Pčelica Maja - Waldemar Bonsels
Bilješke o piscu:
Autor Pčelice Maje, njemački pisac Waldemar Bonsels, rođen je davne 1881. godine i danas je mnogo manje poznat od svoje pustolovne junakinje Maje. Za života je puno putovao prošavši i opisavši u brojnim putopisima gradove Europe, Indije, prostranstva Egipta te Sjeverne i Južne Amerike. Kako je uzbudljivo živio tako je i pisao, pa je u svoje vrijeme slovio kao zanimljiv i rado čitan pisac. Osim putopisa objavljivao je za života mnoga i raznovrsna djela: romane, igrokaze, bajke i pjesme. Pa ipak, danas ga svi pamtimo po maloj pčelici Maji koja je stvorena i prvi put objavljena 1912. godine. Waldemar Bonsels umro je 1952. u sedamdeset i drugoj godini, ne dočekavši prvo pojavljivanje Maje u crtanim filmovima kojima je ova pčelica stekla svjetsku slavu.
Sadržaj:
Uz pomoć stare pčele Kasandre pčelinje novorođenče Maja izvlači se iz svoje posteljice - čelijice saća u velikoj košnici. Prima prve Kasandrine poduke i pouke. Sutradan polijeće u društvu iskusnije pčele - medarice na svoj prvi let.
Zaslijepljena opojnošću slobode letenja, bojama i mirisima, zaključuje da je tisuću puta ljepše vani, u širokom svijetu negoli u mračnom pčelinjem gradu, te da se nikad neće vratiti onamo da nosi med ili spravlja vosak. Hoću vidjeti i upoznati ovaj divni svijet; ja nisam kao ostale pčele, moje je srce stvoreno za radost i iznenađenja, za doživljaje i pustolovine. Neću se bojati nikakvih opasnosti; ta zar nemam snagu i hrabrost, a i oštar žalac, rekne sama sebi, srkne medni sok i ubrzo zaspi. Iznenadi je noć, no snalažljivo se skrije pod velik list u krošnji visoka stabla i tu prenoći. U zoru poleti prema crvenoj svjetlosti. Približivši se, osjeti sladak i omamljujući miris. Začuđena i katkad prestrašena, počinje upoznavati čuda - čuda za djecu, a obične pojave za odrasle - poput kapi rose, prozirne kugle koja se prelijeva u duginim bojama i kotrlja niz laticu, ili kapi rose na vlatima trave koje sjaje kao dijamanti. Dobrodošlicu u crvenoj čaški zaželi joj Joško iz porodice zlatnih mara, koji sa ženom već četiri dana živi u ovomu ružinom cvijetu i počasti je grudicama ružina meda. Maja uspoređuje ovaj prekrasan stan, miran, tih, mirisan i prostran, s prenatrpanim i zagušljivim stanovima pčela u košnici. Nemirna pčelica zahvali mu i odzuji u blistav proljetni dan. Najprije sleti na lopočev list, s kojega je želi otjerati neka mala sivomodra zujara Kristina. No Maja si odrješitim i glasnim odgovorom pribavlja poštovanje, kako ju je bila poučila Kasandra, pa se muha odmah povlači i primiruje. Dok njih dvije razglabaju o opasnosti sto im prijeti od žabe, pogibelj se obruši s druge strane: neki vilin konjic zgrabi Kristinu i poždere je unatoč Majinim prosvjedima. Kasnije se predstavi Maji.
Bila je to Zvjezdana iz porodice mrežokrilaca i iz roda vilinih konjica. Ispriča Maji o ljudskoj sklonosti okrutnostima i mučenjima. Pčelica isprva ne vjeruje, jer to jako odstupa od prvih Kasandrinih opisa čovjeka, kao najboljeg prijatelja, najvišeg i najsavršenijeg bića u prirodi. Sutrašnje buđenje u čaški plavog zvončića donosi neprilike: kiši i hladno je. Pčele po kiši ne mogu letjeti. Maja počinje žaliti za sigurnošću košnice i prvi put osjeti koliko u životu lutalice i skitnice znači sunce. Kad ne bi bilo sunca, nitko ne bi bio lakomislen, pomisli ona. Tješi se zatomljujući svoju tugu razmišljanjem o bogatstvu doživljaja u tako kratkom vremenu lutanja: Drugi ne saznaju toliko toga u cijelom svom životu, i vrijedno je zbog njega podnijeti i koju tegobu. Susreće Grgu, balegara koji se predstavlja kao Zlatna Mara, spašava mu život kad se ovaj prevrnuo na leđa i nemoćno ostao tako lamatajući nogama. Upoznaje i začudnu sposobnost preživljavanje raspolovljene kišne gliste: svaki dio nastavlja živjeti, kretati se, razvijati se i obnavljati. U maloj pukotini drveta Maja pravi nešto poput zametka košnice, s malom zalihom meda za kišne dane, a ulaz obzida voskom.
Prestravi se kad se pojavi djetlić i stane kuckati po kori. Poslije susreće začudnoga skakavca koji nenadano doskakuje niotkuda da bi nakon malo zborenja odskočio ne - zna - se - kamo. Od njega čuje kojekakve nove zanimljivosti. Jedna od poticajnih jest gledište po kojem još uopće nije dokazano da ljudi imaju svoj govor. Oni, doduše, katkada ispuštaju neke glasove, ali su ti glasovi tako strahovito neskladni da nema riječi koje bi to mogle opisati. Ponad nekog čovječjeg ljetnoga gospodarstva namjeri se Maja na kućnu muhu. Ta je zujavo lijetala takvim brzim trzajima te se činilo kao da skače, a potom bi se unepomičila kao da je skamenjena. Ona svakoga dana sjedi na čovjeku pa zna sve o njemu. Maja je natjera da joj sve to ispriča. Iz toga pripovijedanja nauči svašta: da su neki stvorovi pametniji nego što ispočetka vjerujemo pa nikoga ne valja podcjenjivati, da ljudi obično govore svakoga dana isto, da je zrcalo neka beskorisna ljudska igračka. Maja je ponešto nevesela i zbunjena Vragolankinim opisom čovjeka, jer novi podaci narušavaju sliku koju je stvorila na temelju Kasandrinih opisa: Ljudi su dobri i mudri - bila joj je ona rekla. - Oni su vrlo snažni i moćni, ali ne zlorabe svoju snagu, nego svuda kamo stupe donose red i blagostanje. Zujeći naokolo, u kupinovu grmu uleti u nevidljivu paučinu. Njeni zujavi trzaji ne bi li se oslobodila samo je još više sljepljuju za tanke niti paukove mreže. Kad se već bila pomirila s mišlju da ce život skončati kao paukov objed, naiđe Grga, raspetlja je iz paučine i spasi joj život. Putujući dalje, susretne Maja flegmatičnog kukca koji ignorira njezine pokušaje da se upoznaju, dapače ispusti na list malu smeđu mrlju neopisiva smrada koji Maju gotovo onesvijesti. Od idućeg poznanika, bijela leptira, sazna da je to bio Smrdljivi Martin.
Što ne znači da su svi Martini smrdljivi. Potkornjak Fridolin sljedeći je Majin poznanik. On i njegova brojna obitelj nemilice buše hodnike u boru, a žive u strahu od djetlića. Pridružuje se i Hanibal, iz roda pauka, koji ima jednu nogu manje negoli mu je priroda dala. Majinu želju da može pjevati kao djetlić, on popraća riječima: Vi ste neko čudno stvorenje. Kad bi sve životinje poželjele raditi nešto drugo nego što umiju, svijet bi se uskoro okrenuo naglavce. Čežnja da upozna čovjeka Maji je vodilja. Probudi se jedne noći, što pčele inače ne rade, i ugleda blistav mjesec i zvijezde. Noćni zrikavac - glazbenik gudač i guslač - novo je Majino poznanstvo. Namjeri se potom i na cvjetnog Vilenjaka. Sva je očarana tim minijaturnim krilatim stvorom ljudskoga obličja. On ima čudesnu moć - ispuniti najmiliju želju biću koje prvo susretne. Maja poželi upoznati ljude u trenutku kad su najljepši. Vilenjak povede Maju do sjenice u kojoj su sjedili zaljubljeni mladić i djevojka. Uz pomoć jedne krijesnice koja im je posvijetlila ovaj prizor, Maja ugleda blažena lica dvoje zagrljenih zaljubljenika i shvati da su ljudi najljepši kad ljube jedni druge. Još uvijek sva ushićena i ustreptala od doživljaja prethodne noći u društvu Vilenjaka Maja izlijeće u sunčano prijepodne, očekujući da su i svi ostali u jednakom stanju ushita. Pufff! - taj se balon raspline; sve je bilo kao i svakoga dana, svatko je radio svoj posao niti primjećujući niti sudjelujući u Majinu uzbuđenju. Maja shvati da na svijetu nema nikoga tko bi s njom dijelio sreću ili žalost. U šumi susretne Slavka sa sedam točkica na oklopu iz porodice bubamara, pomalo umišljena samoživa pjesnika. U istoj šumi Maja naiđe i na Jeronima iz porodice stonoga koji nema obitelji, nema društva, a sve što radi jest samo da se prehranjuje i sumnja. On je upozori na grad stršljena, odmah u nedalekoj vrbi.
No iznenada je zgrabi jedan stršljen, doletjevši takoreći niotkuda. Ona ga pokuša ubosti, no žalac joj se svine, odbijajući se od razbojnikova oklopa. Stršljen ju odnosi svojoj kraljici. Zatočena u njihovoj tvrđavi, Maja sazna da se sutradan spremaju napasti njezinu košnicu. Premda je na smrt prestrašena, nadvladava svoj strah, svoj očaj pretvori u čvrstu odlučnost da učini sve što je u njenoj moći kako bi upozorila i spasila svoj narod. Proruje otvor u zidu ćelije, s mladim stršljenom - zatvorskim stražarom koji nije zao, a zaljubljen je u vilinog konjica Zvjezdanu - nagodi se: otkrije mu Zvjezdaninu adresu, a on joj zauzvrat omogući bijeg. Munjevitim letom u praskozorje kroz pogibeljnu hladnoću, koja je prijetila da joj ukoči krilca, uspije pronaći svoju košnicu pa izvijesti kraljicu o opasnosti koja im dolazi sa stršljenima. Kad je stršljenska vojska napala košnicu, zametnu se pravi taktički rat jačih napadača stršljena protiv brojnijih branitelja - pčela. Uz goleme žrtve, mnoge i mnoge mrtve te ranjene, i protiv jačeg neprijatelja pčele uspiju obraniti svoje kraljevstvo. U međuvremenu Maja je opet pokazala suosjećajnu i plemenitu stranu svoga značaja: jednomu mladom stršljenu koji je umirao prinijela je u samrtnom času malo vode i meda. Istodobno je shvatila da je i neprijatelj biće kao i ona sama, koje voli život a u smrtnom trenu je samo. Kraljica učini Maju svojom pomoćnicom u vođenju državničkih poslova, kazavši joj: Ti nisi zaboravila svoju domovinu i svoj narod, i u srcu si im ostala vjerna. Zato ćemo i mi tebi biti vjerni. Vjerujem da će tvoja iskustva i sve što si naučila na taj način najbolje poslužiti zajednici i dobru države. I tako bi.
Tema:
Pustolovine male pčele po imenu Maja.
Pouka:
Bez znatiželje otvorenosti i hrabrosti ništa nećemo naučiti o životu.
O likovima:
Pčelica Maja
Iskreno i neiskusno stvorenje samouvjerena i teško se uklapa u ustaljeni rad, radoznala.
Kasandra
Odgojiteljica i učiteljica u velikoj košnici, postarija pčela pomalo umorna i živčana i neprestano zabrinuta.
Joško
Iz porodice zlatnih mara kukac smeđih krila i crnim oklopom nešto je manji od Maje i stanar je u ružinom domu.
Zvjezdana
Vilin konjic, maja se u početku boji Zvjezdane radi velikih i ozbiljnih očiju i njenih strašnih hvataljki.
Grga
Obični balegar koji se lažno predstavlja kao pripadnik zlatnih mara, ipak dobra se duša krije u njemu, jer spašava Maju iz paukove mreže.
Skakavac
Mršav zeleno čudovište kako ga maja zamjećuje, koje može visoko skakati.
Vragolanka
Kućna muha, stalno leti i sjedi na čovjeku pa ga poznaje kao svoj džep.
Pauk Strahimir
Pauk križar, ni sama smrt ne bi mogla izgledati strašnije od dlakave smeđe nemani opakim zubima i visokim nogama.
Smrdljivi Martin
Flegmatičan tip, čudna životinja koja ostavlja iz sebe malu smeđu kapljicu koja nepodnošljivo smrdi.
Leptir Zoran
Najprije bio gusjenica a zatim je posta leptir.
Hanibal
Iz roda pauka, zovu ga još kosac, krojač postolar činilo se da lebdi u zraku jer mu je malo tijelo stršalo na visokim i tankim nogama.
Cvjetni vilenjak
Mali stvor na čovječju sliku i priliku, samo još ima i krila, a toliko je sitan da može stati na ružinu laticu.
Noćni leptir
Ljubazan riječju, sam o sebi misli da je siv i ružan.
Slavko
Bubamara, po zanimanju pjesnik, a ljudi ga zovu božja ovčica , Slavko je pomalo umišljen i samoživ i isključiv stvor.
Jeronim
Stonoga, pravi sumnjičavac.
Mladi stršljen
Uzničar nesretno zaljubljen u vilina konjica Zvjezdanu.
Pčelinja kraljica
Dobrohotna , mudra širokih pogleda, spremna opraštati i nagrađivati, ali isto tako i kažnjavati,
Stršljenska kraljica
Krvoločna, bezobzirna, hrani se živim pčelama.
Wednesday, February 26, 2014
Mali Vodenjak - Otfried Preussler
Mali Vodenjak - Otfried Preussler
Bilješke o piscu:
Otfried Preussler je rođen 1923. godine u sjevernočeškom gradiću Reichenbergu. Potječe iz obitelji koja se nekoliko stoljeća bavila obradom stakla. Već nakon mature dignut je u njemačku vojsku, da bi 1944. pao u rusko zarobljeništvo. Nakon petogodišnjeg zarobljeništva Preussler i njegova obitelj dolaze kao izbjeglice u Gornju Bavarsku gdje i danas živi. Nakon završenog studija posvetio se učiteljskom poslu, a kasnije je bio i ravnatelj osnovne škole. Rad s djecom i ljubav prema djeci potiču kod Preusslera želju za pisanjem. Naravno, za djecu i o djeci. Svoj je literarni rad počeo pisanjem radio igara nakon kojih su ubrzo uslijedili romani za djecu i mladež. Od 1970. posvetio se potpuno pisanju. Preussler se svakodnevno druži s djecom i dopisuje se s djecom iz cijeloga svijeta. Takvu suradnju smatra važnim dijelom svoje životne zadače. Napisao je 25 knjiga koje su prevedene na četrdesetak jezika. Osim Malog vodenjaka od Preusslerovih knjiga u hrvatskom prijevodu možemo čitati Main vješticu i Malog duha.
Sadržaj:
Jednog proljetnog dana u ribnjaku, u domu obitelji vodenjaka, bilo je radosno. Mama i tata vodenjaci dobili su maloga vodenjaka. Kada ga je žena o tome obavijestila, tata vodenjak požurio je u sobu pogledati sina. Divio se kako je lijep i rekao kako je oduvijek želio baš takvoga sina zelene kose. Roditelji su odlučili prirediti slavlje u čast svoga dječaka. Pozvali su dvadeset i sedam rođaka. Mama je priredila veliku količinu slastica kojima su pogostili uzvanike, a nakon jela roditelji su svima pokazali maloga vodenjaka. Rođaci su se jedan za drugim navirivali u košaricu od rogoza, zadivljeno gledali dječaka i redom mu poželjeli sreću, zdravlje, dug život i sve ono što jednom malom vodenjaku može zatrebati. Mali je vodenjak sve iznenadio kad je ustao iz košarice i zaplivao. Tako malen, a već pliva! Sljedećih je dana mali vodenjak plivajući istraživao kuću. Uskoro mu je postalo dosadno u kući i želio je izići van. Majka se nije slagala s time, ali je otac bio na strani sina. Nabavio mu je odjeću, nagovorio majku da pusti dječaka van i poveo ga na prvo plivanje izvan kuće. Malenom je rekao neka dobro otvori oći kako bi upamtio sve što vidi. Dječaku to nije trebalo ponavljati jer je bio vrlo znatiželjan. Razigrano je plivao oko kuće, virio u kuću kroz dimnjak i prozore, dozivao mamu i mahao joj. Plivajući dalje ribnjakom, otac i sin sretali su ostale stanovnike ribnjaka, čija je imena dječak pokušavao zapamtiti. Tata je dječaka upozorio na oprez kad su se približili močvarnoj travi. No, znatiželja je dječaka ipak povela u travu u koju se zapetljao. Pokušao se sam osloboditi, ali nije mogao. Ipak je tata trebao priskočiti u pomoć. Taj je događaj tako izmorio maloga vodenjaka da više nije mogao plivati. Na sreću, ovuda je prolazio šaran Ciprijan, prijatelj obitelji vodenjaka. Ponudio je pomoć. Na svojim je leđima nosio dječaka do vodenjačke kuće. Malenome se to jako svidjelo, pa mu je šaran obećao da će ponoviti jahanje. Kako je dječak bio vrlo znatiželjan, volio je gurnuti svoj nos u svaki kutak ne baš velikog ribnjaka. Svakog bi dana otkrio nešto novo. Tako se jednoga dana u mračnoj špilji susreo sa životinjom koja je imala mnogo očiju. Taj susret i razgovor s čudnom i ne baš ljubaznom životinjom preplašio je malog vodenjaka. Toliko je bio preplašen da je sljedeće noći ružno sanjao pa je ostatak noći proveo u tatinom krevetu. Dani su bili sve duži i topliji, dolazilo je ljeto. Jednog je dana tata poveo maloga vodenjaka do obale. Maleni je prvi put promolio glavu iznad vode. Bio je iznenađen onime što je vidio. Tata je morao objasniti kako ih obasjava i zasljepljuje sunce, kako je izvan vode zrak i kako tim zrakom vretenca ne plivaju nego lete. Toga je dana dječak prvi put vidio i ljude. Bili su mu vrlo neobični, posebno kad je čuo kako i oni ponekad plivaju iako nemaju plivaćih kožica. Otac ga je upozorio neka se čuva ljudi.
Otada je dječak sam odlazio do obale i gledao što se vani zbiva. Volio je sjediti na grani vrbe i ljuljati se. Jednom se tako zadržao na obali gledajući ljude koji su putovali u zelenim kućicama na kotačima. Bile su to ciganske čerge. Toliko je bio zanesen onim što je vidio da je zaboravio na vrijeme, a niti je čuo tatino dozivanje. Kada se vratio kući, mama je bila silno zabrinuta i ljuta. Kako i ne bi! Dječak se kući vratio suhih nogu, a to za vodenjaka može biti opasno, može se razboljeti. Za kaznu nije smio nekoliko dana izlaziti iz kuće. I ovaj se put tata zauzeo kod mame za dječaka i nagovorio je da malenoga pusti van. Želio je dječaka odvesti do obale i pokazati mu kišu. Mali je vodenjak bio zbunjen onime što je vidio. Mislio je da je kiša neko živo biće. Uživao je u zraku koji je sada bio vlažan kao i trava po kojoj je hodao. Kako su dani bivali sve topliji, na ribnjak se dolazilo kupati sve više ljudi. To nije bilo pravo Ciprijanu, on nije volio njihovo društvo. Mali vodenjak uživao je gledati ljude dok plivaju. Bili su mu smiješni. Kad je izronio na površinu, ugledao je neki drveni sanduk, zapravo čamac. U njemu su se vozili ljudi. I mali se vodenjak poželio voziti u čamcu. Čekao je prigodu kada ce čamac biti prazan da se i on provoza. Kad je pronašao čamac privezan u šašu, oslobodio ga je i ukrcao se. Veslanje mu nije išlo od ruke, ali u pomoć mu je došao povjetarac koji je nosio čamac. Ali na obali se pojavio mlinar koji je tražio da dječak vrati čamac. Dječak se uplašio i u vodi našao spas. Sada se mlinar uplašio jer je pomislio da se dječak utopio. Mali vodenjak pomislio je zlurado kako mlinaru tako i treba kad ne dopušta drugima da se voze drvenim sandukom. Na drugoj strani ribnjaka nalazila se vodenica i brana pokraj nje. Tata je rekao kako su vrata brane jako važna za stanovnike ribnjaka. Kad njih ne bi bilo, ribnjak bi presušio. Šaran Ciprijan jako se bojao tih vrata. Slutio je da bi mu se moglo desiti neko zlo ako ga voda povuče kroz vrata. Zato se užasnuo kada je mali vodenjak smislio novu igru. Dječak se malo htio i našaliti sa šaranom, ali je jureći niz žlijeb promašio vrata i završio na mlinskom kolu. Mlinsko ga je kolo povuklo i opet bacilo u vodu. Nakon prvog straha dječak je zaključio kako mu se ova igra jako sviđa i kako će je ponoviti. Nakon nekoliko dana igre kod vodenice, pomislio je kako je šteta što mlinar otvara vrata samo do pola. Kad bi otvorio cijela vrata, mlaz vode bio je jači i on je mogao brže juriti. Naravno, dočekao je zgodnu priliku kada mlinareva obitelj ili ljudenjaci, kako ih je nazivao, nisu bili kod kuće. Uz veliki je napor uspio otvoriti vrata brane i pustiti da voda otječe iz ribnjaka velikom brzinom. Sada je uživao spuštajući se. Veselje nije dugo trajalo jer se na obali pojavio tata. Bio je strašno ljut. Mali je vodenjak na ovaj način mogao isprazniti ribnjak. Kako bi onda stanovnici ribnjaka dalje živjeli? Izvukao je dječaka iz vode, zatvorio vrata brane i sinu izbrojio dvadeset i pet po turu. Malom vodenjaku nikada nije bilo dosadno. Volio je sakupljati stvari koje su ljudi bacali u ribnjak. Bila je to zbirka krasnih stvari - lonac bez dna, zahrđali žarač, probušena cipela, pivske boce i mnoge druge vrijednosti. Dječak je njima želio zadiviti Ciprijana.
No, ovaj je s prezirom gledao na vodenjakovu zbirku ne znajući čemu bi uopće mogle koristiti. Mali je vodenjak uskoro dobio priliku da pokaže šaranu kako ipak može biti koristi od tih drangulija. Ciprijan je jednog dana bio mrzovoljan jer je na obali bio ribić. Šaran je objasnio dječaku što i kako ovaj radi. Maleni se odlučio poigrati s ribićem. Na udicu mu je jednu po jednu vješao stvari iz svoje zbirke. Ribić se ljutio jer je trošio svoje najbolje crve, a iz vode izvlačio smeće. Na kraju je mali vodenjak sjeo u lonac bez dna i zakačio ga na udicu. Kad je ribić vidio svoj ulov, užasno se uplašio malog drečećeg čudovišta s crvenom kapicom koje je divlje udaralo oko sebe. Ciprijan je to gledao iz prikrajka i smijao se. Bio je zadovoljan. Priznao je malom vodenjaku kako stare odbačene stvari ipak nisu bezvrijedne. Nakon ljudenjakovog bijega dječak je imao još posla. Slomio je ribički štap, oslobodio ulovljene ribe, a kišne crve koje je ribić koristio kao mamac poklonio je Ciprijanu da se osladi. Cijeli ovaj događaj šaran je ispričao tati vodenjaku. Tata je bio silno ponosan na svoga sina i odlučio ga je zbog toga nagraditi. Pozvao je sina neka ga prati u noćnom izlasku na obalu. Kako se dječak tome obradovao! Otac i sin sjeli su na obali ispod stare vrbe. Tata je zasvirao. Iz vlažne livade stale su se dizati vile maglenice. Dječak je bio opčinjen onim što je vidio. Tada se ukazalo i srebrno svjetlo na obzoru. To je bio mjesec kojeg je dječak sada vidio po prvi put. Mjesec je putovao nebom, a maleni se uplašio da se mjesec ne uplete u grane vrbe. Najednom je vidio mjesec i u ribnjaku. Pomislio je da je to njihov mjesec. Skočio je u vodu kako bi ga ulovio. Tata je pustio da dječak sam nauči kako je u vodi samo mjesečev odraz. Kako su dani odmicali, približila se i jesen. Jednoga je dana dječak ugledao čovjeka koji je na nosu imao čudan stalak od žice s dva staklena koluta. Mali vodenjak još nikad u životu nije vidio naočale. Znatiželja ga je odvela tako daleko da se obratio čovjeku pitajući ga što mu je to na nosu. No čovjek ga nije dočekao osobito ljubazno jer je mislio da mu se dječak ruga. Tada su počele pljuštati i uvrede. Mali se vodenjak naljutio jer je ljudenjak rekao kako vodenjaci uopće ne postoje. Čovjek je potrčao za vodenjakom i dječak ga je povukao za nogavicu na što je ljudenjak pljusnuo u vodu. Mali je vodenjak nekoliko puta potopio čovjeka. Sada se čovjek prepao i pobjegao.
Njegov bijeg je bio popraćen smijehom svih stanovnika ribnjaka koji su to vidjeli. U ribnjaku se svakoga dana moglo vidjeti sve više žutih listova. Mali ih je vodenjak pokušavao izbrojiti, ali su mu pozornost odvlačili zvukovi s obale. Pošao je do obale i ugledao dječake ljudenjake kako na vatri peku kamenje. Bez razmišljanja se uputio k dječacima i zamolio ih da i on proba koji pečeni kamen. Uskoro su dječaci shvatili kako mali vodenjak ne zna da su to krumpiri. Ponudili su ga, a malom su vodenjaku pečeni krumpiri jako prijali. Sklopljeno je i novo prijateljstvo ljudenjackih dječaka i malog vodenjaka. Ljudenjaci su svaki dan donosili vodenjaku nešto novo za jelo. Malenom je sve bilo ukusno. Zato se pokušao odužiti dječacima donoseći poslastice iz mamine kuhinje. No, dječacima te poslastice nisu prijale. Zato im je vodenjak kasnije donosio školjke i puževe kućice. Jednog je dana mali vodenjak sakupio hrpu suhih grana kako bi dječaci zapalili vatru. Pitao ih je jesu li ponijeli munje iz kutije, mislio je na šibice. Kad su ljudenjaci vidjeli kako se dječaku sviđaju šibice, poklonili su mu cijelu kutiju. Mali je vodenjak odmah skočio u ribnjak da Ciprijanu pokaže čaroliju. Šaran je u zadnje vrijeme bio zlovoljan jer mu se nije sviđalo to što se mali vodenjak druži s ljudenjackim dječacima. Nije im vjerovao. Naravno da mali vodenjak nije uspio izvesti svoju čaroliju jer su se šibice smočile. Šaran Ciprijan uvjeravao je vodenjaka da su ga dječaci prevarili. Maleni nije vjerovao u to, ali je svejedno pošao na obalu. Tada su ljudenjacki dječaci objasnili malom vodenjaku zašto nije mogao izvesti čaroliju. Kako bi dokazali Ciprijanu da nisu loši, napunili su kutiju crvima i dali je malom vodenjaku da je odnese šaranu. Jesen je odmicala i vrijeme je postajalo sve hladnije. Jednog takvog hladnog dana mali je vodenjak poželio izroniti. Ali, nije uspio. Pri svakom bi pokušaju udario u nešto što je mogao osjetiti, ali nije mogao vidjeti. Vratio se kući i tata mu je rekao da je to led i pokazatelj kako je vrijeme za zimski san. Mama je pripremila krevete, a mali je vodenjak najednom bio silno umoran. Obitelj se prije spavanja pozdravila pozdravom: - Do proljeća! Protekla je godina bila vrlo uzbudljiva za maloga vodenjaka tako da ce cijelu zimu imati o čemu sanjati.
Vrsta djela:
Pripovijetka.
Mjesto radnje:
Jezerce pokraj mlina.
Vrijeme radnje:
Od rang proljeća do zime.
Opis likova:
Mali vodenjak - znatiželjan, brz, lukav i snalažljiv.
Tata vodenjak - otac kakvog se može samo poželjeti, tata vodenjak nam pokazuje kako djecu treba odgajati principijelno, ali s puno ljubavi.
Mama vodenjak - sinu pokazuje veliku ljubav i preveliku brigu.
Šaran Ciprijan - prijatelj je obitelji vodenjaka, već prostari gospodin, imao je mahovine na leđima.
Bilješke o piscu:
Otfried Preussler je rođen 1923. godine u sjevernočeškom gradiću Reichenbergu. Potječe iz obitelji koja se nekoliko stoljeća bavila obradom stakla. Već nakon mature dignut je u njemačku vojsku, da bi 1944. pao u rusko zarobljeništvo. Nakon petogodišnjeg zarobljeništva Preussler i njegova obitelj dolaze kao izbjeglice u Gornju Bavarsku gdje i danas živi. Nakon završenog studija posvetio se učiteljskom poslu, a kasnije je bio i ravnatelj osnovne škole. Rad s djecom i ljubav prema djeci potiču kod Preusslera želju za pisanjem. Naravno, za djecu i o djeci. Svoj je literarni rad počeo pisanjem radio igara nakon kojih su ubrzo uslijedili romani za djecu i mladež. Od 1970. posvetio se potpuno pisanju. Preussler se svakodnevno druži s djecom i dopisuje se s djecom iz cijeloga svijeta. Takvu suradnju smatra važnim dijelom svoje životne zadače. Napisao je 25 knjiga koje su prevedene na četrdesetak jezika. Osim Malog vodenjaka od Preusslerovih knjiga u hrvatskom prijevodu možemo čitati Main vješticu i Malog duha.
