čovjek
mršava lica i suha tijela na kom su bila izbočena rebra... Napokon je
napisao ocu pismo.”
U pismu Artur, shvaćajući nepravdu, i razliku između ideala u knjigama religije, filozofije, povijesti i realnosti života od oca traži:
“Ja živim vrlo udobno na račun nekoga tko bi trebao potporu za svagdanji
hljeb. To nije moralno, tome se protivi glas moje savjesti. Mjesto radosti,
prima s tom potporom moja duša nešto što je nalik prokletstvu...
Majka mi je u jednom pismu pisala da joj se vratim čist kakav me je u
svijet poslala... A ja trpim poradi te potpore, pod osjećajem da nijesam
ono što želi od mene moja majka... Oče, riješi me ovoga tereta!
Moja duša hrli za idealima, otereti me, da se slobodno dignem opet k
njima.”
Umjesto očekivanog ponosa oca zbog sinovljeva karaktera, otac Arturu oštro odgovara da i još bogatiji sinovi uživaju potporu, i da je “Život prava škola, a tu školu ti još nijesi učio. ” Nakon tog očeva pisma Artur gubi ideale:
“I Artur je pošao u život... a polunagi čovjek gubio se ispred njegovih očiju
sve više u daljinu otkud bi kadšto još jeknuo njegov slabi glas... dok nije i
on posve iščeznuo u zaglušnoj buci života.”
Za razliku od Artura, kojemu su nakon prvog susreta sa životnom stvarnošću ideali trajali vrlo kratko, Jakov Kosović, u svim životnim iskušenjima ipak zadržava plemenito srce. Jakov je seljačko dijete iz siromašnoga kraja u Lici.
“Kroz gimnaziju se provlačio uvijek s lijepim uspjehom, ali više gladan
nego sit. Kad je položio ispit zrelosti, ćutio je u sebi zdrave pameti barem
onoliko koliko su je prosječno ostali njegovi bolji sudrugovi pokazivali,
pa ga je zato stala podbadati ona želja za višom naobrazbom koja nije
toliko u krvi doista ni kojemu ogranku hrvatskoga naroda koliko ličaninu.”
Iako talentiran za matematiku, zbog malih šansi za potporu za studij toga predmeta, Jakov se prijavio za povijest i filologiju, ali je istodobno podnio i molbu za natječaj za potporu za mladiće s bivše Granice. Bio je najsiromašniji među moliteljima pa je bio siguran da će tu potporu dobiti, i tim je veće bilo njegovo razočaranje kad je saznao da je potporu dobio bogati Artur Kranjčić. Iako mu je Artur oduvijek bio simpatičan ta ga je vijest pogodila, i nije mogao prihvatiti očevo obrazloženje da su gospoda uvijek jača:
“Jakov nije mogao primiti udarac s takovim mirom.
U njemu je odlučnim glasom prosvjedovalo čuvstvo srca i logika uma.
Kako smije bogat čovjek uzeti ono što je namijenjeno siromahu?
Ili zar ima Arturov otac za narod javnih kakovih i posebnih zasluga koje
mu se moraju nagraditi narodnim novcem? Ako ima - slobodno!
Ali iz milostinje namijenjene siromasima?! Duša se mladića zalila
ogorčenjem - brutalna nezasitnost, nepravda pokazala je na nj prvi put u
životu svoje žive oči...“
To je ogorčenje bilo tim teže što je Jakov vjerovao u pravdu, i očekivao božju kaznu za počinitelje tako očite nepravde.
“Milostinja je minula žilavu ruku njegova oca, tvrdu od žuljeva - i pala u
bijelu gospodsku ruku, nakićenu zlatnim prstenjem... A glas prosvjeda što
ga je iščekivao, nije čuo... nego se samo rodio u Jakovljevoj duši... jači i
odlučniji nego što je mislio da bi ga mogla njegova duša smoći... A rodio
se kao mržnja i kao zlurada čežnja za osvetom...”
