Kuga - Albert Camus

Kuga - Albert Camus

Bilješke o piscu (verzija 1):

Albert Camus, (1913. – 1960.), francuski romanopisac, dramatičar i esejist. Dobitnik nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za drugoga svjetska rata sudjeluje u Pokretu otpora. 1945. postaje glavni urednik lista “Le Combat”. Od 1947. posvećuje se isključivo književnosti. Poginuo u automobilskoj nesreći. Čitav Camusov opus temelji se na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Camusa muči pitanje: kako pomiriti čovjekovu čežnju za vječnošću i efemernost njegove egzistencije? Pokušavajući riješiti tu antinomiju Camus nalazi izlaz u Revoltu, koji životu daje sadržaj i veličinu. Apsurdnosti svijeta Camus suprotstavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (“stvarati znači dvaput živjeti”). Camus ističe poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistoćom krajolika; umorna i neurotična, ne poznaje mir sijeste, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovjeka naziva hladnim, ciničnim monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice evocira primjer stare Grčke, koja je “u svemu znala naći pravu mjeru”. Ateist s dušom kršćanina. Camus želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti čovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života.

Bilješke o piscu (verzija 2):

Alber Camus (1913. – 1960.), francuski romanopisac, dramatičar i esejist, rođen u Alžiru. Godine 1940. dolazi kao već formiran filozof i književnik u Francusku, gdje se priključuje Pokretu otpora, a nakon rata aktivno se angažira u nizu društvenih i političkih pitanja. Stradao je u naponu stvaranja kao žrtva automobilske nesreće. Književni rad mu je usko vezan s filozofskim pogledima i dijeli se na dvije faze:

I. Faza – faza «apsurda»

- U ovoj fazi veoma je blizak egzistencijalizmu

- Djela koja nastaju odišu osjećajem bespomoćnosti

- Život prikazuje kao niz apsurda (patnja, nasilje, zločini, smrt)

- Čovjek je bespomoćan, a pojedinac može ostvariti svoju filozofiju jedino ukoliko prihvati svoju životnu filozofiju (tzv. filozofiju apsurda), i prestane doživljavati stvarnost kroz tradiocionalne vrednote

- Djela koja tada nastaju su:

- filozofski esej «Mit o Sizifu» 1942. g.

- roman «Stranac» 1942. g.

- drame «Nesporazum» i «Caligula» 1944. g.

II. Faza – faza «pobune»

- Raskid s egzistencijalizmom

- Smisao čovjekova egzistencijalizma pronalazi u njegovoj pobuni protiv životnog apsurda i u ljudskoj solidarnosti

- Djela koja tada nastaju su:

- filozofski esej «Pobunjeni čovjek» 1951. g.

- romani «Kuga» 1947. g. i «Pad» 1956. g.

- drame «Opsadno stanje» 1948. g. i «pravednici» 1950. g.

Zbog izvanrednog stila i majstorske kompozicije 1957. godine biva nagrađen Nobelovom nagradom za književnost.

Bilješke o piscu (verzija 3):

Albert Camus (1913. – 1960.), francuski je romanopisac, dramatičar i esejist. Rođen je 7. studenog 1913. godine u malom gradu u Alžiru, Mondoviji. Obitelj s očeve strane potječe iz francuske pokrajine Alsace odakle su se 1871. godine preselili u Alžir. Majka mu je porijeklom s Mallorce. Otac je poginuo početkom Prvog svjetskog rata zbog čega se majka s cijelom obitelji preselila u grad Alžir. Camus je nažalost odrastao u bijedi, a nakon završene osnovne škole zahvaljujući trudu učitelja Louisa Germainea, dobiva stipendiju i upisuje se u srednju školu.

Nakon srednje škole upisao je Sveučilište u Alžiru kako bi studirao filozofiju. Cijelo vrijeme je bio aktivan u pokretu otpora zbog čega se pridružuje Komunističkoj partiji, koju će ipak napustiti nakon nekoliko godina djelovanja.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za Drugoga je svjetskoga rata sudjelovao u Pokretu otpora. 1945. g. postaje glavni urednik lista Le Combat, a od 1947. se posvećuje isključivo književnosti.