Sadržaj:
Jednog proljetnog dana u ribnjaku, u domu obitelji vodenjaka, bilo je radosno. Mama i tata vodenjaci dobili su maloga vodenjaka. Kada ga je žena o tome obavijestila, tata vodenjak požurio je u sobu pogledati sina. Divio se kako je lijep i rekao kako je oduvijek želio baš takvoga sina zelene kose. Roditelji su odlučili prirediti slavlje u čast svoga dječaka. Pozvali su dvadeset i sedam rođaka. Mama je priredila veliku količinu slastica kojima su pogostili uzvanike, a nakon jela roditelji su svima pokazali maloga vodenjaka. Rođaci su se jedan za drugim navirivali u košaricu od rogoza, zadivljeno gledali dječaka i redom mu poželjeli sreću, zdravlje, dug život i sve ono što jednom malom vodenjaku može zatrebati. Mali je vodenjak sve iznenadio kad je ustao iz košarice i zaplivao. Tako malen, a već pliva! Sljedećih je dana mali vodenjak plivajući istraživao kuću. Uskoro mu je postalo dosadno u kući i želio je izići van. Majka se nije slagala s time, ali je otac bio na strani sina. Nabavio mu je odjeću, nagovorio majku da pusti dječaka van i poveo ga na prvo plivanje izvan kuće. Malenom je rekao neka dobro otvori oći kako bi upamtio sve što vidi. Dječaku to nije trebalo ponavljati jer je bio vrlo znatiželjan. Razigrano je plivao oko kuće, virio u kuću kroz dimnjak i prozore, dozivao mamu i mahao joj. Plivajući dalje ribnjakom, otac i sin sretali su ostale stanovnike ribnjaka, čija je imena dječak pokušavao zapamtiti. Tata je dječaka upozorio na oprez kad su se približili močvarnoj travi. No, znatiželja je dječaka ipak povela u travu u koju se zapetljao. Pokušao se sam osloboditi, ali nije mogao. Ipak je tata trebao priskočiti u pomoć. Taj je događaj tako izmorio maloga vodenjaka da više nije mogao plivati. Na sreću, ovuda je prolazio šaran Ciprijan, prijatelj obitelji vodenjaka. Ponudio je pomoć. Na svojim je leđima nosio dječaka do vodenjačke kuće. Malenome se to jako svidjelo, pa mu je šaran obećao da će ponoviti jahanje. Kako je dječak bio vrlo znatiželjan, volio je gurnuti svoj nos u svaki kutak ne baš velikog ribnjaka. Svakog bi dana otkrio nešto novo. Tako se jednoga dana u mračnoj špilji susreo sa životinjom koja je imala mnogo očiju. Taj susret i razgovor s čudnom i ne baš ljubaznom životinjom preplašio je malog vodenjaka. Toliko je bio preplašen da je sljedeće noći ružno sanjao pa je ostatak noći proveo u tatinom krevetu. Dani su bili sve duži i topliji, dolazilo je ljeto. Jednog je dana tata poveo maloga vodenjaka do obale. Maleni je prvi put promolio glavu iznad vode. Bio je iznenađen onime što je vidio. Tata je morao objasniti kako ih obasjava i zasljepljuje sunce, kako je izvan vode zrak i kako tim zrakom vretenca ne plivaju nego lete. Toga je dana dječak prvi put vidio i ljude. Bili su mu vrlo neobični, posebno kad je čuo kako i oni ponekad plivaju iako nemaju plivaćih kožica. Otac ga je upozorio neka se čuva ljudi.
Otada je dječak sam odlazio do obale i gledao što se vani zbiva. Volio je sjediti na grani vrbe i ljuljati se. Jednom se tako zadržao na obali gledajući ljude koji su putovali u zelenim kućicama na kotačima. Bile su to ciganske čerge. Toliko je bio zanesen onim što je vidio da je zaboravio na vrijeme, a niti je čuo tatino dozivanje. Kada se vratio kući, mama je bila silno zabrinuta i ljuta. Kako i ne bi! Dječak se kući vratio suhih nogu, a to za vodenjaka može biti opasno, može se razboljeti. Za kaznu nije smio nekoliko dana izlaziti iz kuće. I ovaj se put tata zauzeo kod mame za dječaka i nagovorio je da malenoga pusti van. Želio je dječaka odvesti do obale i pokazati mu kišu. Mali je vodenjak bio zbunjen onime što je vidio. Mislio je da je kiša neko živo biće. Uživao je u zraku koji je sada bio vlažan kao i trava po kojoj je hodao. Kako su dani bivali sve topliji, na ribnjak se dolazilo kupati sve više ljudi. To nije bilo pravo Ciprijanu, on nije volio njihovo društvo. Mali vodenjak uživao je gledati ljude dok plivaju. Bili su mu smiješni. Kad je izronio na površinu, ugledao je neki drveni sanduk, zapravo čamac. U njemu su se vozili ljudi. I mali se vodenjak poželio voziti u čamcu. Čekao je prigodu kada ce čamac biti prazan da se i on provoza. Kad je pronašao čamac privezan u šašu, oslobodio ga je i ukrcao se. Veslanje mu nije išlo od ruke, ali u pomoć mu je došao povjetarac koji je nosio čamac. Ali na obali se pojavio mlinar koji je tražio da dječak vrati čamac. Dječak se uplašio i u vodi našao spas. Sada se mlinar uplašio jer je pomislio da se dječak utopio. Mali vodenjak pomislio je zlurado kako mlinaru tako i treba kad ne dopušta drugima da se voze drvenim sandukom. Na drugoj strani ribnjaka nalazila se vodenica i brana pokraj nje. Tata je rekao kako su vrata brane jako važna za stanovnike ribnjaka. Kad njih ne bi bilo, ribnjak bi presušio. Šaran Ciprijan jako se bojao tih vrata. Slutio je da bi mu se moglo desiti neko zlo ako ga voda povuče kroz vrata. Zato se užasnuo kada je mali vodenjak smislio novu igru. Dječak se malo htio i našaliti sa šaranom, ali je jureći niz žlijeb promašio vrata i završio na mlinskom kolu. Mlinsko ga je kolo povuklo i opet bacilo u vodu. Nakon prvog straha dječak je zaključio kako mu se ova igra jako sviđa i kako će je ponoviti. Nakon nekoliko dana igre kod vodenice, pomislio je kako je šteta što mlinar otvara vrata samo do pola. Kad bi otvorio cijela vrata, mlaz vode bio je jači i on je mogao brže juriti. Naravno, dočekao je zgodnu priliku kada mlinareva obitelj ili ljudenjaci, kako ih je nazivao, nisu bili kod kuće. Uz veliki je napor uspio otvoriti vrata brane i pustiti da voda otječe iz ribnjaka velikom brzinom. Sada je uživao spuštajući se. Veselje nije dugo trajalo jer se na obali pojavio tata. Bio je strašno ljut. Mali je vodenjak na ovaj način mogao isprazniti ribnjak. Kako bi onda stanovnici ribnjaka dalje živjeli? Izvukao je dječaka iz vode, zatvorio vrata brane i sinu izbrojio dvadeset i pet po turu. Malom vodenjaku nikada nije bilo dosadno. Volio je sakupljati stvari koje su ljudi bacali u ribnjak. Bila je to zbirka krasnih stvari - lonac bez dna, zahrđali žarač, probušena cipela, pivske boce i mnoge druge vrijednosti. Dječak je njima želio zadiviti Ciprijana.
No, ovaj je s prezirom gledao na vodenjakovu zbirku ne znajući čemu bi uopće mogle koristiti. Mali je vodenjak uskoro dobio priliku da pokaže šaranu kako ipak može biti koristi od tih drangulija. Ciprijan je jednog dana bio mrzovoljan jer je na obali bio ribić. Šaran je objasnio dječaku što i kako ovaj radi. Maleni se odlučio poigrati s ribićem. Na udicu mu je jednu po jednu vješao stvari iz svoje zbirke. Ribić se ljutio jer je trošio svoje najbolje crve, a iz vode izvlačio smeće. Na kraju je mali vodenjak sjeo u lonac bez dna i zakačio ga na udicu. Kad je ribić vidio svoj ulov, užasno se uplašio malog drečećeg čudovišta s crvenom kapicom koje je divlje udaralo oko sebe. Ciprijan je to gledao iz prikrajka i smijao se. Bio je zadovoljan. Priznao je malom vodenjaku kako stare odbačene stvari ipak nisu bezvrijedne. Nakon ljudenjakovog bijega dječak je imao još posla. Slomio je ribički štap, oslobodio ulovljene ribe, a kišne crve koje je ribić koristio kao mamac poklonio je Ciprijanu da se osladi. Cijeli ovaj događaj šaran je ispričao tati vodenjaku. Tata je bio silno ponosan na svoga sina i odlučio ga je zbog toga nagraditi. Pozvao je sina neka ga prati u noćnom izlasku na obalu. Kako se dječak tome obradovao! Otac i sin sjeli su na obali ispod stare vrbe. Tata je zasvirao. Iz vlažne livade stale su se dizati vile maglenice. Dječak je bio opčinjen onim što je vidio. Tada se ukazalo i srebrno svjetlo na obzoru. To je bio mjesec kojeg je dječak sada vidio po prvi put. Mjesec je putovao nebom, a maleni se uplašio da se mjesec ne uplete u grane vrbe. Najednom je vidio mjesec i u ribnjaku. Pomislio je da je to njihov mjesec. Skočio je u vodu kako bi ga ulovio. Tata je pustio da dječak sam nauči kako je u vodi samo mjesečev odraz. Kako su dani odmicali, približila se i jesen. Jednoga je dana dječak ugledao čovjeka koji je na nosu imao čudan stalak od žice s dva staklena koluta. Mali vodenjak još nikad u životu nije vidio naočale. Znatiželja ga je odvela tako daleko da se obratio čovjeku pitajući ga što mu je to na nosu. No čovjek ga nije dočekao osobito ljubazno jer je mislio da mu se dječak ruga. Tada su počele pljuštati i uvrede. Mali se vodenjak naljutio jer je ljudenjak rekao kako vodenjaci uopće ne postoje. Čovjek je potrčao za vodenjakom i dječak ga je povukao za nogavicu na što je ljudenjak pljusnuo u vodu. Mali je vodenjak nekoliko puta potopio čovjeka. Sada se čovjek prepao i pobjegao.
Njegov bijeg je bio popraćen smijehom svih stanovnika ribnjaka koji su to vidjeli. U ribnjaku se svakoga dana moglo vidjeti sve više žutih listova. Mali ih je vodenjak pokušavao izbrojiti, ali su mu pozornost odvlačili zvukovi s obale. Pošao je do obale i ugledao dječake ljudenjake kako na vatri peku kamenje. Bez razmišljanja se uputio k dječacima i zamolio ih da i on proba koji pečeni kamen. Uskoro su dječaci shvatili kako mali vodenjak ne zna da su to krumpiri. Ponudili su ga, a malom su vodenjaku pečeni krumpiri jako prijali. Sklopljeno je i novo prijateljstvo ljudenjackih dječaka i malog vodenjaka. Ljudenjaci su svaki dan donosili vodenjaku nešto novo za jelo. Malenom je sve bilo ukusno. Zato se pokušao odužiti dječacima donoseći poslastice iz mamine kuhinje. No, dječacima te poslastice nisu prijale. Zato im je vodenjak kasnije donosio školjke i puževe kućice. Jednog je dana mali vodenjak sakupio hrpu suhih grana kako bi dječaci zapalili vatru. Pitao ih je jesu li ponijeli munje iz kutije, mislio je na šibice. Kad su ljudenjaci vidjeli kako se dječaku sviđaju šibice, poklonili su mu cijelu kutiju. Mali je vodenjak odmah skočio u ribnjak da Ciprijanu pokaže čaroliju. Šaran je u zadnje vrijeme bio zlovoljan jer mu se nije sviđalo to što se mali vodenjak druži s ljudenjackim dječacima. Nije im vjerovao. Naravno da mali vodenjak nije uspio izvesti svoju čaroliju jer su se šibice smočile. Šaran Ciprijan uvjeravao je vodenjaka da su ga dječaci prevarili. Maleni nije vjerovao u to, ali je svejedno pošao na obalu. Tada su ljudenjacki dječaci objasnili malom vodenjaku zašto nije mogao izvesti čaroliju. Kako bi dokazali Ciprijanu da nisu loši, napunili su kutiju crvima i dali je malom vodenjaku da je odnese šaranu. Jesen je odmicala i vrijeme je postajalo sve hladnije. Jednog takvog hladnog dana mali je vodenjak poželio izroniti. Ali, nije uspio. Pri svakom bi pokušaju udario u nešto što je mogao osjetiti, ali nije mogao vidjeti. Vratio se kući i tata mu je rekao da je to led i pokazatelj kako je vrijeme za zimski san. Mama je pripremila krevete, a mali je vodenjak najednom bio silno umoran. Obitelj se prije spavanja pozdravila pozdravom: - Do proljeća! Protekla je godina bila vrlo uzbudljiva za maloga vodenjaka tako da ce cijelu zimu imati o čemu sanjati.
Vrsta djela:
Pripovijetka.
Mjesto radnje:
Jezerce pokraj mlina.
Vrijeme radnje:
Od rang proljeća do zime.
Opis likova:
Mali vodenjak - znatiželjan, brz, lukav i snalažljiv.
Tata vodenjak - otac kakvog se može samo poželjeti, tata vodenjak nam pokazuje kako djecu treba odgajati principijelno, ali s puno ljubavi.
Mama vodenjak - sinu pokazuje veliku ljubav i preveliku brigu.
Šaran Ciprijan - prijatelj je obitelji vodenjaka, već prostari gospodin, imao je mahovine na leđima.
Putovanje Plave Strijele - Gianni Rodari
Putovanje Plave Strijele - Gianni Rodari
Bilješke o piscu:
Gianni Rodari talijanski je pisac rođen u mjestu Omenga 1920. Započeo je kao novinar talijanskog lista Unita gdje bio zadužen za pisanje o obitelji na tjednoj bazi. Tako, sasvim slučajno, počinje pisati za djecu i nastaju prve humoristične pjesmice i priče. Kako je jedno vrijeme bio učitelj odlučio je zapisati sve priče koje je prepričavao svojim učenicima kada su bili nemirni.
Uskoro postiže velik uspjeh rubrikom za najmlađe i od 1950ih napisao je mnoštvo knjiga za djecu od kojih su najpoznatije Putovanje Plave strijele, Gelsomino u zemlji lažljivaca, Telefonske priče i Cipollino.
Njegovo djela okarakterizirana su kao sjajan spoj poezije i pedagogije i prevedena su na mnoge svjetske jezika kako bi više djece moglo uživati u njima. 1970. dobio je najprestižniju svjetsku nagradu na području književnosti za djecu, Andersenovu nagradu. Umire 1980. godine u Rimu.
Sadržaj:
Pripovijetka "Putovanje plave strijele" ima 22 poglavlja što je ujedno i fabula događanja.
1. Befanina prodavaonica - Befana bijaše star gospođa, veoma plemenite krvi i ugleda rekli bi neki Barunica. Ona je imala trgovinu igračaka , s njom u kući živjela je njena sluškinja Tereza. Befana je djeci svojih bogatih kupaca svake zime nosila poklone, letjela je na svojoj metli i dijelila na noći uoči sveta tri kralja.
2. Plava strijela - Jednog dana Befana silazi u skladište u podrumu i pronalazi kutiju punu igračaka koju godinama već nije vidjela. U kutiji su bile lutke crvenih Indijanaca, kauboja i puno drugih lutki, a bio je i električni vlakić sa postajom svim na postaji i u vlaku, strojovođa, šef postaje i drugi. Ona uzima u ruke vlak i čisti ga od prašine i nazva ga Plava strijela, i reče baš će dobro doći u izlogu da privlači djecu u trgovinu.
3. Francesko - Dječak Francesko bio je siromašan, jednog dana dolazi kod Befane u trgovinu nakon što joj je prije mjesec dana poslao pismo da mu pokloni električni vlak. Međutim Befana mu objašnjava da ne može vlak dati besplatno, tužan dječak izlazi van i naslanja svoje lice na izlog i promatra vlak i postaju i sve ostale igračke na izlogu jecajući. Lutke u izlogu isto tako su promatrale dječaka i jedna po jedna počele su da jecaju plaču baš kao i dječak, bilo im je žao siromašnog dječaka.
4. Šef postaje nema ideja - Francesko se vratio i sutra promatrati vlak u izlogu i opet prekosutra i dolazio je nekoliko dan promatrati vlak. I svi su stanovnici izloga zavoljeli Franceska. A šef postaje izjavio je kako nema ideju što da učine kako bi usrećili Franceska.
5. Prepustite to Kusku - Kusko je bio plišani pas, nakon što su lutke zaključile da je Francesko siromašan i da i ove godine neće dobiti poklon, mali plišani pas kusko predloži da oni svi odu do njega slijedeće večeri.
6. Odlazak - Slijedeće večeri nakon što su riješili problem kako sići sa izloga i uz pomoć sjedećeg pilota i aviona spustili su se na pod i otišli do podrumskog skladišta i zaključali ga iznutra. Prolazeći pored izloga sluškinja Tereza primijeti da je izlog prazan i povika Befinu kako su lopovi pokrali izlog. Befian stiže i primijjeti da trgovina nije provaljena i pođe do skladišta međutim ono bi zaključano iznutra , ona sjedne ispred i reče Terezi kako je sigurno da lopovi ne mogu van nego kroz ta vrata. Međutim lutke i plava strijela pronalaze rupu u zidu i prolaze u drugu prostoriju do skladišta.
7. Žuti medo silazi na prvoj postaji - U drugoj je prostoriji već netko bio i umalo što general nije izdao naredbu za pucanje Kusko ih prekide i reče da se ne boje, to je samo dijete koje spava. Tamo je stanovala neka siromašna obitelj. Tu žuti medo odluči ostati kod siromašnog dječaka koji nikad nije dobio poklon.
8. Uzbuna na mostu - Lutke smještene u vlak Plavu strijelu nastavljaju put dalje po ulici i nailaze na blatnjavu lokvu preko koje grade most da je pređu. Nakon prelaska general minira most i diže ga u zrak. Befina nakon dugog čekanja razvali vrata skladišta i vidje da tamo nema nikog, uze svoju metlu i poleti ulicom iznad igračaka ali ona ih ne vidje jer se oni sakriše u neku vežu.
9. Oproštaj s lutkom Ružom - Veža je bila natrpana košarama za voće, ovdje su našli jednu staricu kako spava bila je hladna kao led. Ugrijmo je predloži lutka Ruža. I ona odluči ostati s staricom kako bi je grijala i pravila joj društvo, priljubi se uz nju i zagrli je. Ujutro kad se probudi prepade se jer nije nikad vidjela toliki svijet koji se skupio da vidi staricu koja je umrla a lutka ruža je ležala pored nje. Kad je došao karabinjer uzeo je lutku za svoju malu djevojčicu.
10. Kip generala - Pognute glave Kusko je njuškao ispred lokomotive i vodio vlak po tragu do Franceska. Ubrzo je general ostao bez svojih topova spali su sa vlaka i propali u snijeg i nestali . General je sišao i otkopavao snijeg da vidi što se dogodilo s njima, kad iskopao vidio je da je ispod odvodna rešetka i da su topovi propali u šaht. Tako je general tvrdeći da on više nije ni od kakve kristi i da će tu ostati nepomično, međutim snijeg pada i padao i zapadao generala, pa je izgledao kao kip od snijega koji priča. Kad su nastavili dalje napao ih je mačka koja htjela dočepati kanarinca koji visio izvana i uspjela je i uništila ga ej pošto je kanarinac igračka, pa su ga vojnici zajedno s kavezom zatrpali u snijeg.
11. Spomenik koji govori - Sjedeći pilot u svom avionu pokušava naći trag dječaka i hvata ga velika ruka brončanog kipa koji govori. On im reče kako je prije nekoliko da čuo da je neko spominjao na ulici ime Francesko. Kusko ponovo nalazio trag dječaka i kreću dalje.
12. Prema cilju - Befina i služavka Tereza prate igračke i vlak skrivajući se u grmlju nakon čega služavka padne među Indijanac i oni je prikovaše svojim sjekirama za snijeg a Befina se vrati kući sama. Plava strijela nastavi put dalje i stigoše u kuću za koju su mislili da je dječakova. Uđoše međutim tamo nije bilo nikoga, kusko je unatoč što nije bilo nikog odlučio ostati i čekati.
13. Srca triju drvenih lutaka - Svi su bili razočarani što nisu našli Franceska pa su uzeli notes koji su zaplijenili sluškinji u njemu je bilo puno Franceska pa su krenuli po redu do svakog siromašnog dijeta. Tri drvene lutke su cvokotale od zime pa im je crvenko nacrtao velika srca na grudima da im bude toplije. Kusko je ostao na pragu napuštene kuće pa je sad predvodnik vlaka bio motociklist.
14. Priča o Francesku - Francesko je imao 10 godina i polazio je u 4 razred. Njegov otac bio je ulični prodavač novina,. nakon što se razbolio i umro Francesko je morao raditi da zaradi za život. Radio je u kinu prodavao karamele i žvake, i kad se vraćao kući uhvate ga dva lupeža i natjeraju da uđe u Befini trgovinu i otvori im vrata. Međutim on je počeo lupati i tako dozvao policiju koja ne htjede slušati nego ga odvede u zatvor , tamo su bila i ona dva lupeža. Francesko je gorko plakao.
15. Sjedeći pilot slijeće - Plavu strijelu predvodi motociklist,obilazeći od kuće do kuće siromašne djece i na svakoj adresi izađe po nekoliko lutaka da ostanu kod djece. Došla je na red crna lutka koja je trebala izaći kod djevojčice dvije međutim ona hoće da sjedeći pilot pođe s njom što on i učini.
16. Polubradi napokon plovi - Na slijedećoj postaji bio je red na polubradog, taman na toj adresi živio je dječak po imenu Marino, sigurno voli more kad se tako zove zaključi polubradi i zaplovi svojim brodom prema kući.
17. Čudesni događaji kutije bojica - Od kuće do kuće naša se družina prorijedila, motociklist je izabrao kuću jednog malog mehaničar, Indijanci i kauboi trošnu kućicu na kojoj su bili stripovi o njima, na kraju ostade samo šef postaje, vlakovođa, strojovođa i kutija bojica. Na slijedećoj adresi izađoše kutija bojica i uvukoše se jedna po jedna u kuću kroz ključanicu.
18. Čuvareva kućica br. 27 - Plava strijela je jurila kroz noć prema posljednjoj adresi kući dječaka Roberta. Ali to nije bila obična kuća to je bila kućica čuvara na željezničkoj postaji. Kad su prišli blizu Robrtov otac izađe iz kuće i Pozva Roberta da vidi da se nije snijeg odronio na prugu, tako je i Ibilo i Rober spasi brzi vlak da ne udari u snijeg. U međuvremenu vlakić se uvuče u kućicu, i kad se Robert vratio zaprepasti se od sreće i pomisli kako mu je to otac kupio, međutim otac kaže da ne zna otkud se vlakić stvorio tu. Robert je bio presretan.
19. Befina zna kako se to radi - Čuvar u zatvoru koji je poznavao Frabceska otiđe do Befine i zamoli je da izvuče dječaka iz zatvora, jer ona zna kako ovaj nije kriv. Befina to i učini i dovede Franceska kod sebe i obeća mu da će ga zaposliti da čisti igračke i slaže ih i izdaje račune, Francesko je presretan uzme kočiju i krene kući ali zaspi u kočiji.
20. Kusko želi umrijeti - Kusko se trese od hladnoće i želi poći. I tako nakon dugog lutanja ulicama kusko začu šum konjskih kopita koji je vukao kočiju. Kad je kočija prolazila Kusko se uhvati straga i pope se na kočiju. Radoznali kusko ulazi u kočiju da vidi tko se vozi kad tamo oči mu se razgoračiše, bio je to Francesko.
21. Kusko uči lajati - Kusko osjeti kako mu srce skače od radosti. Zatim ugleda svoj rep , izgledao mu je nekako drugačije pa ga pokuša uhvatiti. Tako se nađe na Franceskukoji se u tom probudi. Pas uzvikne sretno Francesko. Otkud se pojavio, možda mi ga je poklonila Befina, ali ona poklanja samo igračke ovo je pravi pas, vlažnih očiju punih ljubavi. Dobro ste razumjeli Kusko je postao pravi pas više nije igračaka. Francesko ga nježno pomilova po leđima, a kusko mu skoči na koljena i zalaja po prvi put u svom životu.
22. Što je to prijatelj - Slijedećeg da Francesko krene na posao kod Befine, cijelim se putem igrao s Kuskom, valjali su se po snijegu , trčali, utrkivali se. Kad Befina ugleda psa nije ga prepoznala uz malo nagovaranja dopustila je da Kusko bude u trgovini s Franceskom ali pod uvjetom da ne prlja pod. Kusko je svojim lajanjem upozoravao kad dođe neki kupac, uveseljavao je djecu i igrao se s njima dok su njihovi roditelji razgovarali s Befinom. Francesko se više nije toliko igrao igračkama već se satima igrao s Kuskom. Sve igračke na svijetu ne vrijede kao jedan prijatelj , govorio je Francesko.
Vrsta djela:
Dječji roman.
Mjesto radnje:
Benfinina trgovina, ulica, zatvor.
Vrijeme radnje:
U vrijeme tri kralja, zima.
Tema:
Siromašni dječak Francesko, i igračke koje ga pokušavaju naći.
Ideja:
Sve igračke na svijetu ne vrijede kao jedan pravi prijatelj.
Opis likova:
Francesko
10 godišnji dječak, siromašan, ostao bez oca i mora da zarađuje za život. Plemenit, dobar, pošten i hrabar kad je lupanjem pozvao policiju i spasio Befininu trgovinu od pljačke.
Befina
starica koja ima prodavaonicu igračaka, ona poklanja poklone bogatoj djeci a siromašnoj ne. Ipak pokazala je dobrotu kad izvukla Franceska iz zatvora i dala mu posao.
Tereza sluškinja
strašljiva i nespretna kad su je lutke zarobile, ipak dobra i zahvalna.
Bilješke o piscu:
Gianni Rodari talijanski je pisac rođen u mjestu Omenga 1920. Započeo je kao novinar talijanskog lista Unita gdje bio zadužen za pisanje o obitelji na tjednoj bazi. Tako, sasvim slučajno, počinje pisati za djecu i nastaju prve humoristične pjesmice i priče. Kako je jedno vrijeme bio učitelj odlučio je zapisati sve priče koje je prepričavao svojim učenicima kada su bili nemirni.
Uskoro postiže velik uspjeh rubrikom za najmlađe i od 1950ih napisao je mnoštvo knjiga za djecu od kojih su najpoznatije Putovanje Plave strijele, Gelsomino u zemlji lažljivaca, Telefonske priče i Cipollino.
Njegovo djela okarakterizirana su kao sjajan spoj poezije i pedagogije i prevedena su na mnoge svjetske jezika kako bi više djece moglo uživati u njima. 1970. dobio je najprestižniju svjetsku nagradu na području književnosti za djecu, Andersenovu nagradu. Umire 1980. godine u Rimu.
Sadržaj:
Pripovijetka "Putovanje plave strijele" ima 22 poglavlja što je ujedno i fabula događanja.
1. Befanina prodavaonica - Befana bijaše star gospođa, veoma plemenite krvi i ugleda rekli bi neki Barunica. Ona je imala trgovinu igračaka , s njom u kući živjela je njena sluškinja Tereza. Befana je djeci svojih bogatih kupaca svake zime nosila poklone, letjela je na svojoj metli i dijelila na noći uoči sveta tri kralja.
2. Plava strijela - Jednog dana Befana silazi u skladište u podrumu i pronalazi kutiju punu igračaka koju godinama već nije vidjela. U kutiji su bile lutke crvenih Indijanaca, kauboja i puno drugih lutki, a bio je i električni vlakić sa postajom svim na postaji i u vlaku, strojovođa, šef postaje i drugi. Ona uzima u ruke vlak i čisti ga od prašine i nazva ga Plava strijela, i reče baš će dobro doći u izlogu da privlači djecu u trgovinu.
3. Francesko - Dječak Francesko bio je siromašan, jednog dana dolazi kod Befane u trgovinu nakon što joj je prije mjesec dana poslao pismo da mu pokloni električni vlak. Međutim Befana mu objašnjava da ne može vlak dati besplatno, tužan dječak izlazi van i naslanja svoje lice na izlog i promatra vlak i postaju i sve ostale igračke na izlogu jecajući. Lutke u izlogu isto tako su promatrale dječaka i jedna po jedna počele su da jecaju plaču baš kao i dječak, bilo im je žao siromašnog dječaka.
4. Šef postaje nema ideja - Francesko se vratio i sutra promatrati vlak u izlogu i opet prekosutra i dolazio je nekoliko dan promatrati vlak. I svi su stanovnici izloga zavoljeli Franceska. A šef postaje izjavio je kako nema ideju što da učine kako bi usrećili Franceska.
5. Prepustite to Kusku - Kusko je bio plišani pas, nakon što su lutke zaključile da je Francesko siromašan i da i ove godine neće dobiti poklon, mali plišani pas kusko predloži da oni svi odu do njega slijedeće večeri.
6. Odlazak - Slijedeće večeri nakon što su riješili problem kako sići sa izloga i uz pomoć sjedećeg pilota i aviona spustili su se na pod i otišli do podrumskog skladišta i zaključali ga iznutra. Prolazeći pored izloga sluškinja Tereza primijeti da je izlog prazan i povika Befinu kako su lopovi pokrali izlog. Befian stiže i primijjeti da trgovina nije provaljena i pođe do skladišta međutim ono bi zaključano iznutra , ona sjedne ispred i reče Terezi kako je sigurno da lopovi ne mogu van nego kroz ta vrata. Međutim lutke i plava strijela pronalaze rupu u zidu i prolaze u drugu prostoriju do skladišta.