Jakov je morao shvatiti da razvoj civilizacije nije uništio nepravdu i da se siromašnima nepravda kao prepreka pokazuje već na početku njihovoga životnog puta. A njegov je životni put počeo u turobnom siromaštvu:
“Znao je da ima talenta, ćutio je u sebi jaku volju za naukom, i zato je
posegnuo - kad je umolio potporu - za svojim pravom, jer su svi njegovi,
počevši od oca, majke i braće koji su s njim pod jednim krovom živjeli,
pa redom stričevi i ujaci, kumovi i prijatelji, ta cijelo selo, sve je to crna
lička sirotinja, gladna kruha, sirotinja koja je gotovo zavidno iz svoga
siromaštva gledala na gospodsku, tobože, odjeću što ju je na nj skrpalo
milosrđe dobrih ljudi...”
Kad Jakov polazi u Zagreb, očekujući možda onu prvu potporu za koju se natjecao, do izražaja ponovno dolazi to teško siromaštvo, kod kojega je najupečatljiviji detalj odlazak do stanice bosonog kako bi sačuvao cipele:
“U rubac je vezao svoje dvije rubače i nešto rublja, k tome primetnula
mati sir i glavu kruha, cipele objesio preko vrata - i tako pošao pješke do
prve željezničke stanice.”
U Zagrebu, dok iščekuje odgovor na molbu za potporu, Jakov pronalazi siromaški stan s Jerkom Pavličevićem. Na putu u dekanat, gdje ga je čekao odgovor na pitanje hoće li moći studirati, Jakov jedva podnosi neizvjesnost:
“Idući uza stube, počeo je najednom moliti u sebi da ga gore zateče
vijest: “Dobio si potporu.” A onda je pomislio sred molitve: - Ta već je
riješeno... Tvoja molitva znači ono: Ne daj bože da dva puta dva bude
četiri. - I u njegovoj duši našli su se jedan pored drugog dijete Jakov čiji
su se religiozni obredi i molitve još iz djetinjstva u roditeljskoj kući
doticali praznovjerja... i rasudljivi čovjek koji je pozitivnim očima
promatrao prilike... - Sad ću znati sve... - pomislio je naglo i našao se
s ledenom, kao okamanjenom dušom pred vratima dekanata...”
Vijest da je je i ova molba za potporu odbijena teško pogađa Jakova. U razgovoru s Jerkom idućih dana, u kojem prijatelji razmatraju sve mogućnosti, saznajemo da mu jedino preostaje vratiti se kući i odreći se željenoga studija. Tada mu u posjet stiže Artur, ne znajući za bijedu školskoga prijatelja.
“A svaka njegova riječ bila je natopljena čuvstvom - i Jakov nije mogao da
uščuva u sebi mržnju kojom ga je susreo. Morao je da ga gleda mlađeg i
neiskusnijeg prema sebi, dijete koje još ne shvaća...”
Kada Pavličević napada Artura zbog postupka njegova oca Jakov brani prijatelja, a zatim se onesvijesti od gladi i iscrpljenosti.
“Jakovljevo lice bilo je bijelo kao papir, samo su se pred očima crnjeli
široki kolobari. Oči su mu bile poluotvorene, a onda je najednom klonuo
glavom i pao kao mrtvim tijelom na naslon stolice.”
Nakon prvoga obroka u dva dana i čaše vina Jakov plače i pita Pavličevića zašto je napao Artura. Pavličević odgovara vatrenim govorom o idealima evanđelja, a Jakov na to ipak, braneći i prijatelja i vlastite ideale, i iznad svega pokazujući veličinu karaktera, Pavličeviću kaže:
“U njega je dobro srce... On nije kriv... . Kojim pravom ogorčuješ njegovu
dušu, a veliš “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe?”
Jakovljeva sustanara u Zagrebu, Jerka Pavličevića, studenta prava četvrte godine, Novak opisuje kao visokog i suhog.