Camusov opus temelji se na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Apsurdnosti svijeta, Camus suprotstavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (“stvarati znači dvaput živjeti”). Ističe poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom. Među djelima treba izdvojiti ciklus apsurda: roman Stranac (1942.), esej Mit o Sizifu (1942.) te dramu Kaligula i ciklus pobune: roman Kuga, esej Pobunjeni čovjek, drama Opsadno stanje, drama Pravednici. Poginuo je u automobilskoj nesreći jugoistočno od Pariza, 4. siječnja 1960. godine.

Književna vrsta:

Roman.

Mjesto radnje:

Grad Oran - alžirska obala.

Vrijeme radnje:

Na početku romana stoji da je on napisan kao kronika, s naznakom da se događaji “dogodiše 194…”.

Kratki sadržaj:

Prvi dio romana nosi nam uvid u život grada. Saznajemo kako on diše te nam autor navodi i neke od detalja običnog i pomalo monotonog života u tom gradu koji je smješten na provinciji. Oran je grad u kojem se ništa uzbudljivo ne može dogoditi, a isto tako nastanjuju ga sasvim obični stanovnici. 16. travnja isto tako nije donosio nikakve događaje koji bi i u najmanjoj mjeri mogli biti uzbudljivi. Ali ipak to jutro postalo je za barem jednog stanovnika prilično neobično. Naime, toga dana ujutro, dr. Bernard Rieux ispred vrata kabineta pronašao je uginulog štakora. Pozvao je pazikuću koji je tvrdio da u kući nema štakora. I nakon što je štakor uklonjen, nitko ovom događaju više nije pridavao previše pozornosti.

Supruga dr. Rieuxa bila je bolesna pa ju je doktor ispratio u gorsko lječilište. Život se vratio svojem uobičajenom tijeku pa je doktor već sljedećeg dana krenuo u posjetu bolesnicima. Doktor je radio svoje svakodnevne uobičajene poslove te je sretao isto tako uobičajene ljude. No, uskoro su se zaredali slučajevi uginuća štakora, postajalo ih je sve više te su ulice i trgovi postali preplavljene lešinama ovih uginulih životinja. Mladi novinar iz jednog drugog grada, Raymond Rambert, potražio je dr. Rieuxa zbog ankete koju je odlučio provesti, a njezina tema bila je kakvi su uvjeti života Arapa. Njih dvojica su između ostalog prokomentirali i veliki broj uginulih štakora, kao što su to činili i svi stanovnici u Oranu kada bi se susreli na ulici.

U međuvremenu dr. Rieuxu je stigla majka kako bi se brinula o kući dok mu je supruga na liječenju.  Od tada pa nadalje ugibanje štakora je postalo toliko često da su se tom temom bavili svi, od vlasti u gradu pa sve do lokalnih novina i radija. Jednoga dana dr. Rieux je pri povratku kući primijetio kako se njegov pazikuća čudno ponaša. Ali kada su se pojavili prvi simptomi kao što su teško disanje i otekline na vratu i u preponama, dr. Rieux se već prilično zabrinuo. No, kako je taman iščekivao vijesti od svoje bolesne supruge, nekako je zanemario bolesnika s nadam da će mu se stanje uskoro poboljšati. Malo nakon toga, doktora je posjetio Joseph Grand koji je inače radio u općini te ga je obavijestio o tome kako je uspio spriječiti jedan pokušaj ubojstva. Zločin gospodina Cottarda je bio otkriven, a on se prepao odgovornosti te se pokušao ubiti vješanjem. Kada se doktor za njega pobrinuo, odlučio je i pogledati kako se osjeća pazikuća. No, on se osjećao sve gore i gore, a doktor je nazočio strašnom prizoru. Naime, on je umro u strašnim mukama.