7. Žuti medo silazi na prvoj postaji - U drugoj je prostoriji već netko bio i umalo što general nije izdao naredbu za pucanje Kusko ih prekide i reče da se ne boje, to je samo dijete koje spava. Tamo je stanovala neka siromašna obitelj. Tu žuti medo odluči ostati kod siromašnog dječaka koji nikad nije dobio poklon.
8. Uzbuna na mostu - Lutke smještene u vlak Plavu strijelu nastavljaju put dalje po ulici i nailaze na blatnjavu lokvu preko koje grade most da je pređu. Nakon prelaska general minira most i diže ga u zrak. Befina nakon dugog čekanja razvali vrata skladišta i vidje da tamo nema nikog, uze svoju metlu i poleti ulicom iznad igračaka ali ona ih ne vidje jer se oni sakriše u neku vežu.
9. Oproštaj s lutkom Ružom - Veža je bila natrpana košarama za voće, ovdje su našli jednu staricu kako spava bila je hladna kao led. Ugrijmo je predloži lutka Ruža. I ona odluči ostati s staricom kako bi je grijala i pravila joj društvo, priljubi se uz nju i zagrli je. Ujutro kad se probudi prepade se jer nije nikad vidjela toliki svijet koji se skupio da vidi staricu koja je umrla a lutka ruža je ležala pored nje. Kad je došao karabinjer uzeo je lutku za svoju malu djevojčicu.
10. Kip generala - Pognute glave Kusko je njuškao ispred lokomotive i vodio vlak po tragu do Franceska. Ubrzo je general ostao bez svojih topova spali su sa vlaka i propali u snijeg i nestali . General je sišao i otkopavao snijeg da vidi što se dogodilo s njima, kad iskopao vidio je da je ispod odvodna rešetka i da su topovi propali u šaht. Tako je general tvrdeći da on više nije ni od kakve kristi i da će tu ostati nepomično, međutim snijeg pada i padao i zapadao generala, pa je izgledao kao kip od snijega koji priča. Kad su nastavili dalje napao ih je mačka koja htjela dočepati kanarinca koji visio izvana i uspjela je i uništila ga ej pošto je kanarinac igračka, pa su ga vojnici zajedno s kavezom zatrpali u snijeg.
11. Spomenik koji govori - Sjedeći pilot u svom avionu pokušava naći trag dječaka i hvata ga velika ruka brončanog kipa koji govori. On im reče kako je prije nekoliko da čuo da je neko spominjao na ulici ime Francesko. Kusko ponovo nalazio trag dječaka i kreću dalje.
12. Prema cilju - Befina i služavka Tereza prate igračke i vlak skrivajući se u grmlju nakon čega služavka padne među Indijanac i oni je prikovaše svojim sjekirama za snijeg a Befina se vrati kući sama. Plava strijela nastavi put dalje i stigoše u kuću za koju su mislili da je dječakova. Uđoše međutim tamo nije bilo nikoga, kusko je unatoč što nije bilo nikog odlučio ostati i čekati.
13. Srca triju drvenih lutaka - Svi su bili razočarani što nisu našli Franceska pa su uzeli notes koji su zaplijenili sluškinji u njemu je bilo puno Franceska pa su krenuli po redu do svakog siromašnog dijeta. Tri drvene lutke su cvokotale od zime pa im je crvenko nacrtao velika srca na grudima da im bude toplije. Kusko je ostao na pragu napuštene kuće pa je sad predvodnik vlaka bio motociklist.
14. Priča o Francesku - Francesko je imao 10 godina i polazio je u 4 razred. Njegov otac bio je ulični prodavač novina,. nakon što se razbolio i umro Francesko je morao raditi da zaradi za život. Radio je u kinu prodavao karamele i žvake, i kad se vraćao kući uhvate ga dva lupeža i natjeraju da uđe u Befini trgovinu i otvori im vrata. Međutim on je počeo lupati i tako dozvao policiju koja ne htjede slušati nego ga odvede u zatvor , tamo su bila i ona dva lupeža. Francesko je gorko plakao.
15. Sjedeći pilot slijeće - Plavu strijelu predvodi motociklist,obilazeći od kuće do kuće siromašne djece i na svakoj adresi izađe po nekoliko lutaka da ostanu kod djece. Došla je na red crna lutka koja je trebala izaći kod djevojčice dvije međutim ona hoće da sjedeći pilot pođe s njom što on i učini.
16. Polubradi napokon plovi - Na slijedećoj postaji bio je red na polubradog, taman na toj adresi živio je dječak po imenu Marino, sigurno voli more kad se tako zove zaključi polubradi i zaplovi svojim brodom prema kući.
17. Čudesni događaji kutije bojica - Od kuće do kuće naša se družina prorijedila, motociklist je izabrao kuću jednog malog mehaničar, Indijanci i kauboi trošnu kućicu na kojoj su bili stripovi o njima, na kraju ostade samo šef postaje, vlakovođa, strojovođa i kutija bojica. Na slijedećoj adresi izađoše kutija bojica i uvukoše se jedna po jedna u kuću kroz ključanicu.
18. Čuvareva kućica br. 27 - Plava strijela je jurila kroz noć prema posljednjoj adresi kući dječaka Roberta. Ali to nije bila obična kuća to je bila kućica čuvara na željezničkoj postaji. Kad su prišli blizu Robrtov otac izađe iz kuće i Pozva Roberta da vidi da se nije snijeg odronio na prugu, tako je i Ibilo i Rober spasi brzi vlak da ne udari u snijeg. U međuvremenu vlakić se uvuče u kućicu, i kad se Robert vratio zaprepasti se od sreće i pomisli kako mu je to otac kupio, međutim otac kaže da ne zna otkud se vlakić stvorio tu. Robert je bio presretan.
19. Befina zna kako se to radi - Čuvar u zatvoru koji je poznavao Frabceska otiđe do Befine i zamoli je da izvuče dječaka iz zatvora, jer ona zna kako ovaj nije kriv. Befina to i učini i dovede Franceska kod sebe i obeća mu da će ga zaposliti da čisti igračke i slaže ih i izdaje račune, Francesko je presretan uzme kočiju i krene kući ali zaspi u kočiji.
20. Kusko želi umrijeti - Kusko se trese od hladnoće i želi poći. I tako nakon dugog lutanja ulicama kusko začu šum konjskih kopita koji je vukao kočiju. Kad je kočija prolazila Kusko se uhvati straga i pope se na kočiju. Radoznali kusko ulazi u kočiju da vidi tko se vozi kad tamo oči mu se razgoračiše, bio je to Francesko.
21. Kusko uči lajati - Kusko osjeti kako mu srce skače od radosti. Zatim ugleda svoj rep , izgledao mu je nekako drugačije pa ga pokuša uhvatiti. Tako se nađe na Franceskukoji se u tom probudi. Pas uzvikne sretno Francesko. Otkud se pojavio, možda mi ga je poklonila Befina, ali ona poklanja samo igračke ovo je pravi pas, vlažnih očiju punih ljubavi. Dobro ste razumjeli Kusko je postao pravi pas više nije igračaka. Francesko ga nježno pomilova po leđima, a kusko mu skoči na koljena i zalaja po prvi put u svom životu.
22. Što je to prijatelj - Slijedećeg da Francesko krene na posao kod Befine, cijelim se putem igrao s Kuskom, valjali su se po snijegu , trčali, utrkivali se. Kad Befina ugleda psa nije ga prepoznala uz malo nagovaranja dopustila je da Kusko bude u trgovini s Franceskom ali pod uvjetom da ne prlja pod. Kusko je svojim lajanjem upozoravao kad dođe neki kupac, uveseljavao je djecu i igrao se s njima dok su njihovi roditelji razgovarali s Befinom. Francesko se više nije toliko igrao igračkama već se satima igrao s Kuskom. Sve igračke na svijetu ne vrijede kao jedan prijatelj , govorio je Francesko.
Vrsta djela:
Dječji roman.
Mjesto radnje:
Benfinina trgovina, ulica, zatvor.
Vrijeme radnje:
U vrijeme tri kralja, zima.
Tema:
Siromašni dječak Francesko, i igračke koje ga pokušavaju naći.
Ideja:
Sve igračke na svijetu ne vrijede kao jedan pravi prijatelj.
Opis likova:
Francesko
10 godišnji dječak, siromašan, ostao bez oca i mora da zarađuje za život. Plemenit, dobar, pošten i hrabar kad je lupanjem pozvao policiju i spasio Befininu trgovinu od pljačke.
Befina
starica koja ima prodavaonicu igračaka, ona poklanja poklone bogatoj djeci a siromašnoj ne. Ipak pokazala je dobrotu kad izvukla Franceska iz zatvora i dala mu posao.
Tereza sluškinja
strašljiva i nespretna kad su je lutke zarobile, ipak dobra i zahvalna.
Telefonske priče - Giani Rodari
Telefonske priče - Giani Rodari
Bilješke o piscu:
Gianni Rodari talijanski je pisac rođen u mjestu Omenga 1920. Započeo je kao novinar talijanskog lista Unita gdje bio zadužen za pisanje o obitelji na tjednoj bazi. Tako, sasvim slučajno, počinje pisati za djecu i nastaju prve humoristične pjesmice i priče. Kako je jedno vrijeme bio učitelj odlučio je zapisati sve priče koje je prepričavao svojim učenicima kada su bili nemirni.
Uskoro postiže velik uspjeh rubrikom za najmlađe i od 1950ih napisao je mnoštvo knjiga za djecu od kojih su najpoznatije Putovanje Plave strijele, Gelsomino u zemlji lažljivaca, Telefonske priče i Cipollino.
Njegovo djela okarakterizirana su kao sjajan spoj poezije i pedagogije i prevedena su na mnoge svjetske jezika kako bi više djece moglo uživati u njima. 1970. dobio je najprestižniju svjetsku nagradu na području književnosti za djecu, Andersenovu nagradu. Umire 1980. godine u Rimu.
Sunce i oblak
Sadržaj:
Veselo sunce je putovalo nebom i prosipalo svoje zrake na sve strane. Oblak ga je upozoravao da se ne rasipa, jer tako od njega neće ostati ništa. Sunce ga nije slušalo, već je još s većom radošću darivalo zemlji svoj sjaj. Tako je svako zrno grožđa koje je dozrijevao dobilo svoj dio svjetlosti, svaki cvijet, trava, insekt, voda, i sve drugo na zemlji. Oblak je i dalje uvjeravao sunce, da kad više ne bude imalo što dati da ga nitko neće cijeniti. Ipak sunce je i dalje darežljivo sjalo. Oblak se začudio suncu kako uvijek mnogo daje , a ostaje isto i sve mu zrake pri zalasku budu na broju. Oblak se od čuđenja pretvori u oluju a sunce se veselo spusti u more na zapadu.
Opis likova:
Sunce - darežljivo, dobro, veselo. Oblak - grub, zavidan, ljut, ohol.
Cesta koja nije nikamo vodila
Sadržaj:
Jedan dječak Martin često je šetao s djedom u selu i uvijek pitao i njega i druge, gdje vode tri ceste s raskršća. Svi su mu rekli, jedna vodi prema moru, druga vodi prema gradu, a treća ne vodi nigdje. Njega je zanimala cesta koja ne vodi nigdje, svi su ga uvjeravali da zaista ne vodi nigdje, ali on nije vjerovao, pa su ga prozvali Martin tvrdoglavi. Kad je još malo porastao, Martin se uputio da istraži cestu koja nevodi nigdje. S mnogo poteškoća na putu, a uz pomoć jednog psa, došao je do dvorca čije su prostorije bile pune blaga. Jedna gospođa ga je primila u dvorac i pokazala mu sve bogatstvo. Tamo je bilo: dijamanata, dragog kamenja, zlata, srebra. Gospođa mu je ponudila da uzme što hoće i još mu dala kola da poveze teret. Martin prihvati ponudu i sretno dođe u selo. Pas je na trgu istovario blago i nestao, a Martin tvrdoglava darivao je svoje poznanike, prijatelje i ostale. Svi su bili iznenađeni njegovim povratkom i pitali su ga da im priča o svome uspjehu. Tad su cestom krenuli i drugi ljudi, ali vraćali su se čim bi došli do prve prepreke gustih stabala i mora tajni.
Opis likova:
Martin tvrdoglav - dobar, srdačan, uporan, hrabar.
Jakov od kristala
Sadržaj:
U nekom gradu rodio se proziran dječak, nazvali su ga Jakov od kristala. Bio je kao i drugi dječaci, samo što je bio proziran poput stakla. Njegove misli i postupci bili su vidljivi svima. Jakov je odrastao u odraslog čovjeka. Jako su ga cijenili zbog njegove iskrenosti i dobrote, i mnogi su željeli postati kao on. Kad je u toj zemlji došao neki okrutni vladar, zavladali su nepravda i nasilje. Za pobune i proteste ljude su kažnjavali najstrožom kaznom, nestankom i pogubljenjem. Jakov od kristala je razmišljao o nepravdi, i njegove misli ljudi su razumjeli i tako se tješili. Zbog njegove pobune okrutni vladar ga je zatvorio u tamnicu. Tad se desio čudesan događaj. Vanjski i unutarnji zidovi tamnice su postali prozirni, tako da su prolaznici i dalje mogli vidjeti Jakova i čitati njegove misli. Noću se iz tamnice rasipala jaka svjetlost po palači tiranina od koje nije mogao zaspati.
Opis likova:
Jakov od kristala - jako dobar, iskren, plemenit, pošten.
Vrsta djela:
Pripovijetke.
Tema:
Trgovački putnik svojoj kćerki preko telefona priča priče.
Bilješke o piscu:
Gianni Rodari talijanski je pisac rođen u mjestu Omenga 1920. Započeo je kao novinar talijanskog lista Unita gdje bio zadužen za pisanje o obitelji na tjednoj bazi. Tako, sasvim slučajno, počinje pisati za djecu i nastaju prve humoristične pjesmice i priče. Kako je jedno vrijeme bio učitelj odlučio je zapisati sve priče koje je prepričavao svojim učenicima kada su bili nemirni.
Uskoro postiže velik uspjeh rubrikom za najmlađe i od 1950ih napisao je mnoštvo knjiga za djecu od kojih su najpoznatije Putovanje Plave strijele, Gelsomino u zemlji lažljivaca, Telefonske priče i Cipollino.
Njegovo djela okarakterizirana su kao sjajan spoj poezije i pedagogije i prevedena su na mnoge svjetske jezika kako bi više djece moglo uživati u njima. 1970. dobio je najprestižniju svjetsku nagradu na području književnosti za djecu, Andersenovu nagradu. Umire 1980. godine u Rimu.
Sunce i oblak
Sadržaj:
Veselo sunce je putovalo nebom i prosipalo svoje zrake na sve strane. Oblak ga je upozoravao da se ne rasipa, jer tako od njega neće ostati ništa. Sunce ga nije slušalo, već je još s većom radošću darivalo zemlji svoj sjaj. Tako je svako zrno grožđa koje je dozrijevao dobilo svoj dio svjetlosti, svaki cvijet, trava, insekt, voda, i sve drugo na zemlji. Oblak je i dalje uvjeravao sunce, da kad više ne bude imalo što dati da ga nitko neće cijeniti. Ipak sunce je i dalje darežljivo sjalo. Oblak se začudio suncu kako uvijek mnogo daje , a ostaje isto i sve mu zrake pri zalasku budu na broju. Oblak se od čuđenja pretvori u oluju a sunce se veselo spusti u more na zapadu.
Opis likova:
Sunce - darežljivo, dobro, veselo. Oblak - grub, zavidan, ljut, ohol.
Cesta koja nije nikamo vodila
Sadržaj:
Jedan dječak Martin često je šetao s djedom u selu i uvijek pitao i njega i druge, gdje vode tri ceste s raskršća. Svi su mu rekli, jedna vodi prema moru, druga vodi prema gradu, a treća ne vodi nigdje. Njega je zanimala cesta koja ne vodi nigdje, svi su ga uvjeravali da zaista ne vodi nigdje, ali on nije vjerovao, pa su ga prozvali Martin tvrdoglavi. Kad je još malo porastao, Martin se uputio da istraži cestu koja nevodi nigdje. S mnogo poteškoća na putu, a uz pomoć jednog psa, došao je do dvorca čije su prostorije bile pune blaga. Jedna gospođa ga je primila u dvorac i pokazala mu sve bogatstvo. Tamo je bilo: dijamanata, dragog kamenja, zlata, srebra. Gospođa mu je ponudila da uzme što hoće i još mu dala kola da poveze teret. Martin prihvati ponudu i sretno dođe u selo. Pas je na trgu istovario blago i nestao, a Martin tvrdoglava darivao je svoje poznanike, prijatelje i ostale. Svi su bili iznenađeni njegovim povratkom i pitali su ga da im priča o svome uspjehu. Tad su cestom krenuli i drugi ljudi, ali vraćali su se čim bi došli do prve prepreke gustih stabala i mora tajni.
Opis likova:
Martin tvrdoglav - dobar, srdačan, uporan, hrabar.
Jakov od kristala
Sadržaj:
U nekom gradu rodio se proziran dječak, nazvali su ga Jakov od kristala. Bio je kao i drugi dječaci, samo što je bio proziran poput stakla. Njegove misli i postupci bili su vidljivi svima. Jakov je odrastao u odraslog čovjeka. Jako su ga cijenili zbog njegove iskrenosti i dobrote, i mnogi su željeli postati kao on. Kad je u toj zemlji došao neki okrutni vladar, zavladali su nepravda i nasilje. Za pobune i proteste ljude su kažnjavali najstrožom kaznom, nestankom i pogubljenjem. Jakov od kristala je razmišljao o nepravdi, i njegove misli ljudi su razumjeli i tako se tješili. Zbog njegove pobune okrutni vladar ga je zatvorio u tamnicu. Tad se desio čudesan događaj. Vanjski i unutarnji zidovi tamnice su postali prozirni, tako da su prolaznici i dalje mogli vidjeti Jakova i čitati njegove misli. Noću se iz tamnice rasipala jaka svjetlost po palači tiranina od koje nije mogao zaspati.
Opis likova:
Jakov od kristala - jako dobar, iskren, plemenit, pošten.
Vrsta djela:
Pripovijetke.
Tema:
Trgovački putnik svojoj kćerki preko telefona priča priče.
Kraljica iz dvorišta - Bisera Alikadić
Kraljica iz dvorišta - Bisera Alikadić
Bilješke o piscu:
Književnice Bisera Alikadić je rođena 1939. godine u Podhumu kod Livna. U sarajevu živi i radi od 1947. godine. Dugo vremena je bila knjižničar u narodnoj i univerzitetskoj knjižnici. Piše pjesme, romane i priče za djecu i odrasle. Svoje prve radove objavljivala je u dječjem časopisu pedesetih godina. Prvu knjigu "Noć Ćilibar" objavila je 1972.g . Za djecu je napisala knjige : Kraljica iz Dvorišta, Voz do neba.
Kratak sadržaj:
Jedna napuštena šupa rasklimanih vrata nalazila se u dvorištu. Tu su djeca najčešće igrala. Jednog masnog dana, kada je dvorište dobilo novo ruho, i šupa je dobila novi izgled. Majstor koga je pozvala starica Regina, okrečio je zidove, popravio vrata i prozor. Tu je uselila starica i smjestila svoje stvari:krevet, stari štednjak, knjige. Svjetlost je uvečer dobivala od starog fenjera. Djeci je to bilo zanimljive pa su se sa staricom družili svakodnevno. Ona im je pričala priče , čašćavala ih kolačima, a ona bi nju poslušala kada bi to bilo potrebno. Pričala im je da njeno ime Regina znači kraljica i da je pisala pjesme u mladosti. Kada bi djeca napustila njen stančić, razgovarala bi o starici i o njenom izgledu, šaljivim pjesmicama i međusobno se smijala. Pošto jer bila manjeg rasta , nazvali su je Patuljak Ćosko. Čuvši zvuk aviona iznad grada, izašla je u dvorište s kolačem u ruci. Nije ga pojela. Dala ga je dječaku Slobodanu, najmlađem djetetu među njima. Hvala. teta Ćosko, rekao je dječak. starica se uvrijedila. Zaplakala je i suze je brisala najljepšom maramicom, a djeca su se pokajala i postidjela što su joj izmišljala smiješna imena. Poslije je otišla u drugi grad i nastavila da živi u staračkom domu, a šupa je opet postala zapuštena.
Vrsta djela:
Pripovijetka.
Vrijeme radnje:
Mjesec svibanj.
Mjesto radnje:
U dvorištu stare kuće.
Likovi:
Regina - kraljica iz dvorišta i djeca.
Bilješke o piscu:
Književnice Bisera Alikadić je rođena 1939. godine u Podhumu kod Livna. U sarajevu živi i radi od 1947. godine. Dugo vremena je bila knjižničar u narodnoj i univerzitetskoj knjižnici. Piše pjesme, romane i priče za djecu i odrasle. Svoje prve radove objavljivala je u dječjem časopisu pedesetih godina. Prvu knjigu "Noć Ćilibar" objavila je 1972.g . Za djecu je napisala knjige : Kraljica iz Dvorišta, Voz do neba.
Kratak sadržaj:
Jedna napuštena šupa rasklimanih vrata nalazila se u dvorištu. Tu su djeca najčešće igrala. Jednog masnog dana, kada je dvorište dobilo novo ruho, i šupa je dobila novi izgled. Majstor koga je pozvala starica Regina, okrečio je zidove, popravio vrata i prozor. Tu je uselila starica i smjestila svoje stvari:krevet, stari štednjak, knjige. Svjetlost je uvečer dobivala od starog fenjera. Djeci je to bilo zanimljive pa su se sa staricom družili svakodnevno. Ona im je pričala priče , čašćavala ih kolačima, a ona bi nju poslušala kada bi to bilo potrebno. Pričala im je da njeno ime Regina znači kraljica i da je pisala pjesme u mladosti. Kada bi djeca napustila njen stančić, razgovarala bi o starici i o njenom izgledu, šaljivim pjesmicama i međusobno se smijala. Pošto jer bila manjeg rasta , nazvali su je Patuljak Ćosko. Čuvši zvuk aviona iznad grada, izašla je u dvorište s kolačem u ruci. Nije ga pojela. Dala ga je dječaku Slobodanu, najmlađem djetetu među njima. Hvala. teta Ćosko, rekao je dječak. starica se uvrijedila. Zaplakala je i suze je brisala najljepšom maramicom, a djeca su se pokajala i postidjela što su joj izmišljala smiješna imena. Poslije je otišla u drugi grad i nastavila da živi u staračkom domu, a šupa je opet postala zapuštena.
Vrsta djela:
Pripovijetka.
Vrijeme radnje:
Mjesec svibanj.
Mjesto radnje:
U dvorištu stare kuće.
Likovi:
Regina - kraljica iz dvorišta i djeca.
Zlatna knjiga - Bisera Alikadić
Zlatna knjiga - Bisera Alikadić
Bilješke o piscu:
Književnice Bisera Alikadić je rođena 1939. godine u Podhumu kod Livna. U Sarajevu živi i radi od 1947. godine. Dugo vremena je bila knjižničar u narodnoj i univerzitetskoj knjižnici. Piše pjesme, romane i priče za djecu i odrasle. Svoje prve radove objavljivala je u dječjem časopisu pedesetih godina. Prvu knjigu "Noć Ćilibar" objavila je 1972.g . Za djecu je napisala knjige : Kraljica iz Dvorišta, Voz do neba.
Kratak sadržaj:
U Bosni, u malom gradu učitelj Muaz se oženio najljepšom djevojkom. Dobili su kćerku Enisu. Kao i svi roditelji i oni su željeli da imaju pametno i obrazovano dijete. Zato joj je otac poklanjao razne knjige. Kada se desio rat, on je otišao da brani svoju domovinu, a Enisa je rasla uz majku koja joj je čitala knjigu o životinjama. Ta knjiga je bila zamotana u u zlatni staniol (ukrasni papir) i djevojčica ju je nazvala ZLATNOM KNJIGOM. Mama joj je objasnila da joj je tu knjigu poklonio babo (tata) iz velike ljubavi prema njoj, što je djevojčicu učinilo najsretnijom na svijetu. Po završetku rata, sretna porodica je bila ponovo na okupu. Babo je dobio službu školskog inspektora pa nije imao onoliko vremena za kćerku koliko je ona željela da provede s njim . Djevojčica je tada pošla u školu i sa ostalim priborom u školskoj torbi nosila je i zlatnu knjigu. Bila je to knjiga ljubavi i nade koju je otac polagao u svoje dijete.
Vrsta djela:
Pripovijetka.
Vrijeme radnje:
Jednom davno.
Mjesto radnje:
U zemlji Bosni.
Glavni likovi:
Otac Muaz, majka i kćerka Enisa.
Bilješke o piscu:
Književnice Bisera Alikadić je rođena 1939. godine u Podhumu kod Livna. U Sarajevu živi i radi od 1947. godine. Dugo vremena je bila knjižničar u narodnoj i univerzitetskoj knjižnici. Piše pjesme, romane i priče za djecu i odrasle. Svoje prve radove objavljivala je u dječjem časopisu pedesetih godina. Prvu knjigu "Noć Ćilibar" objavila je 1972.g . Za djecu je napisala knjige : Kraljica iz Dvorišta, Voz do neba.
Kratak sadržaj:
U Bosni, u malom gradu učitelj Muaz se oženio najljepšom djevojkom. Dobili su kćerku Enisu. Kao i svi roditelji i oni su željeli da imaju pametno i obrazovano dijete. Zato joj je otac poklanjao razne knjige. Kada se desio rat, on je otišao da brani svoju domovinu, a Enisa je rasla uz majku koja joj je čitala knjigu o životinjama. Ta knjiga je bila zamotana u u zlatni staniol (ukrasni papir) i djevojčica ju je nazvala ZLATNOM KNJIGOM. Mama joj je objasnila da joj je tu knjigu poklonio babo (tata) iz velike ljubavi prema njoj, što je djevojčicu učinilo najsretnijom na svijetu. Po završetku rata, sretna porodica je bila ponovo na okupu. Babo je dobio službu školskog inspektora pa nije imao onoliko vremena za kćerku koliko je ona željela da provede s njim . Djevojčica je tada pošla u školu i sa ostalim priborom u školskoj torbi nosila je i zlatnu knjigu. Bila je to knjiga ljubavi i nade koju je otac polagao u svoje dijete.
Vrsta djela:
Pripovijetka.
Vrijeme radnje:
Jednom davno.
Mjesto radnje:
U zemlji Bosni.
Glavni likovi:
Otac Muaz, majka i kćerka Enisa.
Poštar zeko brzonogi - Želimir Hercigonja
Poštar zeko brzonogi - Želimir Hercigonja
Bilješke o piscu:
Želimir Hercigonja se kao književnik afirmirao svojim stvaralaštvom za djecu. To su bajke i priče Bajkovnica (1997.), Srebrnasta nit snova (1999.), Vladadar ledene osame (2000.) Zatim objavljuje slikovnice: Tuga, radost i divlja svinja (2001.) i Maslačkova kruna (2001.). Objavio je i svoj prvi roman Tajni leksikon (2001.). Uz prozu piše i poeziju, a svoj bajkoviti književni izričaj gradi na književnom nasljeđu Charlesa Perraulta i H. C. Andersena obogaćujući ga novim literarnim tonovima u ozračju drugačijih vremena od onih u kojima su stvarali njegovi prethodnici.
Kratak sadržaj:
Poštar Zec zvani Brzonogi, bio je omiljeni stanovnik šume koja se smjestila na rubu grada Karvalana. Radio je svoj posao vrijedno i predano. Poštanski ured je bio u udubini velikog panja. Na sve šumske adrese stizala su pisma ponekad, jedino stari Jazavac nije imao nikog nigdje pa nije ni primao pisma , a ni slao. U blizini Jazavčeva doma živjela je srna Srnika koja je primala najviše pisama od svojih dalekih rođaka i prijatelja. Jazavac je bio zavidan kad je vidio koliko pisama stiže na njenu adresu.
Sve šumske životinje živjele su na adresi: Bjelogorična šuma uz Karvalan, Druga ljeskova guštara. Na broju jedan je živjela Jarebica, na broju dva Tetrijeb Gluhan, visoko u krošnji javorova stabla. Na broju tri smjestio se Puh, a na tom istom s adresom 3 A Vjeverica. Na broju četiri živjela je obitelj Crvendaća, a na petici Srnika. Šestica je bila dom Sove koja je svoju poštu uzimala noću jer je danju spavala. Na sedmici je živjela Lisica, a na broju osam Jazavac. Jazavac je iz dana u dan bio sve zlovoljniji zbog ljubomore pa je skovao plan. Želeći napakostiti sretnim stanovnicima šume , odlučio je oteti poštara Zeca. Namamio ga je u svoju kuću na jednu čašicu pića a zatim ga zatvorio u jednu prostoriju. Prošlo je nekoliko dana, a u šumi nije pristiglo ni jedno pismo, a ni Zeca nije bilo. Sve su se šumske životinje zabrinule zašto nema zeca brzonogog jedino je jazavac bio sretan zato što više nitko ne prima pisma. Jednog dana dok je Jazavac odlučio prošetati šumom, mladi Tvor odluči iskoristiti njegovu odsutnost i pokrasti mu jazbinu. Mislio je da Jazavac ima mnogo toga za ukrasti. Ušao je unutra, a onda je čuo zeca kako stenje. Prvo se prestrašio, no onda je malo osluškivao da čuje odakle dopire zvuk. Iza teških vrata okovanih lokotom čuo je iznemoglog Zeca kako zove upomoć. Otvorio je vrata i spasio zeca. Odveo ga je brzo Srniki da ga izliječi jer je bio pregladnio. Tvor je otrčao u šumu i svima rekao o okrutnom Jazavčevom činu. Kad se Jazavac vratio iz šetnje, shvatio je što se dogodilo i kako je znao da je Zec iznemogao, mislio je da nije daleko stigao pa da će ga opet zatvorit. Međutim, ljutiti su ga stanovnici šume dočekali na izlazu iz njegove jame, dočepali ga se i dobro ga namlatili. Protjerali su ga iz šume i zatrpali njegov dom. Više na adresi Bjelogorična šuma, Druga ljeskova guštara nije bilo broja osam. Zec se nakon mjesec dana Srnikine brige potpuno oporavio i mogao nastaviti sa svojim poslom. Svi su ponovno bili presretni. Za nekoliko dana čuli su da je starog jazavca rastrgao pas lutalica, no nije im bilo žao. Tvor se pokajao što je išao krasti pa je odlučio da više nikada neće pokušati uzeti ono što mu ne pripada. Zaposlio se u pošti na razvrstavanju pošiljaka pristiglih u šumu te vlastitim radom živi pošteno. Zec sada zahvaljujući pomoćniku ima više slobodnog vremena popodne pa posjećuje svoje šumske prijatelje. Zec i dalje ponosno korača šumom u žutoj kapi na kojoj mu je Srnika izvezla crni rog, simbol pošte od davnina, a Srnika u toplini svog doma s radošću čita svoja pisma.