“U njega su bile velike sive oči, koštunjavo lice tamne puti, imao je tanke i
dugačke usne i bio je odjeven u sive hlače kojima su bile nogavice
otrcane, i u dugačak crn kaput koji je bio skroz iznošen. Na njegovu licu
bila je crta iz koje se po njem sterala neveselost i neka gorčina usprkos
toplom pogledu njegovih sivih očiju.”
Pavličević, koji se već četiri godine probija kroz studij praćen neumoljivim siromaštvom nastoji pomoći Jakovu. Da ga razveseli troši dvije forinte, koje mu je poslala majka:
“Izvadio je iz džepa crveni odrezak uputnice i stao čitati glasno: “Šaljem
ti, mili moj sine, dva forinta. Da sam mogla sabrati više, znaš da bi bilo
tvoje. Pomozi se i tim i užij s božjim blagoslovom. Sad znam da je veselo
među tvojim đacima, pa mi se razveseli i ti”. Njegov je glas sve više
podrhtavao, a onda mu je najednom zapeo u grlu, a na trepavicama visile
su mu suze... - Vidite li kako je dobra moja mati... - govorio je napetim
glasom i smiješeći se kroz suze.”
U razgovoru s Jakovom Jerko govori o tragediji i nepravdi siromaštva, koje je, kaže Jerko, suprotno zakonima prirode, i o strahoti gladi, koja uništava tijelo, a za dušu čovjeka jednako je opasna kao i obijest:
“Ne vjeruj u to da siromaštvo čeliči čovjeka... Tako se nekom, tko zna u
kojoj prilici, sviknulo reći, a oni kojima je to u prilog, ponavljaju tu riječ
kao bogzna kako važnu i istinitu senzaciju. A laž je!... Siromaštvo
obataljuje čovjeka... Steže mu slobodu - Što ćeš više... Niske brige
podgrizavaju velike misli i obaraju ih, kao što crv koji se zavukao u žilu
obara hrast... Svojevoljno siromaštvo iz požrtvovanja, to je, prijatelju,
što drugo!... To je isto što i srnuti u boj poradi poziva svoga srca... to
stvara velika djela... Takovo požrtvovanje - to je krepost. A gladovanje
od nevolje, to je muka i mučenje pod kojim će malo tko ostati svecem...”
Jerko gnjev zbog siromaštva, zbog Jakovljeve, ali i vlastite sudbine sipa na Artura, ističući da diže glas protiv nepravde, ali i licemjerja lažnih kršćana.
“Vi nijeste krivi. A da rečem: ni vaš otac nije kriv - lagao bih, bilo bi protiv
mojega uvjerenja... Vi ne poznate život, a on ga pozna, doista ga pozna!
On je znao što je radio - i to je grijeh - on se nije odrekao nauma o kom
je znao da se protivi pravednosti. Moli li on kada Očenaš? Poznaje li kao
službenik Isusove nauke načela: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga
sebe?“, “Ne čini drugome što ne bi htio da tebi drugi čini?”...
Prijatelju - sveta načela! Korifeji socijalističke nauke - to su šeprtlje
naprema Isusovu socijalizmu. Vaš se otac priznaje kršćaninom, pozna
Isusovu nauku, vjeruje u nju, zato polazi crkvu, ispovijeda se, moli, plaća
mise, ide na sprovode i procesije - riječju, obavlja sve što crkva od svoga
člana traži, a ovim jednim djelom kaže: “Sve je laž”. Takva je, vidite,
njegova vjera.”