Nakon toga, u radnju se uključio novi lik, Jean Tarrou. On je bio došljak koji je dane provodio ne radeći ništa osim što se zabavljao sa španjolskim plesačicama. Tarrou je svoja zapažanja o ljudima i životu u tom gradu zapisivao pa možemo vidjeti slike života ljudi iz toga kraja.

S vremenom su svi postajali sve više zabrinuti zbog ugibanja štakora, a pojavio se i sve veći broj bolesnika. Ipak, kao da se nitko nije imao hrabrosti suočiti s bolešću pa su se tako sve radnje odvijale jako sporo. Analize su se čekale danima, isto kao i akcije koje su trebale biti organizirane. Samo je stari liječnik, doktor Castel, koji je neko vrijeme bio proveo i u Kini, progovorio o pravom stanu stvari. On je zaključio da je posrijedi kuga.

Nitko nije vjerovao da se radi o kugi. Naime, odavno kuge više nije bilo u civiliziranom svijetu. Grad je stavljen u izolaciju i zatvoren je. Život u gradu se totalno promijenio. Priča ide dalje prateći nekoliko likova koji su se borili za život u gradu u kojem je postojala velika stopa umiranja. U početku je sve teklo uobičajeno, no s vremenom stvari su se morale prilagoditi bolesti. Tako više nije bilo niti uobičajenih pokopa, a neke su obitelji stavljene u karantenu. Ljudi se različito bore s ovom smrtnom bolesti. Jedini žele što proživjeti sve više lijepih trenutaka jer im se smrt čini bližom, dok neki pokušavaju pobjeći iz grada konstantno se boreći sa stražom.

Raymond Rambert odjednom shvaća da je zaljubljen u ženu koja se nalazi izvan grada te panično želi pobjeći k njoj. Od doktora Reuixa tražio je potvrdu da je zdrav kako bi mogao napustiti grad, ali doktor mu to nije htio izdati. Novinar smatra da nitko ne zna kako se on osjeća jer to nije njegov grad te isto tako misli da može otići. Ipak, sam sebi priznaje da se ne radi o tako velikoj ljubavi već o vlastitom dobru. Kada vidi da je i dr. Reuix odvojen od supruge, posrami se te odluči ostati. Čak pristupi i službama koje pomažu bolesnima, a koje je organizirao Tarrou.

Cottard, koji se pokušao ubiti u ovoj situaciji vidi sreću jer kuga je zaustavila sva uobičajena događanja pa tako i njegovo uhićenje. Mnogi se građani priključuju liječniku Rieuxu pa tako i Rambert i Tarrou. Sve je postalo drukčije, vrijednosti su se okrenule i ono što je prije malo tko zapažao, sada je postalo značajno. Nevolja uvijek zbližava ljude, a pošto svi žive na granici života i smrti, svatko se preispituje, sebe i svoj život. Umiranje je sve učestalije, a ljudski životi se sve više isprepliću. Službe za pokope rade velikom brzinom, zdravi ljudi izbjegavaju bolesne, a česti su i sukobi sa stražom na izlazu iz grada. Postoji i podzemlje koje se bavi krijumčarenjem ljudi. Njihovu pomoć zatraži Rambert kako bi što prije izašao iz grada, ali to mu ipak ne uspijeva te do kraja ostaje zatočen u gradu.

Dr. Rieux koji je i sam bolestan, sve se teže nosi s mnogobrojnim zadaćama i problemima, a tako često i zaboravi na sebe. U ovoj neizdrživoj situaciji ljudi se sve više jedni drugima povjeravaju. Tako se i liječnik povjerava Rambertu govoreći mu o svom ocu, kako je otišao od kuće i kako je htio spasiti svaki ljudski život.