Likovi:
Poštar Zeko Brzonogi
Marljiv, pošten, privržen poslu, spretan.
Jazavac
Ohol, ljubomoran, pokvaren, nema prijatelja.
Tvor
Lopov koji je na kraju postao pravi heroj jer je spasio Zeku.
Bilješke o piscu:
Želimir Hercigonja se kao književnik afirmirao svojim stvaralaštvom za djecu. To su bajke i priče Bajkovnica (1997.), Srebrnasta nit snova (1999.), Vladadar ledene osame (2000.) Zatim objavljuje slikovnice: Tuga, radost i divlja svinja (2001.) i Maslačkova kruna (2001.). Objavio je i svoj prvi roman Tajni leksikon (2001.). Uz prozu piše i poeziju, a svoj bajkoviti književni izričaj gradi na književnom nasljeđu Charlesa Perraulta i H. C. Andersena obogaćujući ga novim literarnim tonovima u ozračju drugačijih vremena od onih u kojima su stvarali njegovi prethodnici.
Kratak sadržaj:
Poštar Zec zvani Brzonogi, bio je omiljeni stanovnik šume koja se smjestila na rubu grada Karvalana. Radio je svoj posao vrijedno i predano. Poštanski ured je bio u udubini velikog panja. Na sve šumske adrese stizala su pisma ponekad, jedino stari Jazavac nije imao nikog nigdje pa nije ni primao pisma , a ni slao. U blizini Jazavčeva doma živjela je srna Srnika koja je primala najviše pisama od svojih dalekih rođaka i prijatelja. Jazavac je bio zavidan kad je vidio koliko pisama stiže na njenu adresu.
Sve šumske životinje živjele su na adresi: Bjelogorična šuma uz Karvalan, Druga ljeskova guštara. Na broju jedan je živjela Jarebica, na broju dva Tetrijeb Gluhan, visoko u krošnji javorova stabla. Na broju tri smjestio se Puh, a na tom istom s adresom 3 A Vjeverica. Na broju četiri živjela je obitelj Crvendaća, a na petici Srnika. Šestica je bila dom Sove koja je svoju poštu uzimala noću jer je danju spavala. Na sedmici je živjela Lisica, a na broju osam Jazavac. Jazavac je iz dana u dan bio sve zlovoljniji zbog ljubomore pa je skovao plan. Želeći napakostiti sretnim stanovnicima šume , odlučio je oteti poštara Zeca. Namamio ga je u svoju kuću na jednu čašicu pića a zatim ga zatvorio u jednu prostoriju. Prošlo je nekoliko dana, a u šumi nije pristiglo ni jedno pismo, a ni Zeca nije bilo. Sve su se šumske životinje zabrinule zašto nema zeca brzonogog jedino je jazavac bio sretan zato što više nitko ne prima pisma. Jednog dana dok je Jazavac odlučio prošetati šumom, mladi Tvor odluči iskoristiti njegovu odsutnost i pokrasti mu jazbinu. Mislio je da Jazavac ima mnogo toga za ukrasti. Ušao je unutra, a onda je čuo zeca kako stenje. Prvo se prestrašio, no onda je malo osluškivao da čuje odakle dopire zvuk. Iza teških vrata okovanih lokotom čuo je iznemoglog Zeca kako zove upomoć. Otvorio je vrata i spasio zeca. Odveo ga je brzo Srniki da ga izliječi jer je bio pregladnio. Tvor je otrčao u šumu i svima rekao o okrutnom Jazavčevom činu. Kad se Jazavac vratio iz šetnje, shvatio je što se dogodilo i kako je znao da je Zec iznemogao, mislio je da nije daleko stigao pa da će ga opet zatvorit. Međutim, ljutiti su ga stanovnici šume dočekali na izlazu iz njegove jame, dočepali ga se i dobro ga namlatili. Protjerali su ga iz šume i zatrpali njegov dom. Više na adresi Bjelogorična šuma, Druga ljeskova guštara nije bilo broja osam. Zec se nakon mjesec dana Srnikine brige potpuno oporavio i mogao nastaviti sa svojim poslom. Svi su ponovno bili presretni. Za nekoliko dana čuli su da je starog jazavca rastrgao pas lutalica, no nije im bilo žao. Tvor se pokajao što je išao krasti pa je odlučio da više nikada neće pokušati uzeti ono što mu ne pripada. Zaposlio se u pošti na razvrstavanju pošiljaka pristiglih u šumu te vlastitim radom živi pošteno. Zec sada zahvaljujući pomoćniku ima više slobodnog vremena popodne pa posjećuje svoje šumske prijatelje. Zec i dalje ponosno korača šumom u žutoj kapi na kojoj mu je Srnika izvezla crni rog, simbol pošte od davnina, a Srnika u toplini svog doma s radošću čita svoja pisma.
Likovi:
Poštar Zeko Brzonogi
Marljiv, pošten, privržen poslu, spretan.
Jazavac
Ohol, ljubomoran, pokvaren, nema prijatelja.
Tvor
Lopov koji je na kraju postao pravi heroj jer je spasio Zeku.
Tuesday, February 25, 2014
Vile - Charles Perrault
Vile - Charles Perrault
Bilješke o piscu:
Charles Perrault rođen je 12. siječnja 1628. u Parizu kao sedmo dijete bogatih buržuja, a umire 16. svibnja 1703. Po uzoru na oca studirao je pravo i zaposlio se u državnoj službi. Bio je francuski autor kojeg se smatra utemeljiteljem žanra bajke. Mnoge njegove priče zapisi su starih narodnih bajki, koje su se generacijama prenosile usmeno, a neke od njih kasnije su prepričali i braća Grimm. Među najpoznatije priče ubrajaju se Crvenkapica, Pepeljuga, Mačak u čizmama, i Modrobradi.
Bio je vrlo utjecajna figura u literarnom svijetu 17.stoljeća i stajao kao borac za mlado u bijesnoj prepirki između starih, koji su zastupali oponašanje starijih uzora, i mladih, koji su se zalagali za nov i svjež način pisanja. Uključio se i u osnivanje Akademije znanosti i Likovne Akademije, a kada je utemeljena Akademija lijepe književnosti upravo on odabran je kao njen doživotni tajnik.
Objavio je i Priče moje majke guske, u kojima se nalaze sirove priče koje su se pričale među nižim slojevima, a on ih je ulaštio za nešto osjetljivije dame i gospodu u salonima i izdao pod imenom svoga sina. Njegove priče usađene su danas u sva naša djetinjstva i prilagođene za televiziju i film. Kako je povijesni kontekst u kojem su pisane davno iza nas, ponekad nam promaknu njegove ironične primjedbe na račun suvremenika. Kako je i sam volio reći on je «namigivao roditeljima preko glava njihove djece».
Sadržaj:
Davno prije živjela je majka sa dvije kćeri. Starija kći bila joj je u potpunosti nalik i izgledom i karakterom, dok je mlađa bila jedna od najljepših djevojaka ikada i uvrgla se na svoga oca koji je bio dobar i ljubazan čovjek. Majka i starija sestra je nisu voljele i tjerale su je da jede sama u kuhinji i radi od jutra do mraka.
Svakoga dana je morala dva puta ići na potok i nositi težak vrč sa vodom kući. Jednom kada se tamo zatekla do nje je došla stara siromašna žena i zamolila je vode jer je bila žedna. Djevojka je ljubazno zagrabila vrčem vodu iz najčišćeg dijela potoka i pridigla vrč staroj ženi kako bi joj bilo lakše.
Stara siromašna žena bila je zapravo dobra vila koja je vidjevši djevojčinu ljepotu i dobrotu odlučila dati joj veliki dar. Svaki puta kada djevojka progovori iz njenih usta ispadat će cvijet ili dragi kamen.
Kada se vratila kući majka ju je prekorila jer se toliko zadržala. Čim se djevojka ispričala iz njenih usta počele su ispadati ruže biseri i dijamanti. Majka ju je priupitala kako se ovo dogodilo i prvi puta ikada ju nazvala kćeri. Djevojka je sve ispričala sipajući i dalje cvijeće i drago kamenje.
Majka je tada odlučila da će i svoju drugu kći poslati na potok kako bi i ona dobila isti dar od vile. ona se uvrijedila što uopće mora ići na izvor, ali majka ju je ipak potjerala i naredila joj da ponese srebrnu pljosku. Kada je stigla na izvor iz šume se ukazala vila ovoga puta prerušena u kraljevnu.
Zamolila je stariju kći vode na što joj je ona bezobrazno odgovorila da zar misli da je ona ponijela ovu pljosku samo zbog nje i neka popije ako baš mora. Vila je vidjela bezobrazluk i aroganciju i ovoj kćeri podarila sasvim drugačiji dar. Zbog njenih neljubaznih riječi svaki puta kada progovori iz usta će joj ispadati zmije i žabe.
Po povratku kući čim je progovorila na pod su pale dvije žabe. Majka je zaključila da je za sve kriva mlađa kći i pošla ju je istući, ali ona je pobjegla u šumu. Tamo ju je sreo kraljević i pitao je zašto je ovdje sama i zašto plače. Ispričala je kako je pobjegla od majke i drago kamenje i cvijeće su i dalje nastavili ispadati.
Začuđen upitao je otkuda joj ovaj dar i djevojka mu je ispričala cijelu priču. Kraljević se zaljubio u ovu lijepu, ljubaznu djevojku i oženio je. Starija sestra postala je toliko zla da ju je i majka potjerala. Otišla je negdje u daleki kutak svijeta i tamo umrla sama.
Vrsta djela:
Bajka.
Vrijeme radnje:
Davno prije.
Mjesto radnje:
Kuća majke i njene dvije kćeri, potok, šuma.
Likovi:
Ljubazna mlađa sestra, zla starija sestra, majka, vila, kraljević.
Bilješke o piscu:
Charles Perrault rođen je 12. siječnja 1628. u Parizu kao sedmo dijete bogatih buržuja, a umire 16. svibnja 1703. Po uzoru na oca studirao je pravo i zaposlio se u državnoj službi. Bio je francuski autor kojeg se smatra utemeljiteljem žanra bajke. Mnoge njegove priče zapisi su starih narodnih bajki, koje su se generacijama prenosile usmeno, a neke od njih kasnije su prepričali i braća Grimm. Među najpoznatije priče ubrajaju se Crvenkapica, Pepeljuga, Mačak u čizmama, i Modrobradi.
Bio je vrlo utjecajna figura u literarnom svijetu 17.stoljeća i stajao kao borac za mlado u bijesnoj prepirki između starih, koji su zastupali oponašanje starijih uzora, i mladih, koji su se zalagali za nov i svjež način pisanja. Uključio se i u osnivanje Akademije znanosti i Likovne Akademije, a kada je utemeljena Akademija lijepe književnosti upravo on odabran je kao njen doživotni tajnik.
Objavio je i Priče moje majke guske, u kojima se nalaze sirove priče koje su se pričale među nižim slojevima, a on ih je ulaštio za nešto osjetljivije dame i gospodu u salonima i izdao pod imenom svoga sina. Njegove priče usađene su danas u sva naša djetinjstva i prilagođene za televiziju i film. Kako je povijesni kontekst u kojem su pisane davno iza nas, ponekad nam promaknu njegove ironične primjedbe na račun suvremenika. Kako je i sam volio reći on je «namigivao roditeljima preko glava njihove djece».
Sadržaj:
Davno prije živjela je majka sa dvije kćeri. Starija kći bila joj je u potpunosti nalik i izgledom i karakterom, dok je mlađa bila jedna od najljepših djevojaka ikada i uvrgla se na svoga oca koji je bio dobar i ljubazan čovjek. Majka i starija sestra je nisu voljele i tjerale su je da jede sama u kuhinji i radi od jutra do mraka.
Svakoga dana je morala dva puta ići na potok i nositi težak vrč sa vodom kući. Jednom kada se tamo zatekla do nje je došla stara siromašna žena i zamolila je vode jer je bila žedna. Djevojka je ljubazno zagrabila vrčem vodu iz najčišćeg dijela potoka i pridigla vrč staroj ženi kako bi joj bilo lakše.
Stara siromašna žena bila je zapravo dobra vila koja je vidjevši djevojčinu ljepotu i dobrotu odlučila dati joj veliki dar. Svaki puta kada djevojka progovori iz njenih usta ispadat će cvijet ili dragi kamen.
Kada se vratila kući majka ju je prekorila jer se toliko zadržala. Čim se djevojka ispričala iz njenih usta počele su ispadati ruže biseri i dijamanti. Majka ju je priupitala kako se ovo dogodilo i prvi puta ikada ju nazvala kćeri. Djevojka je sve ispričala sipajući i dalje cvijeće i drago kamenje.
Majka je tada odlučila da će i svoju drugu kći poslati na potok kako bi i ona dobila isti dar od vile. ona se uvrijedila što uopće mora ići na izvor, ali majka ju je ipak potjerala i naredila joj da ponese srebrnu pljosku. Kada je stigla na izvor iz šume se ukazala vila ovoga puta prerušena u kraljevnu.
Zamolila je stariju kći vode na što joj je ona bezobrazno odgovorila da zar misli da je ona ponijela ovu pljosku samo zbog nje i neka popije ako baš mora. Vila je vidjela bezobrazluk i aroganciju i ovoj kćeri podarila sasvim drugačiji dar. Zbog njenih neljubaznih riječi svaki puta kada progovori iz usta će joj ispadati zmije i žabe.
Po povratku kući čim je progovorila na pod su pale dvije žabe. Majka je zaključila da je za sve kriva mlađa kći i pošla ju je istući, ali ona je pobjegla u šumu. Tamo ju je sreo kraljević i pitao je zašto je ovdje sama i zašto plače. Ispričala je kako je pobjegla od majke i drago kamenje i cvijeće su i dalje nastavili ispadati.
Začuđen upitao je otkuda joj ovaj dar i djevojka mu je ispričala cijelu priču. Kraljević se zaljubio u ovu lijepu, ljubaznu djevojku i oženio je. Starija sestra postala je toliko zla da ju je i majka potjerala. Otišla je negdje u daleki kutak svijeta i tamo umrla sama.
Vrsta djela:
Bajka.
Vrijeme radnje:
Davno prije.
Mjesto radnje:
Kuća majke i njene dvije kćeri, potok, šuma.
Likovi:
Ljubazna mlađa sestra, zla starija sestra, majka, vila, kraljević.
Uzbuna na Zelenom Vrhu - Ivan Kušan
Uzbuna na Zelenom Vrhu - Ivan Kušan
Bilješke o piscu:
Ivan Kušan zasigurno ulazi u klub naših cjenjenijih književnika koji su svojim djelima ostvarili svojevrsnu revoluciju što se tiče tematike za mlade. Rođen je 30. kolovoza 1933. godine u Sarajevu.
Svoj umjetnički put započeo je u Zagrebu gdje je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Osim ljubavi prema pisanju pokazivao je kako ima dara i za druga područja umjetnosti, pa je tako dva puta izlagao svoja slikarska djela.
Od njegovih djela treba izdvojiti: “Koko i duhovi”, “Koko u Parizu”, “Zagonetni dječak”, “Lažeš Melita”, “Uzbuna na Zelenom vrhu”, “Ljubav ili smrt” i mnoga druga djela.
Sadržaj:
Zeleni Vrh je naselje koje se nalazi na maloj udaljenosti od velikog grada. Smjestilo se uz jezero oko kojeg se nalaze kuće. U selu živi pet dječaka prijatelja Koko, Žohar, Tomo, Crni i Božo, koji svoje ljetne dane provode na jezeru kupajući se ili igrajući razne igre.
U selu je sve bilo mirno, iako se osjećala oskudica nakon II. svjetskog rata, nije bilo većih problema. Sve dok jedne večeri u selo nije došao lopov koji je počeo krasti životinje i ostale stvari po selu.
Dječaci su potajno odlučili kako će slijediti lopova i u tu svrhu ukrasti fotoaparat od pjesnika Marija. Tu su tajnu podijelili s Emicom, djevojčicom u koju su svi bili zaljubljeni. Emica nije mogla držati tajnu za sebe pa ju je podijelila sa Ivom, starijim bratom od Tome.
Potraga je bila jako složena i uključivala je istraživanje sumnjivaca. Prvo su dječaci sumnjali na drvara Isaka, no uskoro saznaju kako on noću izlazi kako bi se okupao na jezeru. Druga je osoba bio sam fotograf Marijo, za kojeg se na kraju ispostavilo kako noću odlazi do svoje nesuđene ljubavi. Čitati joj ljubavne pjesme koje ona nije voljela.
Na kraju Tomo prvi saznaje tko su lopovi, no to ga otkriće toliko prestraši da nikome od prijatelja ne kaže.
Lopov je bio njegov stariji brat Ivo u kombinaciji sa njegov ocem i Crnim, najstarijim pripadnikom njihova društva. Na kraju sve ukradene stvari bivaju vraćene a Tomo saznaje kako Ivo i otac nisu s njim u rodu te da je njegov otac zapravo umro.
Vrsta djela:
Dječji roman.
Vrijeme radnje:
Nakon II. svjetskog rata kada je vladalo veliko siromaštvo.
Mjesto radnje:
Izmišljeno naselje Zeleni Vrh, koje se nalazi pored velegrada, misli se da je to Zagreb.
Likovi:
Koko, Žohar, crni, Tomo, Božo, Ivo, Isak, Emica, Tomov otac, Marijo i ostali.
Bilješke o piscu:
Ivan Kušan zasigurno ulazi u klub naših cjenjenijih književnika koji su svojim djelima ostvarili svojevrsnu revoluciju što se tiče tematike za mlade. Rođen je 30. kolovoza 1933. godine u Sarajevu.
Svoj umjetnički put započeo je u Zagrebu gdje je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Osim ljubavi prema pisanju pokazivao je kako ima dara i za druga područja umjetnosti, pa je tako dva puta izlagao svoja slikarska djela.
Od njegovih djela treba izdvojiti: “Koko i duhovi”, “Koko u Parizu”, “Zagonetni dječak”, “Lažeš Melita”, “Uzbuna na Zelenom vrhu”, “Ljubav ili smrt” i mnoga druga djela.
Sadržaj:
Zeleni Vrh je naselje koje se nalazi na maloj udaljenosti od velikog grada. Smjestilo se uz jezero oko kojeg se nalaze kuće. U selu živi pet dječaka prijatelja Koko, Žohar, Tomo, Crni i Božo, koji svoje ljetne dane provode na jezeru kupajući se ili igrajući razne igre.
U selu je sve bilo mirno, iako se osjećala oskudica nakon II. svjetskog rata, nije bilo većih problema. Sve dok jedne večeri u selo nije došao lopov koji je počeo krasti životinje i ostale stvari po selu.
Dječaci su potajno odlučili kako će slijediti lopova i u tu svrhu ukrasti fotoaparat od pjesnika Marija. Tu su tajnu podijelili s Emicom, djevojčicom u koju su svi bili zaljubljeni. Emica nije mogla držati tajnu za sebe pa ju je podijelila sa Ivom, starijim bratom od Tome.
Potraga je bila jako složena i uključivala je istraživanje sumnjivaca. Prvo su dječaci sumnjali na drvara Isaka, no uskoro saznaju kako on noću izlazi kako bi se okupao na jezeru. Druga je osoba bio sam fotograf Marijo, za kojeg se na kraju ispostavilo kako noću odlazi do svoje nesuđene ljubavi. Čitati joj ljubavne pjesme koje ona nije voljela.
Na kraju Tomo prvi saznaje tko su lopovi, no to ga otkriće toliko prestraši da nikome od prijatelja ne kaže.
Lopov je bio njegov stariji brat Ivo u kombinaciji sa njegov ocem i Crnim, najstarijim pripadnikom njihova društva. Na kraju sve ukradene stvari bivaju vraćene a Tomo saznaje kako Ivo i otac nisu s njim u rodu te da je njegov otac zapravo umro.
Vrsta djela:
Dječji roman.
Vrijeme radnje:
Nakon II. svjetskog rata kada je vladalo veliko siromaštvo.
Mjesto radnje:
Izmišljeno naselje Zeleni Vrh, koje se nalazi pored velegrada, misli se da je to Zagreb.
Likovi:
Koko, Žohar, crni, Tomo, Božo, Ivo, Isak, Emica, Tomov otac, Marijo i ostali.
Trnoružica - Jacob i Wilhelm Grimm
Trnoružica - Jacob i Wilhelm Grimm
Bilješke o piscu:
Jacob i Wilhelm Grimm poznati su njemački pisci bajki, općenito obrazovani ljudi, lingvisti i oni koje je zanimao folklor i kulturno bogatstvo. Jacob je rođen 1785., a brat Wilhem godinu dana kasnije. Obojica su studirali pravo u Marburgu. Za vrijeme studija bili su aktivni u kritiziranju kralja Ernesta Augusta I., tako da ih je on protjerao sa sveučilišta.
Prvu kolekciju narodnih priča, koje su se do tada prenosile usmenim putem među pukom, objavili su 1812. Tada su sadržavale samo 86 priča i kroz ponovna objavljivanja i reizdanja u narednih 40ak godina taj broj je narastao do preko 200. U takvom izdanju ih poznajemo danas. Među njihove najpoznatije bajke spadaju: Crvenkapica, Ivica i Marica, Kraljević žabac, Trnoružica, Snjeguljica, Palčić, Matovilka…
Sadržaj:
Jednom davno živjeli kralj i kraljica koji su silno željeli dijete. Jednoga je dana kraljica vidjela žabu koja joj je obećala kako će za godinu dana roditi kćerku. I uistinu, rodila se mala kraljevna, najljepše dijete koje su vidjeli. Kralj je organizirao veliko slavlje i pozvao sve vile osim jedne, jer je bilo 13 vila, a 12 tanjura.
Svi su na slavlju radosno darivali djevojčicu i kada je 11. završila, u prostoriju je ušla nepozvana vila i bacila prokletstvo na djevojčicu. Rekla je kako će se na svoj 15. rođendan ubosti na vreteno i umrijeti i tada jednostavno otišla. Svi su bili užasnuti. Ali jedina od pozvanih vila koja još nije dala svoj dar. Znajući da ne može skinuti prokletstvo ublažila ga je, i umjesto smrti, umanjila djevojčin urok na stogodišnji san. Iz sna je može probuditi samo poljubac prave ljubavi.
Iako je kralj dao uništiti sva vretena u kraljevstvu, igrom slučaja djevojka je na 15 rođendan ostala sama i krenula istraživati prostorije u dvorcu. Tako je naletjela na jednu u kojoj je stara žena sjedila i prela. Znatiželja ju je nadvladala i željela je probati. Tada se prokletstvo ispunilo. Zaspala je odmah čvrstim snom koji se neće prekinuti sljedećih stotinu godina. Svi u carstvu su se zamrznuli tada i na tom mjestu, usred aktivnosti koju su obavljali. Čak su u muhe na zidu bile zamrznute u vremenu.
Dvorac je sve više obavijalo divlje raslinje i korov i, kako se svijetom širila priča o uspavanoj lijepoj djevojci imenom Trnoružica, mnogi hrabri mladići su pokušavali doći do nje. No gusto raslinje i trnje su ih sprečavali pa čak nekim i oduzeli život. Nakon što je prošlo 100 godina, u gradu se pojavio neustrašivi mladić koji također odluči posjetiti ovaj začarani dvorac. Začudo njegova pojava imala je sasvim suprotan učinak na trnje. Ono se počelo razmicati i pretvarati u prekrasne cvjetove.
Ušavši u odaje dvorca zatekao je ljude koji su zaspali, poput sluškinje koja je čerupala kokoš, kuhara koji se ljutio na dječaka, čitavu uspavanu svitu u velikoj dvorani. Napokon je pronašao i Trnoružicu. Jedan pogled na njeno lice bio je dovoljan da se zaljubi. poljubio ju je i odjednom se probudila. Zajedno s njom probudilo se i čitavo kraljevstvo i život se nastavio dalje baš kako je tekao i prije prokletstva, a Trnoružica i kraljević su živjeli sretno i radosno do kraja života.
Vrsta djela:
Bajka.
Vrijeme radnje:
Nekoć davno.
Mjesto radnje:
Dvorac.
Likovi:
Trnoružica, kralj i kraljica, vile, kraljević.
Bilješke o piscu:
Jacob i Wilhelm Grimm poznati su njemački pisci bajki, općenito obrazovani ljudi, lingvisti i oni koje je zanimao folklor i kulturno bogatstvo. Jacob je rođen 1785., a brat Wilhem godinu dana kasnije. Obojica su studirali pravo u Marburgu. Za vrijeme studija bili su aktivni u kritiziranju kralja Ernesta Augusta I., tako da ih je on protjerao sa sveučilišta.
Prvu kolekciju narodnih priča, koje su se do tada prenosile usmenim putem među pukom, objavili su 1812. Tada su sadržavale samo 86 priča i kroz ponovna objavljivanja i reizdanja u narednih 40ak godina taj broj je narastao do preko 200. U takvom izdanju ih poznajemo danas. Među njihove najpoznatije bajke spadaju: Crvenkapica, Ivica i Marica, Kraljević žabac, Trnoružica, Snjeguljica, Palčić, Matovilka…
Sadržaj:
Jednom davno živjeli kralj i kraljica koji su silno željeli dijete. Jednoga je dana kraljica vidjela žabu koja joj je obećala kako će za godinu dana roditi kćerku. I uistinu, rodila se mala kraljevna, najljepše dijete koje su vidjeli. Kralj je organizirao veliko slavlje i pozvao sve vile osim jedne, jer je bilo 13 vila, a 12 tanjura.
Svi su na slavlju radosno darivali djevojčicu i kada je 11. završila, u prostoriju je ušla nepozvana vila i bacila prokletstvo na djevojčicu. Rekla je kako će se na svoj 15. rođendan ubosti na vreteno i umrijeti i tada jednostavno otišla. Svi su bili užasnuti. Ali jedina od pozvanih vila koja još nije dala svoj dar. Znajući da ne može skinuti prokletstvo ublažila ga je, i umjesto smrti, umanjila djevojčin urok na stogodišnji san. Iz sna je može probuditi samo poljubac prave ljubavi.
Iako je kralj dao uništiti sva vretena u kraljevstvu, igrom slučaja djevojka je na 15 rođendan ostala sama i krenula istraživati prostorije u dvorcu. Tako je naletjela na jednu u kojoj je stara žena sjedila i prela. Znatiželja ju je nadvladala i željela je probati. Tada se prokletstvo ispunilo. Zaspala je odmah čvrstim snom koji se neće prekinuti sljedećih stotinu godina. Svi u carstvu su se zamrznuli tada i na tom mjestu, usred aktivnosti koju su obavljali. Čak su u muhe na zidu bile zamrznute u vremenu.
Dvorac je sve više obavijalo divlje raslinje i korov i, kako se svijetom širila priča o uspavanoj lijepoj djevojci imenom Trnoružica, mnogi hrabri mladići su pokušavali doći do nje. No gusto raslinje i trnje su ih sprečavali pa čak nekim i oduzeli život. Nakon što je prošlo 100 godina, u gradu se pojavio neustrašivi mladić koji također odluči posjetiti ovaj začarani dvorac. Začudo njegova pojava imala je sasvim suprotan učinak na trnje. Ono se počelo razmicati i pretvarati u prekrasne cvjetove.
Ušavši u odaje dvorca zatekao je ljude koji su zaspali, poput sluškinje koja je čerupala kokoš, kuhara koji se ljutio na dječaka, čitavu uspavanu svitu u velikoj dvorani. Napokon je pronašao i Trnoružicu. Jedan pogled na njeno lice bio je dovoljan da se zaljubi. poljubio ju je i odjednom se probudila. Zajedno s njom probudilo se i čitavo kraljevstvo i život se nastavio dalje baš kako je tekao i prije prokletstva, a Trnoružica i kraljević su živjeli sretno i radosno do kraja života.
Vrsta djela:
Bajka.
Vrijeme radnje:
Nekoć davno.
Mjesto radnje:
Dvorac.
Likovi:
Trnoružica, kralj i kraljica, vile, kraljević.
Tiki traži neznanca - Milivoj Matošec
Tiki traži neznanca - Milivoj Matošec
Bilješke o piscu:
Milivoj Matošec još je jedan od naših književnika koji je svojim djelima ostavio velik trag na sljedećim generacijama. Rodio se 1929. godine u Zagrebu gdje je započeo svoju bogatu karijeru. Bio je poznat kao novinar i pisac koji je napisao brojne romane.
Pored toga što je pisao romane bio je poznat i po tome što je pisao scenarije za serije i crtane filmove. Od njegovih poznatijih djela svakako treba izdvojiti: “Dječak sa Sutle”, “Suvišan u svemiru”, “Strah Ulici lipa”. Umro je 1982. godine u svom rodnom gradu.