Jerko Arturu otkriva vrijednost ideala, i opasnost koja prijeti duši od gramzivosti i neosjetljivosti za nepravdu:
“- Ideali!... Tko se ne kupa u njihovu svjetlu, neće mu dušu osvijetliti
zlato... Tim novcem, sa tih par stotina otrovat će vam vlastiti otac dušu,
zastrijet će vas tminom, UGLIBIT ĆE JE U BLATO... Okoristi se – poučava
vas on - tom stipendijom gdje možeš! Ne obaziri se ni na koga! Gledaj da
bude tebi dobro, a drugi neka žive kako znadu! ... On vas tako riva u
društvo nesretnjaka, koji se očajno grizu za komadić zlata, nad kojim se
vije crn oblak, a na njem sijeva munjom zapisan natpis: Lasciate ogni
speranza!... A nad oblakom, prijatelju, sija sunce na slobodne idealne
duše - tamo bi morao biti vaš svijet!... Kako da to ne shvati vaš otac!
Svi ljudi to shvaćaju. Isus nije mogao naučiti nešto što ne bi bilo
dohvatno i najnižem ljudskom umu.”
U razgovoru s Jakovom, nakon večere i nekoliko čaša vina, Jerko Pavličević objašnjava zašto je napao Artura, i u tim riječima Novak otkriva filozofiju pravde kojoj nas uči vjera:
“Isus! Isus! - kliknuo je najednom. - Evanđelje čitaj kad ga oni ne čitaju...
vidjet ćeš, doći ćeš do osvjedočenja da će se jednom dignuti složeni glas
potištenih, jednoglasni prosvjed... - Ili zar se Isus badava rodio?
Njegova će nauka jednom prosvijetliti ljude, a mi se moramo boriti s
križem u ruci... Mi smo žrtve... iz naših muka izrast će stablo pravednosti
i pod svoje grane sakupiti sve ljude... Opet je stao, raširio obje ruke i
stao deklamovati patetično kao glumac. - Ponosno dižu svoje glave kršni
hrastovi u šumi, prkose munji i oluji... A ispod gnjiloga lišća šumskog puzi
nevidljivo podmetnuta vatra u hiljadu trakova. I eto, najednom plane sva
šuma jednom plamenom... Kasno da se gasi... Prođe stotinu godina,
a na garištu zeleni se svježa, mlada šuma... Što je to stotinu godina u
životu čovječanstva koje umuje i bori se tisuću godina da odriješi ruke
sapetoj pravici!... Odozdo diže se jaka bujica i rast će još sto godina... a
iza oluje sinut će sunce, i svijetom će zagospodovati Isusov nauk...”
Na Jakovljevo pitanje, ako ljubi bližnjega svoga, zašto napada i truje dušu Arturu koji nije kriv, Pavličević shvaća da je Jakov bolji i od njega, i nekoliko ga je puta poljubio u čelo.
Novakove pripovijetke STILOM su jednostavne, prilagođene jasnoj poruci koje nose, a u njima prevladava tamna, mračna atmosfera beznađa. Uz krajnje realističan turoban opis života siromašnih, tako su opisani i prostori u kojima borave, primjerice bijedan stan dvojice studenata bez prihoda:
“Ušli su kroz tijesnu kuhinju u neveliku, tamnu i neveselu sobu u kojoj je
bio pomiješan zapah vlage s vonjem izgorjeloga duhana i čađe iz kuhinje.
Iz sobe je gledao jedan prozor u dvorište, a kraći zid do njega bio je
pokrit tamnim ljagama od vlage koje su bile nalik ogromnim bubrezima.
Nad ljagama visile su o zidu svijetle kapljice kao suze.
- Zidovi plaču... - rekao je Pavličević Jakovu koji se zagledao u rosne
kapljice o zidu... - A molim vas, što da bude veselo u siromaha?”
Strahotu socijalne nepravde Novak je posebice uspješno prikazao slikovitom usporedbom Jakovljeva i Arturova oca.
“Činilo se Jakovu da gleda svoga više od skrbi i nevolje nego od starosti
pognutoga oca u šupljim opancima, u platnenim gaćama, u otrcanoj
platnenoj maji skrpanoj suknenim krpama, pod iznošenom vojničkom
kabanicom i pustenim škriljakom što ga je kupio još negdje pred osam
godina kad se posljednje dijete krstilo - gleda ga takova, a pored njega
stoji Arturov otac, ugojen gospodin, načelnik grada, u odijelu francuskoga
kroja, s teškim zlatnim lancem na prsluku i s punim prstima prstenja...