Siječanj, devet mjeseci nakon prve pojave kuge, donio je novosti. Pojavili su se štakori i mačke te je bio očito da je bolest pomalo jenjavala. Ljudi nisu mogli vjerovati da epidemija slabi, kao da su naučili živjeti s njom, a i prestali su se radovati lijepim i dobrim vijestima. Malo nakon toga, stigla je vijest da je u gorskom lječilištu umrla Rieuxova supruga. Iako je bila zaštićena od kuge, daleko od grada, nije uspjela preživjeti svoju bolest. U zadnjem naletu bolesti, umro je i Tarrou što je jako uzdrmalo dr. Rieuxa. On je izgubio mnoge ljude u svom životu, ali dobio je bitku koja se ticala svih ljudi zajednice.

Bolest je odnijela i Granda koji je kasno shvatio da je njegov životni poziv pisanje jer je bezuspješno tragao za savršenim rečenicama za svoje djelo. Umro je i sin gospodina Othona, a on se odlučio promijeniti i od tada prisustvovati zajedničkom radu.

Nakon prestanka kuge, Cottard je sam izazvao svoju sudbinu. Došao je u sukob s policijom i tako je bio ubijen.

Kraj romana donosi nam razmišljanja dr. Rieuxa. Osluškivao je ponovnu radost i buku na ulicama svoga grada, ali smatrao je da se nikada ne može znati kada će bacil kuge ponovo uzeti maha i tako promijeniti mnogobrojne ljudske sudbine.

O djelu:

Roman “Kuga” Alberta Camusa sastavljen je od pet dijelova. Autor nam je ispričao događaje koji su se dogodili za vrijeme nastanka kuge u gradiću Oranu na alžirskoj obali. Riječ je o gradiću koji broji samo oko dvjesto tisuća stanovnika. Odmah na početku romana saznajemo da se radi o kronici događaja i da je on napisan kao dnevnik. U djelo su uvrštene i bilješke Jeana Tarroua koji je bio jedan od likova u romanu. Ime osobe koja je napisala cijelu kroniku događaja saznat ćemo tek na samom kraju romana iz razloga što, kako piše, htio je ostati objektivan do kraja.

Roman se bavi životnim pitanjima, čovjekovom unutarnjom borbom koja se događa kada nastupi neka izvanredna situacija kao što je na primjer bolest. U takvim trenucima svi postupaju na drukčiji način, neki traže religiozno objašnjenje, neki znanstveno, neki bježe, a neki se mire sa sudbinom. Autor nam daje svoje mišljenje da čovjekovo postojanje nema smisla ako se on ne bavi pomaganjem drugima.

Popis likova: 

Dr. Bernard Rieux, Raymond Rambert, Joseph Grand, Rieuxova supruga i majka, pazikuća, Cottard, Jean Tarrou…

Analiza glavnog lika:

Bernard Rieux

Glavni je lik romana preko kojeg nam je autor prenio svoja razmišljanja i poruke. Liječnik je koji osjeća veliku odgovornost prema ljudima iz zajednice, a tako često zanemaruje sebe. On se na profesionalan način suočava s bolesti, radi ono što se od njega očekuje i ne pokazuje nimalo osjećaja prema situaciji i ljudima. Time je želio ostati profesionalan do kraja. On stalno preispituje sebe i svoja etička načela. On kao liječnik vjeruje u znanost, a u jednom trenutku preispituje i vjerovanje u Boga. Smatra da bi ga vjera u Boga već odavno odbacila od borbe za čovjeka. Njegovo povjerenje u ljude je golemo i to je ono što mu naposljetku i donosi prijatelje i pomagače. Nakon što je izgubio suprugu i dobrog prijatelja i dalje je zadržao mirnoću. Shvaća da je ljudski život krhak, ali on se stalno ponovno obnavlja i traje. On ne bježi od bolesti kao neki likovi u knjizi, njegova zadaća je briga za ljude bez obzira na situaciju. Autor ovim likom koji je izrazito human i promišljen želi dati do znanja da su to ljudi koji su posvećeni svom pozivu, a za dobrobit društva i ljudi spremni su zanemariti i sebe. Ljudi poput dr. Reuixa primjer su smislenosti čovječanstva.