Sadržaj:
Tiki je dječak koji živi sa svojim roditeljima i bratom Cacom. U susjedstvu im žive braća Bjeloglavi (dva para blizanaca) koji su konstantno u sukobu sa Tikijem. Caco bi tijekom ljeta izlazio van dok mu roditelja nije bilo kod kuće i odlazio bi na močvaru.
Caco bi morao ostajati kod kuće i nije smio izaći iz kuće jer bi mu Tiki ispred vrata stavio veliki crni kišobran kojeg se Caco bojao. Jednog dana su Tikijevi roditelji zaprimili telefonski poziv od Neznanca koji je njima ispričao što Tiki radi svakoga dana kad njih nema kod kuće.
Tikija je to razljutilo i htio je saznati tko je daj anonimni pozivatelj. Odlučio je otići do dječaka koji ima jednog psa Groma, kojeg je Tiki htio posuditi kako bi uhvatio Neznanca. Prije negoli je uhvatio Neznanca, Tiki je prošao kroz razne dogodovštine.
Na kraju je njegov otac povukao odlučujuće poteze i otišao u poštanski ured saznati tko ih anonimno zove. Ispostavilo je kako je anonimni Neznanac jedan bolestan dječak koji je živio preko puta Tikija. Bio je usamljen jer je život provodio u invalidskim kolicima. Tako se Tiki sažalio i dobio novog prijatelja.
Vrsta djela:
Dječji roman.
Vrijeme radnje:
Jedan dan.
Mjesto radnje:
Neodređeno, unutrašnjosti neke zgrade.
Likovi:
Tiki, Caco, Neznanac, braća Bjeloglavi, Dako.
Bilješke o piscu:
Milivoj Matošec još je jedan od naših književnika koji je svojim djelima ostavio velik trag na sljedećim generacijama. Rodio se 1929. godine u Zagrebu gdje je započeo svoju bogatu karijeru. Bio je poznat kao novinar i pisac koji je napisao brojne romane.
Pored toga što je pisao romane bio je poznat i po tome što je pisao scenarije za serije i crtane filmove. Od njegovih poznatijih djela svakako treba izdvojiti: “Dječak sa Sutle”, “Suvišan u svemiru”, “Strah Ulici lipa”. Umro je 1982. godine u svom rodnom gradu.
Sadržaj:
Tiki je dječak koji živi sa svojim roditeljima i bratom Cacom. U susjedstvu im žive braća Bjeloglavi (dva para blizanaca) koji su konstantno u sukobu sa Tikijem. Caco bi tijekom ljeta izlazio van dok mu roditelja nije bilo kod kuće i odlazio bi na močvaru.
Caco bi morao ostajati kod kuće i nije smio izaći iz kuće jer bi mu Tiki ispred vrata stavio veliki crni kišobran kojeg se Caco bojao. Jednog dana su Tikijevi roditelji zaprimili telefonski poziv od Neznanca koji je njima ispričao što Tiki radi svakoga dana kad njih nema kod kuće.
Tikija je to razljutilo i htio je saznati tko je daj anonimni pozivatelj. Odlučio je otići do dječaka koji ima jednog psa Groma, kojeg je Tiki htio posuditi kako bi uhvatio Neznanca. Prije negoli je uhvatio Neznanca, Tiki je prošao kroz razne dogodovštine.
Na kraju je njegov otac povukao odlučujuće poteze i otišao u poštanski ured saznati tko ih anonimno zove. Ispostavilo je kako je anonimni Neznanac jedan bolestan dječak koji je živio preko puta Tikija. Bio je usamljen jer je život provodio u invalidskim kolicima. Tako se Tiki sažalio i dobio novog prijatelja.
Vrsta djela:
Dječji roman.
Vrijeme radnje:
Jedan dan.
Mjesto radnje:
Neodređeno, unutrašnjosti neke zgrade.
Likovi:
Tiki, Caco, Neznanac, braća Bjeloglavi, Dako.
Tajna mačje šape - Hrvoje Kovačević
Tajna mačje šape - Hrvoje Kovačević
Bilješke o piscu:
Hrvoje Kovačević hrvatski je pisac rođen u Požegi 1966. Bavio se amaterski filmom pa je tako i autor tri animirana i jednog igranog filma. Diplomirani je arhitekt, ali je crtao i karikature raznim listovima i radio u marketinškoj agenciji. U njegovu opusu se sada nalazi sedam romana za djecu: Tajna ribljeg oka, Tajna crne kutije, Tajna zmajeva vrta, Tajna zlatnog zuba, Tajna mačje šape, Tajna tužnog psa, Tajna graditelja straha.
Profesionalni pisac je od 2002. i dobitnik je nagrade “Grigor Vitez” za roman Tajna crne kutije. Svoje priče često objavljuje i unutar raznih dječjih časopisa. No nije se ograničio samo na rad za djecu već piše i pripovijetke i romane za odrasle. Njegova drama Profesionalna deformacija nagrađena je i nagradom “Sfera”.
Sadržaj:
U prologu priče upoznajemo likove Šimu zvanog Pedala, Patka i Tezgu dok kartaju belu. Kartaju u Tezginoj kući i spominju i četvrtog partnera Popa koji je nestao prije nekoliko mjeseci. Prepričavaju što se dogodilo te kobne večeri nakon koje ga više nisu vidjeli. Popov pas je počeo lajati i Pop je krenuo pogledati što se događa. Nije se vraćao neko vrijeme i prijatelji su ga pošli potražiti. Od Popa nije bilo ni traga ni glasa ali snijeg je bio prepun otisaka velike mačke.
Tezgina žena Slavica bolesna je i leži u bolnici, a kćer Marica spava. Odjednom je i Tezgin pas Bojče počeo lajati i Tezga odlazi u izvidnicu. Strašna priča se ponovila. Tezga se nije vratio a velika dvonožna mačka ponovo je ostavila tragove.
Priča se nastavlja deset mjeseci kasnije kada dječak Domagoj kasni na sat hrvatskog jer je u njegovoj zgradi bila racija. Stara i senilna žena pozvala je policiju sa tvrdnjom da je vidjela ubojicu kakao nosi tijelo u vreći, no to je bio zarolani sag koji je Domagojev tati kupio mami kao poklon.
Tri učenika u razredu ističu se po pričanju šaljivih priča. To su Domagaoj, Robert i Zrinka. Njihove šale nisu smiješne jedino Marici i Anti koji su novi učenici. Robert je prepričao Domagoju koji je propustio prvi dio nastave kako ima konkurenciju jer je Marica čitala svoj sastavak o tajni mačje šape i čak je i učiteljica plakala od smijeha.
Sljedećeg jutra Domagoja je probudila sestra Kristina i javlja mu da je ovdje Zrinkin otac vrlo ljut. Kada je Domagoj došao čovjek ga je optužio da se namjerno maskirao u mačku monstruma noćas i preplašio njegovu kći. No kada je čuo da Domagoj nije ni bio na satu hrvatskoga taj dan kako bi čuo priču, malo se primirio.
Nešto kasnije istog dana u razred je umarširala profesorica hrvatskog zajedno sa razrednicom i tražila da se svim učenicima pregledaju torbe jer joj je netko nečim oštrim izgrebao torbu i osobnu iskaznicu. Ante je djelovao uplašeno i kada ga je razrednica upitala što je bilo priznao je kako je danas u kabinetu vidio Mačkoglava, repato mačkoliko čudovište u koje ljudi vjeruju u Bosni i o kojem mu je pričala i pokojna baka. Policija je utvrdila da govori istinu kada su pronašli tragove mačjih šapa.
Domagoj je odjednom bio zainteresiran za Maričin sastavak i kako je živjela u istoj ulici kao i njegova djevojka Jagoda dogovorio je susret u slastičarnici. Putem je susreo Antu pa je i njega pozvao. Marica im je ispričala kako je njen otac misteriozno nestao prije deset mjeseci i kako joj je majka teško bolesna. Marica je bila iz Požege, a Domagaoj je ustvrdio kako će baš ovaj vikend ići u Požegu jer tamo ima djeda i baku. Odjednom se pojavila Maričina baka, dotjerana, ali vrlo odbojna gospođa i odvela je Maricu.
Kada se Marica nije pojavila u školi Domagoje je krenuo do nje i hladno ga je dočekala Maričina baka. rekla je kako je Marica nestala i da krivi baš njega za to, stoga je i pozvala razrednicu. Odmah po dolasku razrednica je počela sumnjičavo ispitivati Domagoja. Baka je krenula napraviti čaj i odjednom se iz kuhinje začuo vrisak. I baka je također ugledala čudovište.
Domagoj je imao ideju tko bi Mačkoglav doista mogao biti i krenuo je po Antu u Dubravu. No zalutao je u mraku tražeći kućni broj i odjednom se u slijepoj ulici u mraku ukazao Mačkoglav. Ovoga puta bez ikakvog straha Domagoj krene prema njemu, a iznenađeni Mačkoglav krenuo je uzmicati. Ispod maske je doista bio Ante i priznao je da je uplašio sve te ljude jer su se smijali Marici, a baku zato da Domagoj više ne bi bio osumnjičenik.
Domagoj je otišao u Požegu i pridružuje mu se Ante. Dolaze prvo kod Domagojevih djeda i bake i zatim odlaze do Maričine kuće u Drškovcu. Tamo su bili Patak i njegova djevojka Suzana. Dječaci nisu uspjeli ništa saznati o tome kako su nestali Pop i Tezga. Preostao im je još sastanak sa Popovim sinom Igorom, no umjesto njega na sastanak dolazi novi dečko Igorove majke Maks kojeg strašno zanima jesu li se Pop i Tezga vratili.
Šima, koji je držao lokalni kiosk sa sendvičima, objasnio im je da je Pop zapravo bio prikriveni genijalac, a ne luđak koji se bavio crnom magijom kako su svi mislili. U jednom suhom bunaru na dnu se nalazila prostorija ispunjena knjigama i sanduk koji nalikuje na lijes ispunjen vodom. Krenuli su u bolnicu da popričaju sa Maričinom bolesnom mamom, ali na njihovo iznenađenje ona je nestala.
Otišli su zatim do Igorova stana i tamo pronašli Maricu koja je odjednom shvatila da je Ante zaljubljen u nju. Pojavljuje se i ljutiti Maks koji je siguran da dječaci znaju gdje se Pop nalazi jer njegovoj djevojci duguje alimentaciju već godinu dana. Maks je postao nasilan i dječaci su ga nekako uspjeli savladati i ugurati u kupaonicu. Družina je krenula prema Šiminom kiosku i primijetili su da je do njega došla policija. No kako se policajci nisu žurili Domagoj i Igor su se pretvarali da su mušterije i Šime je ubacio poruku u Domagojev hamburger da policajci znaju kako se Tezga, Pop i Slavica skrivaju u Suzaninoj kući.
Policajci su uhvatili Antu i Maricu jer su nju prepoznali tako da su do Suzanine kuće stigli samo Igor i Domagoj. Priča se napokon razmrsila. Pop je htio izliječiti Slavicu i napravio je komoru nalik na lijes u kojoj je imao vizije i vidio je čovjeka koji zna lijek za Slavicu. On i Tezga nestali su na deset mjeseci u Indiju jer im je toliko trebalo da ga pronađu. Ono što je nalikovalo mačjim tragovima bili su tragovi Popovih proteza jer su mu obje pete bile prostrijeljene u ratu.
Slavici su dali lijek i sada su morali čekati ponedjeljak i skrivati se kod Suzane. Odjednom je stigao ponedjeljak ujutro i u kuću je upala policija zajedno sa Domagojevim ocem i Maričinom bakom. Slavice je iznenada ustala i izgledala potpuno zdravo po prvi puta nakon dugo vremena. Maričina baka se nije mogla načuditi što napokon vidi kćer zdravu i ispričala se Tezgi zbog načina na koji ga je tretirala svih tih godina.
Na povratku u Zagreb u autobusu Ante govori Domagoju kako će nagovoriti oca da nađe posao u Požegi jer će se Marica sada sigurno vratiti tamo kad joj mama više nije bolesna. Marica i Ante u Zagrebu su bili u središtu pažnje ali nitko nikada nije komentirao napete osjećaje među njima.
Vrsta djela:
Roman za djecu.
Mjesto radnje:
Požega, Zagreb.
Vrijeme radnje:
Neodređeno, radnja se proteže kroz deset mjeseci.
Likovi:
Domagoj, Ante, Marica, Tezga, Pop, Šima, Slavica, Maričina baka.
Bilješke o piscu:
Hrvoje Kovačević hrvatski je pisac rođen u Požegi 1966. Bavio se amaterski filmom pa je tako i autor tri animirana i jednog igranog filma. Diplomirani je arhitekt, ali je crtao i karikature raznim listovima i radio u marketinškoj agenciji. U njegovu opusu se sada nalazi sedam romana za djecu: Tajna ribljeg oka, Tajna crne kutije, Tajna zmajeva vrta, Tajna zlatnog zuba, Tajna mačje šape, Tajna tužnog psa, Tajna graditelja straha.
Profesionalni pisac je od 2002. i dobitnik je nagrade “Grigor Vitez” za roman Tajna crne kutije. Svoje priče često objavljuje i unutar raznih dječjih časopisa. No nije se ograničio samo na rad za djecu već piše i pripovijetke i romane za odrasle. Njegova drama Profesionalna deformacija nagrađena je i nagradom “Sfera”.
Sadržaj:
U prologu priče upoznajemo likove Šimu zvanog Pedala, Patka i Tezgu dok kartaju belu. Kartaju u Tezginoj kući i spominju i četvrtog partnera Popa koji je nestao prije nekoliko mjeseci. Prepričavaju što se dogodilo te kobne večeri nakon koje ga više nisu vidjeli. Popov pas je počeo lajati i Pop je krenuo pogledati što se događa. Nije se vraćao neko vrijeme i prijatelji su ga pošli potražiti. Od Popa nije bilo ni traga ni glasa ali snijeg je bio prepun otisaka velike mačke.
Tezgina žena Slavica bolesna je i leži u bolnici, a kćer Marica spava. Odjednom je i Tezgin pas Bojče počeo lajati i Tezga odlazi u izvidnicu. Strašna priča se ponovila. Tezga se nije vratio a velika dvonožna mačka ponovo je ostavila tragove.
Priča se nastavlja deset mjeseci kasnije kada dječak Domagoj kasni na sat hrvatskog jer je u njegovoj zgradi bila racija. Stara i senilna žena pozvala je policiju sa tvrdnjom da je vidjela ubojicu kakao nosi tijelo u vreći, no to je bio zarolani sag koji je Domagojev tati kupio mami kao poklon.
Tri učenika u razredu ističu se po pričanju šaljivih priča. To su Domagaoj, Robert i Zrinka. Njihove šale nisu smiješne jedino Marici i Anti koji su novi učenici. Robert je prepričao Domagoju koji je propustio prvi dio nastave kako ima konkurenciju jer je Marica čitala svoj sastavak o tajni mačje šape i čak je i učiteljica plakala od smijeha.
Sljedećeg jutra Domagoja je probudila sestra Kristina i javlja mu da je ovdje Zrinkin otac vrlo ljut. Kada je Domagoj došao čovjek ga je optužio da se namjerno maskirao u mačku monstruma noćas i preplašio njegovu kći. No kada je čuo da Domagoj nije ni bio na satu hrvatskoga taj dan kako bi čuo priču, malo se primirio.
Nešto kasnije istog dana u razred je umarširala profesorica hrvatskog zajedno sa razrednicom i tražila da se svim učenicima pregledaju torbe jer joj je netko nečim oštrim izgrebao torbu i osobnu iskaznicu. Ante je djelovao uplašeno i kada ga je razrednica upitala što je bilo priznao je kako je danas u kabinetu vidio Mačkoglava, repato mačkoliko čudovište u koje ljudi vjeruju u Bosni i o kojem mu je pričala i pokojna baka. Policija je utvrdila da govori istinu kada su pronašli tragove mačjih šapa.
Domagoj je odjednom bio zainteresiran za Maričin sastavak i kako je živjela u istoj ulici kao i njegova djevojka Jagoda dogovorio je susret u slastičarnici. Putem je susreo Antu pa je i njega pozvao. Marica im je ispričala kako je njen otac misteriozno nestao prije deset mjeseci i kako joj je majka teško bolesna. Marica je bila iz Požege, a Domagaoj je ustvrdio kako će baš ovaj vikend ići u Požegu jer tamo ima djeda i baku. Odjednom se pojavila Maričina baka, dotjerana, ali vrlo odbojna gospođa i odvela je Maricu.
Kada se Marica nije pojavila u školi Domagoje je krenuo do nje i hladno ga je dočekala Maričina baka. rekla je kako je Marica nestala i da krivi baš njega za to, stoga je i pozvala razrednicu. Odmah po dolasku razrednica je počela sumnjičavo ispitivati Domagoja. Baka je krenula napraviti čaj i odjednom se iz kuhinje začuo vrisak. I baka je također ugledala čudovište.
Domagoj je imao ideju tko bi Mačkoglav doista mogao biti i krenuo je po Antu u Dubravu. No zalutao je u mraku tražeći kućni broj i odjednom se u slijepoj ulici u mraku ukazao Mačkoglav. Ovoga puta bez ikakvog straha Domagoj krene prema njemu, a iznenađeni Mačkoglav krenuo je uzmicati. Ispod maske je doista bio Ante i priznao je da je uplašio sve te ljude jer su se smijali Marici, a baku zato da Domagoj više ne bi bio osumnjičenik.
Domagoj je otišao u Požegu i pridružuje mu se Ante. Dolaze prvo kod Domagojevih djeda i bake i zatim odlaze do Maričine kuće u Drškovcu. Tamo su bili Patak i njegova djevojka Suzana. Dječaci nisu uspjeli ništa saznati o tome kako su nestali Pop i Tezga. Preostao im je još sastanak sa Popovim sinom Igorom, no umjesto njega na sastanak dolazi novi dečko Igorove majke Maks kojeg strašno zanima jesu li se Pop i Tezga vratili.
Šima, koji je držao lokalni kiosk sa sendvičima, objasnio im je da je Pop zapravo bio prikriveni genijalac, a ne luđak koji se bavio crnom magijom kako su svi mislili. U jednom suhom bunaru na dnu se nalazila prostorija ispunjena knjigama i sanduk koji nalikuje na lijes ispunjen vodom. Krenuli su u bolnicu da popričaju sa Maričinom bolesnom mamom, ali na njihovo iznenađenje ona je nestala.
Otišli su zatim do Igorova stana i tamo pronašli Maricu koja je odjednom shvatila da je Ante zaljubljen u nju. Pojavljuje se i ljutiti Maks koji je siguran da dječaci znaju gdje se Pop nalazi jer njegovoj djevojci duguje alimentaciju već godinu dana. Maks je postao nasilan i dječaci su ga nekako uspjeli savladati i ugurati u kupaonicu. Družina je krenula prema Šiminom kiosku i primijetili su da je do njega došla policija. No kako se policajci nisu žurili Domagoj i Igor su se pretvarali da su mušterije i Šime je ubacio poruku u Domagojev hamburger da policajci znaju kako se Tezga, Pop i Slavica skrivaju u Suzaninoj kući.
Policajci su uhvatili Antu i Maricu jer su nju prepoznali tako da su do Suzanine kuće stigli samo Igor i Domagoj. Priča se napokon razmrsila. Pop je htio izliječiti Slavicu i napravio je komoru nalik na lijes u kojoj je imao vizije i vidio je čovjeka koji zna lijek za Slavicu. On i Tezga nestali su na deset mjeseci u Indiju jer im je toliko trebalo da ga pronađu. Ono što je nalikovalo mačjim tragovima bili su tragovi Popovih proteza jer su mu obje pete bile prostrijeljene u ratu.
Slavici su dali lijek i sada su morali čekati ponedjeljak i skrivati se kod Suzane. Odjednom je stigao ponedjeljak ujutro i u kuću je upala policija zajedno sa Domagojevim ocem i Maričinom bakom. Slavice je iznenada ustala i izgledala potpuno zdravo po prvi puta nakon dugo vremena. Maričina baka se nije mogla načuditi što napokon vidi kćer zdravu i ispričala se Tezgi zbog načina na koji ga je tretirala svih tih godina.
Na povratku u Zagreb u autobusu Ante govori Domagoju kako će nagovoriti oca da nađe posao u Požegi jer će se Marica sada sigurno vratiti tamo kad joj mama više nije bolesna. Marica i Ante u Zagrebu su bili u središtu pažnje ali nitko nikada nije komentirao napete osjećaje među njima.
Vrsta djela:
Roman za djecu.
Mjesto radnje:
Požega, Zagreb.
Vrijeme radnje:
Neodređeno, radnja se proteže kroz deset mjeseci.
Likovi:
Domagoj, Ante, Marica, Tezga, Pop, Šima, Slavica, Maričina baka.
Svašta u mojoj glavi - Miro Gavran
Svašta u mojoj glavi - Miro Gavran
Bilješke o piscu:
Miro Gavran poznati je hrvatski dramatičar i romanopisac koji je popularnost stekao nizom romana za mlade. Rođen je 1961. godine u Gornjoj Trnavi pored Nove Gradiške, u kojoj je završio srednju školu.
Školovanje je nastavio u Zagrebu gdje je diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti, te od tada se bavi pisanjem romana, knjiga za mlade, drama i filmskih scenarija. Objavio je nekoliko romana, a izrazito je poznat po svojim dječjim knjigama poput “Svašta u glavi”, “Kako je tata osvojio mamu”, “Zaljubljen do ušiju” i ostale.
Sadržaj:
Roman započinje opisom prvih sjećanja. Dječak Zvonimir opisuje proslavu svog šestog rođendana, kada je prvi puta vidio pravu tortu. U slijedećem dijelu Zvonimir objašnjava zašto piše memoare, a ima tek devet godina.
On je, naime, zaljubljen u djevojčicu Dubravku koja ide s njim u razred. Dubravka živi sama sa majkom jer joj je otac završio u zatvoru u Lepoglavi kada je slučajno ubio čovjeka. Dubravka iznenada oboli od teške bolesti i mora otići u Zagreb na skupu operaciju.
Majka i ona su prodale sve i otišle, nadajući se da će operacija uspjeti. Zvonimir piše memoare kako bi ih kasnije prodao i pomogao Dubravki da kupi lijekove koje će morati uzimati nakon operacije. No nitko ne zna hoće li operacija biti uspješna.
U memoarima se opisuju razne anegdote iz Zvonimirova kratka života. U to su vrijeme na područje naše države stigli prvi televizori. Zvonimirov otac koji je bio učitelj, kao i njegova majka čak su i svi živjeli u školi, silno je želio imati televizor pa je prodao neke stvari kako bi ga mogao kupiti.
Kada su i ostali seljani saznali da je u selo došao prvi televizor, svake su večeri dolazili kod Zvonimira u kuću kako bi gledali program. Njegovom je ocu to počelo smetati pa je morao izmisliti kako se televizor pokvario, no ni to nije u potpunosti uspjelo otjerati svakodnevne goste.
Još jedna anegdota opisuje Zvonimira koji se na jednoj svinjokolji prvi puta napio. Obzirom da su mu otac i stric već bili pod utjecajem alkohola, nisu primijetili kako Zvonimir pije već treću čašu kuhanog vina, nakon koje se srušio.
Slijedeće je jutro majka bila ljutita na njega, no bilo joj je drago što je sve dobro završilo. Na kraju romana saznaje se kako je Dubravkina operacija ipak dobro prošla i ona se vraća u selo. Zvonimir je bio jako sretan i poklonio joj je svoje memoare. Iz njih je Dubravka saznala kako je voli, te je i ona njemu izjavila ljubav.
Vrsta djela:
Roman u 17 poglavlja, pisan u prvom licu.
Vrijeme radnje:
Šezdesete godine XX. stoljeća.
Mjesto radnje:
Izmišljeno selo Omorina, smješteno pored Nove Gradiške.
Likovi:
Dječak Zvonimir, djevojčica Dubravka, Zvonimirovi roditelji učitelj i učiteljica i ostali.
Bilješke o piscu:
Miro Gavran poznati je hrvatski dramatičar i romanopisac koji je popularnost stekao nizom romana za mlade. Rođen je 1961. godine u Gornjoj Trnavi pored Nove Gradiške, u kojoj je završio srednju školu.
Školovanje je nastavio u Zagrebu gdje je diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti, te od tada se bavi pisanjem romana, knjiga za mlade, drama i filmskih scenarija. Objavio je nekoliko romana, a izrazito je poznat po svojim dječjim knjigama poput “Svašta u glavi”, “Kako je tata osvojio mamu”, “Zaljubljen do ušiju” i ostale.
Sadržaj:
Roman započinje opisom prvih sjećanja. Dječak Zvonimir opisuje proslavu svog šestog rođendana, kada je prvi puta vidio pravu tortu. U slijedećem dijelu Zvonimir objašnjava zašto piše memoare, a ima tek devet godina.
On je, naime, zaljubljen u djevojčicu Dubravku koja ide s njim u razred. Dubravka živi sama sa majkom jer joj je otac završio u zatvoru u Lepoglavi kada je slučajno ubio čovjeka. Dubravka iznenada oboli od teške bolesti i mora otići u Zagreb na skupu operaciju.
Majka i ona su prodale sve i otišle, nadajući se da će operacija uspjeti. Zvonimir piše memoare kako bi ih kasnije prodao i pomogao Dubravki da kupi lijekove koje će morati uzimati nakon operacije. No nitko ne zna hoće li operacija biti uspješna.
U memoarima se opisuju razne anegdote iz Zvonimirova kratka života. U to su vrijeme na područje naše države stigli prvi televizori. Zvonimirov otac koji je bio učitelj, kao i njegova majka čak su i svi živjeli u školi, silno je želio imati televizor pa je prodao neke stvari kako bi ga mogao kupiti.
Kada su i ostali seljani saznali da je u selo došao prvi televizor, svake su večeri dolazili kod Zvonimira u kuću kako bi gledali program. Njegovom je ocu to počelo smetati pa je morao izmisliti kako se televizor pokvario, no ni to nije u potpunosti uspjelo otjerati svakodnevne goste.
Još jedna anegdota opisuje Zvonimira koji se na jednoj svinjokolji prvi puta napio. Obzirom da su mu otac i stric već bili pod utjecajem alkohola, nisu primijetili kako Zvonimir pije već treću čašu kuhanog vina, nakon koje se srušio.
Slijedeće je jutro majka bila ljutita na njega, no bilo joj je drago što je sve dobro završilo. Na kraju romana saznaje se kako je Dubravkina operacija ipak dobro prošla i ona se vraća u selo. Zvonimir je bio jako sretan i poklonio joj je svoje memoare. Iz njih je Dubravka saznala kako je voli, te je i ona njemu izjavila ljubav.
Vrsta djela:
Roman u 17 poglavlja, pisan u prvom licu.
Vrijeme radnje:
Šezdesete godine XX. stoljeća.
Mjesto radnje:
Izmišljeno selo Omorina, smješteno pored Nove Gradiške.
Likovi:
Dječak Zvonimir, djevojčica Dubravka, Zvonimirovi roditelji učitelj i učiteljica i ostali.
Stanari u slonu - Dubravko Horvatić
Stanari u slonu - Dubravko Horvatić
Bilješke o piscu:
Dubravko Horvatić rođen je u Zagrebu 9.prosinca 1939., a umire 20.svibnja 2004. godine. Završio je klasičnu gimnaziju a na filozofskom fakultetu studirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Bio je član Društva književnika hrvatske i ujedno postao i njegov tajnik. Nekoliko dječjih časopisa našlo se tokom godina pod njegovom uredničkom palicom.
Otac mu je bio domobranski časnik zbog čega se važnost njegova rada prešućivala preko dvadeset godina. Čak su mu i djela zabranjivana. Obavljao je visoke dužnosti u Matici Hrvatskoj i tri godine djelovao na poziciji urednika tjednika za kulturu Hrvatsko slovo.
Pisao je radove za djecu, eseje, putopise, kritike, pjesme i novele koje možemo pronaći sakupljene u preko 50 knjiga. Djela su mu zasad doživjela prijevode na 25 svjetskih jezika. Osvajač je nagrada Ivane Brlić Mažuranić, Miroslav Krleža i nagrade Tin Ujević. Jednako tako postoji i nagrada koje nosi njegovo ime im dodjeljuje se od 2006. godine.
Sadržaj:
Knjiga Stanari u slonu govori na slikovit način o situaciji sa kojom smo se nerijetko i sami susreli i uči djecu, na indirektan način. da je ponekad potrebno izboriti se za sebe. Govori o jednom velikom slonu koji je svoj dom pronašao na kraju livade. Bio je vrlo velik i ljudi iz grada su ga se bojali. No fascinirani njime ipak su dolazili svake nedjelje kako bi promatrali ovu veliku životinju. Nije potrajalo dugo da shvate kako je unatoč svojoj veličini on jedan sasvim miran slon.
Uskoro su mu počeli dolaziti sve bliže i malo pomalo ga hraniti bombonima i šećerom. Jednoga dana jedan gospodin odlučio je sakupiti hrabrosti i pitati slona može li živjeti kod njega. Slon je malo promislio i pristao. No stvari su odjednom krenule krivo.
Sve više i više ljudi počelo je dolaziti i živjeti u slonu i nitko ga više nije ni pitao smije li. Došao je i dan kada slon ovo više nije htio trpjeti i potjerao je sve stanare rekavši im da osjeća kako će se smanjiti i postati manji od makovog zrna i ako ne pobjegnu da će se i oni smanjiti s njim.
Ljudi su u panici počeli bježati iz slona. Bacali su svoje krevete i ormare van i bježali što su brže mogli. Slon se, naravno nije smanjio, ali dobio je dovoljno vremena da, mudar kakav je bio, pobjegne negdje daleko od nametljivih stanara. Još i danas živi negdje vjerojatno veći no prije.
Vrsta djela:
Priča za djecu.
Mjesto radnje:
Livada na kraju grada.
Likovi:
Slon, stanari.