Gleda ih obojicu: njegov otac s tvrdim crtama lica pružio je unuku
sinovlju svoju žilavu ruku onamo gdje dijele potporu - a uza nj je pružio i
Arturov otac svoju bijelu, fino ugojenu ruku, i oba, posežući za istom
milostinjom, mole: - Udijelite meni! I ne može Jakov naočigled tog
kontrasta da shvati kolebanja onih koji odlučuju o potpori, u čiju će ruku
pasti milostinja... Ruka prosjaka pored gospodske ruke... Čemu tu
kolebati?... Onda je potražio izražaj stida na licu čovjeka koji je zlatom
nakićenu bijelu ruku držao pruženu upored žilave i crne ruke sirotinje - ali
na licu nije bilo stida...”
Novak progovara ne samo o nepravdi nad pojedincima već i socijalnom stanju većine hrvatskoga naroda pod tuđinskom vlasti:
“Sve je navalilo u Zagreb, sve traži pisarije, propali trgovci i umirovljeni
činovnici... A sve vrvi u činovnike... - rekao je smrknuvši se i stao
zlovoljno ispijati čašu. A narod - viknuo je najednom - seli u tuđinu... Na
njegovo mjesto dolaze tuđi ljudi, trgovina i ono industrije što imamo – i
to je u tuđim rukama. A vi, Hrvati, budit činovnici - to će reći: mizerije...”
I JEZIK kojim je novela pisana jest jednostavan, a sumorna atmosfera postignuta je posebice korištenjem pridjeva - općih - crna sirotinja; u opisu prostora - tamna, nevesela soba; u opisu likova - žilava i crna ruka. Slikovitost je postignuta i korištenjem upravnoga govora. Rečenice su povremeno isprekidane, kada Novak opisuje misli, ili govor svojih junaka. Za primjer iznosim Jerkov opis života siromašnih studenata:
“Neprestano kunjamo zamišljeni i nujni, neprestano pod teretom brige:
što ćeš opet jesti... Živimo kao u vječnoj naoblaci bez sunca... Tu se
gnjije... I duša valja da se prozrači... zakisne i ona. A u veselju se opere
duša kao blatna rubača u vodi...”
Dojam o djelu:
Iza čitanja novele “U glib” ostaje gorčina nad socijalnom nepravdom, koju je Novak kritički vrlo uspješno opisao. Motiv nepravde pri dodjeli stipendije autor koristi u još jednoj svojoj noveli “Nezasitnost i bijeda”, samo s još tragičnijim posljedicama - siromašan, sposoban učenik umire od sušice zarađene u jedino mu dostupnom smještaju, a bogat i nesposoban mladić ne uspijeva u školi, iako je siromašnom oteo stipendiju. Posebice je upečatljivo ukazivanje na licemjerje bogatih, tobožnjih vjernika, koji redovito slušaju riječi s oltara, no u životu bez razmišljanja krše božje zapovijed, a glas savjesti u njih ne postoji. U glib su stjerani siromašni, koji ne mogu dobiti priliku da se vlastitim radom izvuku iz blata siromaštva. U glib sami sebe tjeraju bogati, koji želeći sve više i više gaze one ispod sebe na društvenoj ljestvici. Uskrata potpore onome tko bi na nju morao imati pravo za Novaka je jednaka polaganom ubojstvu, jer autor traži odgovor na pitanje:
“Čemu podupirati ono što po sebi stoji čvrsto, a zapustiti ono što bez potpore mora pasti?”
Artur, pokoravajući se ocu, tone u glib. Pavličevićevo dobro srce socijalna nepravda čini sve jadnijim. Jakov, ne dozvoljavajući da ga uništi mržnja daje noveli jedini dašak optimizma.
No comments:
Post a Comment