Bilješke o piscu:
Dubravko Horvatić rođen je u Zagrebu 9.prosinca 1939., a umire 20.svibnja 2004. godine. Završio je klasičnu gimnaziju a na filozofskom fakultetu studirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Bio je član Društva književnika hrvatske i ujedno postao i njegov tajnik. Nekoliko dječjih časopisa našlo se tokom godina pod njegovom uredničkom palicom.
Otac mu je bio domobranski časnik zbog čega se važnost njegova rada prešućivala preko dvadeset godina. Čak su mu i djela zabranjivana. Obavljao je visoke dužnosti u Matici Hrvatskoj i tri godine djelovao na poziciji urednika tjednika za kulturu Hrvatsko slovo.
Pisao je radove za djecu, eseje, putopise, kritike, pjesme i novele koje možemo pronaći sakupljene u preko 50 knjiga. Djela su mu zasad doživjela prijevode na 25 svjetskih jezika. Osvajač je nagrada Ivane Brlić Mažuranić, Miroslav Krleža i nagrade Tin Ujević. Jednako tako postoji i nagrada koje nosi njegovo ime im dodjeljuje se od 2006. godine.
Sadržaj:
Knjiga Stanari u slonu govori na slikovit način o situaciji sa kojom smo se nerijetko i sami susreli i uči djecu, na indirektan način. da je ponekad potrebno izboriti se za sebe. Govori o jednom velikom slonu koji je svoj dom pronašao na kraju livade. Bio je vrlo velik i ljudi iz grada su ga se bojali. No fascinirani njime ipak su dolazili svake nedjelje kako bi promatrali ovu veliku životinju. Nije potrajalo dugo da shvate kako je unatoč svojoj veličini on jedan sasvim miran slon.
Uskoro su mu počeli dolaziti sve bliže i malo pomalo ga hraniti bombonima i šećerom. Jednoga dana jedan gospodin odlučio je sakupiti hrabrosti i pitati slona može li živjeti kod njega. Slon je malo promislio i pristao. No stvari su odjednom krenule krivo.
Sve više i više ljudi počelo je dolaziti i živjeti u slonu i nitko ga više nije ni pitao smije li. Došao je i dan kada slon ovo više nije htio trpjeti i potjerao je sve stanare rekavši im da osjeća kako će se smanjiti i postati manji od makovog zrna i ako ne pobjegnu da će se i oni smanjiti s njim.
Ljudi su u panici počeli bježati iz slona. Bacali su svoje krevete i ormare van i bježali što su brže mogli. Slon se, naravno nije smanjio, ali dobio je dovoljno vremena da, mudar kakav je bio, pobjegne negdje daleko od nametljivih stanara. Još i danas živi negdje vjerojatno veći no prije.
Vrsta djela:
Priča za djecu.
Mjesto radnje:
Livada na kraju grada.
Likovi:
Slon, stanari.
Sretan cvrčak - Nada Zidar-Bogadi
Sretan cvrčak - Nada Zidar-Bogadi
Bilješke o piscu:
Nada Zidar - Bogadi rođena je 1957. u Zagrebu. Po završetku Škole primijenjenih umjetnosti diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U njenom opusu nalazi se mnoštvo knjiga za djecu i mlade. Neka od najpoznatijih djela su Mjesečev sin, nikad bliže mjesecu, šešir pun mjesečine, Marsovac iz moje ulice, Sretan cvrčak, Sudbina ruže, Kiša je moja prijateljica, Lopoč priče…
Uz knjige za djecu autorica je i mnogih slikovnica. Njena djela mogu se pronaći i u školskim udžbenicima. Bitan je lik u antologiji hrvatske dječje književnosti kao i one igrokaza i dječjih priča. Njen rad na području dječje književnosti priskrbio joj je i suradnju sa mnogim dječjim časopisima. Animirani film prema djelu Sretan cvrčak nagrađen je na danu hrvatske animacije 2004. godine.
Sadržaj:
Knjiga Sretan cvrčak zbirka je od 24 “moderne basne” kako ih naziva autorica. Priče su kratke, jezgrovite i sažete, svedene na najuže. Uvedeni smo u radnju odmah, bez previše uvoda i poanta je jasna od početka. Kako su glavni protagonisti basni životinje, tako je i u ovim modernim verzijama. Autorica im je pridodala tipične temeljne osobine sa kojima smo se upoznali kroz basne u djetinjstvu.
Ponosni orao, mudra sova, lav vladar, nepromišljena kokoš, lukava lija, ali ona uvodi i biljke i kukce u radnju. Novi likovi samo su jedno od sredstava sa kojima će naglasiti pouku same basne. Pouka je ponekad zamaskirana kao bajka a ponekad se radi o narodnoj mudrosti ili pak poslovici koja nastoji sažeti životna iskustva svakoga od nas i pretočiti ih djeci u ovom obliku.
Nada Zidar-Bogadi svojim zanimljivim i jednostavnim fabulama nastavlja potvrđivati kako su basne izrazito prigodan tip priča za djecu jer pouka nije usiljena već proizlazi iz same interakcije, ponašanja i odluka koje donose likovi, čime se djeca lakše uvode u njima strane i neobične situacije o kojima je potrebno nešto naučiti. Basne su bitan element dječjeg emocionalnog razvoja. Ova lektira biti će zanimljiva svoj djeci, a i odrasli mogu iz nje ponešto naučiti ili se podsjetiti na bitne stvari u životu.
Bilješke o piscu:
Nada Zidar - Bogadi rođena je 1957. u Zagrebu. Po završetku Škole primijenjenih umjetnosti diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U njenom opusu nalazi se mnoštvo knjiga za djecu i mlade. Neka od najpoznatijih djela su Mjesečev sin, nikad bliže mjesecu, šešir pun mjesečine, Marsovac iz moje ulice, Sretan cvrčak, Sudbina ruže, Kiša je moja prijateljica, Lopoč priče…
Uz knjige za djecu autorica je i mnogih slikovnica. Njena djela mogu se pronaći i u školskim udžbenicima. Bitan je lik u antologiji hrvatske dječje književnosti kao i one igrokaza i dječjih priča. Njen rad na području dječje književnosti priskrbio joj je i suradnju sa mnogim dječjim časopisima. Animirani film prema djelu Sretan cvrčak nagrađen je na danu hrvatske animacije 2004. godine.
Sadržaj:
Knjiga Sretan cvrčak zbirka je od 24 “moderne basne” kako ih naziva autorica. Priče su kratke, jezgrovite i sažete, svedene na najuže. Uvedeni smo u radnju odmah, bez previše uvoda i poanta je jasna od početka. Kako su glavni protagonisti basni životinje, tako je i u ovim modernim verzijama. Autorica im je pridodala tipične temeljne osobine sa kojima smo se upoznali kroz basne u djetinjstvu.
Ponosni orao, mudra sova, lav vladar, nepromišljena kokoš, lukava lija, ali ona uvodi i biljke i kukce u radnju. Novi likovi samo su jedno od sredstava sa kojima će naglasiti pouku same basne. Pouka je ponekad zamaskirana kao bajka a ponekad se radi o narodnoj mudrosti ili pak poslovici koja nastoji sažeti životna iskustva svakoga od nas i pretočiti ih djeci u ovom obliku.
Nada Zidar-Bogadi svojim zanimljivim i jednostavnim fabulama nastavlja potvrđivati kako su basne izrazito prigodan tip priča za djecu jer pouka nije usiljena već proizlazi iz same interakcije, ponašanja i odluka koje donose likovi, čime se djeca lakše uvode u njima strane i neobične situacije o kojima je potrebno nešto naučiti. Basne su bitan element dječjeg emocionalnog razvoja. Ova lektira biti će zanimljiva svoj djeci, a i odrasli mogu iz nje ponešto naučiti ili se podsjetiti na bitne stvari u životu.
Snjeguljica - Jacob i Wilhelm Grimm
Snjeguljica - Jacob i Wilhelm Grimm
Bilješke o piscu:
Jacob i Wilhelm Grimm poznati su njemački pisci bajki, općenito obrazovani ljudi, lingvisti i oni koje je zanimao folklor i kulturno bogatstvo. Jacob je rođen 1785., a brat Wilhem godinu dana kasnije. Obojica su studirali pravo u Marburgu. Za vrijeme studija bili su aktivni u kritiziranju kralja Ernesta Augusta I., tako da ih je on protjerao sa sveučilišta.
Prvu kolekciju narodnih priča, koje su se do tada prenosile usmenim putem među pukom, objavili su 1812. Tada su sadržavale samo 86 priča i kroz ponovna objavljivanja i reizdanja u narednih 40ak godina taj broj je narastao do preko 200. U takvom izdanju ih poznajemo danas. Među njihove najpoznatije bajke spadaju: Crvenkapica, Ivica i Marica, Kraljević žabac, Trnoružica, Snjeguljica, Palčić, Matovilka…
Sadržaj:
Jednom davno, u velikom dvorcu živjela je djevojčica sa svojom maćehom. Djevojčica se zvala Snjeguljica i bila je oduvijek iznimno lijepa. Njena je maćeha bila zla vještica koja je sebe smatrala najljepšom ženom u cijelom kraljevstvu. Imala je magično ogledalo i neprestano ga je ispitivala tko je najljepši. Uvijek je dobivala odgovor kako je to ona. No jednoga dana Snjeguljica je dovoljno porasla i ogledalo je odgovorilo drugačije, postavivši upravo nju kao najljepšu.
Maćeha se razbjesnila i odlučila riješiti ovaj problem. Naredila je lovcu da odvede Snjeguljicu u šumu i tamo je ubije. Za dokaz je tražila da joj donese njeno srce. Po dolasku u šumu lovac se smilovao i nije mogao učiniti što mu je naređeno. Potjerao ju je, a kraljici donio srce divlje svinje.
Snjeguljica je lutala po šumi dok nije naišla na kućicu. Ušla je unutra i premorena zaspala. Vidjela je malene krevetiće, stolice i stolove ali bila je preumorna. Kućica je pripadala patuljcima koji su svakodnevno radili u obližnjem rudniku. Došavši u kuću primijetili su da nešto nije u redu i pobojali su se da su bili žrtve razbojnika, kada su ugledali uspavanu djevojku. Prirasla im je srcu i dopustili su joj da živi s njima.
Činjenica da je Snjeguljica živa nije promakla zloj maćehi i kako bi sama dovršila ono što lovac nije mogao prerušila se u staricu i poklonila djevojci jabuku. Neznavši da je otrovana Snjeguljica je zagrizla i srušila se mrtva. Tužni patuljci nisu je mogli pokopati jer je bila predobra i prelijepa i napravili su joj stakleni lijes.
Njenu ljepotu čak i u smrti uočio je i princ i poljubio je djevojčine mrtve usne. U tom trenu ona je otvorila oči i oživjela jer svako, pa i najgore, prokletstvo može izliječiti prava ljubav. Presretni princ učinio ju je svojom ženom i živjeli su sretno zauvijek.
Vrsta djela:
Bajka.
Vrijeme radnje:
Nekoć davno.
Mjesto radnje:
Dvorac, šuma, kuća od patuljaka.
Likovi:
Snjeguljica, maćeha, 7 patuljaka, lovac, princ.
Bilješke o piscu:
Jacob i Wilhelm Grimm poznati su njemački pisci bajki, općenito obrazovani ljudi, lingvisti i oni koje je zanimao folklor i kulturno bogatstvo. Jacob je rođen 1785., a brat Wilhem godinu dana kasnije. Obojica su studirali pravo u Marburgu. Za vrijeme studija bili su aktivni u kritiziranju kralja Ernesta Augusta I., tako da ih je on protjerao sa sveučilišta.
Prvu kolekciju narodnih priča, koje su se do tada prenosile usmenim putem među pukom, objavili su 1812. Tada su sadržavale samo 86 priča i kroz ponovna objavljivanja i reizdanja u narednih 40ak godina taj broj je narastao do preko 200. U takvom izdanju ih poznajemo danas. Među njihove najpoznatije bajke spadaju: Crvenkapica, Ivica i Marica, Kraljević žabac, Trnoružica, Snjeguljica, Palčić, Matovilka…
Sadržaj:
Jednom davno, u velikom dvorcu živjela je djevojčica sa svojom maćehom. Djevojčica se zvala Snjeguljica i bila je oduvijek iznimno lijepa. Njena je maćeha bila zla vještica koja je sebe smatrala najljepšom ženom u cijelom kraljevstvu. Imala je magično ogledalo i neprestano ga je ispitivala tko je najljepši. Uvijek je dobivala odgovor kako je to ona. No jednoga dana Snjeguljica je dovoljno porasla i ogledalo je odgovorilo drugačije, postavivši upravo nju kao najljepšu.
Maćeha se razbjesnila i odlučila riješiti ovaj problem. Naredila je lovcu da odvede Snjeguljicu u šumu i tamo je ubije. Za dokaz je tražila da joj donese njeno srce. Po dolasku u šumu lovac se smilovao i nije mogao učiniti što mu je naređeno. Potjerao ju je, a kraljici donio srce divlje svinje.
Snjeguljica je lutala po šumi dok nije naišla na kućicu. Ušla je unutra i premorena zaspala. Vidjela je malene krevetiće, stolice i stolove ali bila je preumorna. Kućica je pripadala patuljcima koji su svakodnevno radili u obližnjem rudniku. Došavši u kuću primijetili su da nešto nije u redu i pobojali su se da su bili žrtve razbojnika, kada su ugledali uspavanu djevojku. Prirasla im je srcu i dopustili su joj da živi s njima.
Činjenica da je Snjeguljica živa nije promakla zloj maćehi i kako bi sama dovršila ono što lovac nije mogao prerušila se u staricu i poklonila djevojci jabuku. Neznavši da je otrovana Snjeguljica je zagrizla i srušila se mrtva. Tužni patuljci nisu je mogli pokopati jer je bila predobra i prelijepa i napravili su joj stakleni lijes.
Njenu ljepotu čak i u smrti uočio je i princ i poljubio je djevojčine mrtve usne. U tom trenu ona je otvorila oči i oživjela jer svako, pa i najgore, prokletstvo može izliječiti prava ljubav. Presretni princ učinio ju je svojom ženom i živjeli su sretno zauvijek.
Vrsta djela:
Bajka.
Vrijeme radnje:
Nekoć davno.
Mjesto radnje:
Dvorac, šuma, kuća od patuljaka.
Likovi:
Snjeguljica, maćeha, 7 patuljaka, lovac, princ.
Slikopriče - Željka Horvat-Vukelja
Slikopriče - Željka Horvat-Vukelja
Bilješke o piscu:
Željka Horvat-Vukelja rodila se 25. srpnja 1952. u Sinju. Svoje najranije djetinjstvo provela je u Šibeniku, a osnovnu i srednju školu završila je u Zadru. na studij dolazi u Zagreb gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala francuski i španjolski. Jezici i pisanje i dalje ostaju djelom njenog života. predavala je francuski u školi i surađivala na izradi nekoliko udžbenika. Piše priče za tisak i radio, igrokaze, romane i slikovnice.
Danas radi u Školskoj knjizi kao glavna urednica časopisa za djecu Modra lasta. Ona je odličan pedagog i često posjećuje škole u kojima sa učenicima stvara priče, odgovara na njihova pitanja i pomaže im riješiti probleme. Od straha stvara stvarno biće sa kojim se djeca mogu našaliti i nasmijati mu se i uči ih kako da budu hrabri i pobijede svoje strahove kroz neobične likove poput brbljave palačinke.
O djelu:
Slikopriče su skup priča za djecu koje im pomažu svladati slova i uključiti ih u svijet čitanja. Načinjene su kombinacijom riječi i slika, kojima i sasvim maleni, koji još ne znaju čitati mogu sudjelovati u pričanju priče ubacujući se sa onim riječima koje su nacrtane. To je odličan način da se novi čitaći pomalo uvedu u tekst koristeći sličice s kojima su se susretali već i prije. Knjiga se sastoji od 14 zanimljivih maštovitih priča koji će zarobiti maštu i starih i mladih.
Sadržaj:
Tri ljubavi gospođice Četke priča je koja govori o gospođici četki koja se neprestano nesretno zaljubljivala, prvo u kaktus,a zatim u ježa. Njena ljubav uzvraćena je tak kada se u kupaonicu u kojoj je živjela doselio novi češalj. Zaljubili su se na prvi pogled i nastavili sretno živjeti u ormariću iznad umivaonika.
Jesen u našem gradu govori o jeseni koja se dovezla u grad automobilom i zaustavila se ispred parka. Prihvatila se svoga posla i počela bojati drveće, kruške i jabuke. Odjednom su veliki oblaci ispustili na grad kišu koja je isprala sve lijepe jesenske boje i sve je postalo sivo, a jesen kakva jest, već je odjurila u novi grad.
Četiri dunje priča je o upravo tome. Govori se o tri dunje koje su se odlučile darovati nekome i o jednoj usamljenoj dunji koja to nije htjela učiniti. Prva se darovala mladiću koji ju je poklonio djevojci, druga djevojčici sa čijeg ormara je mirisala čitavu zimu, a treća jednoj baki koja je napravila pekmez za unuke. Posljednja dunja bolesna i umorna pala je pod drvo gdje ju je pokrio snijeg.
Miško u cirkusu govori o mišu kojem su dosadile torbe i olovke i bilježnice. Želio je postati krotitelj životinja, žongler ili mađioničar, ali kada je uvidio koliko truda i vježbanje je potrebno za sve to odustao je. Da bi postao klaun trebao je naučiti svirati violinu ili harmoniku,a da bi čuvao životinje bilo je potrebno čistiti za njima. Sjetivši se svoje škole i knjiga ipak se odlučio vratiti kući.
Snjegović na toplom jugu nam priča o snjegoviću koji je jako želio putovati, ali ga nisu željeli primiti niti u vlak niti u autobus, već samo na brod. Kako je brod došao do toplih južnih mora, snjegović se počeo topiti. Spasili su ga stavivši ga u frižider sa prozorom kako bi mogao vidjeti svijet oko sebe. Vrativši se iz pustolovine svima je pričao o svojim doživljajima.
Badnja večer priča je koja govori o knjizi koja je jako željela da je netko kupi kao Božićni poklon nekom dječaku ili djevojčici. Tako je jednoga dana baka kupila knjigu svojoj unuci i stavila je pod bor, a knjiga se divila svemu oko sebe. Kada ju je djevojčica otpakirala bila je toliko sretna da je zalepršala oko bora i zaslužila aplauz.
Put oko svijeta zanimljiva je priča o kući koja je željela putovati svijetom i to je i učinila. Na 4 kotače posjetila je sve kutke zemlje,upoznala ljude svih tonova kože, posjetila je Eiffelov toranj, vozila se u gondoli u Veneciji i razgovarala sa vjetrenjačama u Veneciji, vidjela je i piramide i iglue, dobila sunčanicu i bila zatrpana snijegom. Naposljetku se ipak vratila tamo gdje je najljepše, kući.
Nova Crvenkapica počinje upravo kao i stara ali kada vuk stiže do bakine kuće, baka je kod susjede na kavi. On je obukao njenu haljinu, legao u krevet i čekao Crvenkapicu. Kada je došla shvatila je prevara i dala vuku sendvič u koji je stavila otrovne gljive. Dobio je grčeve i završio na hitnoj. Naučio je da nije dobro jesti male djevojčice i njihove bakice.
Veselje u zekinu gaju govori o velikom zeki koji se probudio, brzo se umio i lijepo obukao. pozvao je sve ostale životinje iz šume kako bi mu pomogli sakriti pisanice i slatkiše po šumi koje će djeca nakon mise radosno tražiti.
Plavo puce je priča o plavom gumbiću koje nije imalo nikakva pametnijeg posla i odlučilo je krenuti u svijet. Prvo se htjelo zaposliti kod boce, ali njoj je samo falio čep. Zatim ga je stara cipele odbila jer je trebala samo vezicu. Potom ga nije željela ni prekrasna umišljena haljina. Tužno puce naposljetku je ipak našlo ono što je tražilo i postalo je nerazdvojni prijatelj sa starom košuljom koja ga je radosno zagrlila.
Dar za mamu govori o Tonku i Janku, dva dječaka koja nisu imala dovoljno novca kako bi svojoj majci kupili poklon za Majčin dan. Tako su odlučili napraviti nešto drugo. Janko je usisao, Tonko obrisao prašinu, a tata je oprao prozore. Čak je i pas pomogao izbaciti smeće i složiti cipele. Mama je bila jako sretna kada se vratila s posla i pozvala ih je sve na sladoled.
Čemu služe škare priča je o škarama koje su ispale iz torbe i zatekle se u svijetu. Unosile su strah svima oko sebe. Tako su i cvijeće, novine i rublje potjerali škare. Kada je debeli teški oblak koji nije nikako mogao ispustiti kišu ovo čuo zamolio ih je da mu pomognu. Ptice su ih odnijele do velikog oblaka i odrezale komad. Kiša je napokon počela padati, a oblak je zahvalio.
Priča papirne vrećice govori o vrećici od papira u kojoj su donesene jabuke iz dućana. Zgužvali su je i bacili u smeće ali kada su ga iznosili nitko nije primijetio da je ispala na pod. Bila je užasnuta da će nestati prije no što učini i jedno dobro djelo. Uspjela je doći do kontejnera koji će je vratiti natrag u tvornicu papira kako bi pokušala ponovo.
Kružno putovanje govori o tri ježinca koja su živjela na dnu mora i željela su proputovati čitavo podmorje. No kako nisu mogli naučiti plivati hobotnica im je nabavila kolutove na napuhavanje, ali oni su ih probušili. Zatim im je rak Duje ispleo košaru koju je zavezao ribi Katrini za rep i ona ih je odvela na put podmorjem.
Bilješke o piscu:
Željka Horvat-Vukelja rodila se 25. srpnja 1952. u Sinju. Svoje najranije djetinjstvo provela je u Šibeniku, a osnovnu i srednju školu završila je u Zadru. na studij dolazi u Zagreb gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala francuski i španjolski. Jezici i pisanje i dalje ostaju djelom njenog života. predavala je francuski u školi i surađivala na izradi nekoliko udžbenika. Piše priče za tisak i radio, igrokaze, romane i slikovnice.
Danas radi u Školskoj knjizi kao glavna urednica časopisa za djecu Modra lasta. Ona je odličan pedagog i često posjećuje škole u kojima sa učenicima stvara priče, odgovara na njihova pitanja i pomaže im riješiti probleme. Od straha stvara stvarno biće sa kojim se djeca mogu našaliti i nasmijati mu se i uči ih kako da budu hrabri i pobijede svoje strahove kroz neobične likove poput brbljave palačinke.
O djelu:
Slikopriče su skup priča za djecu koje im pomažu svladati slova i uključiti ih u svijet čitanja. Načinjene su kombinacijom riječi i slika, kojima i sasvim maleni, koji još ne znaju čitati mogu sudjelovati u pričanju priče ubacujući se sa onim riječima koje su nacrtane. To je odličan način da se novi čitaći pomalo uvedu u tekst koristeći sličice s kojima su se susretali već i prije. Knjiga se sastoji od 14 zanimljivih maštovitih priča koji će zarobiti maštu i starih i mladih.
Sadržaj:
Tri ljubavi gospođice Četke priča je koja govori o gospođici četki koja se neprestano nesretno zaljubljivala, prvo u kaktus,a zatim u ježa. Njena ljubav uzvraćena je tak kada se u kupaonicu u kojoj je živjela doselio novi češalj. Zaljubili su se na prvi pogled i nastavili sretno živjeti u ormariću iznad umivaonika.
Jesen u našem gradu govori o jeseni koja se dovezla u grad automobilom i zaustavila se ispred parka. Prihvatila se svoga posla i počela bojati drveće, kruške i jabuke. Odjednom su veliki oblaci ispustili na grad kišu koja je isprala sve lijepe jesenske boje i sve je postalo sivo, a jesen kakva jest, već je odjurila u novi grad.
Četiri dunje priča je o upravo tome. Govori se o tri dunje koje su se odlučile darovati nekome i o jednoj usamljenoj dunji koja to nije htjela učiniti. Prva se darovala mladiću koji ju je poklonio djevojci, druga djevojčici sa čijeg ormara je mirisala čitavu zimu, a treća jednoj baki koja je napravila pekmez za unuke. Posljednja dunja bolesna i umorna pala je pod drvo gdje ju je pokrio snijeg.
Miško u cirkusu govori o mišu kojem su dosadile torbe i olovke i bilježnice. Želio je postati krotitelj životinja, žongler ili mađioničar, ali kada je uvidio koliko truda i vježbanje je potrebno za sve to odustao je. Da bi postao klaun trebao je naučiti svirati violinu ili harmoniku,a da bi čuvao životinje bilo je potrebno čistiti za njima. Sjetivši se svoje škole i knjiga ipak se odlučio vratiti kući.
Snjegović na toplom jugu nam priča o snjegoviću koji je jako želio putovati, ali ga nisu željeli primiti niti u vlak niti u autobus, već samo na brod. Kako je brod došao do toplih južnih mora, snjegović se počeo topiti. Spasili su ga stavivši ga u frižider sa prozorom kako bi mogao vidjeti svijet oko sebe. Vrativši se iz pustolovine svima je pričao o svojim doživljajima.
Badnja večer priča je koja govori o knjizi koja je jako željela da je netko kupi kao Božićni poklon nekom dječaku ili djevojčici. Tako je jednoga dana baka kupila knjigu svojoj unuci i stavila je pod bor, a knjiga se divila svemu oko sebe. Kada ju je djevojčica otpakirala bila je toliko sretna da je zalepršala oko bora i zaslužila aplauz.
Put oko svijeta zanimljiva je priča o kući koja je željela putovati svijetom i to je i učinila. Na 4 kotače posjetila je sve kutke zemlje,upoznala ljude svih tonova kože, posjetila je Eiffelov toranj, vozila se u gondoli u Veneciji i razgovarala sa vjetrenjačama u Veneciji, vidjela je i piramide i iglue, dobila sunčanicu i bila zatrpana snijegom. Naposljetku se ipak vratila tamo gdje je najljepše, kući.
Nova Crvenkapica počinje upravo kao i stara ali kada vuk stiže do bakine kuće, baka je kod susjede na kavi. On je obukao njenu haljinu, legao u krevet i čekao Crvenkapicu. Kada je došla shvatila je prevara i dala vuku sendvič u koji je stavila otrovne gljive. Dobio je grčeve i završio na hitnoj. Naučio je da nije dobro jesti male djevojčice i njihove bakice.
Veselje u zekinu gaju govori o velikom zeki koji se probudio, brzo se umio i lijepo obukao. pozvao je sve ostale životinje iz šume kako bi mu pomogli sakriti pisanice i slatkiše po šumi koje će djeca nakon mise radosno tražiti.
Plavo puce je priča o plavom gumbiću koje nije imalo nikakva pametnijeg posla i odlučilo je krenuti u svijet. Prvo se htjelo zaposliti kod boce, ali njoj je samo falio čep. Zatim ga je stara cipele odbila jer je trebala samo vezicu. Potom ga nije željela ni prekrasna umišljena haljina. Tužno puce naposljetku je ipak našlo ono što je tražilo i postalo je nerazdvojni prijatelj sa starom košuljom koja ga je radosno zagrlila.
Dar za mamu govori o Tonku i Janku, dva dječaka koja nisu imala dovoljno novca kako bi svojoj majci kupili poklon za Majčin dan. Tako su odlučili napraviti nešto drugo. Janko je usisao, Tonko obrisao prašinu, a tata je oprao prozore. Čak je i pas pomogao izbaciti smeće i složiti cipele. Mama je bila jako sretna kada se vratila s posla i pozvala ih je sve na sladoled.
Čemu služe škare priča je o škarama koje su ispale iz torbe i zatekle se u svijetu. Unosile su strah svima oko sebe. Tako su i cvijeće, novine i rublje potjerali škare. Kada je debeli teški oblak koji nije nikako mogao ispustiti kišu ovo čuo zamolio ih je da mu pomognu. Ptice su ih odnijele do velikog oblaka i odrezale komad. Kiša je napokon počela padati, a oblak je zahvalio.
Priča papirne vrećice govori o vrećici od papira u kojoj su donesene jabuke iz dućana. Zgužvali su je i bacili u smeće ali kada su ga iznosili nitko nije primijetio da je ispala na pod. Bila je užasnuta da će nestati prije no što učini i jedno dobro djelo. Uspjela je doći do kontejnera koji će je vratiti natrag u tvornicu papira kako bi pokušala ponovo.
Kružno putovanje govori o tri ježinca koja su živjela na dnu mora i željela su proputovati čitavo podmorje. No kako nisu mogli naučiti plivati hobotnica im je nabavila kolutove na napuhavanje, ali oni su ih probušili. Zatim im je rak Duje ispleo košaru koju je zavezao ribi Katrini za rep i ona ih je odvela na put podmorjem.
San Ivanjske noći - William Shakespeare
San Ivanjske noći - William Shakespeare
Bilješke o piscu:
Rodio se u gradiću Stratford-on-Avon 1564., u isto vrijeme kada je u Rimu umro Michelangelo. Bio je najstarije dijete od osmero djece u svojoj obitelji. Kršten je 26. travnja 1564. pa se smatra da je rođen 23. travnja.
Otac mu je bio ugledan i imućan građanin, trgovac i član Općinskog vijeća. O njegovom dobrom imovinskom statusu govori i podatak da je 1596. mogao platiti da on i njegovo potomstvo upotrebljava obiteljski grb koji prikazuje sokola i koplje te ima francuski natpis: “Non sanz droict” (Ne bez prava).
Shakespeare je pohađao školu u svom rodnom gradu. Do svoje 18 godine, o njemu ne postoje nikakvi pisani podaci.
Tek od 1582. postoji dokument koji govori o njegovoj ženidbi s Ann Hathaway, koja je bila čak osam godina starija od njega. Imao je troje djece, dvije kćeri i sina. Umire 23. travnja 1616. godine u svom rodnom gradu, gdje je i sahranjen.
Sadržaj:
U prvom dijelu, vojvoda Tezej i Hipolita se pripremaju za vjenčanje. Dolazi Egej sa kćeri Hermijom i moli vojvodu za uslugu. Traži od njega da joj naredi da se uda za Demetrija. Ukoliko se ne uda za mjesec dana Hermija će morati otići u samostan ili umrijeti. Problem je taj što Hermija voli Lisandra, te s njim odluči pobjeći. Prije samog bijega, Hermija se odluči povjeriti svojoj prijateljici Heleni, no ona ne drži tajnu za sebe već ju odaje Demetriju u kojeg je i sama bila zaljubljena. Demetrije kreće u potjeru za pobjeglim zaljubljenim parom, a Helena kreće za njim.
U međuvremenu atenski obrtnici spremaju komad o piramu i Tizbi koji će izvesti na Tezejevu vjenčanju. Oberon i Titanija, vilinski kralj i kraljica, pokreću svađu oko dječaka kojeg je Titanija ukrala. Nezadovoljni Oberon se odluči osvetiti te zamoli vilenjaka Malika da joj kad zaspi na oči iscijedi sok jednog cvijeta, od kojeg će se titanija zaljubiti u prvo ljudsko biće koje vidi. Osim na njene oči, Oberon želi da taj sok iscijedi i na Demetrijeve oči. Malik, naravno pogriješi, i sok iscijedi Lisandru, koji se nakon buđenja zaljubljuje u Helenu, dok Hermija ostaje sama.
Titanija se probudila u trenu kada su atenski obrtnici imali pripreme za predstavu i zaljubljuje se u Vratila, vilenjačkoj pratnji zapovijedi da ga dvore kao gospodina.
Oberon se razljuti na Malika jer je sve krivo napravio i od njega zahtjeva da mu dovede Helenu, dok Demetriju nalijeva sok u oči. U to vrijeme Hermija traži Lisandra misleći da ga je Demetrije ubio. Lisandro i Demetrije su izazvani na dvoboj i traže se po šumi, sve dok ne zaspu. Tada Malik stavlja protuotrov Lisandru i on se ponovno zaljubljuje u Hermiju.
U šumi ih nalaze Tezej, Hipolita i Egej, koji im zapovijedaju da svi odu u Atenu i vjenčaju se sa kime žele. Nakon vjenčanja je izvedena predstava o Piramu i Tizbi, a Oberon i Tiranija izvode završni ples. Na kraju se Malik oprašta sa publikom.
Vrsta djela: drama (komedija) - djelo je napisano kao kombinacija komedije i pastorale. Fabula je jako kompleksna, postoje tri glavna plana onaj na dvoru, priprema igrokaza za svadbu i čarolija Ivanjske noći.
Vrijeme radnje:
21.06. - ljetni solsticij.
Mjesto radnje:
Atena i okolica.
Likovi:
Tezej, Hipolita, Egej, Lisandar i Demetrije, Hermija, Helena, Filostrat, Klin, Vratilo, Frula, Surla, Glad, Tutkalo, Oberon, Titanija, Malik.
Bilješke o piscu:
Rodio se u gradiću Stratford-on-Avon 1564., u isto vrijeme kada je u Rimu umro Michelangelo. Bio je najstarije dijete od osmero djece u svojoj obitelji. Kršten je 26. travnja 1564. pa se smatra da je rođen 23. travnja.
Otac mu je bio ugledan i imućan građanin, trgovac i član Općinskog vijeća. O njegovom dobrom imovinskom statusu govori i podatak da je 1596. mogao platiti da on i njegovo potomstvo upotrebljava obiteljski grb koji prikazuje sokola i koplje te ima francuski natpis: “Non sanz droict” (Ne bez prava).
Shakespeare je pohađao školu u svom rodnom gradu. Do svoje 18 godine, o njemu ne postoje nikakvi pisani podaci.
Tek od 1582. postoji dokument koji govori o njegovoj ženidbi s Ann Hathaway, koja je bila čak osam godina starija od njega. Imao je troje djece, dvije kćeri i sina. Umire 23. travnja 1616. godine u svom rodnom gradu, gdje je i sahranjen.
Sadržaj:
U prvom dijelu, vojvoda Tezej i Hipolita se pripremaju za vjenčanje. Dolazi Egej sa kćeri Hermijom i moli vojvodu za uslugu. Traži od njega da joj naredi da se uda za Demetrija. Ukoliko se ne uda za mjesec dana Hermija će morati otići u samostan ili umrijeti. Problem je taj što Hermija voli Lisandra, te s njim odluči pobjeći. Prije samog bijega, Hermija se odluči povjeriti svojoj prijateljici Heleni, no ona ne drži tajnu za sebe već ju odaje Demetriju u kojeg je i sama bila zaljubljena. Demetrije kreće u potjeru za pobjeglim zaljubljenim parom, a Helena kreće za njim.
U međuvremenu atenski obrtnici spremaju komad o piramu i Tizbi koji će izvesti na Tezejevu vjenčanju. Oberon i Titanija, vilinski kralj i kraljica, pokreću svađu oko dječaka kojeg je Titanija ukrala. Nezadovoljni Oberon se odluči osvetiti te zamoli vilenjaka Malika da joj kad zaspi na oči iscijedi sok jednog cvijeta, od kojeg će se titanija zaljubiti u prvo ljudsko biće koje vidi. Osim na njene oči, Oberon želi da taj sok iscijedi i na Demetrijeve oči. Malik, naravno pogriješi, i sok iscijedi Lisandru, koji se nakon buđenja zaljubljuje u Helenu, dok Hermija ostaje sama.
Titanija se probudila u trenu kada su atenski obrtnici imali pripreme za predstavu i zaljubljuje se u Vratila, vilenjačkoj pratnji zapovijedi da ga dvore kao gospodina.
Oberon se razljuti na Malika jer je sve krivo napravio i od njega zahtjeva da mu dovede Helenu, dok Demetriju nalijeva sok u oči. U to vrijeme Hermija traži Lisandra misleći da ga je Demetrije ubio. Lisandro i Demetrije su izazvani na dvoboj i traže se po šumi, sve dok ne zaspu. Tada Malik stavlja protuotrov Lisandru i on se ponovno zaljubljuje u Hermiju.
U šumi ih nalaze Tezej, Hipolita i Egej, koji im zapovijedaju da svi odu u Atenu i vjenčaju se sa kime žele. Nakon vjenčanja je izvedena predstava o Piramu i Tizbi, a Oberon i Tiranija izvode završni ples. Na kraju se Malik oprašta sa publikom.
Vrsta djela: drama (komedija) - djelo je napisano kao kombinacija komedije i pastorale. Fabula je jako kompleksna, postoje tri glavna plana onaj na dvoru, priprema igrokaza za svadbu i čarolija Ivanjske noći.
Vrijeme radnje:
21.06. - ljetni solsticij.
Mjesto radnje:
Atena i okolica.
Likovi:
Tezej, Hipolita, Egej, Lisandar i Demetrije, Hermija, Helena, Filostrat, Klin, Vratilo, Frula, Surla, Glad, Tutkalo, Oberon, Titanija, Malik.
Ružno pače - Hans Christian Andersen
Ružno pače - Hans Christian Andersen
Bilješke o piscu:
Hans Christian Andersen rođen je 2. travnja 1805. u Odenseu. Bio je sin siromašna postolara i majke koja ga je odgajala sama nakon muževe smrti. Teško se probijao do književne afirmacije. U četrnaestoj se godini Andersen, bez školovanja, novaca i bilo kakvih planova, uputio u Kopenhangen kako bi pohađao kazališnu školu. No, uskoro ga otpuštaju.
Njegovo je prvo uspješno djelo bio putopis Šetnja od Holmenskog kanala do istočne točke otoka Amagera iz 1829. godine. No, postao je poznat tek po romanu Improvizator iz 1835., oslikavajući u njemu borbu mladog pisca za afirmaciju. Roman je bio preveden na nekoliko stranih jezika. Umro je u Kopenhagenu, 4. kolovoza 1875. godine.
Sadržaj:
Na imanju jednog seljaka, mama Patka je izlegla neobično pače. Pače je bilo drugačije od svoje braće i sestara, bilo je veće od njih i ružno.
Kako je bio drugačiji od ostalih, mama Patka i njena djeca su ga zanemarivali, nisu se s njim htjeli igrati, ali ga ni upoznavati s drugim životinjama. Tako je ružno pače odlučilo poći samo u svijet. Došla je jesen i pačiću je bilo sve hladnije. Sakrio se pod lišće kako bi se ugrijao. No zima je bila blizu, i pače se sakrilo kod jedne seoske kuće među drva.
Ovdje ga je pronašla stara baka i unijela ga u kuću među ostale životinje, mačku i psa. Boravilo je pače u toj kući sve do proljeća, kada je bio istjeran jer mu je mačak podmetnuo prosipano brašno.
Krenulo pače dalje u svijet, ali je još uvijek bio tužan. Bio je tužan sve dok nije došao do jednog jezera i vidio svoj odraz u vodi. On je bio velik i prekrasan, bio je labud.
Vrsta djela:
Bajka.
Vrijeme radnje:
Jednom davno.
Mjesto radnje:
Bakina kuća, jezero…
Likovi:
Ružno pače, mama Patka, bakica, mačka, pas, labudovi.
Bilješke o piscu:
Hans Christian Andersen rođen je 2. travnja 1805. u Odenseu. Bio je sin siromašna postolara i majke koja ga je odgajala sama nakon muževe smrti. Teško se probijao do književne afirmacije. U četrnaestoj se godini Andersen, bez školovanja, novaca i bilo kakvih planova, uputio u Kopenhangen kako bi pohađao kazališnu školu. No, uskoro ga otpuštaju.
Njegovo je prvo uspješno djelo bio putopis Šetnja od Holmenskog kanala do istočne točke otoka Amagera iz 1829. godine. No, postao je poznat tek po romanu Improvizator iz 1835., oslikavajući u njemu borbu mladog pisca za afirmaciju. Roman je bio preveden na nekoliko stranih jezika. Umro je u Kopenhagenu, 4. kolovoza 1875. godine.
Sadržaj:
Na imanju jednog seljaka, mama Patka je izlegla neobično pače. Pače je bilo drugačije od svoje braće i sestara, bilo je veće od njih i ružno.
Kako je bio drugačiji od ostalih, mama Patka i njena djeca su ga zanemarivali, nisu se s njim htjeli igrati, ali ga ni upoznavati s drugim životinjama. Tako je ružno pače odlučilo poći samo u svijet. Došla je jesen i pačiću je bilo sve hladnije. Sakrio se pod lišće kako bi se ugrijao. No zima je bila blizu, i pače se sakrilo kod jedne seoske kuće među drva.
Ovdje ga je pronašla stara baka i unijela ga u kuću među ostale životinje, mačku i psa. Boravilo je pače u toj kući sve do proljeća, kada je bio istjeran jer mu je mačak podmetnuo prosipano brašno.
Krenulo pače dalje u svijet, ali je još uvijek bio tužan. Bio je tužan sve dok nije došao do jednog jezera i vidio svoj odraz u vodi. On je bio velik i prekrasan, bio je labud.
Vrsta djela:
Bajka.
Vrijeme radnje:
Jednom davno.
Mjesto radnje:
Bakina kuća, jezero…
Likovi:
Ružno pače, mama Patka, bakica, mačka, pas, labudovi.
Pripovijest o doktoru Dolittleu - Hugh Lofting
Pripovijest o doktoru Dolittleu - Hugh Lofting
Bilješke o piscu:
Hugh Lofting bio je britanski književnik rođen 1886. godine u Engleskoj. Najpoznatiji je po pričama o doktoru Dolittleu. U Prvom svjetskom ratu bio je ozbiljno ranjen, pa je ostatak života posvetio pisanju. Umro je 1947. godine u Kaliforniji.
Sadržaj:
Doktor Dolittle bio je omiljen liječnik u svom gradiću Puddlebyu. Živio je u malenoj kućici s velikim vrtom, zajedno sa sestrom Sarahom. Doktor je bio veliki ljubitelj životinja, no zbog velikog broja ljubimaca imao je sve manje pacijenata. Trgovac životinjskom hranom mu je bio jedini preostao pacijent, i on mu je predložio da postane doktor za životinje.
Papiga Polinezija, odlučila je naučiti doktora jeziku životinja. Cijelo jedno poslijepodne doktor je zapisivao značenja riječi životinja. Malo pomalo, doktor je ušao u životinjski svijet i postao doktor za životinje. Prvi pacijent mu je bio konj kojemu je nabavio zelene naočale kako ne bi oslijepio dok radi u polju na suncu. Što ih je više liječio to je više životinja bilo u njegovoj kući. Nabavio je i majmuna pod imenom Či-Či.
Jednoga je dana iz Afrike stigla poruka da se strašna bolest širi među majmunima. Dolittle odluči otputovati u Afriku kako bi ih izliječio. Sve su se životinje ukrcale na brod i putovale morem punih šest tjedana slijedeći lastavicu koja je donijela poruku iz Afrike. Kada su stigli, morali su posjetiti kralja Džolidžikija, njemu je pripadala cijela zemlja. Njemu se nije sviđalo da doktor liječi po njegovoj zemlji te je njega i sve životinje zarobio u tamnicu. Oni tamo nisu dugo ostali, uz pomoć papige Polinezije pobjegli su već prve noći.
Doktor je počeo liječiti oboljele majmune, za uzvrat su mu majmuni poklonili rijetku životinju koju bijelci još nisu vidjeli Gurnime-Povuciga. No nije prošlo dugo vremena kad ga je kralj opet zarobio. Ovog puta u bijegu im je pomogao kraljević Bumpo, kojeg je zauzvrat doktor pretvorio u bijelca.
Krenuvši natrag brodom kući, doktor nailazi na još jednu prepreku. Bili su to gusari. Iz gusarskog zarobljeništva su uspjeli izaći uz pomoć morskih pasa. Kako su na Kanarskim otocima, gdje su ih gusari zarobili, zamijenili brod, naišli su neočekivanog gosta.
Bio je to maleni uplakani dječak koji je tražio svog ujaka. Ujaka, ribara crvene kose sa tetoviranim sidrom na nadlaktici nisu našli ni orlovi koje je Dolittle zamolio za pomoć. Konačno, ujaka je pronašao pas Đip uz pomoć svog njuha.
Vrativši se napokon kući, doktor Dolittle se našao u standardnim problemima, nije imao novca. Došao je na briljantnu ideju - osnovao je cirkus, u kojem je ljudima naplaćivao da vide čudesnu dvoglavu životinju iz afričke džungle – Gurnime-Povuciga.
Vrsta djela:
Pripovijetka.
Vrijeme radnje:
Neodređeno.
Mjesto radnje:
Puddleby, brod, afrička džungla, tamnica, Kanarski otoci.
Likovi:
Doktor John Dolittle, sestra Sarah Dolittle, trgovac životinjskom hranom, patkica Pat-Pat, pas Đip, prase Gic-Gic, papiga Polinezija, sova Tu-Tu…
Bilješke o piscu:
Hugh Lofting bio je britanski književnik rođen 1886. godine u Engleskoj. Najpoznatiji je po pričama o doktoru Dolittleu. U Prvom svjetskom ratu bio je ozbiljno ranjen, pa je ostatak života posvetio pisanju. Umro je 1947. godine u Kaliforniji.
Sadržaj:
Doktor Dolittle bio je omiljen liječnik u svom gradiću Puddlebyu. Živio je u malenoj kućici s velikim vrtom, zajedno sa sestrom Sarahom. Doktor je bio veliki ljubitelj životinja, no zbog velikog broja ljubimaca imao je sve manje pacijenata. Trgovac životinjskom hranom mu je bio jedini preostao pacijent, i on mu je predložio da postane doktor za životinje.
Papiga Polinezija, odlučila je naučiti doktora jeziku životinja. Cijelo jedno poslijepodne doktor je zapisivao značenja riječi životinja. Malo pomalo, doktor je ušao u životinjski svijet i postao doktor za životinje. Prvi pacijent mu je bio konj kojemu je nabavio zelene naočale kako ne bi oslijepio dok radi u polju na suncu. Što ih je više liječio to je više životinja bilo u njegovoj kući. Nabavio je i majmuna pod imenom Či-Či.
Jednoga je dana iz Afrike stigla poruka da se strašna bolest širi među majmunima. Dolittle odluči otputovati u Afriku kako bi ih izliječio. Sve su se životinje ukrcale na brod i putovale morem punih šest tjedana slijedeći lastavicu koja je donijela poruku iz Afrike. Kada su stigli, morali su posjetiti kralja Džolidžikija, njemu je pripadala cijela zemlja. Njemu se nije sviđalo da doktor liječi po njegovoj zemlji te je njega i sve životinje zarobio u tamnicu. Oni tamo nisu dugo ostali, uz pomoć papige Polinezije pobjegli su već prve noći.
Doktor je počeo liječiti oboljele majmune, za uzvrat su mu majmuni poklonili rijetku životinju koju bijelci još nisu vidjeli Gurnime-Povuciga. No nije prošlo dugo vremena kad ga je kralj opet zarobio. Ovog puta u bijegu im je pomogao kraljević Bumpo, kojeg je zauzvrat doktor pretvorio u bijelca.
Krenuvši natrag brodom kući, doktor nailazi na još jednu prepreku. Bili su to gusari. Iz gusarskog zarobljeništva su uspjeli izaći uz pomoć morskih pasa. Kako su na Kanarskim otocima, gdje su ih gusari zarobili, zamijenili brod, naišli su neočekivanog gosta.
Bio je to maleni uplakani dječak koji je tražio svog ujaka. Ujaka, ribara crvene kose sa tetoviranim sidrom na nadlaktici nisu našli ni orlovi koje je Dolittle zamolio za pomoć. Konačno, ujaka je pronašao pas Đip uz pomoć svog njuha.
Vrativši se napokon kući, doktor Dolittle se našao u standardnim problemima, nije imao novca. Došao je na briljantnu ideju - osnovao je cirkus, u kojem je ljudima naplaćivao da vide čudesnu dvoglavu životinju iz afričke džungle – Gurnime-Povuciga.
Vrsta djela:
Pripovijetka.
Vrijeme radnje:
Neodređeno.
Mjesto radnje:
Puddleby, brod, afrička džungla, tamnica, Kanarski otoci.
Likovi:
Doktor John Dolittle, sestra Sarah Dolittle, trgovac životinjskom hranom, patkica Pat-Pat, pas Đip, prase Gic-Gic, papiga Polinezija, sova Tu-Tu…
Princeza na zrnu graška - Hans Christian Andersen
Princeza na zrnu graška - Hans Christian Andersen
Bilješke o piscu:
Hans Christian Andersen rođen je 2. travnja 1805. u Odenseu. Bio je sin siromašna postolara i majke koja ga je odgajala sama nakon muževe smrti. Teško se probijao do književne afirmacije. U četrnaestoj se godini Andersen, bez školovanja, novaca i bilo kakvih planova, uputio u Kopenhangen kako bi pohađao kazališnu školu. No, uskoro ga otpuštaju.
Njegovo je prvo uspješno djelo bio putopis Šetnja od Holmenskog kanala do istočne točke otoka Amagera iz 1829. godine. No, postao je poznat tek po romanu Improvizator iz 1835., oslikavajući u njemu borbu mladog pisca za afirmaciju. Roman je bio preveden na nekoliko stranih jezika. Umro je u Kopenhagenu, 4. kolovoza 1875. godine.
Sadržaj:
Bio jednom davno princ koji je htio naći svoju kraljevnu. Nikako nije mogao znati koja je prava, pa se uputio na putovanje kraljevstvom gdje je trebao pronaći onu pravu. Njegove mu sluge spremiše prtljagu i on krene na put.
Tražio je po cijelo kraljevstvu, upoznao mnoge grofice i kneginje, no nijedna mu nije odgovarala. Tako se nesretan i sam vratio kući. Jedne noći, dok je vani bilo veliko nevrijeme, netko pozvoni na vrata dvorca. Sluge otvoriše i vide mokru djevojku koja se predstavila kao princeza. Oni je puste unutra i ugoste je. Prinčeva majka, saznavši da je to princeza, odluči za nju napraviti jedan test. Pod debeli sloj posteljine joj je postavila zrno graška. Prava princeza bi to osjetila.
Slijedeće jutro, kraljica upita princezu kako je spavala, dok se ova potuži da nije ni oka sklopila jer ju je nešto žuljalo. Tada su znali da je ona prava princeza. Princ i ona su se vjenčali i živjeli sretno do kraja života.
Vrsta djela:
Bajka.
Vrijeme radnje:
Nekoć davno.
Mjesto radnje:
Na kraljevu dvoru.
Likovi:
Princ, kraljica, princeza, sluge.
Bilješke o piscu:
Hans Christian Andersen rođen je 2. travnja 1805. u Odenseu. Bio je sin siromašna postolara i majke koja ga je odgajala sama nakon muževe smrti. Teško se probijao do književne afirmacije. U četrnaestoj se godini Andersen, bez školovanja, novaca i bilo kakvih planova, uputio u Kopenhangen kako bi pohađao kazališnu školu. No, uskoro ga otpuštaju.
Njegovo je prvo uspješno djelo bio putopis Šetnja od Holmenskog kanala do istočne točke otoka Amagera iz 1829. godine. No, postao je poznat tek po romanu Improvizator iz 1835., oslikavajući u njemu borbu mladog pisca za afirmaciju. Roman je bio preveden na nekoliko stranih jezika. Umro je u Kopenhagenu, 4. kolovoza 1875. godine.
Sadržaj:
Bio jednom davno princ koji je htio naći svoju kraljevnu. Nikako nije mogao znati koja je prava, pa se uputio na putovanje kraljevstvom gdje je trebao pronaći onu pravu. Njegove mu sluge spremiše prtljagu i on krene na put.
Tražio je po cijelo kraljevstvu, upoznao mnoge grofice i kneginje, no nijedna mu nije odgovarala. Tako se nesretan i sam vratio kući. Jedne noći, dok je vani bilo veliko nevrijeme, netko pozvoni na vrata dvorca. Sluge otvoriše i vide mokru djevojku koja se predstavila kao princeza. Oni je puste unutra i ugoste je. Prinčeva majka, saznavši da je to princeza, odluči za nju napraviti jedan test. Pod debeli sloj posteljine joj je postavila zrno graška. Prava princeza bi to osjetila.
Slijedeće jutro, kraljica upita princezu kako je spavala, dok se ova potuži da nije ni oka sklopila jer ju je nešto žuljalo. Tada su znali da je ona prava princeza. Princ i ona su se vjenčali i živjeli sretno do kraja života.
Vrsta djela:
Bajka.
Vrijeme radnje:
Nekoć davno.
Mjesto radnje:
Na kraljevu dvoru.
Likovi:
Princ, kraljica, princeza, sluge.
Priče iz davnina - Ivana Brlić-Mažuranić
Priče iz davnina - Ivana Brlić-Mažuranić
Bilješke o piscu:
Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 18. travanja 1874. u Ogulinu. Rođena je u poznatoj hrvatskoj obitelji i bila je unuka Ivana Mažuranića koji je djelovao kao prvi hrvatski ban pučanin, ali istodobno je bio i veliki pjesnik. Dio života proživjela je u Karlovcu i Zagrebu, a nakon što se udala za odvjetnika Vatroslava Brlića živjela je s njim u Slavonskom Brodu.
Njeno obiteljsko zaleđe omogućilo joj je privatno školovanje unutra vlastita doma gdje je na raspolaganju imala privatne učitelje i tutore. Uvijek je bila okružena knjigama i osjećala neutaživu žeđ za znanjem. Puno je vremena ulagala u obrazovanje i također tečno naučila nekoliko jezika.
Iako je od ranih dana osjećala potrebu da se književno izrazi stavila je obiteljski život na prvo mjesto i posvetila se odgoju petero djece. Književne ambicije isplivale su na površinu kada je primijetila kao za djecu ne postoji dovoljno kvalitetnog štiva i na taj način je svojim riječima objasnila kako je pronašla mjesto gdje može spojiti želju i dužnost.
Prva knjiga izdana je 1902. pod nazivom Valjani i nevaljani, ali dvije knjige po kojima će najviše biti zapamćena i koje su ušle u povijest hrvatske književnosti za djecu su Čudnovate zgode šegrta Hlapića i zbirka bajki Priča iz davnine. Potonja joj je, nakon što se internacionalno proširila, čak donijela i nominaciju za Nobelovu nagradu, a mali šegrt zauvijek je zarobio srca djece. Umire 21. rujna 1938.
O knjizi:
Unutar zbirke bajki Priče iz davnina nalazimo njih nekoliko a mi ćemo predstaviti one najpoznatije koje su se usadile u um svih generacije koje su ih čitale. Biti će prepričane bajke: Kako je Potjeh tražio istinu, Šuma Striborova i Ribar Palunko i njegova žena. Ove bajke nastale na temelju kombinacije mašte autorica u njima miješa stvarno i nestvarno.
Kako je Potjeh tražio istinu
Sadržaj:
Na jednoj bukovog gori živio je starac Vjest sa tri unuka Marunom, Ljutišom i Potjehom. Iako su već izgledom bili odrasli moći istodobno su bili neiskusni i strašljivi. Nisu znali baš ništa o svijetu i njegovim pojavama pa tako ni razlučiti dobro i zlo. Jednoga dana djed ih je poslao u šumu po med . Bilo je mračno i počeli su pjevati pjesmu Svarožiću kako bi im donio svijetlo.
Tokom pjesme ne samo da je Svarožić donio sunce nego im se i ukazao. Poveo ih je u skutima svoga plašta i pokazao im čitav veliki svijet ali i napomenuo kako ne smiju napustiti djeda dok mu ne vrate svu pruženu ljubav. Nakon nekog vremena Svarožić ih je vratio na goru s koje ih je uzeo, ali momci su zaboravili njegove riječi.
No u šumi nije boravio samo dobri Svarožić već i zloduh Bjesomar koji se želio riješiti djeda, jer je djed svakodnevno brinuo da se sveti oganj ne ugasi. Unuci su se vratili do djeda i ispričali mu svoj susret sa dobrim Svarožićem i kada ih je djed upitao što im je Svarožić savjetovao Bjesomar je poslao tri bijesa, za svakoga po jednog koji će ih nagovoriti da kažu djedu neistinite stvari. Marun i Ljutiša si slagali djedu, ali Potjeh je volio istinu i rekao djedu da se ne sjećaju što im je Svarožić rekao.
Bjesomar se strašno naljutio na trećeg bijesa koji nije uspio Potjeha natjerati na laž i poslao ga je nazad sa prijetnjom da mora učiniti sve što može samo da se Potjeh ne bi nikada sjetio istine. Potjeh je otišao u šumu, sjeo i pokušao se sjetiti istine. Čim bi mu neka misao pala na pamet, bijes koji se vratio ga je počeo ometati. Za to vrijeme Marun je počeo trčati za bogatstvom a Ljutiša za snagom i oružjem. Djed ih je sve manje viđao i zanemarivali su ga.
Starac je bio tužan što njegov Potjeh odlazi u potragu za istinom. Bilo bi mu draže da je momak ostao s njim pa makar se nikada ne dosjetio Svarožićevih riječi. Potjehova muka tako je trajala dugo, bijes ga je ometao, priječio mu se na putu i nije mu dopuštao da sazna istinu. Sjedio je na kamenitoj zaravni u blizini zdenca i neprestano mozgao. Bijesu je dozlogrdilo i jedne večeri došapne Potjehu da je prošlo mnogo vremena i da je moguće da je djed već mrtav i Potjehu se stegne srce.
Bijesovi druge dvojce braće, Maruna i Ljutiše u međuvremenu su preuzeli nad njima takvu kontrolu da su im čak uspjeli usaditi ideju kako im djed samo smeta i da ga se trebaju riješiti. Tako je i bilo. Zatvorili su kolibu, čvrsto klinom zatvorili vrata i potpalili je. Nisu željeli gledati kako im djejd gori i pobjegli su u planinu.
U tome trenu zabrinutom Potjehu ukazuje se Svarožić i napominje mu ponovo kako je trebao ostati uz djeda. Potjeh presretan, jer je našao svoju istinu, odlazi do zdenca kako bi se umio prije no što krene djedu. No noga mu se okliznula, pao je u zdenac i utopio se. Njegov bijes je shvatio da nikada više neće imati ovako lagodan život kakav je imao uz Potjeha i krene plakati.
Marun i Ljutiša su baš krenuli nazad prema djedovoj kolibi i kada su njihovi bjesovi, koji ih inače nikada nisu napuštali, čuli plač trećega bijesa, krenuli su mu pomoći i po prvi puta u dugo vremena napustili dvojcu braće. Slobodni od svojih bjesova nakon digao vremena braća se osvijeste. Shvatili su što su učinili i požurili su do kolibe spasiti djeda. Izvukli su ga u zadnji tren i on im je oprostio sve što su učinili dok su njima upravljali bjesovi.
Obavijestili su ga o smrti voljenog Potjeha i djed ih povede u šumu putem kojim nikada prije nisu krenuli. Djed je bivao sve slabiji, no odjednom im se na putu ukažu Svarožićevi dvori. Na stubama je sjedio Potjeh i gorko plakao jer ga Svarožić nije puštao u dvor pošto se ogriješio o djeda.
Djed je poslao Maruna i Ljutišu natrag na bukovu goru, zagrlio Potjeha i zajedno su ušli u Svarožićeve dvore kada su se vrata napokon otovrila. Svarožić ih je radosno posjeo do sebe i svuda oko njih nalazili su se sjajni i plemeniti gosti. Marun i Ljutiša su imali obitelji i sretno živjeli na brdu. Imali su naraštaje djece koje su dobro odgojili i svi su se brinuli za djedov sveti oganj i održavali ga na životu.
Zloduh Bjesomar bio je poražen jednim čestitim momkom koji je žrtvovao svoj život u potrazi za istinom. Da tako nije bilo bjesovi nikada ne bi napustili njegovu braću i sveti oganj bi bio ugašen.
Vrsta djela:
Bajka.
Mjesto radnje:
Bukova gora, kamena zaravan sa zdencem, Svarožićevi dvori.
Likovi:
Vjest, Vjestovi unuci Ljutiša, Marun i potjeh, Bjesomar, Svarožić, bjesovi.
Šuma Striborova
Sadržaj:
Postojala je jednom daleka šuma i u njoj je živio starješina imenom Stribor pa se i šuma zvala po njemu šuma Striborova. Šuma je bila začarana i takve će i ostati skroz dok u nju ne stupi netko kome je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta.
Tako je u šumu zalutao jedan momak koji nije znao da je začarana. Krenuo je nacijepati drva i odjednom mu je prišla zmijica koja mu se krenula umiljavati. Zmija se pretvorila u krasnu djevojku koja mu je ponudila da je odvede kući i oženi. Mladić je bio sramežljiv i neiskusan i poveo djevojku kući. Živio je s majkom.
Ova djevojka je bila začarana i pretvorena u zmiju, a prokletstvo se moglo podići samo tako ako je netko oženi. Zbunjeni mladić nije ni primijetio da joj je ostao zmijski jezik jer je zlobno pomislila kako je napokon naišla na nekog dovoljno budalastog da je riješi njene nevolje.
Kada ju je upoznao sa majkom, mudra žena je odmah shvatila da je ona zapravo guja i što krije u ustima. Pokušala je na to upozoriti sina, ali zaslijepljeni mladić je umjesto da posluša zamrzio majku. Snaha je bila zlobna i jezičava i zajednički život je za nju bio pakao. Htjela je zamoliti Boga da joj pomogne, ali tada bi on znao da ima nevaljala sina. No ipak nije više mogla trpjeti i zamolila je za pomoć.
Zla snaha neprestano šalje staru ženu na opasne zadatke poput donošenja snijega sa vrha litice i ribe iz smrznutog jezera. Starica je sve to nekako preživjela. Njen sin se ne buni jer želi udovoljiti svojoj ženi. Jedan dan je starica pošla pokrpati sinu košulju i snaha joj je istrgla košulju iz ruke. Ožalošćena stara žena izašla je pred kuću na ciču zimu i odjednom joj prilazi siromašna djevojka poderana rukava. Starica joj je zakrpala rukav a djevojka joj je za uzvrat dala svežanj luči. Kada je starica te večeri iskoristila luči kako bi potpalila vatru u ognjištu iz vatre su odjednom iskočili Domaći.
Bili su maleni sa kožusima, crvenim kapica, opancima, sive brade i kose, ali živahnih očiju. Domaći su bili ljubazni i veseli i stara žena im je ispričala nevolje koje su je snašle. Malik Tintilinić se domislio kako će pod kokoš podmetnuti svračja jaja i kada se male svrake izlegu guja će se za njima polakomiti. Kada isplazi jezik sin će sam uvidjeti tko mu je zapravo žena. Tako su i učinili.
Došlo je i vrijeme Božića, tada se obično ne liježu pilići i ljudi iz sela su se skupili kako bi vidjeli ovo leglo. Na njihovo iznenađenje nisu vidjeli piliće već male svračiće i kada ih je snaha ugledala nije mogla kontrolirati nagoni potrčala je prema njima isplazivši jezik. Ljudi su bili zgranuti ali zaslijepljeni mladić umjesto snahe iz kuće je potjerao majku.
Majka je te večeri otišla i nakon što je vatra utrnula i raspelo palo sa zida sin je shvatio koliko je pogriješio. Ipak bilo ga je strah usprotiviti se okrutnoj guji i oboje su krenuli slijediti staricu kako bi promatrali način na koji će umrijeti. Starica je izvadila luči i pripalila vatru i iz nje su ponovo iskočili Domaći.
Malik Tintilinić odlučio je ovu staricu koja je nepravedno izbačena iz vlastita doma odvesti starješini Striboru. Pozvali su jelena i vjeverice i otišli do njega a snaha i sin su ih potajno slijedili. Stribor je baki savjetovao da na snahu zaboravi i ponudio joj da se vrati u mladost i u svoje selo. Baka se obradovala i već krenula, ali tada ga je upitala što će biti sa njenim sinom. Stribor joj je objasnio da kada se pomladi pedeset godina za sina neće ni znati.
Rastužena pomišlju da se neće ni sjećati da je imala sina stara žena je zahvalila Striboru i odlučila odbiti njegovu ponudu, jer iako joj je nanio nepravdu želi se sjećati da ima sina. U tom trenu strašna buka je protresla šumu. Istoga trena nestalo je čarolije, i Stribora i Domaćih, snaha se ponovo pretvorila u guju i pobjegla u rupu a u šumi su ostali samo majka i sin.
Momak se pokajao i zamolio oprost i od majke i od Boga. Kasnije je za ženu uzeo onu siromašnu djevojku koja je jedne večeri njegovoj majci poklonila luči iz kojih su iskočili Domaći. Svi su živjeli dalje sretno a zimi ih je na ognjištu volio posjetiti i Malik Tintilinić.
Vrsta djela:
Bajka.
Mjesto radnje:
Šuma Striborova.
Likovi:
Majka, sin, snaha-guja, Domaći, Malik Tintilinić, Stribor.
Ribar Palunko i njegova žena
Sadržaj:
Ribar Palunko bio je siromašan i naporno radio svakog dana. Bilo mu je dosta bijede u kojoj je živio i tako je dao zakletvu da tri dana neće loviti ribu kako bi mu se ispunila želja. Sjedio je tri dana u čamcu bez ijedne ulovljene ribe i treći dan mu se ukazala Zora-djevojka i ponudila mu nagradu jer nije oduzimao život ribama.
Tražio je da ga izbavi iz njegova sadašnjeg života i djevojka ga je uputila kući sa riječima : “Idi kući, naći ćeš što ti treba”. Palunko je tako otišao kući i našao tamo sirotu djevojku koju je oženio. Ona mu je neprestano pričala priče o dvorcima, zmajevima i kraljevim i on je pomislio kako se zasigurno radi o vili i da samo treba čekati kako bi dobio sva ova bogatstva.
No vrijeme je prolazilo, rodio im se već i sin Zlatko, a žena je i dalje samo pričala. Jednoga dana mu je dozlogrdilo i zgrabio ju je za ruku naredivši ju da ga vodi do blaga Morkoga Kralja. Ona mu je rekla da nije vila i on još ljući naređuje da sutra idu na morski žal, on na lijevu, a ona i dijete na desnu stranu i da se ne vraćaju dok ne pronađu put do Morkoga Kralja.
Iako ga je žena molila da se ne rastaju Palunko nije popuštao. Žena je tražila i hodala dva tjedna i zatim premorena zaspala na kamenu. Kada se probudila njenog sina nije bilo i od šoka i tuge je zanijemila. Vratila se kući,a dan nakon nje vratio se i Palunko iz neuspješne potrage. Kuća je sa nijemom ženom i bez djeteta bila tiha i nakon nekog vremena Palunko ponovo odlazi tri dana na more i sjedi u čamcu. Ponovo mu se ukazala Zora-djevojka. On je nije molio da mu vrati sina ili njegovoj ženi glas već da mi pokaže put do Morskoga Kralja.
Uputila ga je da za vrijeme mladog mjeseca sjedne u čamac u svitanje i pričeka vjetar koji će ga odnijeti prema istoku do otoka Bujana i kamena Altira. Palunko je stigao do stijene gdje ga je ponovo dočekala Zora- djevojka. Pokazala mu je Morske djevice koje su plesale oko plivajućeg mlinskog kola i uputila ga što im treba reći kako bi ga povele do Morskog Kralja. Upozorila ga je da jednom kada ode povratka nema i Palunku je to odgovaralo.
Rekao je Djevicama što mu je Zora-djevojka naložila i one su zavrtjele mlin koji je stvorio veliki vir i povukao ga prema dolje. Našao se u dvorani Morskoga Kralja sa pijeskom od suhog zlata. Palunko se svidio kralju i on mu je poklonio granu bisera i naredio vilama da ga počaste biranim jelima i medenim pićima. Kako se Palunko prebacivao od sreće okružen svim tim bogatstvom mali kralj u svilenoj košuljici jako ga je zavolio. No uskoro Palunko je u tome djetetu prepoznao svog Zlatka.
Palunko je poželio vratiti sina majci i vratiti se svojoj sirotoj maštovitoj ženi i pričekao je tren da ostane nasamo sa malim kraljem. Počeo ga je nagovarati da zajedno pobjegnu, ali kralj je mislio da je poludio jer je već zaboravio svoga oca. Istodobno je i Palunkova žena tugovala i pošla je na majčin grob tražiti utjehu. Pred nju je izašla lijepa košuta i dala joj nekoliko savjeta što treba činiti kako bi dobila Palunka natrag, No tri mjeseca je prošlo i Palunko se nije vratio. Žena je ponovo na majčinom grobu srela košutu koja joj je naložila da na mjesečini uhvati lubina sa zlatnom perajom na kojoj je zlatna jabuka, Ali da bi došla do mora gdje je Palunko morat će savladati tri prepreke. Morat će proći tri pećine od oblaka koje čuvaju orijaška zmija, orijaška ptica i zlatna pčela.
Smjela je ponijeti samo frulu dvojnicu i udicu i tako je žena sjela u čamac i zaputila se put dalekog mora. U prvoj pećini susrela je golemu zmiju i zasvirala u desnu sviralu. Došle su male zmije koje su majku zmiju nagovorile da se malo odmori. U drugoj pećini zasvirala je u lijevu dvojnicu i galebovi su nagovorili majku pticu da propusti ženu. Ptica je ponudila ženi da će joj vratiti govor, ali nije ju željela pustiti no galebovi su opet veliku pticu nagovorili da zaspe i žena je prošla.
U trećoj pećini zatekla je zlatnu pčelu, otvorila rukav i njime je uhvatila. Pčela je molila ženu da je pusti i da će vidjeti nešto što će joj donijeti veliku radost. Tako je i bilo i žena je ugledala Zoru-djevojku kako po moru jutrom šeće malog kralja .Majka je prepoznala sina i pčela joj je ponudila da će joj pokazati put do sina. Ali žena je teška srca odlučila ostati vjerna Palunku i uhvatiti lubina.
Mali kralj je u međuvremenu Palunku naredio da isplete vođice kako bi ga on sutra mogao upregnuti u kola i voziti ga po zlatnom pijesku. Otac je bio povrijeđen i odlučio je da će pobjeći a vođicama svezati kolijevku malog kralja na leđa. Odjednom je osjetio kako ga nešto vuče prema površini. Bila je to njegova žena koja je zakačila udicu za kolijevku i povukla ih na površinu.
Morski Kralj je za njima poslao Morske Djevice koje su oko čamca digle silnu oluju. Palunko je preplašen počeo dozivati Zoru-djevojku i ona je ženi dala rubac i pribadaču. Pribadača je postala kormilo a rubac jedro i što je oluja bila jača oni su brže plovili sve dalje od nje. Brod se razbio u hrid, jedro, jarbol i zlatna kolijevka su potonuli, a obitelj je bila ponovo pred svojom kućom. Ali dvojnice su ostale pa svatko tko u njih puhne može čuti priču o ludom Palunku i vjernoj ženi koja može donijeti sreću.
Vrsta djela:
Bajka.
Mjesto radnje:
Krševiti kraj, dvori Morskog Kralja.
Likovi:
Palunko, Palunkova žena i sin, Morski kralj, Zora-djevojka.
Bilješke o piscu:
Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 18. travanja 1874. u Ogulinu. Rođena je u poznatoj hrvatskoj obitelji i bila je unuka Ivana Mažuranića koji je djelovao kao prvi hrvatski ban pučanin, ali istodobno je bio i veliki pjesnik. Dio života proživjela je u Karlovcu i Zagrebu, a nakon što se udala za odvjetnika Vatroslava Brlića živjela je s njim u Slavonskom Brodu.
Njeno obiteljsko zaleđe omogućilo joj je privatno školovanje unutra vlastita doma gdje je na raspolaganju imala privatne učitelje i tutore. Uvijek je bila okružena knjigama i osjećala neutaživu žeđ za znanjem. Puno je vremena ulagala u obrazovanje i također tečno naučila nekoliko jezika.
Iako je od ranih dana osjećala potrebu da se književno izrazi stavila je obiteljski život na prvo mjesto i posvetila se odgoju petero djece. Književne ambicije isplivale su na površinu kada je primijetila kao za djecu ne postoji dovoljno kvalitetnog štiva i na taj način je svojim riječima objasnila kako je pronašla mjesto gdje može spojiti želju i dužnost.
Prva knjiga izdana je 1902. pod nazivom Valjani i nevaljani, ali dvije knjige po kojima će najviše biti zapamćena i koje su ušle u povijest hrvatske književnosti za djecu su Čudnovate zgode šegrta Hlapića i zbirka bajki Priča iz davnine. Potonja joj je, nakon što se internacionalno proširila, čak donijela i nominaciju za Nobelovu nagradu, a mali šegrt zauvijek je zarobio srca djece. Umire 21. rujna 1938.
O knjizi:
Unutar zbirke bajki Priče iz davnina nalazimo njih nekoliko a mi ćemo predstaviti one najpoznatije koje su se usadile u um svih generacije koje su ih čitale. Biti će prepričane bajke: Kako je Potjeh tražio istinu, Šuma Striborova i Ribar Palunko i njegova žena. Ove bajke nastale na temelju kombinacije mašte autorica u njima miješa stvarno i nestvarno.
Kako je Potjeh tražio istinu
Sadržaj:
Na jednoj bukovog gori živio je starac Vjest sa tri unuka Marunom, Ljutišom i Potjehom. Iako su već izgledom bili odrasli moći istodobno su bili neiskusni i strašljivi. Nisu znali baš ništa o svijetu i njegovim pojavama pa tako ni razlučiti dobro i zlo. Jednoga dana djed ih je poslao u šumu po med . Bilo je mračno i počeli su pjevati pjesmu Svarožiću kako bi im donio svijetlo.
Tokom pjesme ne samo da je Svarožić donio sunce nego im se i ukazao. Poveo ih je u skutima svoga plašta i pokazao im čitav veliki svijet ali i napomenuo kako ne smiju napustiti djeda dok mu ne vrate svu pruženu ljubav. Nakon nekog vremena Svarožić ih je vratio na goru s koje ih je uzeo, ali momci su zaboravili njegove riječi.
No u šumi nije boravio samo dobri Svarožić već i zloduh Bjesomar koji se želio riješiti djeda, jer je djed svakodnevno brinuo da se sveti oganj ne ugasi. Unuci su se vratili do djeda i ispričali mu svoj susret sa dobrim Svarožićem i kada ih je djed upitao što im je Svarožić savjetovao Bjesomar je poslao tri bijesa, za svakoga po jednog koji će ih nagovoriti da kažu djedu neistinite stvari. Marun i Ljutiša si slagali djedu, ali Potjeh je volio istinu i rekao djedu da se ne sjećaju što im je Svarožić rekao.
Bjesomar se strašno naljutio na trećeg bijesa koji nije uspio Potjeha natjerati na laž i poslao ga je nazad sa prijetnjom da mora učiniti sve što može samo da se Potjeh ne bi nikada sjetio istine. Potjeh je otišao u šumu, sjeo i pokušao se sjetiti istine. Čim bi mu neka misao pala na pamet, bijes koji se vratio ga je počeo ometati. Za to vrijeme Marun je počeo trčati za bogatstvom a Ljutiša za snagom i oružjem. Djed ih je sve manje viđao i zanemarivali su ga.
Starac je bio tužan što njegov Potjeh odlazi u potragu za istinom. Bilo bi mu draže da je momak ostao s njim pa makar se nikada ne dosjetio Svarožićevih riječi. Potjehova muka tako je trajala dugo, bijes ga je ometao, priječio mu se na putu i nije mu dopuštao da sazna istinu. Sjedio je na kamenitoj zaravni u blizini zdenca i neprestano mozgao. Bijesu je dozlogrdilo i jedne večeri došapne Potjehu da je prošlo mnogo vremena i da je moguće da je djed već mrtav i Potjehu se stegne srce.
Bijesovi druge dvojce braće, Maruna i Ljutiše u međuvremenu su preuzeli nad njima takvu kontrolu da su im čak uspjeli usaditi ideju kako im djed samo smeta i da ga se trebaju riješiti. Tako je i bilo. Zatvorili su kolibu, čvrsto klinom zatvorili vrata i potpalili je. Nisu željeli gledati kako im djejd gori i pobjegli su u planinu.
U tome trenu zabrinutom Potjehu ukazuje se Svarožić i napominje mu ponovo kako je trebao ostati uz djeda. Potjeh presretan, jer je našao svoju istinu, odlazi do zdenca kako bi se umio prije no što krene djedu. No noga mu se okliznula, pao je u zdenac i utopio se. Njegov bijes je shvatio da nikada više neće imati ovako lagodan život kakav je imao uz Potjeha i krene plakati.
Marun i Ljutiša su baš krenuli nazad prema djedovoj kolibi i kada su njihovi bjesovi, koji ih inače nikada nisu napuštali, čuli plač trećega bijesa, krenuli su mu pomoći i po prvi puta u dugo vremena napustili dvojcu braće. Slobodni od svojih bjesova nakon digao vremena braća se osvijeste. Shvatili su što su učinili i požurili su do kolibe spasiti djeda. Izvukli su ga u zadnji tren i on im je oprostio sve što su učinili dok su njima upravljali bjesovi.
Obavijestili su ga o smrti voljenog Potjeha i djed ih povede u šumu putem kojim nikada prije nisu krenuli. Djed je bivao sve slabiji, no odjednom im se na putu ukažu Svarožićevi dvori. Na stubama je sjedio Potjeh i gorko plakao jer ga Svarožić nije puštao u dvor pošto se ogriješio o djeda.
Djed je poslao Maruna i Ljutišu natrag na bukovu goru, zagrlio Potjeha i zajedno su ušli u Svarožićeve dvore kada su se vrata napokon otovrila. Svarožić ih je radosno posjeo do sebe i svuda oko njih nalazili su se sjajni i plemeniti gosti. Marun i Ljutiša su imali obitelji i sretno živjeli na brdu. Imali su naraštaje djece koje su dobro odgojili i svi su se brinuli za djedov sveti oganj i održavali ga na životu.
Zloduh Bjesomar bio je poražen jednim čestitim momkom koji je žrtvovao svoj život u potrazi za istinom. Da tako nije bilo bjesovi nikada ne bi napustili njegovu braću i sveti oganj bi bio ugašen.
Vrsta djela:
Bajka.
Mjesto radnje:
Bukova gora, kamena zaravan sa zdencem, Svarožićevi dvori.
Likovi:
Vjest, Vjestovi unuci Ljutiša, Marun i potjeh, Bjesomar, Svarožić, bjesovi.
Šuma Striborova
Sadržaj:
Postojala je jednom daleka šuma i u njoj je živio starješina imenom Stribor pa se i šuma zvala po njemu šuma Striborova. Šuma je bila začarana i takve će i ostati skroz dok u nju ne stupi netko kome je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta.
Tako je u šumu zalutao jedan momak koji nije znao da je začarana. Krenuo je nacijepati drva i odjednom mu je prišla zmijica koja mu se krenula umiljavati. Zmija se pretvorila u krasnu djevojku koja mu je ponudila da je odvede kući i oženi. Mladić je bio sramežljiv i neiskusan i poveo djevojku kući. Živio je s majkom.
Ova djevojka je bila začarana i pretvorena u zmiju, a prokletstvo se moglo podići samo tako ako je netko oženi. Zbunjeni mladić nije ni primijetio da joj je ostao zmijski jezik jer je zlobno pomislila kako je napokon naišla na nekog dovoljno budalastog da je riješi njene nevolje.
Kada ju je upoznao sa majkom, mudra žena je odmah shvatila da je ona zapravo guja i što krije u ustima. Pokušala je na to upozoriti sina, ali zaslijepljeni mladić je umjesto da posluša zamrzio majku. Snaha je bila zlobna i jezičava i zajednički život je za nju bio pakao. Htjela je zamoliti Boga da joj pomogne, ali tada bi on znao da ima nevaljala sina. No ipak nije više mogla trpjeti i zamolila je za pomoć.
Zla snaha neprestano šalje staru ženu na opasne zadatke poput donošenja snijega sa vrha litice i ribe iz smrznutog jezera. Starica je sve to nekako preživjela. Njen sin se ne buni jer želi udovoljiti svojoj ženi. Jedan dan je starica pošla pokrpati sinu košulju i snaha joj je istrgla košulju iz ruke. Ožalošćena stara žena izašla je pred kuću na ciču zimu i odjednom joj prilazi siromašna djevojka poderana rukava. Starica joj je zakrpala rukav a djevojka joj je za uzvrat dala svežanj luči. Kada je starica te večeri iskoristila luči kako bi potpalila vatru u ognjištu iz vatre su odjednom iskočili Domaći.
Bili su maleni sa kožusima, crvenim kapica, opancima, sive brade i kose, ali živahnih očiju. Domaći su bili ljubazni i veseli i stara žena im je ispričala nevolje koje su je snašle. Malik Tintilinić se domislio kako će pod kokoš podmetnuti svračja jaja i kada se male svrake izlegu guja će se za njima polakomiti. Kada isplazi jezik sin će sam uvidjeti tko mu je zapravo žena. Tako su i učinili.
Došlo je i vrijeme Božića, tada se obično ne liježu pilići i ljudi iz sela su se skupili kako bi vidjeli ovo leglo. Na njihovo iznenađenje nisu vidjeli piliće već male svračiće i kada ih je snaha ugledala nije mogla kontrolirati nagoni potrčala je prema njima isplazivši jezik. Ljudi su bili zgranuti ali zaslijepljeni mladić umjesto snahe iz kuće je potjerao majku.
Majka je te večeri otišla i nakon što je vatra utrnula i raspelo palo sa zida sin je shvatio koliko je pogriješio. Ipak bilo ga je strah usprotiviti se okrutnoj guji i oboje su krenuli slijediti staricu kako bi promatrali način na koji će umrijeti. Starica je izvadila luči i pripalila vatru i iz nje su ponovo iskočili Domaći.
Malik Tintilinić odlučio je ovu staricu koja je nepravedno izbačena iz vlastita doma odvesti starješini Striboru. Pozvali su jelena i vjeverice i otišli do njega a snaha i sin su ih potajno slijedili. Stribor je baki savjetovao da na snahu zaboravi i ponudio joj da se vrati u mladost i u svoje selo. Baka se obradovala i već krenula, ali tada ga je upitala što će biti sa njenim sinom. Stribor joj je objasnio da kada se pomladi pedeset godina za sina neće ni znati.
Rastužena pomišlju da se neće ni sjećati da je imala sina stara žena je zahvalila Striboru i odlučila odbiti njegovu ponudu, jer iako joj je nanio nepravdu želi se sjećati da ima sina. U tom trenu strašna buka je protresla šumu. Istoga trena nestalo je čarolije, i Stribora i Domaćih, snaha se ponovo pretvorila u guju i pobjegla u rupu a u šumi su ostali samo majka i sin.
Momak se pokajao i zamolio oprost i od majke i od Boga. Kasnije je za ženu uzeo onu siromašnu djevojku koja je jedne večeri njegovoj majci poklonila luči iz kojih su iskočili Domaći. Svi su živjeli dalje sretno a zimi ih je na ognjištu volio posjetiti i Malik Tintilinić.
Vrsta djela:
Bajka.
Mjesto radnje:
Šuma Striborova.
Likovi:
Majka, sin, snaha-guja, Domaći, Malik Tintilinić, Stribor.
Ribar Palunko i njegova žena
Sadržaj:
Ribar Palunko bio je siromašan i naporno radio svakog dana. Bilo mu je dosta bijede u kojoj je živio i tako je dao zakletvu da tri dana neće loviti ribu kako bi mu se ispunila želja. Sjedio je tri dana u čamcu bez ijedne ulovljene ribe i treći dan mu se ukazala Zora-djevojka i ponudila mu nagradu jer nije oduzimao život ribama.
Tražio je da ga izbavi iz njegova sadašnjeg života i djevojka ga je uputila kući sa riječima : “Idi kući, naći ćeš što ti treba”. Palunko je tako otišao kući i našao tamo sirotu djevojku koju je oženio. Ona mu je neprestano pričala priče o dvorcima, zmajevima i kraljevim i on je pomislio kako se zasigurno radi o vili i da samo treba čekati kako bi dobio sva ova bogatstva.
No vrijeme je prolazilo, rodio im se već i sin Zlatko, a žena je i dalje samo pričala. Jednoga dana mu je dozlogrdilo i zgrabio ju je za ruku naredivši ju da ga vodi do blaga Morkoga Kralja. Ona mu je rekla da nije vila i on još ljući naređuje da sutra idu na morski žal, on na lijevu, a ona i dijete na desnu stranu i da se ne vraćaju dok ne pronađu put do Morkoga Kralja.
Iako ga je žena molila da se ne rastaju Palunko nije popuštao. Žena je tražila i hodala dva tjedna i zatim premorena zaspala na kamenu. Kada se probudila njenog sina nije bilo i od šoka i tuge je zanijemila. Vratila se kući,a dan nakon nje vratio se i Palunko iz neuspješne potrage. Kuća je sa nijemom ženom i bez djeteta bila tiha i nakon nekog vremena Palunko ponovo odlazi tri dana na more i sjedi u čamcu. Ponovo mu se ukazala Zora-djevojka. On je nije molio da mu vrati sina ili njegovoj ženi glas već da mi pokaže put do Morskoga Kralja.
Uputila ga je da za vrijeme mladog mjeseca sjedne u čamac u svitanje i pričeka vjetar koji će ga odnijeti prema istoku do otoka Bujana i kamena Altira. Palunko je stigao do stijene gdje ga je ponovo dočekala Zora- djevojka. Pokazala mu je Morske djevice koje su plesale oko plivajućeg mlinskog kola i uputila ga što im treba reći kako bi ga povele do Morskog Kralja. Upozorila ga je da jednom kada ode povratka nema i Palunku je to odgovaralo.
Rekao je Djevicama što mu je Zora-djevojka naložila i one su zavrtjele mlin koji je stvorio veliki vir i povukao ga prema dolje. Našao se u dvorani Morskoga Kralja sa pijeskom od suhog zlata. Palunko se svidio kralju i on mu je poklonio granu bisera i naredio vilama da ga počaste biranim jelima i medenim pićima. Kako se Palunko prebacivao od sreće okružen svim tim bogatstvom mali kralj u svilenoj košuljici jako ga je zavolio. No uskoro Palunko je u tome djetetu prepoznao svog Zlatka.
Palunko je poželio vratiti sina majci i vratiti se svojoj sirotoj maštovitoj ženi i pričekao je tren da ostane nasamo sa malim kraljem. Počeo ga je nagovarati da zajedno pobjegnu, ali kralj je mislio da je poludio jer je već zaboravio svoga oca. Istodobno je i Palunkova žena tugovala i pošla je na majčin grob tražiti utjehu. Pred nju je izašla lijepa košuta i dala joj nekoliko savjeta što treba činiti kako bi dobila Palunka natrag, No tri mjeseca je prošlo i Palunko se nije vratio. Žena je ponovo na majčinom grobu srela košutu koja joj je naložila da na mjesečini uhvati lubina sa zlatnom perajom na kojoj je zlatna jabuka, Ali da bi došla do mora gdje je Palunko morat će savladati tri prepreke. Morat će proći tri pećine od oblaka koje čuvaju orijaška zmija, orijaška ptica i zlatna pčela.
Smjela je ponijeti samo frulu dvojnicu i udicu i tako je žena sjela u čamac i zaputila se put dalekog mora. U prvoj pećini susrela je golemu zmiju i zasvirala u desnu sviralu. Došle su male zmije koje su majku zmiju nagovorile da se malo odmori. U drugoj pećini zasvirala je u lijevu dvojnicu i galebovi su nagovorili majku pticu da propusti ženu. Ptica je ponudila ženi da će joj vratiti govor, ali nije ju željela pustiti no galebovi su opet veliku pticu nagovorili da zaspe i žena je prošla.
U trećoj pećini zatekla je zlatnu pčelu, otvorila rukav i njime je uhvatila. Pčela je molila ženu da je pusti i da će vidjeti nešto što će joj donijeti veliku radost. Tako je i bilo i žena je ugledala Zoru-djevojku kako po moru jutrom šeće malog kralja .Majka je prepoznala sina i pčela joj je ponudila da će joj pokazati put do sina. Ali žena je teška srca odlučila ostati vjerna Palunku i uhvatiti lubina.
Mali kralj je u međuvremenu Palunku naredio da isplete vođice kako bi ga on sutra mogao upregnuti u kola i voziti ga po zlatnom pijesku. Otac je bio povrijeđen i odlučio je da će pobjeći a vođicama svezati kolijevku malog kralja na leđa. Odjednom je osjetio kako ga nešto vuče prema površini. Bila je to njegova žena koja je zakačila udicu za kolijevku i povukla ih na površinu.
Morski Kralj je za njima poslao Morske Djevice koje su oko čamca digle silnu oluju. Palunko je preplašen počeo dozivati Zoru-djevojku i ona je ženi dala rubac i pribadaču. Pribadača je postala kormilo a rubac jedro i što je oluja bila jača oni su brže plovili sve dalje od nje. Brod se razbio u hrid, jedro, jarbol i zlatna kolijevka su potonuli, a obitelj je bila ponovo pred svojom kućom. Ali dvojnice su ostale pa svatko tko u njih puhne može čuti priču o ludom Palunku i vjernoj ženi koja može donijeti sreću.
Vrsta djela:
Bajka.
Mjesto radnje:
Krševiti kraj, dvori Morskog Kralja.
Likovi:
Palunko, Palunkova žena i sin, Morski kralj, Zora-djevojka.
Subscribe to:
Posts (Atom)